Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3811/20 (I.Č.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Propisano zakonom
- Dokazni postupak
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Proporcionalnost
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokaz
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Oduzimanje imovine
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18)
Predmeti (1)
AP-3811/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3811/20, rješavajući apelaciju I. Č., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija I.Č. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 029221 20 Kž od 22.
septembra 2020. godine i S1 3 K 029221 19 K od 19. februara 2020.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. I. Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, kojeg zastupa Dino Imamović, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 K 029221 20 Kž od 22. septembra 2020. godine i broj S1 3 k 029221 19 k od 19. februara 2020.godine. Apelant je predložio donošenje privremene mjere tako što će Ustavni sud odgoditi izvršenje i provođenje pravosnažne presude Suda BiH.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 3811/20 kojom je apelantov zahtjev odbio.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Sud BiH donio je Presudu broj S1 3 K 029221 19 K od 19. februara 2020. godine kojom je apelanta (i S.Ć.) proglasio krivim. Pod tačkom 2. izreke presude apelant je proglašen krivim zato što je počinio krivično djelo krijumčarenje ljudi iz člana 189. stav 4. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ), pa ga je Sud BiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Istom presudom na osnovu člana 74. KZ od apelanta su oduzeti predmeti po potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta Državne agencije za istrage i zaštitu navedenog broja od 7. augusta 2018. godine, i to telefon (precizirano), radiostanica i gasni pištolj (preciziranih karakteristika) sa kojim predmetima će se postupiti u skladu sa zakonskim propisima nakon pravosnažnosti presude.
6. U obrazloženju presude Sud BiH je ukazao da je Tužilaštvo podiglo optužnicu nakon potvrđivanja optužnice a na ročištu za izjašnjenje o krivici optuženi su se izjasnili da nisu krivi. Dalje je ukazano na dokaze koje je provelo Tužilaštvo, kao i dokaze odbrane, konkretno dokaze odbrane optuženog S.Ć., dok odbrana apelanta nije imala dokaznih prijedloga. U završnoj riječi apelantov branilac je naveo da smatra da Tužilaštvo nije izvan svake razumne sumnje uspjelo dokazati krivičnu odgovornost apelanta.
7. U dijelu presude „procesne odluke“, na strani 9, Sud BiH je naveo da je na pretresu, po prijedlogu tužioca, donio odluku kojom je prihvatio čitanje iskaza svjedoka migranata (A.A.S., S.M.S.A, F.R.A., M.Y. i D.R.S. Radi se o dokazima Tužilaštva – zapisnicima o saslušanju svjedoka DT1 do DT5), čije je saslušanje predloženo u optužnici.
8. Sud BiH je naveo da je u toku postupka, po prijedlogu tužioca, izvršio uvid u podnesak Ministarstva sigurnosti BiH - Službe za poslove sa strancima (naveden broj, DT14) iz kojeg je vidljivo da se nakon izvršenih provjera nije moglo utvrditi trenutno boravište imenovanih lica. Sud BiH je naveo da, zbog navedenih okolnosti, ove svjedoke nije u mogućnosti saslušati neposredno na glavnom pretresu, jer tužilac nije uspio pribaviti adrese svjedoka, tako da je njihov dolazak pred sud za vrijeme trajanja predmetnog postupka bio nemoguć. Zbog ovih razloga, a imajući u vidu potrebu osiguranja ekonomičnosti postupka, Sud BiH je donio odluku da se iskazi ovih svjedoka na glavnom pretresu pročitaju, dajući pri tome i odbrani mogućnost da postavi ona pitanja koja bi bila postavljana da su svjedoci prisutni na glavnom pretresu, na koji način je u potpunosti poštovana zakonska odredba člana 273. stav 2. ZKP. Ovakvo postupanje Suda BiH (kako je navedeno u presudi) je, nasuprot tvrdnjama odbrane, u potpunoj saglasnosti sa praksom Ustavnog Suda BiH i Evropskog suda za ljudska prava ( u daljnjem tekstu: Evropski sud). Dakle, izvođenje dokaza čitanjem iskaza svjedoka na glavnom pretresu, na način propisan zakonom, nije samo po sebi kršenje prava na pravično suđenje ukoliko se presuda ne zasniva isključivo na tim iskazima, već i na iskazima drugih svjedoka i drugim materijalnim dokazima, što je u konkretnom predmetu i slučaj, budući da su pročitani iskazi svjedoka optužbe dovedeni u vezu sa svim ostalim dokazima izvedenim u toku postupka, nakon čega je Sud BiH donio odluku, ocjenjujući sve dokaze pojedinačno i u međusobnoj povezanosti.
9. Sud BiH je, također, naveo da je apelant prilikom ulaganja materijalnih dokaza Tužilaštva istakao prigovor zakonitosti zapisnika o uviđaju broj 16-04/2-7/18 od 8. augusta 2018. godine sa prilogom CD i fotodokumentacijom (DT6), što je navedeno na str. 10-11 (prema navodima iz prigovora, ovlaštena službena lica su bila u obavezi prethodno pribaviti pisanu ili usmenu naredbu suda za pretresanje, dokaz je nezakonit i nevjerodostojan itd., radnji uviđaja su prisustvovali samo policijski službenici i vlasnici mobilnih telefona, strani državljani, bez prisustva ovlaštenog sudskog tumača).
10. U vezi sa navedenim prigovorima, Sud BiH je našao da je potrebno istaknuti da se, u smislu odredaba člana 92. ZKP, uviđaj preduzima kada je za utvrđivanje neke važne činjenice u postupku potrebno neposredno opažanje koje, prije svega, podrazumijeva opažanje čulom vida, a potom i ostalih čula (sluha, okusa i opipa). Za preduzimanje navedene radnje dokazivanja zakon ne propisuje neki formalno-pravni osnov za preduzimanje uviđaja u smislu podnošenja zahtjeva, izdavanja naredbe ili rješenja o uviđaju. Zbog toga, za vršenje uviđaja dovoljan je samo materijalni uvjet, a to je da je za utvrđivanje kakve važne činjenice neophodno neposredno opažanje. Imajući u vidu navedeno, izneseni prigovori odbrane su u cijelosti neosnovani s obzirom da su ovlaštena službena lica u konkretnom slučaju, uz prethodno obavještenje postupajućeg tužioca, preduzela radnju uviđaja za koju nije bilo potrebno pribavljanje naredbe suda. Tom prilikom su činjenice važne za ovaj predmet utvrdili neposrednim zapažanjem o čemu je sačinjen zapisnik o uviđaju, u skladu sa članom 92. ZKP. Na ovaj način ovlaštena službena lica su postupila u skladu i u okviru svojih zakonskih ovlaštenja u početnoj fazi, kada je krivično djelo tek dokumentirano, jer je uviđaj, kao procesno-kriminalistička radnja, dozvoljen dokaz. Također, Sud BiH nije prihvatio navode odbrane da je uviđaju trebalo da bude prisutan i ovlašteni sudski tumač, jer u fazi istrage uviđaju ne moraju biti prisutni niti osumnjičeni, niti njegov branilac, već je dovoljna saglasnost vlasnika mobilnih telefona da oni budu predmet uviđaja. Naime, iz iskaza saslušanih krijumčarenih lica (navedena imena i datumi) proizlazi da su oni ponudili na uvid mobilne telefone kako bi potkrijepili svoje navode da se u njihovim mobilnim telefonima nalaze poruke koje su razmjenjivali sa optuženim S.Ć. Sud BiH je zaključio da, kada se navedeno dovede u vezu sa odredbom člana 218. ZKP (koja propisuje obavezu ovlaštenih službenih lica da odmah po saznanju o postojanju osnova sumnje da je izvršeno krivično djelo sa propisanom kaznom zatvora preko pet godina obavijeste tužioca i pod njegovim nadzorom preduzmu sve radnje usmjerene na rasvjetljavanje krivičnog djela i prikupljanje dokaza), nameće se jasan zaključak da su u konkretnom slučaju ovlaštena službena lica postupala u skladu sa zakonom. Osim toga, kad se ima u vidu da su krijumčarena lica A.A.S. i S.A. dali svoj iskaz ovlaštenim službenim licima Državne agencije za istrage i zaštitu u prisustvu ovlaštenog prevodioca, kada je vršen uviđaj, to se neosnovanim ukazuje prigovor odbrane da je radnja uviđaja u dijelu prisustva svjedoka uviđaju i njihovim saznanjima o događaju preduzeta bez prisustva ovlaštenog prevodioca, s obzirom na to da su krijumčarena lica na jasan i nedvosmislen način ponudila na uvid svoje mobilne telefone. Prilikom vršenja uviđaja ovlaštena službena lica su konstatirala zatečeno stanje na mobilnim telefonima, bez narušavanja integriteta predmeta uviđaja, tako da oni nisu izlazili van zakonskih okvira. Kako je Sud BiH naveo u odluci, prilikom prikupljanja dokaza ovlaštena službena lica imaju zakonsku mogućnost pretraživanja objekata, kao i uvida u određenu dokumentaciju, koja se uz saglasnost odgovornog lica može umnožavati, fotokopirati, skenirati, fotografiati, prepisivati, što kad se dovede u vezu sa radnjama koje se preduzimaju prilikom vršenja uviđaja, ukazuje da se i prilikom provođenja radnje uviđaja mogu sačinjavati skice, fotodokumentacija, koja čini sastavni dio zapisnika. U konkretnom slučaju postojala je saglasnost lica, vlasnika telefona da se oni fotografiraju, te da se dokumentira i sadržina poruka sadržanih u navedenim telefonima.
11. Sud BiH je istakao da odbrana neosnovano ukazuje da je provođenjem uviđaja faktički izvršeno otvaranje predmeta. Naime, radnju otvaranja predmeta vrši postupajući tužilac, i to predmeta koji su privremeno oduzeti, što znači da su različiti ciljevi radnje uviđaja i otvaranja, jer se uviđajem vrši neposredno opažanje važnih činjenica, a predmet radnje otvaranja su privremeno oduzeti predmeti, što ovdje nije slučaj, jer mobilni telefoni jesu bili predmet uviđaja, ali ne i privremenog oduzimanja, tako da nije ni postojala obaveza njihovog otvaranja.
12. Sud BiH je nadalje naveo relevantne odredbe zakona koji su primijenjeni u konkretnom slučaju. U dijelu presude „dokazi i ocjena“ Sud BiH je naveo da je, imajući u vidu navedena opća obilježja krivičnih djela, ocjenom izvedenih dokaza pojedinačno i dovodeći ih u međusobnu vezu, sa sigurnošću utvrdio da je apelant pod tačkom 2. izreke presude sa S.Ć. počinio krivično djelo krijumčarenje ljudi iz člana 189. stav 4. u vezi sa stavom 2. KZ.
13. Sud BiH je najprije ukazao na nesporne činjenice (str. 14-17) a zatim je naveo da se kao sporno postavilo pitanje da li su optuženi znali da se radi o licima koja su ilegalno boravila u Bosni i Hercegovini i pod kojim okolnostima je optuženi S.Ć. prihvatio organizaciju prevoza navedenih lica iz Velike Kladuše do Neuma, pa potom dalje u Italiju. Također, postavilo se kao sporno pitanje da li su optuženi znali da je jedno od lica koje su prevozili maloljetno. U vezi sa navedenim, Sud BiH se izjašnjavao na str. 18-24, ukazujući na iskaze svjedoka (migranata koji su naveli na koji način su nakon ilegalnog ulaska u BiH došli u kontakt sa S.Ć., odnosno nepoznatom osobom koju opisuju) koji su naveli da u svojim telefonima posjeduju komunikaciju koja se odvijala putem WhatsApp aplikacije (a koja je prikazana u izvještaju Državne agencije za istrage i zaštitu), te da je S.Ć. došao sa još dvije osobe u dva automobila precizirane marke.
14. Ocjenjujući iskaze navedenih svjedoka, kao i svjedoka ovlaštenih policijskih službenika, Sud BiH je utvrdio kao nesporno da su optuženi znali prije samog polaska da će jedan od putnika biti i mldb. dijete. Iz analiziranih komunikacija ostvarenih između S.Ć. i stranih državljana migranata, sadržanih u fotodokumentaciji priloženoj uz zapisnik o uviđaju (DT6), evidentno je da je on upoznat sa činjenicom da će se prevoziti i dijete na šta upućuje ostvarena komunikacija. Sud BiH dalje navodi šta proizlazi iz izvještaja Državne agencije za istrage i zaštitu, te da se slike pronađenu na telefonu kod S.Ć. podudaraju sa iskazom svjedoka (navedena imena). Sud BiH je naveo da već sama činjenica da su u vozilo primili mldb. lice ukazuje na zaključak da su optuženi svjesno preduzeli radnju prevoza lica za koje je očigledno da je maloljetno s obzirom na godine života.
15. Također, Sud BiH je kao nesporno utvrdio da je optuženi S.Ć. angažirao apelanta za prevoz stranih državljana ne samo u konkretnom slučaju već i ranije, što je vidljivo iz komunikacije ostvarene između korisnika apelanta i S.Ć. putem telefona a koja je sadržana u izvještaju o realizaciji naredbe za analizu relevantnih podataka Državne agencije za istrage i zaštitu navedenog broja. Sud BiH je dalje naveo komunikaciju (strana 20-21).
16. Sud BiH je putem provedenih dokaza nesporno utvrdio i činjenicu da lica, strani državljani, koja su na opisani način prevožena od optuženih, nisu posjedovala važeće putne isprave, niti su imala odgovarajuću dokumentaciju za boravak na teritoriji Bosne i Hercegovine, a optuženim, nasuprot tvrdnjama odbrane, nije moglo biti nepoznato da ova lica ne ispunjavaju uvjete za legalan ulazak i boravak u BiH tim prije, kako je naveo Sud BiH, što je nekoliko njih optuženi S.Ć., na način opisan u tački 1. izreke, prevozio od Goražda do Sarajeva, a nakon čega je sa krijumčarenim licima kasnije ostvario komunikaciju u vezi sa dogovorom i organizacijom njihovog prevoza iz Velike Kladuše do Neuma i dalje prema Italiji.
17. Dakle, Sud BiH je naveo da se u konkretnom slučaju radilo o licima koja ne ispunjavaju uvjete za zakonit ulazak, a samim tim ni boravak na teritoriji BiH. Sud BiH je, također, naveo da je tačno (kako odbrana ukazuje) da su navedena lica u jednom periodu imala potvrde o iskazanima namjerama za podnošenje azila, ali da je, propuštanjem preduzimanja daljih radnji u skladu sa Zakonom o strancima radi provođenja zakonitog postupka eventualnog dobijanja azila, zaključio da su odustali od iskazane namjere za azil, tako da su lica od momenta ulaska u BiH boravila u BiH nelegalno (uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o strancima). Dakle, prema rezultatima provedenog dokaznog postupka, strani državljani - migranti kako u vrijeme počinjenja krivičnog djela opisanog u tački 1. izreke, tako i u vrijeme počinjenja krivičnog djela opisanog u tački 2. izreke, nisu imali legalno reguliran boravak u BiH, tako da su oni bili krijumčarena lica (uz ukazivanje na dokaze iz kojih to proizlazi). Sud BiH je naveo da zaključak da su apelant i S.Ć. počinili krivično djelo krijumčarenje ljudi iz člana 189. stav 4. u vezi sa stavom 2. KZ proizlazi (i) iz dokaza objektivne prirode, prije svega izvještaja o vještačenju Agencije za forenzička ispitivanja i vještačenja i iskaza vještaka M.S., te izvještaja Državne agencije za istrage i zaštitu o analizi relevantnih podataka, kao i iskaza svjedoka M.H., ukazujući dalje na njihov sadržaj (str. 22-23).
18. Ocjenjujući izvedene dokaze, Sud BiH je našao da je optužba ponudila dovoljno dokaza i da su na osnovu njihove svestrane analize i ocjene pouzdano utvrdile sve odlučne činjenice na osnovu kojih je izveden zaključak da su optuženi počinili predmetno krivično djelo opisano u izreci presude. Sud BiH nije mogao prihvatiti odbranu optuženih da nisu mogli pretpostaviti da prevoz migranata unutar BiH predstavlja krivično djelo s obzirom da je svim građanima BiH poznato da se BiH posljednjih godina suočava sa konstantnim prilivom migranata, tako da im nije moglo biti nepoznato da je krijumčarenje migranata kako preko državne granice, tako i unutar teritorije BiH sankcionirano krivičnopravnim zakonodavstvom, odnosno da predstavlja krivično djelo, a ne prekršaj. Sud je zaključio da su optuženi postupali sa direktnim umišljajem.
19. Sud BiH je u dijelu presude „pravna kvalifikacija djela“ naveo da je Tužilaštvo podiglo optužnicu protiv S.Ć., apelanta i S.A. (pod tačkom 2. za krivično djelo krijumčarenje ljudi iz člana 189. stav 4. u vezi sa st. 1. i 2 KZ i krivično djelo prevara iz člana 294. stav 1. KZ). Sud BiH je, međutim, utvrdio analizom činjeničnog supstrata optužnice da iz njega proizlaze svi elementi krivičnog djela krijumčarenje ljudi iz člana 189. stav 4. u vezi sa stavom 2. a da opis tačke 2. optužnice ne sadrži elemente krivičnog djela prevara, što je pojasnio na str. 24-25 uz pozivanje na član 280. stav 2. ZKP.
20. Sud BiH je dao razloge za odluku o krivičnopravnoj sankciji (strana 26), te je naveo da je na osnovu člana 74. KZ oduzeo od apelanta telefon precizirane marke. Sud BiH je ukazao, imajući u vidu okolnosti pod kojima su krivična djela učinjena, da postoji mogućnost da bi oduzeti predmeti, ukoliko se nađu u posjedu optuženih, ponovo mogli biti upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela.
21. Sud BiH (Apelaciono vijeće) donio je Presudu broj S1 3 K 029221 20 Kž od 22. septembra 2020. godine kojom je žalbe optuženih (S.Ć. i apelanta) odbio kao neosnovane, dok je uvažavanjem žalbe Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) prvostepena presuda preinačena u dijelu krivičnopravne sankcije tako da je apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci (i u odnosu na S.Ć. je izmijenjena odluka o kazni), dok je u ostalom dijelu presuda ostala neizmijenjena.
22. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je apelant isticao da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, jer su pravila krivičnog postupka primijenjena na štetu apelanta, budući da je Sud prilikom utvrđivanja spornih činjenica prvostepenu presudu zasnovao isključivo na iskazima svjedoka koje je pročitao, a koje odbrana nije mogla ispitati. Međutim, Apelaciono vijeće je istaklo da se čitanjem osporene presude može zaključiti da je prvostepeno vijeće, pored čitanja iskaza pet svjedoka migranata, izvelo i druge mnogobrojne dokaze koji obuhvataju svjedočenje drugih lica, uviđaj, vještačenje, a koji dokazi su, također, bili osnov za donošenje osuđujuće presude. Apelaciono vijeće je kasnije razmotrilo ovaj prigovor (i) u dijelu koji se odnosi na prigovor primjene člana 273. stav 2. ZKP (žalbeni osnov iz člana 297. stav 2. ZKP).
23. Dalje je ispitan navod apelantove odbrane o nezakonitosti dokaza (DT1-DT5), jer se presuda zasniva na dokazu na kojem se ne može zasnivati, dok je za dokaz DT6 odbrana tvrdila da je nezakonit (i nevjerodostojan), jer su ovlaštena službena lica obavila radnju uviđaja na mobilnim telefonima, iako se očigledno radilo o radnji pretresanja pokretnih stvari u skladu sa članom 51. stav
2. ZKP, za šta im je trebala naredba sudije za prethodni postupak. U odnosu na DT6, Apelaciono vijeće je prihvatilo argumentaciju prvostepenog suda da se radi o uviđaju, a ne radnji pretresanja, jer su migranti dolaskom policije dobrovoljno predali svoje telefone na uvid kako bi potvrdili svoj iskaz.
24. Dalje je Apelaciono vijeće ispitalo prigovor prekoračenja optužnice (jer je postupak razdvojen u odnosu na S.A., koji je osuđen za blaži oblik djela), te je navelo da je predmetni prigovor neosnovan, jer prekoračenje postoji samo u slučaju da se presuda ne odnosi na optuženo lice i na djelo za koje je optužen. U konkretnom predmetu presuda se odnosi na apelanta i djelo za koje se teretio, te ne postoji prekoračenje optužnice. Apelaciono vijeće je ukazalo da činjenica da je treće lice (u odnosu na kojeg je postupak razdvojen) proglašeno krivim za blaže krivično djelo ne čini presudu manjkavom, budući da radnje koje su opisane u izreci presude jesu radnje za koje su optužena lica bila optužena u istoj kriminalnoj količini i za isto krivično djelo kako je glasilo optuženje.
25. Dalje, razmatrajući navod odbrana optuženih da je sud povrijedio odredbe člana 273. stav 2 na štetu optuženih, jer je prihvatio čitanje iskaza svjedoka migranata, a Tužilaštvo nije dokazalo da njihovo prisustvo nije moguće osigurati, te je na takvim dokazima zasnovana presuda, što je dovelo do povrede člana 273. stav 2. ZKP, Apelaciono vijeće je istaklo da su ovi navodi neosnovani. Prvostepeni sud je konstatirao da su izvršene provjere kako bi se došlo do trenutnog boravišta svjedoka migranata, a nadležna služba nije bila u mogućnosti da utvrdi gdje se ova lica nalaze, te je ukazao na praksu na koju se prvostepeni sud pozvao (Evropskog suda i Ustavnog suda). Kada je u pitanju povreda prava na odbranu, analizom argumentacije predmetne presude Apelaciono vijeće je zaključilo da iskazi saslušanih migranata jesu pročitani tokom glavnog pretresa. Međutim, iskazi ovih svjedoka nisu bili odlučujući, niti su korišteni samostalno da bi se na njima u potpunosti zasnovao zaključak o krivici optuženih. Iskazi ovih svjedoka u potpunosti odgovaraju nalazima materijalne dokumentacije (zapisnik o uviđaju od 8. augusta 2018. godine), odnosno sadržaju razmijenjenih poruka koje su svjedoci migranti razmijenili sa optuženim S.Ć., kada su dogovarali prevoz putem pisanih poruka. O učešću oba optužena iskaz su dala i ovlaštena službena lica - policijski službenici, koji su opisali svoja saznanja o učešću optuženih do kojih su došli izlaskom na lice mjesta, na putnu komunikaciju Tarčin –Pazarić. Na navedeno je prvostepena presuda jasno ukazala u paragrafima 34-36. Prvostepena presuda se zasniva (i) na iskazu vještaka M.S., koji je vršio vještačenje privremeno oduzetih telefona i SIM kartica od optuženih, kada je analizom dobivenih podataka sačinio izvještaj o vještačenju Agencije za forenzička ispitivanja i vještačenja od 28. februara 2019. godine, koji sadrži podatke pronađene na oduzetim telefonima i SIM karticama, gdje je dokumentirano više ličnih fotografija optuženog S.Č. sa licima za koja je postojala pretpostavka da se radi o migrantima, te je pronađeno više fotografija, novca, mape i rute prelaska i dr. Pored ovoga, saslušan je svjedok M.H., koji je naveo da je kod JP “Auto-ceste” FBIH zatražio podatke o prelasku vozila (navedene marke), te da su dobiveni podaci korišteni za sačinjavanje službene zabilješke Državne agencije za istrage i zaštitu od 7. decembra 2018. godine, a iz koje proizlaze dokazi o prelasku navedenih vozila predmetnog dana na naplatnim kućicama, koji prema satnici odgovaraju činjenicama inkriminacije.
26. Stoga je Apelaciono vijeće zaključilo da nije osnovan predmetni prigovor (povreda prava na odbranu) zbog toga što su za dokazivanje korištene izjave saslušanih svjedoka - migranata, kao i da je u tom smislu nepravilno primijenjena odredba člana 273. stav 2. ZKP. Naime, presuda se ne zasniva u pretežnom dijelu na ovim dokazima, već je učešće optuženih u predmetnim radnjama podržano i drugim dokazima, čijom analizom se van razumne sumnje došlo do zaključka da su optuženi počinili krivično djelo opisano u izreci i da je pobijana presuda u tom smislu pravilna i da ne postoje povrede kako se na to žalbom ukazuje.
27. Apelaciono vijeće se izjasnilo o prigovoru da je prvostepena presuda zasnovana na nalazu i mišljenju vještaka M.S., koji je zaposlen u Državnoj agenciji za istrage i zaštitu, te da vještak nije imao naredbu Suda ili Tužilaštva kojom se određuje vještačenje u predmetu. Odbrana je smatrala da Državna agencija nije ovlaštena da vrši ovakvu vrstu vještačenja, što ukazuje da se na takvom dokazu presuda nije mogla zasnovati. Apelaciono vijeće je ukazalo da je prvostepeni sud razmatrao ovaj prigovor odbrane, te zaključio da on nije osnovan sa čim se složilo i Apelaciono vijeće.
28. Apelant je u žalbi ukazao da se može kazniti za prekršaj za neovlašteni prevoz ljudi (nije registriran kao taksi-prevoznik). Međutim, on u trenutku prevoza nije znao da bi to moglo biti krivično djelo krijumčarenja ljudi s obzirom da nije imao svijest o tome i da je bio u pravnoj i stvarnoj zabludi. Apelaciono vijeće je navelo da ovaj prigovor apelanta (o pravnoj i stvarnoj zabludi) nije osnovan. Apelaciono vijeće je ukazalo da je jasno da je apelant, koristeći automobil optuženog S.Ć., prevozio lica (imena navedena u presudi) sa jasnim saznanjem da se radi o licima koja su trebala prevoz do Neuma kako bi se dalje prebacila u Italiju, za koje je znao da su „Sirijci“, te je Apelaciono vijeće ukazalo na komunikaciju sa optuženim S.Ć. i ugovorenu cijenu (4.000 eura), što nije cijena za uobičajene usluge prevoza. Dalje je Apelaciono vijeće ukazalo i da se nesporno radilo o maloljetnom licu koje je prevoženo (dijete od tri godine).
29. Konačno, Apelaciono vijeće je ispitalo i apelantov navod da se iz provedenih dokaza nije moglo zaključiti da je on bilo koga prevezao preko granice, niti da je omogućio boravak krijumčarenih lica u BiH, jer su sva lica kojima je pružio usluge prevoza imala potvrde o iskazanoj namjeri podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, odnosno da djelo nije počinio sa umišljajem. U vezi sa navedenim, Apelaciono vijeće je ukazalo da je utvrđena činjenica da su optuženi znali da se radi o licima koja su nelegalno prešla granicu, a potvrde za navedena lica (DT 15) su izdate nakon izvršenog krivičnog djela. Apelaciono vijeće je i ovdje ukazalo na sadržaj komunikacije optuženih, te je zaključilo da su optuženi znali da prevoze lica čiji je boravak u BiH u najmanju ruku sumnjiv, odnosno nedozvoljen.
30. Na strani 22. presude Apelaciono vijeće navodi da su neosnovani navodi iz žalbi o oduzimanju predmeta (mobilnih telefona), čemu su se odbrane protivile. Iz ostvarenih telefonskih komunikacija optuženih utvrđeno je da je u više navrata postojala njihova međusobna komunikacija, koja je prethodila prevozu krijumčarenih lica iz Velike Kladuše. Tokom dokaznog postupka je utvrđena telefonska komunikacija optuženog S.Ć. sa krijumčarenim licima radi njihovog prevoza iz Goražda i Velike Kladuše. Stoga je, po ocjeni Apelacionog vijeća, prvostepeno vijeće pravilno postupilo kada je donijelo odluku o obaveznom oduzimanju predmeta koji su upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela, na temelju člana 74. stav 1. KZ, jer postoji opasnost da, u slučaju njihovog vraćanja vlasnicima, mogu ponovo biti upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela (pri tome je ukazano da je optuženi S.Ć. u dva navrata, u kratkom vremenskom periodu, počinio krivično djelo koje je predmet ovog postupka).
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
31. Apelant je u apelaciji ukazao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je naveo da je Sud donio presudu na temelju čitanja zapisnika o iskazu svjedoka (radi se o migrantima), koje apelant nije imao priliku ispitati. Apelant navodi da je kod utvrđivanja spornih činjenica, a koje se odnose na to da li je apelant znao da se radi o licima koja ilegalno borave u zemlji, kao i da je jedno od lica koje je prevozio maloljetno, Sud BiH koristio isključivo iskaze ovih svjedoka koji su pročitani na glavnom pretresu. S obzirom na to da se u konkretnom predmetu radilo o stranim državljanima kojima je istekao rok za podnošenje zahtjeva za azil, te s obzirom da je „postala ustaljena praksa da se čitaju iskazi svjedoka-migranata, jer svi budu poslije nedostupni“, to je (kako apelant navodi) Tužilaštvo trebalo znati da će ova lica poslije biti nedostupna i da neće moći svjedočiti na glavnom pretresu. To je, kako apelant navodi, razlog što je Tužilaštvo trebalo snimiti iskaze ovih svjedoka (član 90. Zakona o krivičnom postupku BiH, u daljnjem tekstu: ZKP), odnosno postupiti u skladu sa odredbom člana 223. ZKP (osiguranje dokaza). Apelant navodi da se na dokazima Tužilaštva ( DT1 do DT5) nije mogla zasnovati odluka, te da je povrijeđeno pravo na odbranu i jednakost oružja. Apelant osporava zakonitost izvršene radnje uviđaja na mobilnim telefonima (DT 6), što pojašnjava ukazujući na relevantne odredbe ZKP (čl. 51. stav 2. i 92. ZKP), kao i činjenicu da je uviđaj urađen na telefonima stranih državljana bez prisustva sudskog tumača. Apelant navodi da je odbijen prigovor odbrane da je ovaj dokaza nezakonit. Apelant ukazuje da drugostepeni sud nije odgovorio na njegove navode o razdvajanju postupka u odnosu na A.S., te činjenicu da se isti dokazi, okolnosti i činjenice drugačije ocjenjuju i kvalificiraju u dva odvojena krivična predmeta. Navedeno apelant detaljno navodi, ukazujući da je trećeoptuženi (u predmetu sa apelantom, u odnosu na kojeg je postupak razdvojen) zaključio sporazum o priznanju krivice, te apelant navodi da je u odnosu na isti činjenični opis djela drugačije kvalificirano krivično djelo. Apelant navodi u ovom dijelu povredu zabrane diskriminacije. Apelant ukazuje da je optužnica prekoračena, te navodi u čemu se sastoji prekoračenje (izostavljanje A.S. u odnosu na kojeg je razdvojen postupak, a koji je osuđen za blaži oblik krivičnog djela krijumčarenje ljudi, po stavu 2). Apelant u odnosu na povredu prava na imovinu navodi da nije bilo nužno oduzimati mobilni telefon. Apelant je tražio i naknadu štete uslijed učinjenih povreda, kao i isplatu troškova koji su nastali radi utvrđivanja navedenih povreda.
II.Odgovor na apelaciju
32. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da je apelacija neosnovana. Sud BiH je primijetio da su navodi apelacije identični žalbenim navodima koje je apelant isticao u žalbenom postupku, a koje je Sud BiH već razmatrao i donio drugostepenu presudu. Sud BiH je razloge za svoju odluku detaljno obrazložio u svojim odlukama, te ne nalazi da je ocjena dokaza ili primjena prava u vezi sa odlučivanjem u predmetu bila proizvoljna. Stoga je Sud BiH u odgovoru na apelaciju ukratko uputio na argumentaciju u osporenim presudama. Da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavljalo na teret, jasno je iz svih izvedenih dokaza koji su detaljno ocijenjeni u osporenim presudama. Sud BiH je svoje zaključke o apelantovoj krivici bazirao na dokazima koji su međusobno povezani i ocijenjeni zajedno ukazujući da se inkriminirana radnja kojom se apelant teretio dogodila upravo kako je to tvrdila optužba. Svjedoci čiji su iskazi pročitani dali su iskaz koji odgovara i materijalnoj dokumentaciji, odnosno zapisniku o uviđaju koji sadrži fotodokumentaciju koja u potpunosti odgovara iskazima svjedoka koji su opisali na koji način je apelant učestvovao u izvršenju krivičnog djela. Svi ovi dokazi detaljno su razmotreni u prvostepenoj i drugostepenoj presudi Suda BiH. U pogledu odluke da se pročitaju iskazi svjedoka i da se oni koriste u postupku, Sud BiH je dao razloge za takvu odluku, nalazeći najprije da je ZKP propisao situacije u kojima je to moguće (ako se radi o nedostupnim svjedocima), a iz stanja spisa bilo je jasno da svjedoci - migranti nisu bili dostupni da se pozovu radi davanja iskaza tokom glavnog pretresa. Osim toga, Sud BiH je dao razloge da ovo nisu jedini dokazi za osuđujuću presudu, te da se presuda zasnivala i na drugim dokazima iz spisa. Kada su u pitanju teze iznesene u apelaciji da su proizvoljno utvrđene činjenice predmeta koje se odnose na postojanje koristoljublja kod učinilaca, zatim, pitanje prelaska državne granice, kao i pitanje zablude apelanta u pogledu lica koje je prevozio, Sud BiH je podsjetio na član 189. KZ, te je naveo da je jasno (ako se imaju u vidu bitni elementi ove inkriminacije) da su se u radnjama apelanta ovi elementi u cijelosti ispunili. Sud BiH je razmatrao navode o diskriminaciji optuženog u odnosu na treće lice, te je i u tom smislu dao razloge za svoju odluku u dijelu presude u paragrafima 29. do 31, pri kojoj argumentaciji i dalje ostaje. Kada je u pitanju navod o povredi prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pitanje oduzimanja mobilnog aparata također je obrazloženo u odgovarajućim dijelovima osporenih presuda, te Sud BiH upućuje na navedenu argumentaciju iz koje je jasno da je odluka zasnovana na zakonu i da nema mjesta zaključku o povredi apelantovog prava na imovinu.
33. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da je apelacija neosnovana, navodeći šta je apelant istakao u apelaciji i upućujući na relevantne dijelove presuda Suda BiH u kojima je o njima odlučeno uz obrazloženje.
V.Relevantni propisi
34. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 - Odluka USBiH, 42/18 - Rješenje USBiH, 65/18 i 22/21 – Odluka OUSBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 - Odluka USBiH, 42/18 - Rješenje USBiH i 65/18), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Odjeljak 1 - Pretresanje stana, prostorija i osoba Član 51. stav (2) Pretresanje stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari (2) Pretresanje pokretnih stvari, u smislu odredbe stava (1) ovog člana, obuhvata i pretresanje kompjuterskih sistema, uređaja za pohranjivanje kompjuterskih i elektronskih podataka, kao i mobilnih telefonskih aparata. Lica koja se koriste ovim uređajima dužna su omogućiti pristup, predati medij na kojem su pohranjeni podaci, te pružiti potrebna obavještenja za upotrebu tih uređaja. Lice koje odbije njihovu predaju može se kazniti prema odredbi člana 65. stav (5) ovog zakona.
Odjeljak 6 - Uviđaj i rekonstrukcija Član 92.
Preduzimanje uviđaja Uviđaj se preduzima kada je za utvrđivanje neke važne činjenice u postupku potrebno neposredno opažanje.
Član 273. stav (2) Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka.
35. Krivični zakon BiH («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15, 35/18 i 46/21) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona BiH («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Oduzimanje predmeta Član 74. stav 1.
(1) Predmeti koji su na bilo koji način, u cjelini ili djelomično, upotrijebljeni ili su bili namijenjeni da budu upotrijebljeni za počinjenje krivičnog djela ili koji su nastali počinjenjem krivičnog djela bit će oduzeti ako su vlasništvo počinioca.
Krijumčarenje ljudi Član 189. st. (2) i (4) (2) Ko vrbuje, preveze, sakrije, pruži zaštitu ili na drugi način omogući boravak krijumčarenih lica u Bosni i Hercegovini kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(4) Kaznom iz stava (3) ovog člana kaznit će se i onaj ko djelo iz stavova (1) i (2) ovog člana počini prema licu koje nije navršilo 18 godina života.
VI.Dopustivost
36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
37. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu, apelant je primio 16. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 26. oktobra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
40. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
42. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
43. Ustavni sud ukazuje da se konkretan postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
44. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33–34).
45. Rukovodeći se navedenim stavovima, te imajući u vidu da apelant smatra da postupak u cjelini nije bio pravičan i zbog nepoštivanja garancija ustanovljenih članom 6. Evropske konvencije, Ustavni sud će apelantove navode ispitati u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
46. Apelacionim navodima je ukazano na dokaze koji su provedeni u toku postupka kojim se tvrdi da je presuda rezultat korištenja nezakonitih dokaza, kao i da apelant nije imao mogućnost ispitati svjedoke, te da je prekoračena optužnica, te se ukazuje na povredu prava na obrazloženu odluku.
47. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koje su zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45–46, Serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava – može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koje su u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
48. Pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi, Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, već citiranu Bykov, stav 90, i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da, kada je dokaz veoma jak i kada nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi, Evropski sud, već citirane Lee Davies, stav 42. i Bykov, stav 90).
49. Tako apelant u apelaciji ističe da su pročitani zapisnici o saslušanju svjedoka (migranata) koje apelant nije mogao saslušati, a da je „tužilaštvo opravdano i objektivno moglo znati“ da će ovi svjedoci kasnije biti nedostupni i da neće svjedočiti, te je trebalo postupiti u skladu s odredbom člana 90. ZKP (snimanje), odnosno člana 223. ZKP (osiguranje dokaza). Shodno navedenom, apelant smatra da se na ovom dokazu nije mogla zasnovati odluka.
50. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da je apelant isticao isti navod i pred redovnim sudom, te da je Sud BiH našao da su ovi prigovori neosnovani, jer je utvrđeno da svjedoke nije bilo moguće saslušati pred sudom (jer nije moglo biti utvrđeno njihovo boravište), te da je ispunjen uvjet iz člana 273. stav 2. ZKP, a presuda se ne zasniva isključivo na tim dokazima. Također, u postupku povodom žalbe Sud BiH je ispitao žalbene navode apelanta u vezi sa nezakonitošću ovih dokaza, kao i u vezi sa pogrešnom primjenom odredbe člana 273. stav 2. ZKP, te je našao da su oni neosnovani, za šta je dao objašnjenje. Tako je Sud BiH - Apelaciono vijeće navelo da iskazi ovih svjedoka nisu bili odlučujući i da nisu korišteni samostalno, njima bi se u potpunosti zasnovao zaključak o krivici optuženih. Dalje je Sud BiH naveo da iskazi ovih svjedoka odgovaraju nalazima materijalne dokumentacije, kao i sadržaju poruka koje su svjedoci razmijenili sa optuženim S.Ć., kao i drugim dokazima koje je naveo na strani 11. drugostepene presude.
51. Dakle, u vezi s apelantovim navodima da je iskaz navedenih svjedoka pročitan, čime je odbrana onemogućena u ispitivanju svjedoka, Ustavni sud najprije nalazi da je domaćim zakonodavstvom dozvoljen izuzetak od neposrednog provođenja dokaza (član 273. stav 2. ZKP), te je sud, suprotno navodima apelanta, našao da se radi o licima koja nije moguće saslušati pred sudom (ukazujući na dokaz-DT 14 Službe za poslove sa strancima), čime je ispunjen uvjet za primjenu navedenog člana. Ustavni sud podsjeća (i) na svoj ranije iznijeti stav da se ne radi o jedinom odlučujućem dokazu na kojem se zasniva osuđujuća presuda (a što je naveo i redovni sud). Osim navedenog, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda u kojoj je navedeno da, kada redovni sud odluči da prihvati kao dokaz iskaz svjedoka koji nije mogao biti neposredno saslušan, takvom dokazu trebaju pristupiti s posebnim oprezom (vidi predmet Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva), a sam sadržaj osporenih presuda (kao i iznijeti prigovori apelanta) ukazuju da je redovni sud dosta pažnje poklonio pitanju može li prihvati iskaze ovih svjedoka. Osim toga, u konkretnom predmetu, osim što osporava upotrebu tog dokaza (čitanje iskaza), apelant ničim nije osporio sam sadržaj iskaza svjedoka, niti ga je problematizirao.
52. Ustavni sud primjećuje (u odnosu na prigovor apelanta da nije postupljeno po odredbi čl. 90. i 223. ZKP) da iz osporene drugostepene presude proizlazi da je optuženi S.Ć. u žalbi navodio da prilikom uzimanje izjave nije postupljeno u skladu sa članom 90. ZKP. Apelant navedeno nije isticao u žalbi, već prvi put ove navode ističe u apelaciji (apelant uz apelaciju nije dostavio žalbu, a sadržaj osporene drugostepene odluke ne ukazuje na ove navode apelanta, niti apelant ukazuje da je to navodio, a da o ovome nije odlučeno za razliku od nekih drugih navoda). Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom dosadašnjom praksom, smatra da se navod u vezi sa pravičnošću postupka ne može isticati prvi put u postupku pred Ustavnom sudom, a da prije toga nije data mogućnost redovnom sudu da ga razmotri i eventualno otkloni.
53. Dalje, apelant je naveo i da je nezakonit dokaz DT6, jer su ovlaštena službena lica „obavila radnju uviđaja na mobilnim telefonima, iako je očito da se radi o radnji pretresanja pokretnih stvari-mobilnih telefona u smislu odredbe člana 51. stav 2. ZKP“. Također, apelant navodi u apelaciji da „ovako pribavljen dokaz ne samo da je nezakonit već je i nevjerodostojan s obzirom da stručna osoba nije izvršila vještačenje, odnosno na profesionalan i vjerodostojan način pregledala sadržaj mobilnih telefona“. Dalje, apelant navodi da je obavljena radnja uviđaja mobilnih telefona stranih državljana (koji ne poznaju jezik u službenoj upotrebi u BiH), pa je neosnovan zaključak drugostepenog suda da nije bilo potrebno prisustvo sudskog tumača (kako će dati saglasnost ako ne poznaju jezik, a nije vidljivo da je uspostavljena komunikacija na nekom od službenih jezika, te se apelant pita zašto je njegov telefon vještačen i analitički obrađen).
54. U vezi s ovim apelantovim navodima, Ustavni sud opet napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, što se regulira domaćim zakonodavstvom. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je iste navode apelant isticao u redovnom postupku, te da je prvostepeni a zatim drugostepeni sud dao razloge zašto je prihvatio dokaz DT 6-zapisnik o uviđaju sa prilogom CD i fotodokumentacija. Tako je prvostepeni sud, pozivajući se na odredbe člana 92. ZKP, naveo da je uviđaj (o čemu je sačinjen zapisnik o uviđaju) radnja koja ne traži bilo kakav formalno-pravni osnov (naredbu i sl.), te su uz prethodno obavještenje tužioca uviđaju pristupila ovlaštena službena lica. Uviđaju su prisustvovali i strani državljani, koji su se (kao vlasnici telefona) saglasili da telefoni budu predmet uviđaja, odnosno (kako proizlazi iz iskaza svjedoka migranata) ponudili telefone na uvid, a kako bi potkrijepili svoje navode da se u njihovim telefonima nalaze poruke koje su razmijenili sa optuženim S.Ć. Kako je Sud BiH naveo, prilikom vršenja uviđaja ovlaštena službena lica su konstatirala zatečeno stanje na mobilnim aparatima, bez narušavanja integriteta predmeta uviđaja. Sud BiH se izjasnio da uviđaju ne moraju biti prisutni sudski tumači, dalje ukazujući šta je moguće raditi prilikom uviđaja. Sud BiH je naveo da je postojala saglasnost vlasnika telefona (koji su i ponudili telefone) da se oni fotografiraju.
55. Ustavni sud u odnosu na dato obrazloženje redovnog suda ne vidi ništa što bi ukazivalo da je došlo do povrede prava na pravičan postupak, jer je postupljeno na navedeni način i jer je sud prihvatio ovaj dokaz kao zakonit. Pri tome apelant je problematizirao da je navedena radnja uviđaja u suštini radnja pretresanja iz člana 51. stav 2. ZKP, za koju je potrebna naredba suda. Ustavni sud konstatira da je apelant u pravu kada tvrdi da je za radnju pretresanja telefona potrebna naredba suda, međutim, razlog i način provođenja jedne ili druge radnje se razlikuju. Stoga, Ustavni sud nalazi da nema ništa sporno u odluci redovnog suda da prihvati ovakav dokaz, odnosno da ga smatra zakonitim. Upravo sve navedeno i čini razliku između postupanja sa telefonom apelanta (koji je bio predmet vještačenja i analitičke obrade, kako apelant ukazuje). Osim toga, iako apelant navodi da je ovako pribavljen dokaz i nevjerodostojan, jer stručna osoba nije izvršila vještačenje, apelant ne navodi šta je suštinski sporno kod dokaza DT 6 i u čemu se sastoji navedena „nevjerodostojnost“. Ovo pogotovu ako se ima u vidu sadržaj osporenih presuda, odnosno ocjena svih provedenih dokaza koji su dovedeni u međusobnu vezu. Stoga, na osnovu svega iznijetog Ustavni sud ne može da prihvati navod apelanta da se radi o nezakonitom i nevjerodostojnom dokazu.
56. Konačno, imajući u vidu standarde koje pruža član 6. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelant pokreće pitanje prekoračenja optužnice. Apelant navodi da ne postoji objektivni identitet u sadržaju optužnice (koja obuhvaća i lice S.A.) i presude. Apelant navodi da za navedeni predmet to ne bi bilo bitno da postupak nije razdvojen u odnosu na S.A. koji je osuđen za blaži oblik krivičnog djela (ovo pogotovo što pobijana presuda nije obrazložila da je apelant ranije znao da će među licima koje je prevozio biti malodobno lice, kao ni S.A., te nije važno u kojem je vozilu malodobno lice). Apelant u odnosu na ove navode (S.A je blaže kažnjen u odnosu na apelanta) ukazuje i na diskriminaciju, kao i da se Sud BiH nije očitovao na navode apelanta iz žalbe (postupak razdvojen u odnosu na S.A. a iste činjenice, okolnosti i dokaze se drugačije ocjenjuju).
57. U vezi s navedenim, Ustavni sud najprije ukazuje da je apelant identičan prigovor da je prekoračena optužnica i da je S.A. blaže kažnjen isticao u žalbi (ukazujući na povredu člana 297. stav 1. tačka j) ZKP), te je Sud BiH - Apelaciono vijeće navelo da prekoračenje optužbe postoji samo u slučaju kada se presuda ne odnosi na optuženo lice i na krivično djelo za koje je optužen. U konkretnom slučaju Apelaciono vijeće je našlo da se presuda odnosi na optuženog i na djelo za koje se teretio. Također, drugostepeni sud je naveo da su optuženi proglašeni krivim za radnje za koje je dokazano njihovo učešće, a to su radnje opisane u dispozitivu pobijane presude. Apelaciono vijeće je navelo da činjenica da je treće lice koje je bilo saoptuženo proglašeno krivim za lakši oblik djela u razdvojenom postupku ne čini pobijanu presudu manjkavom, budući da su radnje koje su opisane u presudi radnje za koje su optuženi u istoj kriminalnoj količini
58. Stoga, suprotno navodima apelanta, Ustavni sud primjećuje da se Apelaciono vijeće očitovalo na ovaj navod apelanta u dovoljnoj mjeri u kojoj je obrazložilo da se predmetna presuda odnosi na optužene (S.Ć. i apelanta), da je presuda ista kao optužnica, te da na navedeno nema utjecaj odluka u odnosu na treće lice. Već iz samih činjeničnih navoda (načina na koji su koncipirani) proizlazi da postoje određene razlike između apelanta i trećeg lica A.S. Tako apelant navodi da sud nije obrazložio presudu da je apelant ranije znao da je jedno od lica maloljetno, što je suprotno datom obrazloženju drugostepene presude Suda BiH, strana 14. Dalje, apelant navodi „pri čemu nije od značaja činjenica u kojem je vozilu bilo malodobno lice“. Kada se uzme u obzir utvrđena činjenica da je malodobno lice (i to dijete od tri godine, što je Sud BiH posebno akcentirao) bilo u automobilu sa apelantom, te da su u presudi koja je osporena navedena tri lica (uključujući A.S.), ali da su apelant i S.Ć. (kako je navedeno u presudi) znali da je jedno lice malodobno - čini jasnu razliku među saoptuženima u odnosu na krivično djelo. Stoga, Ustavni sud nalazi da ovakvim navodima apelant ne može dovesti u sumnju zaključak redovnih sudova, niti pokrenuti pitanje pravičnosti postupka, bez obzira na odluku u odnosu na treće lice S.A., niti ima elemenata koji bi ukazivali da je u konkretnom slučaju prekoračena optužnica protiv apelanta. Isti zaključak se odnosi na navod apelanta u odnosu na diskriminaciju u ovom dijelu (da je diskriminiran u odnosu na A.S.), koji Ustavni sud , imajući u vidu prethodno, smatra neosnovanim i paušalnim.
59. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.
60. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija prava na pravično suđenje, te zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
61. Apelant je naveo i povredu prava na imovinu zbog odluke Suda BiH da mu se oduzme mobilni telefon. Apelant je očito nezadovoljan predmetnom odlukom, te je naveo da „oduzimanje nije nužno, s obzirom da to nije radnja kojom je djelo učinjeno“. Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH jasno naveo da je u postupku utvrđena komunikacija među optuženima, koja je prethodila prevozu krijumčarenih lica. Uz pozivanje na odredbu člana 74. stav 1. KZ, Sud BiH je oduzeo optuženima telefone.
62. Dakle, Ustavni sud primjećuje da je navedena odluka zakonita - propisana odredbom člana
74. KZ, koji glasi da „predmeti koji su na bilo koji način, u cjelini ili djelomično, upotrijebljeni ili su bili namijenjeni da budu upotrijebljeni za počinjenje krivičnog djela ili koji su nastali počinjenjem krivičnog djela bit će oduzeti ako su vlasništvo počinioca“. Također, navedenom odlukom je došlo do oduzimanja imovine apelanta (telefona) kako bi se otklonila opasnost da ponovo učini krivično djelo. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je mišljenja da je u okolnostima konkretnog predmeta postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa i apelantovog prava na mirno uživanje imovine, te da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovnu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
63. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada nije došlo do prekoračenja optužnice, a osporene presude su rezultat postupka u kojem nisu prekršene garancije iz navedenog člana, te kada način na koji je utvrđeno činjenično stanje na osnovu dokaza koji nisu nezakoniti, uz adekvatno obrazloženje suda i primjenu procesnog i materijalnog prava, ukazuje da (osim što je apelant nezadovoljan odlukom) ništa ne upućuje na povredu prava na pravičan postupak u cjelini.
64. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1uz Evropsku konvenciju kada je odluka o oduzimanju imovine zasnovana na zakonu, a postoji pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa i apelantovog prava na mirno uživanje imovine.
65. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić