Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2945/21 (I. Č.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Invalidnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2945/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. prosinca 2021. godine, u predmetu broj AP-2945/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Ivo Čović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivo Čović protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 70 0 U 008311 20 U od 26. svibnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivo Čović (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Mostara, kojega zastupa Nikica Vučina, odvjetnik iz Mostara, podnio je 17. kolovoza 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 008311 20 U od 26. svibnja 2021. godine.

2. Rješenjem Uprave za pitanja branitelja Mostar (u daljnjemu tekstu: Uprava) od 18. kolovoza 2006. godine apelantu je priznato svojstvo ratnoga vojnoga invalida IV skupine sa 80% vojnoga invaliditeta.

3. Rješenjem tuženika (Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida Domovinskoga rata) od 30. travnja 2020. godine ukinuto je konačno rješenje Uprave od 18. kolovoza 2006. godine i upravna stvar riješena tako da apelantu prestaje svojstvo ratnoga vojnoga invalida i pravo na osobnu invalidninu, zaključno sa 30. travnjem 2020. godine.

4. Presudom Vrhovnoga suda od 26. svibnja 2021. godine tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženika od 30. travnja 2020. godine je odbijena.

5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je tuženik, postupajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu, sukladno Zakonu o provođenju kontrole korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjemu tekstu: Zakon o provođenju kontrole) dostavio spis predmeta nadležnome liječničkome povjerenstvu. Nadalje, istakao je da je liječničko povjerenstvo donijelo nalaz i mišljenje od 31. prosinca 2019. godine, kojim se vojni invaliditet apelanta cijeni u visini ispod 20%. Također, istakao je da je na navedeni nalaz i mišljenje apelant uložio prigovor, pa je nadležno liječničko povjerenstvo nalazom i mišljenjem od 13. ožujka 2020. godine potvrdilo raniji nalaz i mišljenje, ponovnim uvidom u liječničku dokumentacije, te uz neposredan pregled apelanta. Vrhovni je sud naveo da je ocjena invaliditeta apelanta, suprotno prigovorima tužbe, pravilno dana na temelju liječničke dokumentacije iz spisa predmeta na temelju koje je i ranije cijenjen, a kako je to propisano čl. 7. st. 4. Zakona o provođenju kontrole, i čl. 13.a st. 2. Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravnima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjemu tekstu: Pravilnik). Osim toga, istakao je kako je liječničko povjerenstvo cijenilo da je za davanje potpunoga nalaza po postojećoj dokumentaciji potrebno pribaviti i nove dodatne specijalističke nalaze, sukladno čl. 13.a. st. 5. Pravilnika, što je i učinjeno u smislu pribavljanja audiograma ORL Instituta od 21. prosinca 2019. godine. Nadalje, Vrhovni je sud istakao da glede navoda apelanta u smislu potrebe za dodatnim specijalističkim nalazima, ukazuje na suglasne nalaze liječničkih povjerenstava, prema kojima je obavljen dodatni audiološki nalaz i neposredan pregled apelanta glede funkcionalnoga statusa kralježnice, pa je taj navod apelanta neutemeljen. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni je sud istakao da su nadležna liječnička povjerenstva suglasnim nalazima i mišljenjima dala potpuno, jasno i detaljno obrazloženje razloga kako za izmjenu ranijega nalaza i mišljenja, tako i za novu ocjenu vojnoga invaliditeta, sukladno čl. 8. i 13.a Pravilnika i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnoga invaliditeta sa listom procenata. Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostaloga, u predmetnoj apelaciji navodi da su liječnička povjerenstva trebala tražiti dodatni specijalistički EMNG nalaz, kako bi se pravilno utvrdilo činjenično stanje. Osim toga, navodi kako je sud trebao izvršiti uvid u liječničku dokumentaciju u spisu predmeta, nakon čega bi se uvjerio da nisu točne tvrdnje iz obrazloženja nalaza i mišljenja nadležnih liječničkih povjerenstava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno istakao da su nalazi i mišljenja liječničkih povjerenstava donesena nakon uvida u liječničku dokumentaciju po kojoj je apelant i ranije cijenjen, da je obavljen neposredni pregled apelanta, kao i da su pribavljeni dodatni specijalistički nalazi, koje je povjerenstvo smatralo potrebnim radi davanja potpune ocjene, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2945/21 (I. Č.) | Sudska praksa | Aktio