Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3239/21 (M. I.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Dokaz
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3239/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3239/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Mirsad Ibišević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mirsad Ibišević protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 713309 21 Kž od 27. januara 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 713309 19 K od 15. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsad Ibišević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mirela Lejla Eminović advokat iz Sarajeva, podnio je 14. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 713309 21 Kž od 27. januara 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 713309 19 K od 15. oktobra 2020. godine.
2. Presudom Općinskog suda od 15. oktobra 2020. godine apelant je oglašen krivim zbog počinjenja krivičnog djela Posjedovanje i omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 239. stav
3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: KZ) i krivičnog djela Nabavljanje, držanje i nošenje oružja i municije bez odobrenja iz člana 74. stav 1. tačka a) Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Kantona Sarajevo. Za navedena krivična djela apelantu su utvrđene kazne zatvora u trajanju od po šest mjeseci, te je opozvana uvjetna osuda izrečena apelantu Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 487404 16 K od 21. septembra 2017. godine (pravosnažna 19. oktobra 2017. godine) i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine iz navedene opozvane uvjetne osude, pa je apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci. Također, apelantu je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta (opojna droga i oružje) pobliže opisanih u izreci presude.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo, između ostalog, da je u potpunosti neosnovan i paušalan apelantov prigovor da je naredba sudije za prethodni postupak Općinskog suda od 12. jula 2018. godine, koja se odnosi na pretres stana i pratećih prostorija koje koristi apelant, nezakonit dokaz. U tom smislu je naveo da je vršeći u vid u navedenu narednu utvrdio da je ista izdata u skladu sa odredbama čl. 65. i 71. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), te da se odnosi na pretresanje stana i svih pratećih prostorija koje koristi apelant, te je naredbom naloženo i pretresanje lica koja se zateknu u stanu. Zatim da je naredba izdata na osnovu zahtjeva za izdavanje naredbe Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo i MUP-a Kantona Sarajevo, Odjeljenje za borbu protiv zloupotrebe opojnih droga, a koji zahtjev sadrži sve elemente koji su potrebni za izdavanje predmetne naredbe pa tako i obrazložen osnov sumnje. Također je naveo da je naredba izdata i da sadrži sve što je propisano članom 72. ZKP-a od tačke a) do tačke j). Općinski sud je naveo da je analizom izvještaja o izvršenom pretresu stana i pratećih prostorija utvrdio da su ovlaštena službena lica u potpunosti postupila u skladu sa predmetnom naredbom, kojom prilikom su na naznačenoj adresi prvo pretresli apelanta, a nakon toga i pretresli stan, a kojom prilikom su pronašli i privremeno oduzeli nedozvoljene predmete. Općinski sud je naveo da su o ovim radnjama ovlaštenih službenih lica sačinjeni potrebni pismeni dokumenti (potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, zapisnici o pretresanju osobe, zapisnici o privremenom oduzimanju predmeta), koji su provedeni kao dokaz u krivičnom postupku i koji su potpisani od strane apelanta bez primjedbi. U vezi s tim je naveo da su ovlaštena službena lica imala pravo pretresti apelanta i stan, jer su imali pismenu naredbu suda za pretresanje, a koju je sud izdao na osnovu obrazloženog prijedloga, te da prilikom ovih radnji ovlaštenih službenih lica ni na koji način nije povrijeđeno apelantovo pravo na privatnost i nepovredivost doma. Općinski sud je naveo da je nakon ocjene svakog dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti van svake razumne sumnje utvrdio da je apelant radnjama opisanim u izreci presude počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, što je potvrđeno iskazima svjedoka ovlaštenih službenih lica A.B. i A.P., a koji su potkrijepljeni materijalnim dokazima (potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta, zapisnicima koji su sačinjeni po osnovu naredbe za pretresanje od 12. jula 2018. godine), te ga je oglasio krivim i osudio kako je navedeno u izreci.
4. Odlučujući o žalbama apelantovih branilaca izjavljenim protiv prvostepene presude od 15. oktobra 2020. godine, Kantonalni sud je presudom od 27. januara 2021. godine predmetne žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.
5. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je, razmatrajući i cijeneći apelantov žalbeni navod da je prvostepena presuda zasnovana na dokazima pribavljenim na nezakonit način, ukazao da je članom 65. stav 1. ZKP propisano da se pretresanje stana i ostalih prostorija osumnjičenog, odnosno optuženog i drugih osoba, kao i njihovih pokretnih stvari izvan stana može preduzeti samo onda ako ima dovoljno osnova za sumnju da se kod njih nalaze učinitelj, saučesnik, tragovi krivičnog djela ili predmeti važni za postupak. Kantonalni sud je naveo da iz zakonske definicije proizlazi da se ova radnja dokazivanja može preduzeti ako postoji vjerojatnoća (dovoljno osnova za sumnju) da će se nešto (tragovi krivičnog djela ili predmeti važni za postupak) ili neko (učinilac, saučesnik) pronaći, a što jasno proizlazi iz sadržaja čl. 65., 67. i 72. ZKP. U vezi s tim je naveo da je izvršio uvid u naredbu od 12. jula 2018. godine iz koje proizlazi da je izdata u skladu sa članom 65. stav 1., u vezi sa članom 67. stav 2. ZKP, a koja sadrži sve što je propisano članom 72. ZKP od tačke a) do tačke j), pa su neosnovano apelantovi navodi da u tom pogledu. Također je naveo da je uvidom u zapisnik o pretresanju osoba od 23. jula 2018. godine utvrdio da je pretresanje apelanta izvršeno u skladu sa članom 78. stav 2. tačka d) ZKP kojim je propisano da ovlašteno službeno lice može pretresti lice ako postoji sumnja da će sakriti, uništiti ili riješiti se predmeta koji se trebaju od njega oduzeti i upotrijebiti u krivičnom postupku, a u stavu 3. navedenog člana je propisano da će nakon izvršenog pretresanja bez naredbe i bez prisustva svjedoka ovlašteno službeno lice podnijeti pisani izvještaj tužiocu, koji mora sadržavati razloge pretresanja bez naredbe i svjedoka. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno apelantovim navodima, pravilno zaključio da je pretres izvršen na zakonit način, te da su dokazi koji su prikupljeni pretresom zakoniti.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant navodi da se odluka Općinskog suda zasniva na nezakonitim dokazima. Apelant smatra da naredba za pretres Općinskog suda od 12. jula 2018. godine nije propisno sastavljena i dovoljno obrazložena u onoj mjeri koja je neophodna i da ne sadržava valjanu ocjenu osnova sumnje da je apelant u to vrijeme počinilac inkriminisanih radnji te da se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi. Također navodi da postupak za izdavanje navedene naredbe te samo izdavanje iste nije bio u potpunosti u skladu s pretpostavkama zakonitosti.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su predmetnoj pravnoj stvari cijenjeni dokazi i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetna krivična djela na način kako je to navedeno u izreci presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (kojima je ukazivao na to da je prvostepene presuda zasnovana na nezakonitim dokazima), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Dakle, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da ni procjena izvedenih dokaza ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić