Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1176/20 (R. P. i drugi)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Naknada
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Građevinsko zemljište
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Državno vlasništvo
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Vlasničko-pravni odnosi
- Odustanak od apelacije
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o stvarnim pravima · čl. 231
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se donosi zakon o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 63
Predmeti (1)
AP-1176/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1176/20, rješavajući apelacije Raifa Poturka i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) i člana 63. stav (1) tačka d) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Raifa Poturka i Nermina Tandira podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 250352 19 Gž 2 od 13. augusta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 250352 19 P 2 od 21.
decembra 2018. godine.
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Selme Šakić, Seada Čomore i Mirze Dadića podnesene protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 250352 19 Gž 2 od 13. augusta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 250352 19 P 2 od 21.
decembra 2018. godine u dijelu u kojemu se odnosi na Nermina Tandira.
Obustavlja se postupak pokrenut apelacijama Selme Šakić, Seada Čomore i Mirze Dadića podnesenim protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 250352 19 Gž 2 od 13.
augusta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 250352 19 P 2 od 21. decembra 2018. godine u dijelu u kojemu se odnosi na Raifa Poturka, zato što su apelanti u tome dijelu odustali od apelacije.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Raif Poturak i Nermin Tandir (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant i apelanti tužitelji), koje zastupa Sanel Podrug, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 27. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 250352 19 Gž 2 od 13. augusta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 250352 19 P 2 od 21. decembra 2018. godine. Navedena apelacija je registrirana pod brojem AP 1176/20.
2. Selma Šakić, Sead Čomora i Mirza Dadić (u daljnjem tekstu: trećeapelant, četvrtoapelant i petoapelant i apelanti tuženi), koje zastupa Ranko Čajić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 20. aprila 2020. godine apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 250352 19 Gž 2 od 13. augusta 2019. godine. Navedena apelacija je registrirana pod brojem AP 1543/20.
3. Apelanti tuženi su 20. aprila 2020. godine podnijeli apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 250352 19 Gž 2 od 13. augusta 2019. godine. Navedena apelacija je registrirana pod brojem AP 1665/20. Podneskom od 16. oktobra 2021. godine apelanti su dopunili apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom
4. Ustavni sud je prethodno odlukama o dopustivosti broj AP 3805/19 od 17. decembra 2019. godine i broj AP 3753/19 od 8. aprila 2020. godine odbacio kao preuranjene apelacije koje su apelanti bili podnijeli protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 250352 19 Gž 2 od 13. augusta 2019. godine (osporene apelacijama u navedenim predmetima), jer su podnesene prije odluke Vrhovnog suda o reviziji koju su apelanti tužitelji bili izjavili protiv osporene presude. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelanti imaju mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj su dužni na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
5. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod br. AP 1176/20, AP 1543/20 i AP 1665/20 odnose na isti postupak koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1176/20.
6. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, apelanata tužitelja i apelanata tuženih zatraženo je u periodu od 16. jula do 13. novembra 2021. godine da dostave odgovore na apelacije.
7. Kantonalni sud, Općinski sud i apelanti odgovore na apelacije dostavili su u periodu od 22. jula do 16. novembra 2021. godine.
III.Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sažeti na slijedeći način:
9. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 250352 19 P 2 od 21. decembra 2018. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanata tužitelja u kojem su tražili da se utvrdi da su izgradnjom stambenih zgrada - kuća stekli pravo vlasništva, a sada upisanog prava korištenja na određenoj nekretnini, pobliže označenoj u izreci prvostepene presude, što su tuženi dužni priznati i trpjeti. Također, odbijen je i tužbeni zahtjev apelanata tužitelja kojim su tražili da se utvrdi da je pravni promet kupoprodajom predmetne nekretnine izvršen pravnim prometom prije prelaska privatnog vlasništva u državno vlasništvo, čime su apelanti na predmetnoj nekretnini stekli pravo vlasništva, što su apelanti tuženi dužni priznati i trpjeti da se apelanti tužitelji uknjiže kao vlasnici sporne nekretnine, te da se naloži Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da izvrši brisanje državnog vlasništva i upisanih tereta na predmetnoj nekretnini. Također, navedenom presudom odbijeni su i protivtužbeni zahtjevi apelanata tuženih kojim su tražili da se utvrdi da su apelanti tužitelji bez odobrenja nadležnog organa i bez znanja i odobrenja vlasnika zemljišta izgradili stambene objekte na spornoj nekretnini, te da su, dosljedno tome, za oduzeto zemljište dužni platiti naknadu u određenom novčanom iznosu.
10. Općinski sud je u obrazloženju presude pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da su 12. novembra 1999. godine apelanti tužitelji, kao kupci, i F.E., kao faktička vlasnica, odnosno korisnica neizgrađenog zemljišta, zaključili kupoprodajni ugovor o kupovini dijela zemljišne parcele u površini od 508 m2 i na tom zemljištu su sagradili kuće. Apelanti tužitelji kao kupci su prije zaključenja kupoprodajnog ugovora upoznati da se u zemljišnim knjigama predmetne nekretnine vode kao državno vlasništvo sa pravom korištenja u korist prednika apelanata tuženih, ali da je stvarno pravo vlasništva, odnosno korištenja imala porodica P., pa je K.P. kupoprodajnim ugovorom od 4. novembra 1970. godine nekretnine prodala F.E., koja je od tada do zaključenja ugovora posjednik nekretnina, a njen suprug S.E. je upisan kao posjednik. U ugovoru je konstatirano da je bez obzira na stjecanje prava korištenja po osnovu kupoprodaje F.E. od 1970. godine po osnovu dosjelosti stekla pravo vlasništva, odnosno pravo korištenja na njima kao stvarno pravo, pa je tako postala faktički vlasnik, odnosno korisnik, da su sva stečena prava F.E. po kupoprodajnom ugovoru prenesena na kupce nekretnine, te da je prodavatelj potvrdio prijem kupoprodajne cijene i predao nekretnine u posjed kupcima. Prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora kod advokata, F.E. je vlasništvo na zemljištu dokazivala kupoprodajnim ugovorom iz 1970. godine, zaključenim sa K.P., odnosno podacima o posjedovnom stanju iz katastra sa upisanim posjedom na ime njenog supruga, a ne po osnovu zemljišnoknjižnog stanja. Zatim, Općinski sud je naveo da iz zemljišnoknjižnog izvoda proizlazi da je nekretnina na kojoj se nalazi sporna parcela postala državno vlasništvo na osnovu pravomoćnog rješenja Općine Ilidža od 4. novembra 1959. godine, te da je trenutno na spornoj nekretnini upisano pravo korištenja u korist apelanata tuženih u odgovarajućim suvlasničkim dijelovima. Iz kopije katastarskog plana proizlazi da je S.E. (suprug F.E.) upisan kao posjednik sporne nekretnine. Iz dopisa Službe za prostorno uređenje Općine Ilidža od 6. i 8. februara 2012. godine proizlazi da je punomoćniku apelanata tužitelja povodom zahtjeva za izdavanje naknadne urbanističke saglasnosti za legalizaciju stambenog objekta upućen poziv za dostavljanje dokaza o vlasništvu na zemljištu na kojem egzistira objekt.
11. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je naveo da apelanti tužitelji osnovu postavljenog tužbenog zahtjeva nalaze u odredbama člana 59. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP). Radi pravilne primjene citirane zakonske odredbe, u ovom postupku trebalo je utvrditi jesu li apelanti tužitelji svoje stambene objekte - kuće sagradili na zemljištu koje je vlasništvo apelanata tuženih, te jesu li tuženi znali za gradnju i njoj se nisu usprotivili, čime tužiteljima kao savjesnim graditeljima pripadaju njihove kuće sa zemljištem za njihovu redovnu upotrebu. U konkretnom slučaju nesporno je utvrđeno da su apelanti tužitelji sporno zemljište kupili od F.E., koja je pravo vlasništva dokazivala podacima o posjedovnom stanju iz katastra sa upisanim posjedom na ime njenog supruga, a ne po osnovu zemljišnoknjižnog stanja, te da su apelanti tom prilikom upozoreni na zemljišnoknjižni upis prednika tuženih apelanata. U vezi sa time, Općinski sud je naveo da je tako nesporno utvrđenom činjeničnom stanju dovedena u pitanje savjesnost apelanata tužitelja u pogledu predmetnog zemljišta a kasnije gradnje na tom zemljištu. Ovo naročito imajući u vidu odredbe člana 20. Zakona o građevinskom zemljištu (u daljnjem tekstu: ZGZ) shodno kojim na neizgrađenom gradskom građevinskom zemljištu u državnom vlasništvu raniji vlasnik može imati privremeno pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta do njegovog preuzimanja, što je u konkretnoj pravnoj stvari slučaj sa apelantima tuženim kao nosiocima upisanog prava korištenja. Također, Općinski sud je naveo da iz navedenog proizlazi da apelanti tužitelji nisu gradili svoje stambene objekte na zemljištu koje je u vlasništvu tuženih da bi se eventualno mogli protiviti gradnji, već su gradili na zemljištu u državnom vlasništvu na kojem su tuženi nosioci privremenog prava korištenja po osnovu nasljeđivanja, čime je isključena mogućnost primjene člana 59. ZSP na koju su se ti apelanti pozvali.
12. Općinski sud je, također, naveo da nisu od utjecaja navodi apelanata tužitelja da tuženi nisu imali saznanje gdje se nalazi sporna zemlja sve dok s njima nije kontaktirao jedan od apelanata tuženih, da nisu dolazili na te parcele, da ih nisu ometali u posjedu, niti da su znali da su na zemlji izgrađene kuće i sl. Te navode apelanti tuženi, načelno, nisu ni osporavali ističući u svojim iskazima da im je bilo poznato da se predmetno zemljište nalazi u zoni nacionalizacije, da je prije toga zemljište bilo vlasništvo njihovih prednika, da je prilikom nacionalizacije od njihove porodice oduzeto mnogo zemlje i objekata, da tu zemlju nisu obilazili, niti su imali neka saznanja o njoj, da je dio te zemlje bio predmet nasljeđivanja nakon smrti njihovog oca, a drugi dio nakon smrti njihovog strica, i da nijedan od navedenih kupoprodajnih ugovora ne upućuje da je sporno zemljište prometovano prije 15. februara 1968. godine. Prema tome, kako se u konkretnoj pravnoj stvari nesporno radi o privremenom pravu korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta koje je pripadalo prednicima tuženih, a zatim po osnovu nasljeđivanja tuženim, te ocjenjujući odredbu člana 23. ZGZ sud zaključuje da predmetno zemljište i nije moglo biti predmet prometovanja po osnovu kupoprodaje, odnosno da za apelante tužitelje na osnovu kupoprodajnog ugovora iz 1999. godine ne mogu proizlaziti prava čije utvrđenje traže.
13. U vezi sa protivtužbenim zahtjevom tuženih, Općinski sud je zaključio da je i on neosnovan u cijelosti. Naime, odredbom člana 54. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano je da se tužba za utvrđenje može podnijeti radi utvrđivanja postojanja, odnosno nepostojanja činjenice ako je to predviđeno posebnim zakonom ili drugim propisom. U konkretnom slučaju apelanti tuženi traže da se utvrdi bespravna gradnja, što nije činjenica koja bi se mogla utvrđivati u sudskom postupku, zbog čega je, u smislu člana 54. u vezi sa odredbama člana 68. ZPP u ovome dijelu protivtužbenog zahtjeva, odlučeno kao u izreci. U pogledu dijela protivtužbenog zahtjeva za utvrđenje da je gradnja izvršena na zemljištu tuženih, Općinski sud je naveo da je već obrazložio činjenicu vlasništva na predmetnom zemljištu i upisanog privremenog prava korištenja tuženih zbog čega je u ovom dijelu tužbenog zahtjeva odlučio kao u izreci. Što se tiče dijela protivtužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu naknade za oduzeto zemljište prema vrijednosti koju je procijenila komisija nadležne općine, Općinski sud je naveo da je imao u vidu odredbe člana
6. ZGZ koje propisuju da općina upravlja i raspolaže građevinskim zemljištem u državnom vlasništvu na način i pod uvjetima predviđenim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona, te da stoga nalazi da nije osnovano da tuženi predmetni zahtjev za isplatu naknade ističu u odnosu na apelante tužitelje.
14. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 250352 19 Gž 2 od 13. augusta 2019. godine odbijene su žalbe parničnih stranaka i potvrđena je prvostepena presuda.
15. Kantonalni sud je naveo da je, a suprotno navodima žalbi apelanata tužitelja, prvostepeni sud u presudi naveo sve dokaze koje su stranke predložile na pripremnom ročištu i izvele na glavnoj raspravi, dok sadržaj isprava i izjava danih na raspravnim zapisnicima odgovara navodima tih dokaza u obrazloženju presude. Prvostepeni sud je provedene dokaze ocijenio u skladu sa odredbom člana 8. ZPP pa se ne može prihvatiti da je počinio povredu odredaba postupka na koju žalbe neosnovano ukazuju. S obzirom na to da obrazloženje pobijane presude sadrži sve elemente iz odredbe člana 191. stav 4. ZPP, to su neosnovani navodi žalbi da je prvostepeni sud povrijedio citiranu odredbu ZPP, kao i da je presuda nerazumljiva, protivrječna sama sebi i razlozima presude i izvedenim dokazima i da ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Prema tome, Kantonalni sud je naveo da je, suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na to pravilno primijenio materijalno pravo, te za svoj činjenični i pravni zaključak dao potpune, jasne i na zakonu zasnovane razloge koje u cijelosti prihvaća i Kantonalni sud, te ih, kao nepotrebne, neće ponavljati. U vezi sa navodima tuženih, Kantonalni sud je naveo da se navodi žalbe tuženih temelje na istim navodima koje su istakli u žalbi tužitelji, što je ovaj sud razmatrao u prethodnom dijelu ove odluke, razmatrajući žalbene navode tužitelja, pa je zaključio da su i navodi žalbe tuženih očigledno neosnovani.
16. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 250352 19 Rev od 12. decembra 2019. godine odbačena je revizija apelanata tužitelja.
IV.Apelacije a)Navodi iz apelacija Navodi apelanata tužitelja (AP 1176/20)
17. Apelanti tužitelji smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
18. Apelanti tvrde da redovni sudovi nisu dali logično pravno tumačenje zakona, te da su, uprkos jasnim i očitim dokazima koji ukazuju i dokazuju suprotno, odbili njihov tužbeni zahtjev. U vezi sa time, apelanti tvrde da njihov ugovor ispunjava uvjete iz člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti (u daljnjem tekstu: ZPN) jer je realiziran u cijelosti, pa je, prema mišljenju apelanata, došlo do apsurdne situacije u kojoj njihovi objekti egzistiraju na terenu, ali im se ne priznaje vlasništvo, čime im je uskraćena mogućnost da nastave postupak upisa svojih objekata u zemljišne knjige. Apelanti tvrde da su tuženi upisani kao nosioci prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta prema čl. 38. i 39. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (u daljnjem tekstu: ZN), ali da je građenje na tuđem zemljištu iz člana 59. stav 4. ZSP pravni osnov za stjecanje njihovog prava vlasništva, jer su savjesni i zakoniti posjednici, pa im zbog toga pripada pravo vlasništva. Dalje, apelanti tvrde da iz sadržaja katastarskog operata proizlazi da je F.E. bila jedini vlasnik predmetnih nekretnina koje je stekla od K.P., te da je prilikom izlaganja nekretnina u katastarskom operatu tada upisan njen suprug E.S,. te da ni tuženi niti njihovi preci nisu osporavali njihovo pravo vlasništva na spornim nekretninama. U vezi sa time, apelanti tvrde da su navedene tvrdnje isticali u završnoj riječi i u žalbi drugostepenom sudu, ali da ih redovni sudovi nisu uzeli u obzir, niti su ih razmatrali kao relevantne, pri čemu je drugostepeni sud samo paušalno nabrojao radnje i obrazloženja prvostepenog suda ali se pri tome nije osvrnuo na bilo koji materijalni dokaz koji je proveden tokom postupka.
Navodi apelanata tuženih (AP 1543/20 i AP 1665/20)
19. Apelanti tuženi smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
20. Apelanti tvrde da je tokom provedenog parničnog postupka nesporno utvrđeno da je navedena parcela po osnovu ZN prenesena u državno vlasništvo, a da oni na spornoj parceli imaju pravo korištenja, a ne privremeno pravo korištenja, kako je to utvrđeno u osporenim odlukama. U tom pogledu apelanti smatraju da je pravo korištenja koje je u zemljišnoj knjizi upisano u njihovu korist u skladu sa odredbama ZSP vraćeno u pravo vlasništva ranijih vlasnika nacionaliziranog zemljišta, zbog čega smatraju da im za oduzimanje njihovog prava mimo zakonom propisanog postupka pripada pravo na naknadu za oduzeto zemljište. Nasuprot tome, apelanti tvrde da su apelanti tužitelji bez provjere u zemljišnoj knjizi o upisanim pravima trećih osoba na spornoj parceli izgradili kuće, te je neprihvatljivo da takvo građenje Kantonalni sud u osporenoj odluci štiti. Apelanti tvrde da su kod takvog činjeničnog stanja zahtijevali u protivtužbama plaćanje naknade, zbog čega smatraju da su odluke u suprotnosti sa članom 59. ZSP.
21. Podneskom od 16. oktobra 2020. godine apelanti su obavijestili Ustavni sud da povlače apelaciju u odnosu na prvoapelanta, jer su 15. oktobra 2020. godine sa njegovim sinom zaključili Predugovor o kupoprodaji nekretnine, te im je isplaćena naknada koja se odnosila na sporno zemljište.
b)Odgovori na apelaciju
22. Kantonalni sud je istakao da se postupak vodio u skladu sa zakonom, te da nisu povrijeđena prava iz apelacija.
23. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju sutkinje koja je trenutno zadužena predmetom, a koja je navela da se ne može izjašnjavati na navode punomoćnika oko pravnog tumačenja zakona i njegove primjene, jer nije vodila postupak, niti donijela presudu, a da je obrazloženje za date navode dano u prvostepenoj presudi.
24. Trećeapelantica je u odgovoru na apelaciju apelanata tužitelja navela da su navodi neosnovani, te da nisu povrijeđena njihova vlasnička prava, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
25. Četvrtoapelant je u odgovoru na apelaciju apelanata tužitelja naveo da su redovni sudovi u dijelu u kojemu su predmetne odluke osporene apelacijom dali jasne i potpune razloge koji se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljno, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
26. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 2. stav (3) (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pažljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 54. st. (1), (2) i (3) (1) Tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo ustanovi postojanje, odnosno nepostojanje kojeg prava ili pravnog odnosa, povredu prava osobnosti ili istinitost, odnosno neistinitost koje isprave.
(2) Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili, kad tužitelj ima pravni interes da sud ustanovi postojanje, odnosno nepostojanje kojeg prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost koje isprave prije dospijeća zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.
(3) Tužba za utvrđenje može se podnijeti radi utvrđivanja postojanja, odnosno nepostojanja činjenice ako je to predviđeno posebnim zakonom ili drugim propisom.
Član 191. stav (4) (4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izveli, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni, te kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a očitovat će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnom osnovu spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.
Član 231.
U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja.
27. Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH” br. 66/13, 100/13, 32/19 - OUS FBiH i 94/20 - Rješenje USFBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH” br. 66/13, 100/13 i 32/19 - OUSFBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 59.
Građenje na tuđem zemljištu (1)Zgrada koju neko sagradi na tuđem zemljištu pripada vlasniku zemljišta.
(2)Vlasnik zemljišta ima pravo zahtijevati da mu se preda u posjed njegovo zemljište sa zgradom, a graditelj će moći od vlasnika tražiti naknadu, po pravilima obligacionoga prava.
(3)Vlasnik zemljišta može zahtijevati da nesavjestan graditelj uspostavi prijašnje stanje ili da otkupi zauzeto zemljište po tržišnoj cijeni; u jednom i drugom slučaju vlasnik zemljišta ima pravo na naknadu štete po općim pravilima obaveznog prava.
(4)Ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, a nije se bez odgode usprotivio daljnjoj gradnji, savjesnom graditelju pripada zgrada sa zemljištem koje je potrebno za njenu redovnu uporabu, a prijašnji vlasnik zemljišta ima pravo zahtijevati samo naknadu u visini tržišne vrijednosti zemljišta, koja se određuje prema stanju zemljišta prije građenja, a prema cijenama u vrijeme donošenja odluke suda.
(5)Ako graditelj nije bio savjestan, zgrada pripada vlasniku zemljišta i kada se nije bez odgode usprotivio gradnji iako je znao za građenje, ali tada vlasnik zemljišta nema pravo zahtijevati uspostavu prijašnjeg stanja.
Član 339.
Pretvaranje prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta Prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom, sada u državnom vlasništvu, koje nije prestalo do donošenja ovoga zakona pretvara se njegovim stupanjem na snagu u pravo vlasništva dotadašnjeg nosioca tog prava ili njegovog pravnog sljednika, a upis toga prava smatra se kao upis prava vlasništva, ako posebnim zakonom nije drugačije uređeno.
Član 340.
Uvjetno pretvaranje Pravo vlasništva i druga prava koja se steknu po odredbama ovoga zakona koje se odnose na pretvaranje prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja stvarima u društvenom vlasništvu i prava korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu, stečena su pod uvjetom da nisu u sukobu s pravima na stvarima koje su bile u društvenom vlasništvu, a pripadaju drugim osobama na osnovu propisa o restituciji.
Član 341. st . (1) i (2) Presumpcije (1)Osoba, koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nosilac prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja nekretninom, odnosno prava korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu, smatra se vlasnikom nekretnine, ukoliko se ne dokaže suprotno a društveno vlasništvo nije pretvoreno u vlasništvo druge osobe.
(2)Osoba koja se ne može osloniti na presumpciju iz stava 1. ovoga člana, ili koja dokazuje suprotno od nje, dokazat će svoje pravo vlasništva ako dokaže da je ona odnosno njen pravni prethodnik bio stekao pravo upravljanja, ili korištenja ili raspolaganja, odnosno pravo korištenja prava korištenja građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, na valjanom pravnom osnovu i uz ispunjenje svih ostalih pretpostavka koje su se za stjecanje toga prava zahtijevale u trenutku stjecanja.
Član 343. st. (1), (2) i (6) Upis vlasništva u koje se pretvorilo pravo korištenja na građevinskom zemljištu (1) Upis prava vlasništva nekretnine koje potječe od nekadašnjih prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom, sada državnom vlasništvu provest će se po pravilima zemljišnoknjižnog prava, ako ovim zakonom nije nešto drugo propisano.
(2) Zemljišnoknjižni sud će na zahtjev osobe, koja za to ima pravni interes dopustiti brisanje društvenog, sada državnog vlasništva i prava korištenja, te će upisati pravo vlasništva u korist osobe, koja je kao nosilac prava korištenja bila upisana u zemljišnoj knjizi.
(6) Ko tvrdi da je pravo korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu u međuvremenu vanknjižno prestalo, treba to dokazati pred sudom da bi se na osnovu sudske odluke izbrisalo to pravo odnosno pravo vlasništva u koje se ono pretvorilo.
Član 371. st. (2) i (3) Prestanak važenja zakona (2) Propisi o građevinskom zemljištu će se usaglasiti s odredbama ovoga zakona u roku od tri mjeseca od dana početka primjene ovoga zakona.
(3) U slučaju kolizije odredbi ovoga zakona sa odredbama drugog propisa primjenjivat će se odredbe ovoga zakona.
28. Zakon o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 25/03, 67/05, 94/18 - OUSFBiH i 95/19 - Rješenje USFBiH) glasi Član 10.
Zaštita prava na gradskom građevinskom zemljištu ostvaruje se u postupku pred redovnim sudom, ako zakonom nije drukčije određeno.
III - PRAVA RANIJIH VLASNIKA NA GRADSKOM GRAĐEVINSKOM ZEMLJIŠTU Član 20.
Na neizgrađenom gradskom građevinskom zemljištu u državnoj svojini raniji vlasnik ima sljedeća prava:
- privremeno pravo korištenja neizgrađenog gradskog građevninskog zemljišta do preuzimanja (u daljnjem tekstu: privremeno pravo korištenja zemljišta);
- prvenstveno pravo korištenja neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta radi građenja (u daljnjem tekstu: prvenstveno pravo korištenja zemljišta radi građenja).
Ranijim vlasnikom neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta, koje je državna svojina, smatra se:
- osoba koja je u vrijeme prelaska građevinskog zemljišta u društvenu, sada državnu svojinu imala uknjiženo pravo svojine u katastru nekretnina, odnosno zemljišnim knjigama.
- osoba za koju se utvrdi da je bila vlasnik u vrijeme prelaska građevinskog zemljišta u društvenu, sada državnu svojinu.
- osoba na koju je raniji vlasnik do dana prelaska građevinskog zemljišta u društvenu, sada državnu svojinu prenio pravo korišćenja građevinskog zemljišta na osnovu ugovora na kome su pravovaljani potpisi ovjereni od nadležnog organa, ili ako je ugovorena cijena isplaćena preko banke, odnosno putem pošte, ili ako je sticatelj plaćao porez odnosno doprinos na to zemljište.
Član 23.
Raniji vlasnik može privremeno pravo korištenja građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu prenijeti samo na bračnog druga, potomke, usvojenu djecu i njihove potomke, roditelje i usvojitelje.
Bračni drug, potomci, usvojena djeca i njihovi potomci, roditelji i usvojitelji mogu na način predviđen zakonom prenositi privremeno pravo korištenja građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu samo na svoje potomke, usvojenu djecu i bračnog druga.
Privremeno pravo korištenja zemljišta nasljeđuju zakonski nasljednici ranijeg vlasnika, kao i zakonski nasljednici osoba na koje je raniji vlasnik prenio to pravo na način predviđen zakonom.
Odredbe prethodnih stavova ovog člana primjenjuju se i na ranije vlasnike zemljišta koje je postalo društvena svojina po ranijim propisima, kao i na osobe iz člana 20. stav 4. ovog zakona.
Član 26.
Ako je gradsko građevinsko zemljište prešlo u posjed fizičke ili pravne osobe bez pravnog osnova, a raniji vlasnik u roku od pet godina od saznanja za gubitak posjeda, odnosno najkasnije u roku od deset godina, ne podnese tužbu, odnosno zahtjev da mu se zemljište vrati ili plati naknada, gubi privremeno pravo korištenja zemljišta bez prava na naknadu.
Gubitak privremenog prava korištenja iz razloga navedenih u prethodnom stavku utvrđuje rješenjem općinski organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove.
Pravo iz prethodnog stava ne gubi se ako je gradsko građevinsko zemljište prešlo u posjed fizičke ili pravne osobe izvršenjem krivičnog djela ili privrednog prestupa.
Član 96.
Stupanjem na snagu ovoga zakona, po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa prostornim planom, a u društveno sada državno vlasništvo je prešlo na osnovu odluke općine.
Prestanak vlasništva iz stava 1. ovog člana, kao i uspostavljanje ranijeg vlasničko-pravnog odnosa, utvrđuje se rješenjem općinskog organa uprave nadležnog za imovinsko-pravne odnose.
Rješenje iz stava 2. ovog člana se može osporavati žalbom u postupku pred organom uprave Federacije Bosne i Hercegovine nadležnim za imovinsko-pravne poslove.
Pravomoćno rješenje iz stava 2. ovog člana dostavlja se po službenoj dužnosti organu nadležnom za evidenciju prava na nekretninama na provođenje.
29. Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ br. 52/58, 3/59 - ispravka, 24/61 i 1/63):
Član 38.
Građevinsko neizgrađeno zemljište koje je nacionalizovano ostaje u posedu ranijeg sopstvenika sve dok ga on na osnovu rešenja opštinskog narodnog odbora ne preda u posed opštini ili drugom licu, radi izgradnje zgrade ili drugog objekta ili radi izvođenja drugih radova.
Predaja zemljišta u posed opštini ili drugom korisniku ne može se izvršiti pre nego što je korisniku to potrebno radi izvođenja građevinskih ili drugih radova kojima se zemljište privodi namenjenoj svrsi.
Član 39.
Raniji sopstvenik nacionalizovanog građevinskog neizgrađenog zemljišta ima pravo to zemljište zajedno sa trajnim zasadima na njemu, sve dok je u njegovom posedu, besplatno koristiti ili za to vreme drugome dati na korišćenje uz naknadu ili bez naknade, saglasno važećim propisima o zakupu poljoprivrednog zemljišta.
Pre predaje zemljišta u posed opštini ili drugom korisniku raniji sopstvenik ima pravo sa tog zemljišta skinuti usev i sabrati plodove.
Ako raniji sopstvenik nije u mogućnosti da skine usev i sabere plodove, on ima pravo od opštine odnosno lica kome predaje zemljište u posed zahtevati naknadu za usev i plodove po cenama koje su važile za vreme poslednje žetve ili berbe.
VI.Dopustivost Dopustivost apelacije apelanata tuženih u odnosu na prvoapelanta
30. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije tuženih u odnosu na prvoapelanta Ustavni sud zapaža da su ti apelanti podneskom od 16. oktobra 2020. godine obavijestili Ustavni sud da povlače apelaciju u odnosu na prvoapelanta, jer su 15. oktobra 2020. godine sa njegovim sinom zaključili Predugovor o kupoprodaji nekretnine, te im je isplaćena naknada koja se odnosila na sporno zemljište.
31. Imajući u vidu odredbu člana 63. stav (1) tačka d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će Ustavni sud donijeti odluku kojom obustavlja postupak kada je podnosilac apelacije odustao od apelacije, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost apelacija u odnosu na ostale apelante
32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
34. Ustavni sud je odlukama o dopustivosti broj AP 3805/19 od 17. decembra 2019. godine i broj AP 3753/19 od 8. aprila 2020. godine odbacio kao preuranjene apelacije koje su apelanti tuženi podnijeli 5. oktobra 2019. godine (AP 3805/19), a apelanti tuženi 30. septembra 2019. godine (AP 3753/19) jer je bio u toku postupak povodom revizije apelanata tužitelja pred Vrhovnim sudom. S obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda od 12. decembra 2019. godine revizija odbačena kao nedopuštena, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 250352 19 Gž 2 od 13. augusta 2019. godine. U skladu sa svojom praksom, Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. U vezi sa time, Ustavni sud zapaža da je osporena presuda Kantonalnog suda od 13. augusta 2019. godine dostavljena punomoćniku apelanata tužitelja 9. septembra 2019. godine, te da su ti apelanti 5. oktobra 2019. godine podnijeli apelaciju u predmetu broj AP 3805/19. Također, Ustavni sud zapaža da je osporena presuda Kantonalnog suda od 13. augusta 2019. godine dostavljena punomoćniku apelanata tuženih 11. septembra 2019. godine, te da su ti apelanti 30. septembra 2019. godine podnijeli apelaciju u predmetu broj AP 3753/19. Imajući u vidu navedeno, proizlazi da su apelacije u konkretnom predmetu podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
36. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
1. Pravo na pravično suđenje
37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
38. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
39. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio po tužbi apelanata tužitelja radi utvrđenja postojanja prava korištenja građevinskog zemljišta i utvrđenja prava vlasništva, te po protivtužbi apelanata tuženih kojom su tražili isplatu naknade, pa apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li predmetni postupak bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
40. U pogledu navoda apelanata, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).
42. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati je li tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.
a)U odnosu na navode apelanata tužitelja
43. Navodi apelanata tužitelja o kršenju prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnje da su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni prava, te proizvoljno utvrđenim činjenicama.
44. Dovodeći u vezu navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka u dijelu u kojemu su odbili tužbene zahtjeve apelanata tužitelja dovoljno jasno i argumentirano obrazložili osporene odluke, dajući za svoje stavove jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. U tom pogledu, razmatrajući tvrdnje ovih apelanata da je građenje na tuđem zemljištu iz člana 59. stav 4. ZSP pravni osnov za stjecanje njihovog prava vlasništva, jer su savjesni i zakoniti i posjednici, pa im zbog toga pripada pravo vlasništva na spornoj parceli, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud jasno ukazao, a to obrazloženje je prihvatio i Kantonalni sud, da apelanti nisu bili savjesni jer im je u trenutku zaključivanja ugovora bilo poznato stvarno zemljišnoknjižno stanje. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Općinski sud dao jasno i detaljno obrazloženje kada je ukazao da u konkretnom slučaju nije moguće stjecanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu u smislu člana 59. ZSP s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o parcelama koje su u društvenom, odnosno državnom vlasništvu, te s obzirom da apelanti tuženi, u smislu čl. 20. i 23. ZGZ, na spornim nekretninama imaju privremeno pravo korištenja. Pored toga, na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova ne ukazuju ni tvrdnje apelanata tužitelja da je sporni ugovor iz 1999. godine u cijelosti realiziran s obzirom da iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi da ugovorna strana nije bila nositeljica prava vlasništva na spornoj nekretnini, već da je imala posjed. Stoga se, imajući u vidu navedeno, ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni prava i utvrđivanju činjenica prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu apelanata tužitelja zbog čega su neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje.
45. Naposljetku, u odnosu na navode apelanata tužitelja da redovni sudovi nisu dali obrazloženje njihovih argumenata, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud prihvatio razloge Općinskog suda, te da je, suprotno navodima apelacije, u osporenoj odluci odgovorio na sve žalbene navode koje je ocijenio relevantnim za odluku, pa Ustavni sud i te prigovore smatra neosnovanim. Konačno, apelanti identične prigovore iznose i u apelaciji i oni, prema ocjeni Ustavnog suda, ne mogu dovesti do drugačije odluke o čemu se Ustavni sud prethodno već izjasnio, pa su i ti navodi neosnovani.
46. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno pravo apelanata tužitelja na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b)U odnosu na navode apelanata tuženih
47. Iako su apelanti tužitelji naveli povredu prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelanti ukazuju samo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava ne obrazlažući druge aspekte prava na imovinu, zbog čega će Ustavni sud njihove navode ispitati u kontekstu prava na pravično suđenje.
48. Ustavni sud zapaža da su tuženi u protivtužbenom zahtjevu tražili da se utvrdi da su apelanti tužitelji bez odobrenja nadležnog organa i bez znanja i odobrenja vlasnika zemljišta izgradili stambene objekte na spornoj nekretnini, te da su dosljedno tome za oduzeto zemljište dužni platiti naknadu u određenom novčanom iznosu, te da u apelaciji osporavaju odluku redovnih sudova u dijelu u kojemu je odbijen njihov zahtjev za isplatu naknade u određenom novčanom iznosu u odnosu na drugoapelanta.
49. U tom pogledu, razmatrajući navode apelanata tuženih kojima se ukazuje da su na spornim nekretninama imali pravo korištenja koje je stupanjem na snagu ZSP pretvoreno u pravo vlasništva, Ustavni sud najprije zapaža da se u konkretnom slučaju nesporno radi o gradskom građevinskom zemljištu. U tom pogledu Ustavni sud zapaža da je pitanje prava ranijih vlasnika na neizgrađenom gradskom građevinskom zemljištu u društvenom, odnosno državnom vlasništvu prije stupanja na snagu ZSP regulirano u odredbama čl. 20. i 23. ZGZ, na koje su se redovni sudovi pozvali, a te odredbe nisu stavljene izvan pravne snage donošenjem ZSP. Naime, tim odredbama je propisano da raniji nosioci prava na gradskom građevinskom zemljištu imaju privremeno pravo korištenja, pa stoga nisu utemeljene tvrdnje ovih apelanata kojima ukazuju na proizvoljnost odluka redovnih sudova u ovome pogledu. Pri tome Ustavni sud zapaža da je denacionalizacija, odnosno djelomična restitucija takvog zemljišta mogla biti ostvarena u smislu odredaba člana 96. st. 1. i 2. ZGZ kojima je propisano da stupanjem na snagu toga zakona po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa prostornim planom, a u društveno, sada državno vlasništvo je prešlo na osnovu odluke općine, pri čemu se prestanak vlasništva, kao i uspostavljanje ranijeg vlasničkopravnog odnosa utvrđuje rješenjem općinskog organa uprave nadležnog za imovinskopravne odnose, a koje je u konkretnom slučaju doneseno. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz odredbe člana 339. ZSP proizlazi da, ako posebnim zakonom nije drugačije uređeno, stupanjem na snagu toga zakona pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta postaje pravo vlasništva dotadašnjeg nosioca toga prava. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je, u smislu člana 343. stav 2. ZSP propisano da će zemljišnoknjižni ured na zahtjev osobe koja za to ima pravni interes dopustiti brisanje društvenog, odnosno državnog prava vlasništva i prava korištenja, te će upisati pravo vlasništva u korist osobe koja je kao nosilac prava korištenja bila upisana u zemljišnoj knjizi. U kontekstu navedenog Ustavni sud, također, zapaža da su vlasničkopravni odnosi na građevinskom zemljištu na različite načine bili regulirani, počev od donošenja Zakona o nacionalizaciji, zatim, Zakonom o određivanju građevinskog zemljišta („Službeni list SRBiH“ br. 5/68 i 20/69), Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 13/74), Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86, 1/90, 29/90), te ZGZ. Stoga, polazeći od navedenih odredaba, te različitosti pravnih propisa kojima je ovo pitanje bilo regulirano, Ustavni sud zapaža da se ne može smatrati proizvoljnim zaključak redovnih sudova da sporne nekretnine nisu u vlasništvu apelanata tuženih. Naime, ti apelanti su, u skladu sa odredbama ZSP i ZGZ, trebali prvenstveno ostvariti eventualno brisanje državnog vlasništva, odnosno upis prava vlasništva na spornom zemljištu, što u konkretnom slučaju nisu učinili. Dovodeći to u vezu sa odredbom člana 59. ZSP kojima je propisano da je samo vlasnik zemljišta ovlašten tražiti naknadu zbog građenja, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi postupali proizvoljno prilikom odlučivanja u ovome dijelu protivtužbenog zahtjeva.
50. Prema tome, u nedostatku drugih argumenata kojima bi se doveli u pitanje razlozi koje su redovni sudovi naveli u obrazloženju osporenih presuda, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti ni navodi apelanata tuženih da su ti zaključci proizvoljni, posebno ne u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem spornih odredaba i činjenica konkretnog predmeta zamijenio te zaključke. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni prava i utvrđivanju činjenica zbog čega su neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje.
51. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno pravo apelanata tuženih na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
2. Ostali navodi
52. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju na koje su se pozvali svi apelanti i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije na koje su se pozvali apelanti tuženi, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju navedenih prava temelje na istim navodima koje je Ustavni sud razmotrio razmatrajući navode o povredi prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede tih prava, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu i prava na dom, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka kojima su odbili tužbeni i protivtužbeni zahtjev dali jasno i argumentirano obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim u segmentima na koje su apelanti ukazivali.
54. Ustavni sud, također, zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije kada apelanti navode o kršenju ovih prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni prava i utvrđivanju činjenica, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom segmentu.
55. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) i člana 63. stav (1) tačka d) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić