Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2161/21 (M.P., V.P. i A.P.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2161/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. travnja 2022. godine, u predmetu broj AP-2161/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli M.P. i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli M.P., V.P. i A.P. protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Mostaru broj 58 0 Ip 071261 21 Pž od 22. travnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. M.P., V.P. i A.P. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Faruk Ćupina odvjetnik iz Mostara, podnijeli su 18. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Mostaru (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ip 071261 21 Pž od 22. travnja 2021. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ip 71261 10 Ip od 10. siječnja 2012. godine određena je ovrha na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Sarajevu od 23. listopada 2008. godine, koju je je predložio tražitelj ovrhe (BOR banka, d.d. Sarajevo) protiv ovršenika (Slobodna zona Mostar d.o.o. Mostar), radi naplate novčanog potraživanja s kamatama i troškovima postupka, na nekretninama ovršenika, pobliže označenim u rješenju.

3. Zaključkom o prodaji Općinskog suda od 18. lipnja 2014. godine predmetne nekretnine, s uknjiženim pravom raspolaganja u korist ovršenika, prodane su jedinom ponuđaču "Feroprom" d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: kupac) i rješenjem Općinskoga suda od 21. srpnja 2014. godine dosuđene kupcu, te je određena predaja u posjed predmetnih nekretnina, kao i da će se po pravomoćnosti rješenja upisati pravo raspolaganja - vlasništva u korist kupca sa dijelom 1/1.

4. Rješenjem Općinskog suda od 22. prosinca 2014. godine obustavljen je postupak ovrhe u predmetnoj pravnoj stvari i ukinute su sve provedene radnje. U obrazloženju odluke Općinski sud je naveo da iz razloga što daljnje provođenje rješenja o ovrsi nije moguće, sukladno članku 63. stavak

4. Zakona o ovršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOP), tražitelj ovrhe je pozvan da podnese prijedlog o promjeni predmeta ili sredstava ovrhe (jer nije namiren u cjelosti), uz upozorenje o posljedicama nepostupanja. Kako tražitelj ovrhe u ostavljenom roku nije dostavio prijedlog o promjeni predmeta ili sredstava ovrhe, Općinski sud je istakao da je sukladno članku 6. stavak 3. i

4. ZOP obustavio postupak ovrhe u predmetnoj pravnoj stvari i ukinute su sve provedene radnje.

5. Rješenjem Općinskoga suda broj 58 0 Ip 071261 20 Ps 2 od 7. listopada 2020. godine odbijen je u cijelosti prigovor apelanata, kao trećih osoba, podnesen protiv rješenja o ovrsi od 10. siječnja 2012. godine. U obrazloženju odluke Općinski sud je naveo da su prigovori apelanata protiv rješenja o ovrsi upravljeni na nemogućnost provedbe ovrhe na nekretnini označenoj kao k.č. 610/1 (jedna od nekretnina na kojima je određena ovrha), te su istakli da su povodom toga apelanti pokrenuli parnične postupke koji još nisu okončani. Imajući u vidu da je ovrha dozvoljena na temelju ovršne isprave (sudske odluke), Općinski sud je istakao da je neutemeljen prigovor apelanata da se ovrha na spornoj nekretnini proglasi nedopuštenom u opsegu kojem su prava apelanta zahvaćena rješenjem o ovrsi, jer predstavlja prejudiciranje ishoda pokrenutih parničnih postupaka (apelanti traže zaštitu prava koje još nije ustanovljeno). Pored toga, Općinski sud je naglasio da je predmetni ovršni postupak obustavljen i ukinute su provedene radnje uslijed čega je prigovor i neblagovremen.

6. Rješenjem Kantonalnoga suda broj 58 0 Ip 071261 21 Pž od 22. travnja 2021. godine odbijen je priziv apelanata i potvrđeno prvostupanjsko rješenje.

7. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je ukazao da je odredbom članka 51. stavak 1. ZOP propisano da osoba koja tvrdi da u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava izvršenje može podnijeti prigovor protiv ovrhe tražeći da se ovrha na tom predmetu proglasi nedopuštenim u opsegu u kojem su prava te treće osobe zahvaćena ovrhom, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se prigovor može podnijeti do okončanja ovršnog postupka, a podnošenje prigovora ne sprječava provedbu ovrhe i ostvarenje potraživanja tražitelja ovrhe, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Kantonalni sud je istakao da je vremenski rok za izjavljivanje prigovora vezan za dovršenje ovršnog postupka, a postupak se smatra dovršenim skladno čl. 64. ZOP, između ostalog, i obustavom ovrhe. Dakle, istakao je da se predmetni prigovor apelanata, u kome tvrde da u pogledu predmeta ovrhe imaju takvo pravo koje sprječava ovrhu, naziva izlučnim ili ekstradicijskim prigovorom, te se može podnijeti sve do okončanja ovršnog postupka. S obzirom na to, Kantonalni sud je istakao da su neutemeljeni prizivni prigovori apelanata da je sud po prigovoru trebao odlučiti u meritumu u ovršnom postupku ili uputiti apelante u parnicu. Naime, nema mjesta primjeni odredbe čl. 52. ZOP u situaciji kada je ovakav prigovor neblagovremen. Osim toga, kako se pokrenuti parnični postupci tiču prava apelanata koja još nisu ustanovljena i koja tek treba utvrditi, prigovor i da je blagovremeno podnesen ne bi mogao ishoditi drugačiju odluku. Konačno, Kantonalni sud je istakao da je točno da je prvostupanjski sud prigovor trebao odbaciti kao neblagovremen, ali ovaj propust suda nije u značajnoj mjeri uticao na prava apelanata. Apelacioni navodi

8. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, između ostalog, ističu da je njihov prednik 1991. godine na temelju kupoprodajnog ugovora stekao vlasništvo na nekretnini označenoj kao k.č. 610/1. Apelanti ističu da je sud proizvoljno primijenio odredbu članka 51. stavak 1. ZOP, jer iz navedene odredbe proizlazi da je prigovor treće osobe prepoznat kao prigovor stvarnopravnog karakter, te je sud apelante trebao uputiti da svoja prava ostvaruju u parnici. Naime, apelanti smatraju da je njihov prigovor izjednačen sa prigovorom suvlasnika koji nije ovršenik, a kojeg sud sukladno pozitivnim propisima upućuje u parnicu da dokazuje pravo na predmetu ovrhe.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se su apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOP-a, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, naime, ukazao da je prigovor apelanata protiv rješenja o ovrsi neblagovremen, pri čemu je za takav svoj zaključak dao detaljne i jasne razloge u kojima Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2161/21 (M.P., V.P. i A.P.) | Sudska praksa | Aktio