Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1601/20 („SPONA CO“ d.o.o. Prijedor)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Zastara
- Isplata duga
- Nenadležnost za odlučivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1601/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1601/20, rješavajući apelaciju SPONA CO d.o.o. Prijedor, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka a), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio SPONA CO d.o.o. Prijedor protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 116058 19 Rev od 5. februara 2020. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio SPONA CO d.o.o. Prijedor zbog navodne povrede člana 16 Ustava Republike Srpske zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. SPONA CO d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Radovan Stanić, advokat iz Prijedora, podnio je 25. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 116058 19 Rev od 5. februara 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i advokata Miljkana Pucara iz Banje Luke, pravnog zastupnik u postupku pred redovnim sudovima „Aragosta“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 7. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju 10. i 15. juna 2021. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 116058 15 Ps od 31. maja 2018. godine obavezan je tuženi da apelantu isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i da mu naknadi troškove postupka, dok je preko dosuđenog iznosa odbijen apelantov tužbeni zahtjev (takođe je navedenom presudom odbijen prigovor kompenzacije tuženog, sve bliže precizirano u izreci navedene presude).
6. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je istakao da je apelant u tužbi naveo da je tuženom, u periodu od septembra 2010. godine do oktobra 2011. godine, ispostavio račune za izvršene građevinsko-instalacione radove i ugrađeni materijal koje tuženi nije platio, pa je tužbenim zahtjevom tražio kao što je navedeno u izreci presude. Nadalje je istakao da je tuženi u odgovoru na tužbu i u toku postupka istakao, između ostalog, prigovor zastare predmetnog potraživanja. Zatim je napomenuo da je tužba u ovom predmetu podnesena 30. oktobra 2015. godine, nakon što je apelantova tužba od 26. septembra 2013. godine u ranijem predmetu (po istom činjeničnom i pravnom osnovu) „smatrana povučenom rješenjem“ od 16. maja 2015. godine, a zbog neopravdanog nepristupanja apelantovog punomoćnika na ročište.
7. Okružni privredni sud je nadalje ukazao šta proizlazi iz sprovedenih dokaza, odnosno da iz apelantovih računa proizlazi da su oni ispostavljeni na ime tuženog, da se odnose na isporuku robe, te izvršene usluge i radove. Zatim je ukazao da na tužbom potraživani iznos glasi i izvod otvorenih stavki (u daljnjem tekstu: IOS) od 19. novembra 2012. godine, koji je ovjeren od apelanta i tuženog, te da je tuženi priznao da je navedene račune primio, a nije dokazao da ih je vraćao, niti je u odgovoru na ranije podnesenu tužbu osporavao IOS. Takođe je istakao da je tuženi u toku postupka dokazao da navedeni IOS nije potpisao direktor tuženog, što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka grafološke struke od 20. aprila 2018. godine. Međutim, ta činjenica je irelevantna za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Naime, pored toga što tuženi IOS nije osporavao u odgovoru na tužbu u ranije pokrenutom postupku, IOS je ovjeren pečatom tuženog, te je iznos naveden u IOS neznatno niži od zbira računa, odnosno od iznosa koji se potražuje tužbom. Okružni privredni sud je ukazao da, u smislu odredbi Zaakon o računovodstvu i reviziji, postoji pečatom tuženog ovjeren IOS kao knjigovodstveni dokument u smislu člana 7 tog zakona, kojim su obuhvaćeni svi podaci neophodni za knjiženje u poslovnim knjigama, potpisan od lica koja su ovlašćena za sačinjavanje i kontrolu knjigovodstvenih isprava, u smislu člana 8 tog zakona. S druge strane, činjenica da je u smislu te odredbe odgovorno lice u pravnom licu dužno da ispravnost i potpunost knjigovodstvene isprave ovjeri svojim potpisom prije unosa podataka iz knjigovodstvene isprave u poslovne knjige ne može biti na štetu onoga ko ima potraživanje kod činjenice da tuženi nije osporio prijem računa i visinu potraživanog iznosa (osim što je tvrdio da je dogovoreno plaćanje tog iznosa kompenzacijom).
8. Okružni privredni sud je istakao da kod takvog činjeničnog utvrđenja IOS od 19. novembra 2012. godine ima karakter priznanja duga u smislu člana 387 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te prekida zastarjelost, koji rok počinje teći iznova (član 392 ZOO-a). Naime, u konkretnom slučaju primjenjuje se trogodišnji rok iz člana 374 ZOO-a jer je riječ o potraživanju između pravnih lica, pa imajući u vidu da je tužba podnesena 30. oktobra 2015. godine, apelantovo potraživanje nije zastarjelo računajući od 19. novembra 2012. godine kao dana priznanja duga.
9. Presudom Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 116058 18 Pž od 26. februara 2019. godine odbijena je žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda.
10. U obrazloženju presude Viši privredni sud je naveo da nisu pravilni zaključci prvostepenog suda da IOS koji nije potpisalo ovlašćeno lice može proizvesti pravne učinke prekida zastarjelosti iz člana 387 ZOO-a, ali da to ne utiče na zakonitost pobijane presude. Nadalje je ukazao da je nesporna činjenica da je apelant 26. septembra 2013. godine podnio tužbu za naplatu istog duga kao i u konkretnoj parnici, da je u tom postupku doneseno rješenje kojim se tužba smatra povučenom, te je okončana parnica bez meritornog odlučivanja o apelantovom zahtjevu, tj. stvorena je samo presumpcija o povlačenju tužbe koja je deklarisana procesnim rješenjem. Viši privredni sud je istakao da je podnošenjem ranije tužbe (26. septembra 2013. godine), shodno odredbi člana 388 ZOO-a, došlo do prekida zastarijevanja od kada teče novi rok (član 392 stav 1 istog zakona), pa kako je konkretna tužba podnesena 30. oktobra 2015. godine, rok iz člana 374 istog zakona nije protekao.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 116058 19 rev od 5. februara 2020. godine usvojena je revizija tuženog i drugostepena presuda preinačena tako što je žalba tuženog usvojena i prvostepena presuda preinačena i apelantov tužbeni zahtjev odbijen, te je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud odbio prigovor tuženog o zastarjelosti spornog potraživanja nalazeći da IOS koji je sačinio tuženi ima karakter priznanja duga, čime se prekida zastarjelost predmetnog potraživanja (član 387 ZOO-a,). Međutim, te razloge nije prihvatio drugostepeni sud, nego je istakao da nije došlo do prekida zastarjelosti potraživanja jer se fikcija povlačenja tužbe rješenjem, kojim je utvrđeno da se tužba u ranije pokrenutoj parnici smatra povučenom, ne može poistovjetiti sa slučajevima iz člana 389 ZOO-a. U vezi s tim, Vrhovni sud je nadalje obrazložio zašto smatra da je u konkretnom slučaju drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo (sve detaljnije opisano u navedenoj presudi), odnosno da s obzirom na to da u slučaju povlačenja tužbe prestaju posljedice prouzrokovane podnošenjem tužbe, te da se kao i kod odustanka od tužbe smatra da tužba nije ni podnesena i da se može ponovo podnijeti, pa se situacija u konkretnom slučaju (imajući u vidu da je u ranije pokrenutoj parnici utvrđeno da se tužba smatra povučenom), ima „upodobiti“ sa slučajevima iz člana 389 ZOO-a. Stoga je Vrhovni sud istakao da u konkretnom slučaju nije nastupio prekid zastarjelosti predmetnog potraživanja, kako se osnovano navodi i u reviziji. Zatim je istakao „kako se predmetno potraživanje odnosi na račune iz 2010. i 2011. godine (posljednji račun je od 25. februara 2011. godine), izvod otvorenih stavki, kao knjigovodstveni dokument je od primaoca izvoda (tuženog) potpisan 19. novembra 2012. godine, a predmetna tužba je podnesena 30. oktobra 2015. godine, očigledno je da je podnesena van trogodišnjeg roka zastarjelosti iz člana 374 ZOO-a“. Na kraju je istakao da, s obzirom na to da je prigovor zastarjelosti materijalnopravne prirode, njegovo isticanje od tuženog vodilo je odbijanju tužbenog zahtjeva.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Takođe, apelant se pozvao i na povredu prava iz člana 16 Ustava Republike Srpske.
14. Apelant je ukazao da je Vrhovni sud u osporenoj presudi istakao da je Izvod otvorenih stavki potpisan 19. novembra 2012. godine, a da je tužba podnesena 30. oktobra 2015. godine, dakle van roka od tri godine“. Zatim je istakao da je takav stav suda pogrešan i da je pogrešno primijenio odredbe člana 374 ZOO-a s obzirom na to da na konkretnu situaciju nije primijenio odredbu člana 387 ZOO-a, kojom je propisano da se zastarijevanje prekida kada dužnik prizna dug. Naime, ako je predmetni IOS potpisan 19. novembra 2012. godine, rok od tri godine za podnošenje tužbe u konkretnom slučaju ističe 19. novembra 2015. godine, pa kako je tužba podnesena 30. oktobra 2015. godine, ona je podnesena u zakonskom roku od tri godine, te nije jasno kako je Vrhovni sud zaključio da je protekao trogodišnji rok. Zatim je istakao da Vrhovni sud u osporenoj odluci ne prihvata stav koji je zauzeo drugostepeni sud u vezi s prigovorom zastarjelosti, što za apelanta nije ni sporno. Međutim, apelant smatra da je odluka prvostepenog suda koja u tom smislu sadrži i valjano obrazloženje zakonita i zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava, odnosno odredbi člana 387 ZOO-a.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je istakao da osporena presuda sadrži jasno i valjano obrazloženje zasnovano na utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Tuženi, u suštini, smatra da je apelacija neosnovana, te je predložio da se kao takva i odbije.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Međusobna potraživanja iz ugovora o prometu robe i usluga Član 374.
(1) Međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarevaju za tri godine.
(2) Zastarevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu.
PREKID ZASTAREVANJA
Priznanje duga Član 387.
(1) Zastarevanje se prekida kada dužnik prizna dug.
(2) Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom poveriocu nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbeđenja.
Odustanak, odbacivanje ili odbijanje tužbe Član 389.
(1) Prekid zastarevanja izvršen podizanjem tužbe ili kojom drugom poveriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom u cilju utvrđivanja, obezbeđenja ili ostvarenja potraživanja, smatra se da nije nastupio ako poverilac odustane od tužbe ili radnje koju je preduzeo.
(2) Isto tako, smatra se da nije bilo prekida ako poveriočeva tužba ili zahtev bude odbačen ili odbijen, ili ako izdejstvovana ili preduzeta mera izvršenja ili obezbeđenja bude poništena.
Rok zastarelosti u slučaju prekida Član 392. stav 2.
(2) Zastarevanje prekinuto priznanjem od strane dužnika počinje teći iznova od priznanja.
18. Zakon o računovodstvu i reviziji Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 36/09 i 52/11) u relevantnom dijelu glasi:
Knjigovodstvene isprave Član 7. stav 1.
(1) Knjigovodstvena isprava je pisani dokument u materijalnom ili elektronskom obliku o nastalom poslovnom događaju kojim su obuhvaćeni svi podaci neophodni za knjiženje u poslovnim knjigama, potpisan od lica koja su ovlaštena za sastavljanje i kontrolu knjigovodstvenih isprava.
Član 8. st. 3. i 4.
(3) Lica odgovorna za sastavljanje i kontrolu knjigovodstvenih isprava svojim potpisom u pisanom ili elektronskom obliku potvrđuju da je knjigovodstvena isprava potpuna, istinita, računski tačna i da odražava suštinu poslovnog događaja na koji se odnosi.
(4) Odgovorno lice u pravnom licu dužno je da ispravnost i potpunost knjigovodstvene isprave ovjeri svojim potpisom prije unosa podataka iz knjigovodstvene isprave u poslovne knjige.
VI.Dopustivost Dopustivost u odnosu na navode o povredi odredaba Ustava Republike Srpske
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na povrede odredaba Ustava Republike Srpske, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda.
20. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
21. Član 18 stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
22. Ustavni sud naglašava da je članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine propisano da Ustavni sud ima nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu. S obzirom na to da se apelant poziva na povredu odredaba Ustava Republike Srpske, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije nadležan za odlučivanje o podnesenoj apelaciji u dijelu koji se odnosi na povredu odredaba Ustava Republike Srpske jer ona, u smislu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, ne pokreće pitanja „koja su sadržana u ovom Ustavu“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3918/09 od 10. oktobra 2012. godine, odluka dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
23. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u izreci ove odluke. Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje, prava na imovinu i kršenju zabrane diskriminacije
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 116058 19 rev od 5. februara 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. februara 2020. godine, a apelacija je podnesena 25. aprila 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.(...)
31. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na isplatu duga, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa apelant u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije.
32. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud u predmetnom parničnom postupku proizvoljno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz činjeničnog stanja slijedi da je apelant potraživao isplatu duga na osnovu računa iz 2010. i 2011. godine. Osim toga, Ustavni sud nalazi da je apelant tužbu podnio 30. oktobra 2015. godine, a da je tuženi u predmetnom parničnom postupku istakao prigovor zastare predmetnog potraživanja.
34. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelantu nije sporno što Vrhovni sud u osporenoj presudi nije prihvatio stav koji je zauzeo drugostepeni sud vezano za prigovor zastare tuženog (da je podnošenjem tužbe od 26. septembra 2013. godine, u ranijem postupku, shodno odredbi člana 388 ZOO-a došlo do prekida zastarijevanja), nego da apelant isključivo smatra da je Vrhovni trebao primijeniti odredbu člana 387 ZOO-a, kojom je propisano da se zastarijevanje prekida kada dužnik prizna dug. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da nije bilo sporno da predmetni IOS nije potpisao direktor tuženog (što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka grafološke struke). Takođe iz prvostepene presude proizlazi da je Okružni privredni sud, i pored navedenog, zaključio da predmetni IOS od 19. novembra 2012. godine ima karakter priznanja duga u smislu člana 387 ZOO-a (pozivajući se, između ostalog, i na odredbe čl. 7 i 8 Zakona o računovodstvu i reviziji, vidi tačke 7 i 8 ove odluke), pa imajući u vidu da je tužba podnesena 30. oktobra 2015. godine, zaključio je da apelantovo potraživanje nije zastarjelo u smislu odredbe člana 374 ZOO-a.
35. Zatim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je Viši privredni sud zaključio da nije pravilan zaključak prvostepenog suda da IOS koji nije potpisalo ovlašćeno lice može da proizvede pravne učinke prekida zastarjelosti iz člana 387 ZOO-a. S druge strane, Vrhovni sud se u osporenoj presudi, s obzirom na navedeni zaključak drugostepenog suda vezano za prigovor zastare (da je podnošenjem tužbe u ranijem postupku došlo do prekida zastarijevanja), bavio neosnovanošću navedenog stava drugostepenog suda, odnosno zašto smatra da nije nastupio prekid zastarjelosti predmetnog potraživanja.
36. Ustavni sud nalazi da apelant tvrdi da, ako je predmetni IOS potpisan 19. novembra 2012. godine, rok od tri godine za podnošenje tužbe u konkretnom slučaju ističe 19. novembra 2015. godine, pa kako je tužba podnesena 30. oktobra 2015. godine podnesena je u zakonskom roku od tri godine, te nije jasno kako je Vrhovni sud zaključio da je protekao trogodišnji rok. Ustavni sud ponavlja da je apelant potraživao isplatu duga na osnovu računa iz 2010. i 2011. godine, te da je podnio tužbu 30. oktobra 2015. godine. Nadalje, da iz presude Vrhovnog suda slijedi „kako se predmetno potraživanje odnosi na račune iz 2010. i 2011. godine (posljednji račun je od 25. februara 2011. godine), izvod otvorenih stavki, kao knjigovodstveni dokument je od primaoca izvoda (tuženog) potpisan 19. novembra 2012. godine, a da je predmetna tužba podnesena 30. oktobra 2015. godine, očigledno je da je podnesena van trogodišnjeg roka zastarjelosti iz člana 374 ZOO-a“. Dakle, proizlazi da je Vrhovni sud u navedenoj rečenici konstatovao da je predmetni IOS knjigovodstveni dokument i kada je potpisan, odnosno da ne proizlazi da je Vrhovni sud ocijenio nepravilnim stav drugostepenog suda da predmetni IOS ne može proizvesti pravne učinke prekida zastarjelosti iz člana 387 ZOO-a.
37. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se u predmetu broj AP 783/20 od 8. septembra 2021. godine bavio sličnim činjeničnim i pravnim pitanjem, u kojem je apelant smatrao da je tužena potpisom usaglašavanja potraživanja i obaveza priznala dug (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 783/20 od 8. septembra 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu redovni sud je u osporenoj presudi, imajući u vidu da u tom postupku nije utvrđeno da je predmetno pismeno potpisano od zakonskog zastupnika tužene, zaključio da ne proizlazi da je tužena priznala dug prema apelantu u smislu člana 387 stav 1 ZOO-a, već proizlazi da se radi o knjigovodstvenoj radnji tužene, a u kojem obrazloženju Ustavni sud nije našao bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci ukazao da je „…relevantnim odredbama ZOO-a predviđeno da se zastara prekida, između ostalog, kad dužnik prizna dug. Do takvog priznanja može doći ne samo izjavom povjeriocu nego i na posredan način kao što je davanje otplate, plaćanje kamate ili davanje osiguranja. U pravnoj teoriji i sudskoj praksi, kada je riječ o priznanju duga, obično se smatra da je riječ o izjavi dužnika kojom on očituje svoju volju priznati dug i ta izjava mora biti bezuslovna. Institut priznanja duga mora se sagledavati samo u kontekstu ostalih pravila o zastari. Povjerilac koji u zakonom predviđenom roku propusti da zahtijeva ispunjenje tražbine nastupom zastare gubi pravo da zahtijeva njeno ispunjenje. Svrha zastare je, dakle, prisiliti povjerioca da svoj zahtjev postavi na vrijeme. Pravila o prekidu zastare povjeriočevom radnjom pokazuju da zastaru može prekinuti samo tužbeni zahtjev ili druga povjeriočeva radnja poduzeta pred sudom ili nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja. Zastara, dakle, prisiljava povjerioca da blagovremeno postupi protiv dužnika pred nadležnim tijelom. Pri tome se mora imati u vidu da do priznanja duga kojim se zastara prekida može doći samo dok vrijeme određeno za zastaru još nije proteklo. Priznanje duga nakon što je vrijeme određeno za zastaru proteklo nema za posljedicu prekid zastare već za posljedicu ima odricanje od zastare.“. Zatim je ukazao da je „… u okviru svoje apelacione nadležnosti nerijetko imao slučajeve u kojima su apelanti kao povjerioci insistirali na tome da je dužnik potvrđivanjem Izvoda otvorenih stavki (u daljnjem tekstu: IOS) u stvari priznavao dug, što bi za posljedicu imalo prekid zastare. U praksi redovnih sudova i danas se može naći stav da dužnikovo dostavljanje, odnosno dužnikova potvrda povjeriočevih izvoda otvorenih stavki ili knjigovodstvenog salda jest priznanje duga, ali je preovlađujući stav da izvod otvorenih stavki ne predstavlja priznanje duga, već da predstavlja knjigovodstvenu radnju s ciljem usaglašavanja evidencija o međusobnim potraživanjima i obavezama sa računovodstvenog aspekta i ta radnja je, uostalom, i propisana Zakonom o računovodstvu i reviziji. Ustavni sud je tako Odlukom broj AP 1613/09 od 26. januara 2012. godine odbacio apelaciju kao prima facie neosnovanu imajući u vidu obrazloženja redovnih sudova kada su odbili tužbeni zahtjev tadašnjeg apelanta, prema kojima zapisnik o usaglašavanju međusobnih potraživanja i obaveza od 12. juna 2001. godine ne predstavlja ispravu o priznanju duga, već jednu knjigovodstvenu radnju čiji je cilj da utvrdi međusobna potraživanja stranaka iz njihovog poslovnog odnosa, te da priznanje duga, da bi bilo valjano i da bi proizvelo pravno dejstvo, mora biti izričito dato i od ovlašćenog lica u smislu odredaba člana 387 ZOO-a...“. Takođe je ukazao da je „… slijedeći sopstvenu praksu, svojom odlukom broj AP 2280-15 od 7. septembra 2017. godine odbio apelaciju kao neosnovanu jer nije našao proizvoljnost, odnosno povredu apelantovih ustavnih prava u obrazloženjima redovnih sudova, pri čemu je Okružni privredni sud, karakterišući predmetni ugovor kao ugovor o prometu robe i usluga u pogledu roka potrebnog za zastaru, istakao da apelantovim potpisivanjem IOS-a od 27. septembra 2005. godine nije došlo do priznanja duga i do ponovnog i eventualnog prekida zastarjelosti zbog toga što IOS u ovakvim okolnostima predstavlja samo jednu knjigovodstvenu radnju koja se preduzima s ciljem obezbjeđenja potpunog i tačnog knjiženja međusobnih potraživanja stranaka i ne može predstavljati priznanje duga. Nasuprot navedenom, Vrhovni sud je, usvajajući tužiočevu reviziju, zauzeo stav da i pod uslovom da se u konkretnom slučaju primjenjuje trogodišnji rok zastarjelosti, kako tvrdi apelant (a ne primjenjuje se), predmetno potraživanje ni u tom slučaju ne bi zastarjelo, 'imajući u vidu da je IOS (koji predstavlja potvrdu salda dugovanja) u apelantovo ime potpisao zakonski zastupnik, a što, suprotno shvatanju nižestepenih sudova, ima kao posljedicu i odricanje od zastarjelosti, pa kako od dana potpisivanja IOS-a do podnošenja tužbe nije protekao taj rok, ni u tom slučaju prigovor zastarjelosti ne bi bio osnovan'… Ustavni sud, međutim, imajući u vidu pravnu narav predmetnog ugovora kod kojeg nije bio protekao rok zastare, ovaj stav nije cijenio ključnim za apelaciju da bi o njemu raspravljao jer je tužba protiv apelanta podnesena prije isteka roka zastare, pa stav Vrhovnog suda prema kojem je apelant potpisivanjem IOS-a priznao dug ionako u konkretnom slučaju nije imao uticaj na odluku o prigovoru zastare koji je apelant istakao...“.
38. Vraćajući se na konkretan slučaj, Ustavni sud, imajući u vidu sve izneseno, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupku koji je rezultirao osporenom presudom, odnosno ne nalazi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe materijalnog prava na predmetnu situaciju, niti nalazi razloge da odstupi od svoje dosadašnje prakse. Dakle, Ustavni sud smatra da su ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
40. Apelant, takođe, navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant nije obrazložio kršenje prava na imovinu i zabrane diskriminacije, nego da se argumentacija o kršenju prava na imovinu, odnosno zabrane diskriminacije zasniva na istim navodima koji su istaknuti u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena materijalnog prava), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada nema ničega što ukazuje da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe materijalnog prava na predmetnu situaciju.
42. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije kada se navodi o kršenju tih prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje su istaknute u vezi s pravom na pravom na pravično suđenje (primjeni materijalnog prava), a Ustavni sud je zaključio da u tom pogledu nema povrede apelantovog prava.
43. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka a) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić