Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1104/20 ("Glas Srpske" a.d. Banja Luka i B. R.-P.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Povreda
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Kleveta
- Miješanje
- Građanski postupak
- Član 10. EK – sloboda izražavanja
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1104/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1104/20, rješavajući apelaciju "Glasa Srpske" a.d. Banja Luka i Borjane Radmanović-Petrović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija "Glasa Srpske" a.d. Banja Luka i Borjane Radmanović-Petrović.
Utvrđuje se povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 044378 19 Gž 2 od 17. januara 2020. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. "Glas Srpske" a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) i Borjana Radmanović- Petrović (u daljnjem tekstu: apelantkinja, zajedno: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Goran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 23. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog sud u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 P 044378 19 Gž 2 od 17. januara 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 92 0 P 044378 19 P 2 od 8. avgusta 2019. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3754/16 od 6. decembra 2018. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je usvojio apelaciju istih apelanata, utvrdio kršenje prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo Presudu Okružnog suda broj 92 0 P 044378 16 Gž od 11. jula 2016. godine i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak.
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Murata Avdića (u daljnjem tekstu: tužilac), Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 3. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Okružni sud je dostavio odgovor 13. septembra 2021. godine, dok je Osnovni sud 13. septembra 2021. godine dostavio samo dostavnicu o uručenju osporene presude, ali ne i odgovor na apelaciju, a tužilac je dostavio odgovor 8. oktobra 2021. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
6. Osnovni sud je donio Presudu broj 92 0 P 044378 15 P od 8. aprila 2016. godine kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužioca i obavezani apelanti da mu na ime nematerijalne štete u vidu duševnih bolova, zbog pretrpljenog straha nastalog objavljivanjem neistinitih činjenica, iznošenjem kleveta i uvreda, solidarno isplate novčani iznos od 2.090,00 KM i na ime duševnih bolova, zbog privremenog umanjenja životne aktivnosti u periodu od četiri mjeseca, iznos od 2.500,00 KM, što ukupno iznosi 4.590,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od podnošenja tužbe do isplate. Istom presudom je apelant obavezan da u roku od 30 dana od dana donošenja prvostepene presude objavi demanti teksta pod nazivom „Nema kazne za Orićevog saradnika za zločine nad Srbima“ i da se apelanti suzdrže od bilo kakvog daljnjeg objavljivanja tekstova o toj temi u odnosu na tužioca.
7. Protiv navedene presude apelanti su podnijeli žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 92 0 P 044378 16 Gž od 11. jula 2016. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu, prihvatajući u cijelosti utvrđene činjenice i pravni stav prvostepenog suda.
8. Protiv navedene presude apelanti su izjavili apelaciju Ustavnom sudu, koji je Odlukom broj AP 3754/16 od 6. decembra 2018. godine usvojio apelaciju apelanata, utvrdio kršenje prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo Presudu Okružnog suda broj 92 0 P 044378 16 Gž od 11. jula 2016. godine i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak. U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao da, „imajući u vidu uspostavljene relevantne kriterijume, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, propuštajući da ocijene da li je u okolnostima konkretnog slučaja postojao legitimni interes da se društvena zajednica obavijesti o pitanjima koja se tiču ratnih zločina u relevantnom periodu, da ispita status tužioca u tom periodu i periodu podnošenja tužbe u vezi sa sadržajem spornog izvještavanja, te okolnost koja se tiče eventualnog postojanja optužnice protiv apelanta iz 1993, odnosno 2009. godine, te da sporno izražavanje dovedu u širi kontekst (relevantni faktori navedeni u stavu 31 ove odluke ) i kontekst relevantnih odredaba ZZK, dakle, kako onih koji propisuju odgovornost za klevetu, tako i onih koje propisuju izuzetke od ove odgovornosti, standardima uspostavljenim u odredbi člana 10 Evropske konvencije, prekoračili granice 'slobodne procjene' koju, u smislu člana 10 Evropske konvencije, apelanti uživaju“. Činjenice konkretnog predmeta
9. U postupku izvršenja navedene odluke Ustavnog suda, Okružni sud je donio Rješenje broj 92 0 P 044378 19 Gž 2 od 28. januara 2019. godine kojim je žalbu apelanata usvojio, presudu Osnovnog suda od 8. aprila 2016. godine ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak.
10. Nakon sprovedenog postupka, Osnovni sud je donio Presudu broj 92 0 P 044378 19 P 2 od 8. avgusta 2019. godine kojom je opet usvojio tužiočevu tužbu i obavezao apelante da mu na ime prouzrokovane nematerijalne štete u vidu duševnih bolova, zbog pretrpljenog straha nastalog objavljivanjem neistinitih činjenica, iznošenjem kleveta i uvreda, solidarno isplate novčani iznos od 2.090,00 KM. Na ime duševnih bolova, zbog privremenog umanjenja životne aktivnosti u periodu od četiri mjeseca, tužiocu treba isplatiti iznos od 2.500,00 KM, što ukupno iznosi 4.590,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 26. jula 2019. godine, kao dana donošenja presude, pa do isplate. U novinama „Glas Srpske“ apelanti su dužni da objave demanti teksta pod nazivom „Nema kazne za Orićevog saradnika za zločine nad Srbima“ i da se suzdrže od bilo kakvog daljeg objavljivanja tekstova o ovoj temi, odnosno tužiocu. U obrazloženju je navedeno da je u spornom tekstu, između ostalog, navedeno „da protiv Avdića - ratnog oficira i saradnika komandanta Armije BiH u Srebrenici Nasera Orića, a danas odbornika SDA u Skupštini opštine Milići, nikada nije podignuta optužnica iako postoji veliki broj svjedoka o njegovom učešću u pokoljima nad Srbima u selima oko Srebrenice i u Podrinju, da je policija RS protiv tužioca podnijela krivičnu prijavu u toku rata zbog ratnog zločina, da je prijava podnesena Okružnom tužilaštvu u Bijeljini, ali da ju je Tužilaštvo BiH izuzelo 2009. godine zbog slučaja 'Naser Orić', da je Okružno tužilaštvo u Bijeljini 1993. godine pokrenulo istragu protiv 41 lica među kojima je i tužilac zbog osnova sumnje da su počinili krivično djelo ratni zločin nad srpskim civilnim stanovništvom u toku 1992. i 1993. godine na području Srebrenice i Bratunca, da svjedok čije je ime poznato redakciji kaže da je Avdić učestvovao u zločinu koji su pripadnici ARBiH počinili u Kravici 7. januara 1993. godine, kada je ubijeno 49 mještana a selo spaljeno, da je tužilac učestvovao i u napadu pripadnika ARBiH na selo Gornji Šadići i zaseoke Vukovići, Lazarevići i Korita na području opštine Vlasenica 15. avgusta 1992. godine, kada je ubijeno 11 lica srpske nacionalnosti za šta nikad niko nije odgovarao, da je tužiočevo učešće u zločinima potvrdio ratni komandir u srebreničkoj 28. diviziji ARBiH Mirsad Sulejmanović (svjedok i učesnik u mnogim događajima u ratnoj Srebrenici), da se tužilac naročito istakao u napadu na selo Gornji Šadići i zaseoke Vukovići, Lazarevići i Korita a bio je u sastavu jedinice iz Cerske pod komandom Bećira Mekanića, da su sela spaljena i opljačkana, da su u julu 1992. godine pravljene zasjede na putu kod Vandžića u rejonu Brezove Glavice, gdje je ubijen jedan Srbin i da je u zasjedi, pored ostalih, bio i Avdić, da je napadnuto i selo Brana Bačići 14. decembra 1992. godine i da su akciju izvele oružane jedinice iz sastava Cersko-srebreničke operativne grupe ARBiH pod komandom Orića a prvi do njega je bio Avdić, da je tada ubijeno pet ljudi, da je Avdić predvodio i napad na Rogosiju kod Vlasenice u septembru 1992. godine, kada je masakrirano 28 Srba, da je Avdić učestvovao i u napadu na Vozuću 1995. godine u sastavu odreda 'El mudžahedin', kada su počinjeni brojni zločini nad zarobljenim srpskim civilima i pripadnicima Vojske RS za što niko nije odgovarao“.
11. U obrazloženju je, nadalje, istaknuto da je, nakon što se autor spornog teksta pozvao na okolnost da je došao do dokumenata i dokaza za sve ono što je objavio u tekstu i predočio ih na glavnoj raspravi, Osnovni sud je utvrdio da se radi o izvodima sa web-stranica koji su poimenično navedeni i citirani u presudi (str. 10. i 11. presude-uključujući strane informativnih medija „Večernje novosti“, „Vesti online“), a čiju autentičnost apelanti nisu potvrdili predočavanjem originalnih tekstova. Osnovni sud je naveo da ostale isprave čija je sadržina citirana, čak i uz pretpostavku da sud prihvati njihovu autentičnost, predstavljaju dokaz da je autor kao novinar koristio pretragu na Internetu kao izvor informacija o tužiočevom učešću u ratu. Navedeno je da je, prema utvrđenju Osnovnog suda, ta pretraga dovela autora teksta do imena svjedoka Mirsada Sulejmanovića, kao imena lica koje je kao ratni zarobljenik dalo izjavu o tužiočevom učešću u ratu, te da je autor teksta te informacije unio u sporni tekst. Navedeno, prema mišljenju suda, ne dovodi u sumnju zaključak da je iskaz autora teksta kontradiktoran iskazima svjedoka Sulejmanovića i Vasiljevića, da nikada autoru teksta a ni bilo kome drugome nisu dali izjavu o tužiočevom učešću u ratnim zločinima, kao da ni iskazi svjedoka, niti isprave ne sadrže navode vezane za učešće tužioca u odredu „El mudžahid“ u Vozućoj.
12. Osnovni sud je obrazložio da, ako pozivanje apelanata na izvode sa web-stranica ima svrhu da utvrdi činjenicu da se radi o suštinski prenesenim navodima iz drugih medija, onda se postavlja pitanje čija je nadležnost da utvrdi postojanje svakog zločina, pa tako i ratnog kao najtežih oblika teških krivičnih djela. Osnovni sud je istakao da odgovor leži u činjenici da rješavanje tog pitanja spada jedino u sudsku nadležnost, pa kako u konkretnom slučaju nema pravosnažne sudske presude kojom je tužilac proglašen krivim za zločin bilo koje vrste, to u konkretnom slučaju nije od uticaja ni činjenica da je protiv tužioca navodno podnesena krivična prijava za ratni zločin o kojoj činjenici saznanje ima svjedok Slobodan Vasiljević. Prema mišljenju Osnovnog suda, ova činjenica nije od uticaja, jer opštepoznate okolnosti upućuju na zaključak da se pred Sudom BiH vodio krivični postupak protiv optuženog Nasera Orića zbog krivičnog djela ratni zločin, a Vasiljević tvrdi da je i tužilac bio obuhvaćen prijavom koja je podnesena protiv Orića. Prema mišljenju Osnovnog suda, sve ovo znači da taj sud prihvata tvrdnju punomoćnika tužioca da je objavljivanjem spornog teksta prekršena pretpostavka nevinosti na štetu tužioca, i zbog kršenja te pretpostavke, apelanti se ne mogu pozivati na slobodu izražavanja koja mora imati ograničenja, bar kad su osnovna ljudska prava u pitanju, a pretpostavka nevinosti je sastavni dio jednog od tih prava - prava na pravično suđenje. Naslov teksta „Nema kazne za Orićevog saradnika za zločine nad Srbima" predstavlja, prema mišljenju Osnovnog suda, tvrdnju u formi osude ili presude koja protiv tužioca nikada nije donesena.
13. Osnovni sud je istakao da insistiranje na poštivanju pretpostavke nevinosti ne utiče na medijsku slobodu, jer su apelanti mogli provjeriti činjenicu da li se uopšte kod nadležnog suda vodi ili je vođen postupak protiv tužioca i kakav je ishod tog postupka, te onda izaći u javnost s provjerenom tvrdnjom o učešću tužioca u ratnim zločinima. Kako je obrazložio taj sud, apelanti to nisu učinili, već je to je učinio punomoćnik tužioca, pa je Osnovnom sudu predočio dopis Suda BiH broj Su: 03-1743/19 od 15. aprila 2019. godine u kom je navedeno da je uvidom u bazu podataka Suda BiH utvrđeno da se protiv tužioca ne vodi krivični postupak, da nije potvrđena optužnica, niti izrečena osuđujuća presuda. Osnovni sud je obrazložio da je ovakva obaveza apelanata postojala tim više što većina isprava na koje se oni pozivaju kao izvor saznanja o navodno počinjenim ratnim zločinima od tužitoca datira još iz iz perioda 2006 - 2007. godina, što je stvaralo dodatnu obavezu apelanata da pribavljanjem podataka u vrijeme objavljivanja članka provjere sve navode.
14. Osnovni sud je nadalje obrazložio da je tokom ovog postupka tom sudu, kao prvostepenom, naloženo da ocijeni da li je u okolnostima konkretnog slučaja postojao legitimni interes da se društvena zajednica obavijesti o pitanjima koje se tiču ratnih zločina u relevantnom periodu, da ispita status tužioca u tom periodu i periodu podnošenja tužbe u vezi sa sadržajem spornog izvještavanja, te okolnost koja se tiče eventualnog postojanja optužnice protiv tužioca iz 1993. godine, odnosno iz 2009. godine, te da sporno izražavanje dovede u širi kontekst relevantnih odredaba Zakona o zaštiti od klevete koje propisuju odgovornost za klevetu, izuzetke i slično. Osnovni sud je naveo da, prema njegovom mišljenju, legitimni društveni interes da se društvena zajednica obavijesti o pitanjima koja se tiču ratnih zločina uvijek postoji, ali pod uslovom da se to obavještenje temelji na pravosnažnoj osuđujućoj presudi donesenoj na osnovu dokaza optužbe i odbrane izvedenih tokom glavnog pretresa u krivičnom postupku. U konkretnom slučaju, kako je obrazložio Osnovni sud, takva presuda čak ni optužnica ne postoji u odnosu na tužioca, koji u svom iskazu ne spori činjenicu da je u ratu učestvovao kao vojnik Armije RBiH u selu Skugrići do 1993. godine, kad je prešao u Tuzlu i radio kao oficir u Ministarstvu odbrane. Osnovni sud je obrazložio da informacije do kojih se dolazi pretraživanjem na Internetu, na web-lokacijama koje mogu biti nepouzdane i čiji kreatori nisu poznati, ne mogu u ovakvim slučajevima zamijeniti pravosnažne sudske presude, niti to vodi legitimnom interesu da se društvena zajednica obavijesti o pitanjima koja se tiču ratnih zločina, nego vodi činjenici da se podiže tiraž novina.
15. Osnovni sud je naveo i da je sve ostale okolnosti navedene u uputama drugostepenog suda ocijenio u dosadašnjem obrazloženju, te stoga zaključuje da je, u smislu člana 5 st. 1 i 2 Zakona o zaštiti od klevete, tužbeni zahtjev tužioca osnovan. Obrazloženo je da je visina tužbenog zahtjeva utvrđena na osnovu iskaza i nalaza vještaka neuropsihijatra, poimenično navedenog u presudi, kao i na osnovu iskaza tužioca kao parnične stranke. Osnovni sud je obrazložio da je, kod odmjeravanja visine naknade štete, ocijenio sljedeće: da je tužilac povratnik na područje opštine Milići, da je bio i jeste odbornik u Skupštini opštine Milići, da je bio predsjednik mjesnih zajednica preciziranih u presudi, te da ima porodicu. Osnovni sud je istakao da je na osnovu člana 199 ZOO obavezao apelante da u novinama “Glas Srpske“ objave demanti teksta pod nazivom “Nema kazne za Orićevog saradnika za zločine nad Srbima“, te da se suzdrže od bilo kakvog daljeg objavljivanja tekstova o ovoj temi, odnosno o tužiocu. Navedeno je da Osnovni sud smatra da u ovakvim slučajevima prioritet treba imati objavljivanje demantija, jer se na taj način najbolje postiže odbrana povrijeđene časti ako je u pitanju osoba koja vrši javnu ili političku funkciju, a tužilac kao odbornik SO Milići vrši takvu funkciju. Osnovni sud je obrazložio da su apelanti u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva istakli prigovor neblagovremenosti u dijelu kojim je tužilac tražio da se apelanti suzdrže od bilo kakvog daljeg objavljivanja tekstova o ovoj temi, a kao razlog neblagovremenosti su naveli da je ovaj dio tužbenog zahtjeva postavljen tek na glavnoj raspravi 26. januara 2016. godine, po proteku roka od tri mjeseca od saznanja za sporno saopštenje, kao i da se radi o procesnom roku na koji sud pazi po službenoj dužnosti. Obrazloženo je da sud nije prihvatio ovaj prigovor, jer je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 7. septembra 2015. godine i tužbom je, između ostalog, traženo i objavljivanje demantija spornog teksta, a isticanje zahtjeva na glavnoj raspravi 26. januara 2016. godine da se tuženi suzdrže od bilo kakvog daljeg objavljivanja tekstova o ovoj temi predstavlja uređenje takvog zahtjeva u skladu sa odredbama Zakona o zaštiti od klevete i ZOO, koje je blagovremeno imajući u vidu datum kad je tužba podnesena. Osnovni sud je obrazložio da su apelanti istakli i prigovor nedostatka pasivne legitimacije, ali da sud smatra da je i ovaj prigovor neosnovan iz razloga što nije dokazan od apelanata, na šta ukazuje i drugostepeni sud u svojoj odluci kojom je ukinuta ranija odluka Osnovnog suda donesena u ovoj pravnoj stvari.
16. Osnovni sud je donio rješenje od 16. septembra 2019. godine o ispravci navedene presude tako što u izreci presude iza riječi „obavezuju se tuženi“, umjesto riječi „Glas Srpske“ a.d., treba da stoji novine „Glas Srpske“ a.d.
17. Protiv navedene presude apelanti su podnijeli žalbu Okružnom sudu, koji je Presudom broj 92 0 P 044378 19 Gž 2 od 17. januara 2020. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je, između ostalog, ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te istaknuto da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio pravo. Obrazloženo je i da se u žalbi neosnovano ističe da apelanti nemaju pasivnu legitimaciju, a ovo stoga što je nesporna činjenica da je 10. avgusta 2015. godine, u novinama „Glas Srpske“ objavljen tekst pod nazivom „Nema kazne za Orićevog saradnika za zločine nad Srbima", te da apelanti nisu osporavali svoju legitimaciju, niti su dokazivali da apelantkinja nije glavni i odgovorni urednik, pa s obzirom na to prvostepeni sud te činjenice nije niti utvrđivao. Okružni sud je istakao da isto tako nisu osnovani ni žalbeni navodi koji se odnose na postupanje suprotno odredbi člana 8 ZPP jer je, prema mišljenju tog suda, u prvostepenoj presudi dato veoma iscrpno obrazloženje koje prihvata i Okružni sud.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
18. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni prava. Navode da tužilac nikada nije dokazao apelantkinjinu pasivnu legitimaciju, kao i da je u uvodu presude apelant označen kao novine „Glas Srpske“ a.d., ali da je to naziv printanog izdanja koje nema pravni subjektivitet, te da novine kao takve ne mogu biti tužene jer nisu ni fizičko ni pravno lice. Smatraju da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili dokaze i da je nesporno da su svi navodi preneseni iz drugih medija. Apelanti navode da je nesporno da je dio tužbenog zahtjeva neblagovremen, i to onaj koji se odnosio na zahtjev da se apelanti suzdrže od daljnjeg objavljivanja tekstova o ovoj temi, odnosno tužiocu, s obzirom da je isti podnesen na ročištu održanom 26. januara 2016. godine nakon proteka roka od tri mjeseca koji je propisan članom 12 Zakona o zaštiti od klevete. Navode da nikada nisu ni isticali da je tužilac osuđen za ratni zločin, zbog čega i nema povrede principa presumpcije nevinosti, kao i da nisu oni povezivali tužioca sa ratnim zločinima, nego organi unutrašnjih poslova RS. Smatraju i da redovni sudovi nisu postupili po nalozima Ustavnog suda i da su postupili suprotno Odluci broj AP 3754/16. Navode i da redovni sudovi nisu obrazložili uslove za ograničavanje slobode izražavanja, te da su oni samo radili svoj posao i da se ne može govoriti da su imali neiskrene namjere prema javnosti, pa ni prema tužiocu imajući u vidu suptilnost predmetnog krivičnog djela i velika stradanja na svim stranama tokom prošlog rata. Apelanti smatraju i da je tužiocu dosuđen prevelik novčani iznos naknade štete, kao i da je zatezna kamata nepravilno dosuđena jer se ona može dosuditi samo od donošenja presude, a ne ranije.
b) Odgovor na apelaciju
19. Okružni sud je naveo da je dao jasne i iscrpne razloge za donošenje svoje presude, te da nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju.
20. Tužilac je u opširnom odgovoru naveo pravni stav redovnih sudova i komentarisao donesene odluke navodeći da njima nije prekršeno pravo apelanata i da su odluke donesene u skladu sa relevantnim zakonima i Evropskom konvencijom.
V. Relevantni propisi
21. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:
Član 1. stav 1. tačka a) Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
Član 5.
Odgovornost za klevetu (1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usled nepažnje iznijelo ili pronelo izražavanje.
(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
Izuzeci od odgovornosti Član 6.
(1) U sljedećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, vjerovatnost da bi šteta nastala i da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
22. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase:
Član 198.
(1) Ko drugome povrijedi čast kao i ko iznosi ili prenosi neistinite navode o prošlosti, o znanju, o sposobnosti drugog lica, ili o čemu drugome, a zna ili bi morao znati da su neistiniti, i time mu prouzrokuje materijalnu štetu dužan je naknaditi je.
(2) Ali, ne odgovora za prouzrokovanu štetu onaj ko učini neistinito saopštenje o drugome ne znajući da je ono neistinito, ako je on ili onaj kome je saopštenje učinio imao u tome ozbiljnog interesa.
Član 199.
U slučaju povrede prava ličnosti sud može narediti, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravke, ili narediti da štetnik povuče izjavu kojom je povreda učinjena, ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanju o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 92 0 P 044378 19 Gž 2 od 17. januara 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 10. februara 2020. godine a apelacija je podnesena 23. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 i člana 10 Evropske konvencije.
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
h) Slobodu izražavanja.
29. Član 10 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih kompanija.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
30. Ustavni sud smatra da osporene odluke nesumnjivo predstavljaju miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja, te da je nesporno da je to miješanje propisano zakonom i da je imalo legitiman cilj – zaštitu prava i sloboda drugih, odnosno dostojanstvo, kredibilitet i ugled tužioca.
31. Ustavni sud ističe da zadatak Ustavnog suda nije da zauzme mjesto redovnih sudova u odlukama koje su donijeli, već da preispita te odluke prema članu 10 Evropske konvencije. Dakle, ono što Ustavni sud treba uraditi je da ispita da li je miješanje koje je predmet ove apelacije, u svjetlu cjeline predmeta, uključujući sadržaj spornih izjava i kontekst u kojem ih je apelant iznio, bilo proporcionalno legitimnom cilju koji se želio postići (vidi, Evropski sud, Smajić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 16. januara 2018. godine, i Odluku Ustavnog suda broj AP 18/20 od 20. oktobra 2021. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustvnisud.ba ) i da li su razlozi koje su redovni sudovi naveli u osporenim odlukama, kako bi opravdali miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja, relevantni i dovoljni. Pri tome se Ustavni sud, slično kao i Evropski sud, mora uvjeriti da je redovni, odnosno domaći sud primijenio standarde koji su u skladu s načelima sadržanim u članu 10 Evropske konvencije, te da se oslonio na prihvatljivu ocjenu relevantnih činjenica.
32. Prema standardima Evropskog suda, kod razmatranja neophodnosti miješanja u pravo na slobodu izražavanja u demokratskom društvu u interesu „zaštite ugleda ili prava drugih“, od Evropskog suda se može tražiti da potvrdi jesu li domaći sudovi postigli pravičnu ravnotežu pri zaštiti dviju vrijednosti zajemčenih Evropskom konvencijom, koje mogu doći u koliziju u određenim slučajevima: slobode izražavanja zaštićene članom 10, s jedne, i prava na poštovanje privatnog života zaštićenog članom 8 Evropske konvencije, s druge strane. Kada domaći sudovi pristupe uspostavljanju ravnoteže između ova dva prava u skladu sa kriterijumima utvrđenim u praksi Evropskog suda, onda Evropskom sudu trebaju jaki razlozi da svojim mišljenjem zamijeni mišljenje domaćih sudova. Relevantni kriterijumi s tim u vezi su: (a) doprinos članka raspravi od opšteg, javnog interesa, (b) koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, (c) ponašanje osobe o kojoj je riječ prije objavljivanja članka, (d) način pribavljanja informacija i njihova istinitost, odnosno način postupanja novinara i pridržavanje profesionalnih normi i postupanje u dobroj namjeri (bona fide) što može biti djelotvorna odbrana čak i ako su iznesene netačne informacije, (e) sadržaj, forma i posljedice objavljivanja i (f) ozbiljnost nametnute sankcije.
33. Osim toga, Evropski sud uvijek naglašava da se mora napraviti razlika između privatnih pojedinaca i lica koja postupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili javne ličnosti, te da su granice kritičkog komentara u odnosu na političke i javne ličnosti šire, pošto su one neizbježno i svjesno izložene ispitivanju javnosti i zbog toga moraju pokazati posebno visok nivo tolerancije (vidi, Evropski sud, Milisavljević protiv Srbije, presuda od 4. aprila 2017. godine, predstavka broj 50123/06, tač. 31-34 sa daljnjim referencama). Kada predstavku ispituje po članu 10 Evropske konvencije, Evropski sud, takođe, uzima u obzir ukupan kontekst, način na koji se došlo do spornih informacija i njihovu vjerodostojnost (vidi, Evropski sud, Ärtztekammer fur Wien and Dorner protiv Austrije, presuda od 16. maja 2016. godine, predstavka broj 8895/10, tačka broj 64 sa daljnjim referencama, u daljnjem tekstu: presuda Ljekarska komora).
34. Takođe, i Evropski i Ustavni sud konzistentno ističu da se kod ocjene opravdanosti spornih izjava mora praviti razlika između činjenica i vrijednosnih sudova, pri čemu ovi drugi nisu podložni dokazivanju. Klasifikacija neke izjave kao činjenice ili vrijednosnog suda je pitanje koje, prvenstveno, spada u prostor slobodne procjene državnih organa, a posebno domaćih sudova. Međutim, čak i kad izjava predstavlja vrijednosni sud, mora postojati dovoljan činjenični osnov koji će podržati takvu izjavu (ibid., presuda Ljekarska komora, tačka 67 sa daljnjim referencama, i Ustavni sud, između ostalih i AP 5055/16, odluka o dopustivosti i meritumu od 6. decembra 2018. godine, tačka 28). Važno je istaći i to da je važan i način postupanja novinara, pridržavanje profesionalnih normi i postupanje u dobroj namjeri (bona fide) što može biti djelotvorna odbrana čak i ako su iznesene netačne informacije, što novinar mora dokazati.
35. Dovodeći navedene opšte principe u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud treba ispitati da li su osporenim presudama uzeti u obzir svi faktori koji su bili opredjeljujući u zaključku da su u konkretnom slučaju apelanti klevetom prouzrokovali štetu tužiocu. S tog aspekta se, prije svega, postavlja pitanje da li su uzeti u obzir svi relevantni faktori, kako je to već navedeno.
36. Ustavni sud ponovo podsjeća da je u svojoj Odluci broj AP 3754/16 dao jasne upute i naloge redovnim sudovima na koji način treba da postupe u ponovnom postupku, odnosno da treba da ocijene da li je u okolnostima konkretnog slučaja postojao legitimni interes da se društvena zajednica obavijesti o pitanjima koja se tiču ratnih zločina u relevantnom periodu, da ispita status tužioca u tom periodu i periodu podnošenja tužbe u vezi sa sadržajem spornog izvještavanja, te okolnost koja se tiče eventualnog postojanja optužnice protiv apelanta iz 1993, odnosno 2009. godine, kao i da analiziraju svaki predloženi dokaz, te da sporno izražavanje dovedu u širi kontekst relevantnih odredaba Zakona o zaštiti od klevete.
37. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da su redovni sudovi zaključili da navodi izneseni u spornom tekstu predstavljaju neistinite činjenice, koje su apelanti prikupili putem Internet-stranica koje se ne smatraju adekvatnim, ni vjerodostojnim izvorom informacija, kao i iz razloga što apelanti tačnost tih činjenica nisu dokazali pravosnažnom krivičnom presudom i da su time narušili princip presumpcije nevinosti.
38. Ustavni sud smatra da se ne radi o osnovanim, niti argumentovanim zaključcima redovnih sudova. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je zadatak medija odnosno novinara obavještavanje javnosti o bitnim stvarima i događajima od javnog interesa, pa i informisanje o postojanju sumnje da su počinjeni, između ostalog, ratni zločini. Ovakav zadatak medija, za razliku od mišljenja redovnih sudova u konkretnom slučaju, podrazumijeva informisanje i prije donošenja pravosnažne krivične presude. Ustavni sud podsjeća da novinari/mediji nisu dužni provjeravati iznesene navode na način kako to redovni sudovi u konkretnom slučaju obrazlažu s obzirom na to da mediji/novinari to nisu u mogućnosti, već navođenje takvih informacija ima cilj podsaknuti nadležne državne organe da provjere tačnost iznesenih informacija. Navedeno potpada pod pojam istraživačkog novinarstva, koje predstavlja vid novinarstva u kojem novinar dubinski istražuje određenu temu od interesa za društvo, kao što su ozbiljni zločini, korupcija, nezakonito poslovanje, a koje istraživanje u masi slučajeva predstavlja polaznu tačku za pokretanje postupaka, istraga i sl. (vidi stranu Centra za istraživačko novinarstvo u BiH www.cin.ba ).
39. Ustavni sud ističe da mediji imaju zadatak da prenose informacije i ideje koje su od javnog interesa, a javnost ima pravo da dobije te informacije. Da nije tako, mediji ne bi mogli izvršavati svoju vitalnu ulogu “čuvara javnog interesa”. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud istaknuo da bi kažnjavanje novinara zbog prenošenja izjava drugih osoba ozbiljno ugrozilo doprinos medija debati od javnog interesa i ne bi bilo opravdano, osim ako za to postoje naročito važni razlozi (vidi, Evropski sud, Jersild protiv Danske, presuda od 23. septembra 1984. godine, aplikacija broj 15890/89, tačka 35).
40. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi bili u obavezi izvršiti adekvatnu analizu spornog izražavanja u navedenom smislu, te tek nakon tako izvršene analize izvesti zaključak da li se radi o neistinitim ili istinitim činjenicama, što u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu učinili.
41. Osim toga, Ustavni sud ne smatra osnovanom ni tvrdnju redovnih sudova da Internet- portali per se ne predstavljaju vjerodostojan izvor informacija. Ustavni sud podsjeća da se u savremenom društvu veliki dio komunikacije i obavlja online putem Interneta, te da činjenica da je neka informacija objavljena na Internet-portalu, blogu i slično ne povlači sama po sebi zaključak da se radi o neistinitoj i nevjerodostojnoj informaciji, samo zato što je objavljena na Internetu. Dakle, ključno je, kako je već navedeno, da sudovi izvrše analizu takvih informacija, a ne da informaciju unaprijed proglase nevjerodostojnom samo zato što je objavljena na Internetu. Tako je Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 18/20 od 20. oktobra 2021. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) istakao „da je već široko priznato da i 'ostali medijski akteri' – uključujući blogere, online reportere i novinare ili druge koji se javno oglašavaju putem raznih Internet-platformi, koji ne potpadaju pod zakonsku definiciju 'novinara', ali sve više imaju sličnu ili jednaku ulogu u javnim debatama, onoj koju su tradicionalno imali institucionalizovani mediji i profesionalni novinari i stoga imaju i pravo na sličnu zaštitu putem zakona i prakse (vidi, Komitet ministara, Preporuka CM/Rec (2016)4 o zaštiti novinarstva i bezbjednosti novinara i ostalih medijskih aktera od 13. aprila 2016. godine)“. Takođe, Ustavni sud ističe i da postoje časopisi, novine, koji su u potpunosti ukinuli printana izdanja i informacije nude i objavljuju isključivo putem elektronskih medija, odnosno putem Interneta. Ustavni sud smatra da je, s tim u vezi, bilo potrebno da redovni sudovi uzmu u obzir i navedeno, a ne da samo pobroje web-stranice sa kojih su informacije prikupljene i paušalno zaključe da informacije i njihovi izvori nisu vjerodostojni, jer se radi o informacijama i izvorima sa Interneta.
42. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i da je u svojoj Odluci broj AP 1241/19 od 12. januara 2021. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustvnisud.ba) između ostalog, naveo: „Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda koja, u suštini, omogućava odbranu medija ukoliko mogu pokazati da su postupali razumno ili u skladu s profesionalnim standardima, dakle 'u dobroj namjeri' kada su objavljivali kritičke izjave. Ovakvu doktrinu primjenjuje Evropski sud koji je, kada je riječ o činjenicama, razvio fleksibilnija pravila od onih koja zahtijevaju dokazivanje istinitosti, ostavljajući medijima na taj način prostor za grešku (vidi, Evropski sud, Thorgeir Thorgeirson protiv Islanda, presuda od 25. juna 1992. godine, tačka 65). Dakle, čak i kad su u pitanju neistinite informacije, moguća je odbrana medija ako su postupali razumno i u skladu s profesionalnim standardima, dakle, bona fide. Ustavni sud podsjeća da novinarska sloboda obuhvaća i moguće pribjegavanje određenom stepenu pretjerivanja ili čak provokacije (vidi, Evropski sud, Oberschlick protiv Austrije (broj 2) od 1. jula 1997. godine)“. Navedeno podrazumijeva da su redovni sudovi prilikom donošenja odluka koje se tiču pitanja istinitosti ili neistinitosti informacija dužni razlučiti da li je medij/novinar postupao u dobroj namjeri ili ne.
43. Dovodeći navedeno u kontekst sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje da iz činjenica predmeta proizilazi da redovni sudovi nisu utvrdili da li je namjera apelanata objavljivanjem spornog teksta bila da se javnost informiše o pitanju od širokog interesa, ili se radilo o postupanju mala fide. Ustavni sud, s tim u vezi, ukazuje da je navedeno da apelanti nisu kontaktirali sa tužiocem radi provjere prenesenih navoda. Prema stavovima Evropskog suda i Ustavnog suda (vidi već citiranu Odluku Ustavnog suda broj AP 18/20), traženje reakcije druge strane je zahtjev profesionalizma i novinarske etike, što se mora uzeti u obzir kod odlučivanja o tome je li miješanje u pravo novinara iz člana 10 Evropske konvencije bilo proporcionalno zaštiti prava tužioca iz člana 8 Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud smatra da za zaključak o načinu postupanja, bona fide ili mala fide, nije bilo dovoljno samo zaključiti da apelanti nisu provjerili prenesene informacije. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata osnovani.
44. Stoga, ne prejudicirajući (novu) odluku redovnih sudova, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti osporenu odluku Okružnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovni postupak u kojem će biti izvršena analiza spornog izražavanja, u skladu sa navedenim principima člana 10 Evropske konvencije i stavovima iz obrazloženja ove odluke.
45. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnim okolnostima došlo do kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3 h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.
Ostali navodi
46. S obzirom na zaključak u vezi sa kršenjem prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava i člana 10 Evropske konvencije Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno obrazlagati i prigovore vezane za kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
47. Postoji kršenje slobode izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada redovni sudovi nisu izvršili adekvatnu analizu spornog teksta, u skladu sa standardima člana 10 Evropske konvencije, kao i relevantnom praksom Evropskog i Ustavnog suda.
48. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić