Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2994/20 (S. M. i Z. M.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Dokaz
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Djelotvoran pravni lijek
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Reformatio in peius
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Krivični postupak
- Pravo na odbranu
- Minimalna prava optuženog -adekvatni uslovi za pripremu odbrane
- Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2994/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2994/20, rješavajući apelaciju Sabahudina Muhića i Zemira Muhića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Sabahudina Muhića i Zemira Muhića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 246101 20 Kž 6 od 4. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 246101 19 K 3 od 19. decembra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sabahudin Muhić i Zemir Muhić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Tuzle, koje zastupa advokat Mirna Delalić iz Tuzle, podnijeli su 17. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 246101 20 Kž 6 od 4. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 246101 19 K 3 od 19. decembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 21. jula 2021. godine je od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo su u periodu od 30. jula do 24. augusta 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Kantonalno tužilaštvo je optužnicom od 15. septembra 2015. godine (potvrđena 16. septembra 2015. godine) optužilo apelante zbog krivičnog djela sprečavanja službenog lica u vršenju službene radnje iz člana 358. stav (3) u vezi sa st. (1) i (2) istog člana u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH).
6. Presudom Općinskog suda broj 32 0 K 246101 15 K od 11. decembra 2015. godine apelanti su proglašeni krivim da su u vrijeme (18. augusta 2015. godine), mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude počinili krivično djelo sprečavanja službenog lica u vršenju službene radnje iz člana 358. stav (3) u vezi sa st. (1) i (2) istog člana u vezi sa članom 31. KZFBiH, pa su apelanti osuđeni na kaznu zatvora od po jednu godinu, u koju im se ima uračunati označeno vrijeme provedeno u pritvoru. Presudom je prvoapelantu izrečena i označena sigurnosna mjera, te je obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka u označenom iznosu, dok je drugoapelant oslobođen plaćanja troškova krivičnog postupka. Presudom su oštećeni N. Š. i N. S. upućeni na parnični postupak radi ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva.
7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 K 246101 16 Kž 4 od 8. februara 2019. godine žalba braniteljice apelanata je uvažena, prvostepena presuda od 11. decembra 2015. godine ukinuta i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovno suđenje.
8. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da se u žalbi osnovano navodi da su u prvostepenoj presudi izostali razlozi o odlučnim činjenicama na osnovu kojih je utvrđena krivica apelanata za krivično djelo, odnosno izostao potpuno pravni zaključak u vezi s krivičnopravnim radnjama apelanata za koje su proglašeni krivim. U vezi s tim je navedeno da nije obrazloženo „koliko su apelanti mogli znati koju će službenu radnju preduzeti policija“, te da prvostepeni sud nije dao ocjenu iskaza svjedoka E. I. i S. M, kao ni ocjenu njihovih suočavanja sa svjedocima M. Č. i A. K., kao ni razloge zašto je odbio prijedlog odbrane da se saslušaju novi svjedoci i provede suočavanje u toku izvođenja dokaza optužbe. Dalje je navedeno i da prvostepeni sud nije dao ni razloge zašto je odbio prigovor odbrane da se kao dokaz uvede službena zabilješka PU Tuzla (Odjeljenje kriminalističke policije) od 19. augusta 2015. godine, te da nije cijenio brojne tjelesne povrede koje je prvoapelant zadobio od N. Š. i N. S. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istakao da je učinjena povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav (1) tačka k) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Također je navedeno i da je osnovan žalbeni prigovor da je u izreci prvostepene presude opisan direktni umišljaj kod apelanata, a u obrazloženju nisu dati razlozi za umišljaj apelanata. Isto tako je navedeno i da je Općinski sud postupio suprotno zakonskoj odredbi iz člana 305. stav (7) ZKPFBiH (pobliže opisano na strani 3. rješenja). Međutim, Kantonalni sud je istakao da se neosnovano pobija prvostepena presuda zbog povrede prava na odbranu iz člana 312. stav (1) tačka d) ZKPFBiH (pobliže opisano na str. 3. i 4. rješenja). S obzirom na navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja na osnovu odredbe člana 330. stav (1) tačka a) ZKPFBiH. Na kraju je navedeno da će Općinski sud u ponovnom postupku prije svega otkloniti bitne povrede odredbi krivičnog postupka na koje je ukazano ovim rješenjem, te će ponoviti sve do sada provedene dokaze, a izvest će i dokaze ukoliko se za njima ukaže potreba. Pored toga je navedeno i da će Općinski sud voditi računa i o ostalim žalbenim prigovorima braniteljice apelanata koji se odnose na činjenično stanje, povredu krivičnog zakona i na odluku o krivičnoj sankciji, u koje prigovore se Kantonalni sud nije mogao upuštati u raspravljanje, te će nakon toga biti u mogućnosti donijeti pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku.
Postupak u kojem su donesene osporene presude
9. Presudom Općinskog suda broj 32 0 K 246101 19 K 3 od 19. decembra 2019. godine apelanti su proglašeni krivim da su u vrijeme (18. augusta 2015. godine), mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude kao saizvršioci silom spriječili službeno lice u vršenju službene radnje koju je preduzelo u okviru svojih ovlaštenja pri obavljanju poslova javne sigurnosti i čuvanja javnog reda, pri čemu je službeno lice lako tjelesno ozlijeđeno. Na navedeni način apelanti su počinili krivično djelo sprečavanja službenog lica u vršenju službene radnje iz člana 358. stav (3) u vezi sa st. (1) i (2) KZFBiH u vezi sa članom 31. istog zakona, pa je prvoapelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine u koju će se uračunati označeno vrijeme provedeno u pritvoru, dok je drugoapelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci u koju mu se ima uračunati označeno vrijeme provedeno u pritvoru. Presudom su oštećeni N. Š. i N. S. upućeni na parnični postupak radi ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva. Presudom je također prvoapelantu izrečena označena sigurnosna mjera, te je obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka u označenom iznosu, dok je drugoapelant oslobođen njihovog plaćanja.
10. U obrazloženju presude je, prije svega, navedeno da su nakon potvrđivanja optužnice apelanti dobili status optuženih, te im je uručena potvrđena optužnica, nakon čega su se izjasnili da nisu krivi, te je zakazan glavni pretres. Dalje je navedeno i da je kantonalni tužilac ostao pri optužnici podnesenoj protiv apelanata do završetka glavnog pretresa, s tim da je djelimično izmijenio činjenični opis optužnice. Zatim je Općinski sud naveo da je, nakon što je postupio po uputama Kantonalnog suda (rješenja od 8. februara 2019. godine), zaključio glavni pretres 13. decembra 2019. godine. Zatim je ukazano na dokaze koji su izvedeni u dokaznom postupku na glavnom pretresu (pobliže opisano na str. 3-5. presude). U vezi s tim je navedeno da su, u smislu člana 266. stav (2) ZKPFBiH, korišteni iskazi svjedoka sa ranijeg glavnog pretresa, pa su pročitani iskazi označenih svjedoka, kao i iskazi vještaka sudske medicine dr. Zdenka Cihlarža (obavio vještačenje tjelesnih povreda kod N. S., N. Š. i prvoapelanta) i Kasima Brigića, te je izvršeno suočavanje svjedoka M. Č. sa svjedocima E. I. i S. M., kao i suočavanje svjedoka A. K. sa svjedokom S. M. Također je navedeno i da je u okviru materijalnih dokaza, između ostalog, izvedena službena zabilješka PU Tuzla (Odjeljenje kriminalističke policije) od 18. septembra 2015. godine. Zatim je ukazano na sadržaj iskaza pojedinačno označenih svjedoka (pobliže opisano na str. 5-14. presude), kao i na sadržaj izjave vještaka sudske medicine dr. Zdenka Cihlarža sa glavnog pretresa, koji je po naredbi Kantonalnog tužilaštva, između ostalog, obavio i vještačenje tjelesnih povreda kod N. S., N. Š. i prvoapelanta. Pritom je, između ostalog, navedeno i da je taj vještak unakrsno ispitan (pobliže opisano na str. 14-15). Zatim je naveden i sadržaj izjave koju je dao vještak Kasim Brigić, specijalista neuropsihijatar, a koji je po naredbi Kantonalnog tužilaštva obavio vještačenje prvoapelanta na okolnosti stanja njegovog duševnog zdravlja, stepena uračunljivosti u vrijeme izvršenje krivičnog djela (pobliže opisano na str. 15. i 16. presude). Također je istaknuto i da su tokom postupka saslušani i označeni svjedoci službenici policije koji su preduzimali istražne radnje u ovoj krivičnoj stvari (inspektori E. I. i S. M.), a na okolnost uzimanja iskaza od svjedoka A. K. i M. Č. (pobliže opisano na strani 16. presude). U vezi s tim je, između ostalog, navedeno da i pored izvršenih suočenja svjedoka sud zaključuje da ovaj provedeni dokaz nije bio od nekog posebnog značaja, s obzirom na to da su svjedoci ostali pri svojim ranije iznesenim tvrdnjama, odnosno M. Č. je ostao pri svom iskazu sa glavnog pretresa, dok službenik policije E. I. nije naveo ništa relevantno što bi ukazivalo na suprotnost radnji iz istrage i sačinjene dokumentacije, odnosno svjedok E. I. nije izjavio ništa što bi ukazivalo na manjkavost ili nedostatke prilikom saslušanja svjedoka M. Č.
11. Nakon ocjene svih izvedenih dokaza, Općinski sud je istakao da je optužba dokazala odlučne činjenice da su apelanti preduzeli radnje kojima se ostvaruju obilježja krivičnog djela sprečavanja službenog lica u vršenju službene radnje iz člana 358. stav (3) u vezi sa st. (1) i (2) istog člana u vezi sa članom 31. KZFBiH. U smislu navedenog zaključka, Općinski sud je zatim ukazao na koji način se odvijao kritični događaj, odnosno da je optužba dokazala da se on odvijao onako kako je to opisano u izmijenjenoj optužnici i da su upravo nastale posljedice opisane u njoj (pobliže opisano na str. 16. i 17. presude). Dakle, Općinski sud je naveo da se na osnovu izjava saslušanih svjedoka N. S. i N. Š. mogu utvrditi odlučne činjenice koje predstavljaju obilježja predmetnog krivičnog djela. Pritom je navedeno i da je sud poklonio vjeru iskazima navedenih svjedoka jer se podudaraju s ostalim izvedenim dokazima, a posebno provjerljivim dokazima, odnosno nalazom i mišljenjem vještaka sudske medicine dr. Zdenka Cihlarža koji je utvrdio da su službenici policije zadobili lake tjelesne ozljede. S druge strane, Općinski sud je naveo da nije prihvatio kao vjerodostojne iskaze (u pogledu odlučnih činjenica) svjedoka A. K. i M. Č. koji su na glavnom pretresu u bitnim dijelovima izmijenili iskaz. U tom smislu Općinski sud je obrazložio zašto prihvaća kao vjerodostojne iskaze navedena dva svjedoka iz istrage (pobliže opisano na str. 18. i 19. presude). Isto tako je navedeno da iskaz svjedokinje E. M. smatra neuvjerljivim i nepouzdanim, usmjeren da pomogne apelantima, jer je ta svjedokinja supruga prvoapelanta i majka drugoapelanta (pobliže opisano na strani 19. presude). Dakle, kada se sagledaju izvedeni dokazi, Općinski sud je naveo da taj sud bez sumnje izvodi zaključak da su apelanti preduzeli radnje kojima su ostvarena obilježja predmetnog krivičnog djela. S obzirom na navedeno, Općinski sud je ukazao da su u konkretnom slučaju službenici policije obavljali radnju u okviru službenih, zakonskih ovlaštenja, pri čemu su ujedno postupali u skladu s označenim članovima Pravilnika o upotrebi sile MUPTK. Dalje je navedeno da je kod apelanata postojao direktan umišljaj u pogledu izvršenja ovog djela, jer su oni bili svjesni da se radi o službenicima policije (u službenim uniformama i službenom vozilu) i prema načinu preduzetih radnji očigledno su htjeli izvršenje ovog krivičnog djela. Kako je to istakao Općinski sud, u konkretnom slučaju apelanti su odbili da službenim licima pokažu ličnu kartu radi utvrđivanja identiteta, jer su nakon traženja na uvid ličnih dokumenata od strane službenika policije, njih fizički napali, zbog čega su ih onemogućili u vršenju službene radnje. Iz izvedenih dokaza, kako je to navedeno, utvrđeno je da su se službenici policije N. S. i N. Š., prije nego što su apelanti otpočeli napad, njima jasno obratili sa zahtjevom za njihovo legitimiranje, a koji zahtjev je prema izvedenim dokazima direktno prouzrokovao radnje apelanata (navedeno pobliže opisano na strani 19. i 20. presude).
12. U pogledu prigovora odbrane da se kao dokaz uvede službena zabilješka PU Tuzla od 19. augusta 2015. godine, Općinski sud je istakao da je taj prigovor osnovan, zbog čega sud nije prilikom donošenja odluke ni koristio taj dokaz, a s obzirom na to da sadrži izjavu svjedoka N. Š. i N. S. koji su svakako saslušani na glavnom pretresu i sud je koristio njihov iskaz sa glavnog pretresa. U tom slučaju, kako je to navedeno, ne može se koristiti izjava svjedoka koju su sami sačinili, jer se prema odredbama ZKPFBiH svjedoci saslušavaju neposredno na glavnom pretresu i odbrana ima pravo da unakrsno ispituje svjedoke samo u pogledu iskaza sa glavnog pretresa, a u skladu s pravom na odbranu, dok odbrana na novom glavnom pretresu nije predlagala saslušanje novih svjedoka.
13. U odnosu na prigovor odbrane da je i sam prvoapelant zadobio tjelesne povrede, Općinski sud je naveo da na osnovu izvedenih dokaza zaključuje da su te povrede rezultat odbrambenih radnji službenika policije u kojima sud nije mogao utvrditi da su oni prekoračili granice nužne odbrane, niti da su preduzeli bilo koju radnju koja nije odbrambena. Kada je u pitanju prigovor odbrane da je tužilac izmjenom optužnice povrijedio odredbu člana 322. ZKPFBiH (sadrži pravilo zabrane reformatio in peius), Općinski sud je istakao da je taj prigovor neosnovan jer su navedene izmjene činjeničnog opisa neznatne i nisu od bilo kakvog utjecaja na postojanje obilježja predmetnog krivičnog djela. Također je navedeno da je tužilac izmjene izvršio samo u pogledu redoslijeda radnji i tačnog opisa, kao i da te izmjene ni na koji način ne utječu na odlučne činjenice od kojih zavisi postojanje obilježja predmetnog krivičnog djela (pobliže opisano na strani 21. presude).
14. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 K 246101 20 Kž 6 od 4. juna 2020. godine žalba braniteljice apelanata odbijena je kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda od 19. decembra 2019. godine.
15. U svjetlu žalbenih prigovora (pobliže opisano na strani 2. presude), Kantonalni sud je prije svega naveo da, suprotno žalbenom prigovoru, u smislu člana 312. stav (1) tačka k) ZKPFBiH izreka prvostepene presude nije nerazumljiva i suprotna samoj sebi jer su u njoj opisane radnje koje su preduzeli policijski službenici i koje radnje su preduzeli apelanti kako bi policijske službenike spriječili u vršenju istih. U tom smislu je ukazano da je Općinski sud u obrazloženju prvostepene presude dao jasne razloge o utvrđenim odlučnim činjenicama na kojima je zasnovao svoju odluku, te određeno i potpuno iznio koje je činjenice i iz kojih razloga uzeo kao dokazane ili nedokazane. Također je istaknuto da je Općinski sud dao ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, te naveo razloge kojim se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost apelanata, kao i da je dao razloge za umišljaj.
16. Dalje je navedeno da su neosnovani i žalbeni prigovori u smislu člana 312. stav (1) tačka d) ZKPFBiH. Ovo zato, kako je to navedeno, što su apelanti o svim činjenicama i dokazima koji ih terete upoznati kako podizanjem optužnice, tako i tokom glavnog pretresa, izvođenjem svih dokaza. Kako je apelantima prvostepeni sud omogućio da se izjasne o svim tim činjenicama i dokazima, te o izmijenjenoj optužnici (svim izmjenama u toku glavnog pretresa), Kantonalni sud je istakao da apelantima nije povrijeđeno pravo na odbranu. Također je navedeno i da odbijanjem prijedloga odbrane za izvođenje pojedinih dokaza, odnosno postavljanja – uskraćivanja pitanja, prvostepeni sud nije počinio bitnu povredu odredbi krivičnog postupka iz navedene zakonske odredbe.
17. Zatim je ukazano i da su neosnovani navodi žalbe koji se odnose na pravo na odbranu, a tiču se zakazivanja ročišta za izjašnjenje o krivici prije roka za isticanje prethodnih prigovora, postavljanja pitanja u korist „vlastitih tvrdnji“ prilikom unakrsnog ispitivanja, te usvajanja prigovora optužbe kada pitanje odbrane izlazi iz okvira direktnog ispitivanja, kao i prava na jednakost pravnih sredstava i pristrasnosti suda prilikom ispitivanja svjedoka E. M. – majke Z. M. (pobliže opisano na strani 3. presude). U vezi s tim je između ostalog navedeno da je prvostepeni sud zakazao ročište za izjašnjenje o krivici na kojem su bili prisutni tadašnji branioci apelanata i na kojem su se apelanti kao optuženi izjasnili da nisu krivi, nakon čega je otvorena K faza u ovom predmetu i tome nije prigovarano. Kako su apelanti imali svoje branioce sve vrijeme trajanja postupka, a koji su imali mogućnost da direktno i indirektno ispitaju svjedoke i vještake (a što im nije uskraćeno), Kantonalni sud je naveo da se radi o paušalnim prigovorima (pobliže opisano na strani 3. presude).
18. Zatim je ukazano i na neosnovanost žalbenog prigovora da se prvostepena presuda zasniva na nezakonitom dokazu uslijed prihvaćanja iskaza svjedoka M. Č. i A. K. iz istrage, a ne sa glavnog pretresa (pobliže opisano na str. 3. i 4. presude). U vezi s tim je navedeno da, u smislu člana 312. stav (2) ZKPFBiH, nije dovoljno ukazati samo na radnje i propuste u kojima se ogleda neprimjenjivanje ili nepravilno primjenjivanje određene odredbe procesnog zakona nego ukazati i u kojem smislu i zbog čega je to bilo ili moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje prvostepene presude. Kako se radi o paušalnim prigovorima, Kantonalni sud je istakao da o njima nije ni odlučivao.
19. U nastavku je Kantonalni sud obrazložio neosnovanost žalbenog prigovora pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (vidi str. 4-7. presude). U tom smislu je navedeno da je prvostepeni sud na osnovu dokaza, koji su izvedeni na glavnom pretresu i koje je savjesno cijenio u smislu člana 296. stav (2) ZKPFBiH, pravilno utvrdio da su apelanti učinili (predmetno) krivično djelo na način i u vrijeme kako je opisano u izreci prvostepene presude. Stoga je ukazano da, suprotno žalbenim navodima, u prvostepenoj presudi nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Prvostepeni sud je, kako je to istakao Kantonalni sud, proveo obimni dokazni postupak koji je obuhvatio i ispitivanje kako svjedoka optužbe tako i svjedoka odbrane, te je izvršio uvid u brojne materijalne dokaze kako optužbe tako i odbrane. Pritom je istaknuto da utvrđenje da su apelanti počinili predmetno krivično djelo prvenstveno proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka policijskih službenika N. S. i N. Š. koji su postupali neposredno nakon događaja i svojim neposrednim opažanjem utvrdili činjenice važne za krivični postupak, potvrđene i nalazom i mišljenjem vještaka sudske medicine dr. Zdenka Cihlarža. Također je navedeno i da je prvostepeni sud dao valjane razloge zašto ne prihvaća iskaze svjedoka A. K. i M. Č. sa glavnog pretresa.
20. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenio krivični zakon kada je apelante proglasio krivim zbog krivičnog djela iz člana 358. stav (3) u vezi sa stavom (1) u vezi sa članom 31. KZFBiH (pobliže opisano na strani 7. presude). Na kraju je obrazložena i neosnovanost žalbenog prigovora u odnosu na odluku prvostepenog suda o krivičnoj sankciji (pobliže opisano na str. 7. i 8. presude). IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
21. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije.
22. Naime, apelanti prvenstveno ukazuju da je došlo do proizvoljne primjene člana 358. KZFBiH budući da izreka osporene prvostepene presude ne sadrži konkretne radnje koje su preduzeli policijski službenici, a u čijem preduzimanju su navodno silom bili spriječeni od apelanata. U vezi s tim je navedeno i da je drugostepeni sud na paušalan način odbio ovaj žalbeni prigovor. Dalje se navodi da nije obrazložen nalaz o postojanju umišljaja kod apelanata kao sastavnom elementu predmetnog krivičnog djela. Zatim se ukazuje da redovni sudovi nisu dali obrazloženje u osporenim odlukama zašto poklanjaju vjeru iskazima svjedoka N. Š. i N. S., niti je data ocjena iskaza svjedoka E. I. i S. M. (kao i njihova sučeljavanja sa svjedocima M. Č. i A. K.). U svjetlu potonjeg se ukazuje i na proizvoljnost u primjeni odredbi člana 276. stav (2) tačka a) i člana 241. stav (1) ZKPFBiH. Apelanti, također, navode i da u ponovljenom suđenju nisu ispravljeni propusti na koje je ukazano rješenjem Kantonalnog suda od 8. februara 2019. godine. Isto tako se navodi i da je apelantima prekršeno pravo na odbranu u smislu člana 6. stav 3. Evropske konvencije uslijed nejednakog tretmana svjedoka odbrane i svjedoka tužilaštva u vezi s povredom prava na jednakost strana u postupku. U tom smislu apelanti pobliže obrazlažu sadržaj (kontradiktornosti) iskaza pojedinačno označenih svjedoka, te „očitu proizvoljnost“ u njihovoj ocjeni od strane suda. U nastavku se ističe i da se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima uslijed proizvoljne primjene odredbe člana 11. ZKPFBiH. U vezi s tim se navodi da je Općinski sud poklonio vjeru iskazima svjedoka M. Č. i A. K. iz istrage, a ne onima koje su dali na glavnom pretresu, a da je pritom zanemareno da su ti iskazi iz istrage dati suprotno označenim odredbama ZKPFBiH (čl. 165- 168; nisu poučeni o pravima, postavljana pitanja koja nisu unošena u zapisnik, zapisnik nije dat na čitanje i sl.). Dalje se ukazuje i da je u ovoj krivičnoj stvari proizvoljno primijenjeno načelo reformatio in peius. To apelanti argumentiraju na način da je u konkretnom predmetu žalba (koja je i uvažena) bila podnesena samo u korist apelanata, dok je Kantonalno tužilaštvo u ponovljenom postupku izvršilo izmjene u optužnici, za koje je odbrana naglašavala da su nedozvoljene i da bi njihovim prihvaćanjem u izreci prvostepene presude došlo do povrede zabrane reformatio in peius kao imperativne norme. Imajući u vidu navedeno, apelanti predlažu Ustavnom sudu da usvoji predmetnu apelaciju, utvrdi kršenje navedenih prava, ukine osporene odluke, dodijeli apelantima odštetu u pravičnom iznosu, te im isplati troškove nastale radi utvrđivanja povrede navedenih prava. II.Odgovori na apelaciju
23. Kantonalni sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani, te da su oni isticani i bili sadržani u žalbi koja je izjavljena protiv osporene prvostepene presude, kao i da je taj sud kroz obrazloženje osporene drugostepene presude dao odgovore na sve prigovore, a posebno na one koje potencira predmetna apelacija.
24. Općinski sud je naveo da je u osporenoj prvostepenoj presudi dao jasne razloge zbog čega je utvrđeno da su apelanti počinili predmetno krivično djelo, što proizlazi iz izvedenih dokaza. U vezi s tim je, između ostalog, istaknuto da apelanti nisu ponudili razloge, niti argumente na osnovu kojih tvrde da im je uskraćeno pravo na pravično suđenje, niti da je povrijeđeno pravo na odbranu. U tom smislu je navedeno da navodi o kršenju ustavnih i konvencijskih prava apelanata ukazuju isključivo na nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama, a ne na povredu navedenih prava. Stoga je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
25. Kantonalno tužilaštvo je istaklo da ne stoje navodi apelanata da su im povrijeđena prava iz Evropske konvencije, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
26. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17)
27. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Krivi nog zakona č Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 31.
Saučiniteljstvo Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.
KRIVIČNA DJELA PROTIV JAVNOG REDA I PRAVNOG PROMETA
Član 358. st. (1), (2) i (3) Sprečavanje službene osobe u vršenju službene radnje (1) Ko silom ili prijetnjom da će izravno upotrijebiti silu spriječi službenu osobu u vršenju službene radnje koju je poduzela u okviru svojih ovlasti ili je na isti način prisili na obavljanje službene radnje, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.
(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana službena osoba uvrijeđena, zlostavljana ili je lahko tjelesno ozlijeđena ili je krivično djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno prijetnjom upotrebe oružja, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(3) Ko krivično djelo iz st. 1. i 2. ovog člana učini prema službenoj osobi pri obavljanju poslova javne sigurnosti ili sigurnosti Federacije ili funkcija i čuvanja javnog reda, uhićenja učinitelja krivičnog djela ili čuvanja osobe kojoj je oduzeta sloboda, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
28. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20)
29. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav (3) Pravo na odbranu (3) Osumnjičenom odnosno optuženom se mora obezbijediti dovoljno vremena za pripremanje odbrane.
Član 11. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 290.
Izmjena optužbe Ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može do okončanja dokaznog postupka izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
Član 312. stav (1) tač. d) i k) i stav (2) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu;
k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o relevantnim činjenicama.
(2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio neku odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
Član 322.
Zabrana reformatio in peius Ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu.
Član 330. stav (1) tačka a) Ukidanje prvostepene presude (1) Drugostepeni sud će, uvažavajući žalbu, rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje, odnosno odrediti održavanje pretresa pred drugostepenim sudom kada postoje opravdani razlozi da se predmet ne vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje, ako utvrdi da:
a) postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka, osim slučajeva iz člana 329. stav (1) ovog zakona Član 331a. st. (4) i (6) Dostavljanje drugostepene odluke i postupanje prvostepenog suda (4) Prvostepeni sud je dužan da izvede sve procesne radnje i raspravi sva sporna pitanja na koja je ukazao drugostepeni sud u svojoj odluci. Iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pisani nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reproducirani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca iako im je to bilo omogućeno, kao i u slučaju ako je to ovim zakonom drukčije određeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 276. stav (2) tačka e) ovog zakona.
(6) Pri izricanju nove presude prvostepeni sud je vezan zabranom propisanom u članu 322. ovog zakona.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 K 246101 20 Kž 6 od 4. juna 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu osporenu presudu braniteljica apelanata je primila 18. juna 2020. godine, a apelanti 19. juna 2020. godine, dok je apelacija podnesena 17. augusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
36. Član 6. st. 1. i 3.a), b) i d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja [...] krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu [...] pred [...] nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;
b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane;
[...]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
37. Predmetni postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata, te, stoga, on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
38. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su isticali u postupku pred redovnim sudovima.
39. Naime, navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno proveli dokazni postupak i ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima. Općenito, apelanti osporavaju zaključak redovnih sudova da su kao saučinioci počinili krivično djelo sprečavanja službenog lica u vršenju službene radnje iz člana 358. stav (3) u vezi sa st. (1) i (2) KZFBiH. Također se ukazuje i da je u predmetnom krivičnom postupku došlo do kršenja prava na obrazloženu sudsku odluku, te kršenja načela jednakosti stranaka u postupku, kao i kršenja zabrane reformatio in peius uslijed nezakonito izmijenjene optužnice u konkretnom slučaju, što je, prema ocjeni apelanata, u znatnoj mjeri otežalo njihov položaj kao optuženih. Stoga će Ustavni sud ispitati da li u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
40. Kada je u pitanju način na koji su redovni sudovi u predmetnoj krivičnoj stvari proveli dokazni postupak i cijenili dokaze, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
41. Budući da su apelanti, u svjetlu ocjene dokaza, također problematizirali i zakonitost pojedinih dokaza iz istrage koji su korišteni na glavnom pretresu kao dokazna građa, Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije, mada garantira pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to, prije svega, pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, presuda od 9. juna 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. Stoga, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti” koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Evropske konvencije, prirodu utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, presuda od 10. marta 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, presuda od 28. jula 2009. godine). Zatim, prema stavu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Posebno je potrebno ispitati je li aplikantu data prilika da ospori autentičnost dokaza, te da se protivi njihovoj upotrebi. Uz to, u obzir treba uzeti i kvalitet dokaza, kao i to stvaraju li okolnosti u kojima su oni pribavljeni sumnju u pouzdanost i tačnost dokaza. Iako se problemi pravičnog suđenja ne javljaju nužno u slučaju kada dobivene dokaze ne podržavaju drugi materijali, treba primijetiti da kada su dokazi čvrsti i ne postoji opasnost da su nepouzdani, potreba za dokazima koji ih podržavaju odgovarajuće slabi (vidi, između ostalog, ibid Bykov, stav 90). U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisustvu okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25).
42. U svjetlu navedenih načela i činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagala „optužba“ tako i onih koje je predlagala odbrana apelanata. Dalje, Općinski sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega (ne)prihvaća kao vjerodostojne dokaze koje je predložila „optužba“, odnosno odbrana apelanata, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Dakle, Općinski sud je detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da su apelanti kao saučinioci počinili inkriminirane radnje, a koje čine krivično djelo sprečavanja službenog lica u vršenju službene radnje iz člana 358. stav (3) u vezi sa st. (1) i (2) KZFBiH. Pritom, kada je u pitanju zakonitost pojedinačno označenih materijalnih dokaza na koje se ukazuje predmetnom apelacijom (zapisnici o saslušanju svjedoka A. K. i M. Č. iz istrage), Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene prvostepene presude ne proizlazi da je odbrani apelanata bilo onemogućeno na glavnom pretresu da prigovori zakonitosti tih dokaza, niti da ospori njihov sadržaj. Navedenu mogućnost, prema ocjeni Ustavnog suda, odbrana apelanata je imala i djelotvorno upotrijebila tokom predmetnog krivičnog postupka kako pred prvostepenim tako i pred drugostepenim sudom (u formi žalbe). Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi meritorno razmotrili te prigovore koji se tiču zakonitosti navedenih dokaza. Činjenica da su apelanti bili neuspješni ne mijenja činjenicu da su imali učinkovitu priliku da ospore dokaze i da se suprotstave njihovoj upotrebi (ibid Schenk, stav 47, serija A, broj 140. i Khan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj aplikacije 35394/97, presuda od 12. maja 2000. godine, stav 38).
43. Zatim, iz obrazloženja osporene prvostepene odluke ne proizlazi da je Općinski sud stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih ključnih svjedoka optužbe, tj. ovlaštenih službenih lica zaposlenih u MUPTK (N. S. i N. Š.) i analizi-ocjeni kako iskaza tako i nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka medicinske struke dr. Zdenka Cihlarža izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. U takvim situacijama (zasnivanje osuđujuće presude na iskazu ključnog svjedoka) od esencijalne je važnosti osigurati u konvencijskom smislu da prava odbrane budu ispoštovana, a što se prevashodno ogleda u tome da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči s takvim svjedokom i ispita ga bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124. i Ž. protiv Latvije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine, stav 94). Prepoznavajući bitnost vjerodostojnosti iskaza navedena dva ključna svjedoka – policijska službenika (koji su zadobili tjelesne povrede u kritičnom događaju) u okolnostima konkretnog slučaja, upravo je i sam Općinski sud u obrazloženju osporene prvostepene presude naglasak stavio na potrebu da se njihovi iskazi cijene s posebnom pažnjom kako bi se na pravilan i potpun način utvrdilo činjenično stanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, odnosno otklonile sumnje i nejasnoće u pogledu sadržaja iskaza tih svjedoka. Pritom, Ustavni sud ponovo ističe da iz obrazloženja osporene prvostepene presude, također, proizlazi činjenica od odlučnog značaja da je apelantima bilo omogućeno da ravnopravno učestvuju kako u predlaganju i izvođenju dokaza tako i u pobijanju iskaza svjedoka optužbe, a da nije u nadležnosti Ustavnog suda da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao i same krivičnopravne odgovornosti apelanata, tj. njihove krivice.
44. Pritom, Ustavni sud ima u vidu i da je dokazni postupak u ovoj pravnoj stvari proveden u dva navrata pred Općinskim sudom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je prvobitno donesena osuđujuća presuda od 11. decembra 2015. godine ukinuta jer su u njoj izostali razlozi o odlučnim činjenicama na osnovu kojih je utvrđena krivica apelanata za krivično djelo, odnosno izostao potpuno pravni zaključak u vezi s krivičnopravnim radnjama apelanata za koje su proglašeni krivim, kao i da su izostali razlozi u vezi postojanja umišljaja, te prihvaćanja i ocjene pojedinih dokaza (pobliže opisano u tački 8. ove odluke). Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je ukidajućim rješenjem Kantonalnog suda u ponovnom postupku naloženo Općinskom sudu izvođenje ranije izvedenih dokaza, a po potrebi i izvođenje novih dokaza radi donošenja pravilne i na zakonu zasnovane odluke. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, analizom sadržaja osporene prvostepene presude, ne nalazi proizvoljnost u postupanju Općinskog suda u ponovnom suđenju prilikom donošenja osporene prvostepene presude budući da je Općinski sud imao u vidu sva sporna pravna pitanja i dao obrazloženja koja se ustavnom sudu ne čine proizvoljnim (vidi tač. 10, 11, 12. i 13. ove odluke). Stoga je, prema ocjeni Ustavnog suda, neosnovan apelacioni navod kojim se suštinski ukazuje da u ponovnom postupku nije postupljeno u skladu s rješenjem Kantonalnog suda od 8. februara 2019. godine u pogledu otklanjanja propusta koji su doveli do ukidanja presude Općinskog suda od 11. decembra 2015. godine.
45. Dakle, Ustavni sud smatra da je Općinski sud (kao raspravni sud) u konkretnom predmetu ispoštovao obavezu koja se ogleda u omogućavanju odbrani apelanata da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno pružanju mogućnosti da oni pobijaju sadržaj svih dokaza, uključujući i dokaze iz faze istrage. S druge strane, suprotno tvrdnjama apelanata, Ustavni sud zapaža da su i u obrazloženju osporene drugostepene odluke Kantonalnog suda sadržani svi prigovori od odlučnog značaja za ishod predmetnog postupka, a koje je odbrana apelanata isticala kako u toku postupka pred redovnim sudovima tako i u navodima predmetne apelacije, a koji se primarno tiču zakonitosti pojedinih dokaza i vođenja dokaznog postupka, te ocjene kvaliteta pojedinih dokaza. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su prvenstveno Općinski sud, a zatim i Kantonalni sud, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari, izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stava 1. Evropske konvencije. Isto tako, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoj zaključak o postojanju predmetnog krivičnog djela izveli isključivo u kontekstu radnji apelanata, na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Na takav način, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na naprijed navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu imali i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelante. Pritom, Ustavni sud smatra da apelanti nisu bili u konvencijskom smislu ograničeni i dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu da bi im bilo povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije.
46. Konačno, kada su u pitanju navodi apelacije da je u konkretnom slučaju prekršena zabrana reformatio in peius zbog izmijenjene optužnice u ponovljenom suđenju, prema ocjeni Ustavnog suda, ovim navodim se, u suštini, ukazuje na povredu prava iz člana 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije u vezi s garancijama obuhvaćenim stavom 1. i stavom 3. tačka b) navedenog člana. U tom pogledu Ustavni sud ukazuje da optužnica ima krucijalnu ulogu u krivičnom postupku i zbog toga se mora pokloniti posebna pažnja obavještavanju lica koje je u pitanju o optužbama za koje se tereti. Izmjena optužbe podrazumijeva izmjenu činjeničnog opisa djela koja ne bi smjela prouzrokovati izmjenu pravne kvalifikacije krivičnog djela koja bi otežala procesni položaj optuženog. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da se objektivni identitet optužbe i presude ogleda se u tome što se presuda može odnositi samo na djelo koje je obuhvaćeno optužbom, tj. sud je vezan za činjenični opis djela izložen u optužbi koja je podnesena ili eventualno izmijenjena na glavnoj raspravi. Nadalje, o prekoračenju optužbe radi se samo onda kada se presuda odnosi na drugo ili drugačije djelo od onoga koje je predmet optužbe, dakle kada je izmijenjen objektivni identitet djela. Osim toga, ne može se govoriti o izmjeni objektivnog identiteta djela sadržanog u optužnici, kada je optuženi proglašen krivim za onu djelatnost za koju je u okviru optužnice utvrđeno da je i počinio. Također, Ustavni sud ukazuje da usklađivanje, odnosno preciziranje činjeničnog opisa u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem ne znači prekoračenje optužbe, niti da je povrijeđen objektivni identitet presude. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 290. ZKPFBiH propisano ovlaštenje tužioca da, ako ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu, iz čega, dakle, proizlazi da ne postoje prepreke da optužnica bude izmijenjena tokom trajanja krivičnog postupka. Također, u tom slučaju se ne vrši potvrđivanje optužnice. Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja spisa proizlazi da je Općinski sud ispitao tvrdnje odbrane apelanata koje se odnose na izmjenu optužnice u kontekstu zabrane reformatio in peius, te da je dao razumno i jasno obrazloženje zašto ne prihvaća ovaj prigovor odbrane, argumentirajući svoj stav da su navedene izmjene činjeničnog opisa neznatne i nisu od bilo kakvog utjecaja na postojanje obilježja predmetnog krivičnog djela. U prilog navedenom stavu je navedeno i da je tužilac izmjene izvršio samo u pogledu redoslijeda radnji i tačnog opisa, kao i da te izmjene ni na koji način ne utječu na odlučne činjenice od kojih zavisi postojanje obilježja predmetnog krivičnog djela. Dakle, u konkretnom slučaju, Ustavni sud konstatira da iz stanja spisa predmeta ne proizlazi da su apelanti proglašeni krivim za krivično djelo van inkriminiranih radnji za koje je utvrđeno da su ih preduzimali. Konačno, Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju ponovljeni postupak rezultirao i blažom krivičnopravnom sankcijom za drugoapelanta od one koju je izrekao Općinski sud u svojoj prvobitnoj osuđujućoj presudi. Isto tako, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da je Kantonalni sud meritorno raspravio žalbeni prigovor koji se ticao, između ostalog, i izmjene optužnice u konkretnoj pravnoj stvari. U vezi s tim, Ustavnom sudu se ne čini proizvoljnim obrazloženje Kantonalnog suda da apelantima nije povrijeđeno pravo na odbranu u tom kontekstu budući da je Općinski sud omogućio apelantima da se tokom trajanja glavnog pretresa izjasne o ovom pravom pitanju – izmijenjenoj optužnici. Prema tome, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su načinom na koji je izmijenjena optužnica, te načinom na koji je Općinski sud postupao po njoj i dao obrazloženje u vezi s prigovorom koji se ticao zabrane reformatio in peius u okolnostima konkretnog slučaja (primjenom relevantnih odredbi procesnog prava – ZKPFBiH) apelanti dovedeni u teži položaj. Osim toga, Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog predmeta apelanti, odnosno njihova odbrana, imali dovoljno informacija koliko je to bilo potrebno – neophodno radi potpunog razumijevanja obima optužbi protiv njih i pripreme odbrane. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi neosnovanim navedene tvrdnje apelanata u smislu (ne)osiguranja garancija obuhvaćenih članom 6. stav 3.a) i b) Evropske konvencije.
47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini apelantima nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. st. 1. i 3.a), b) i d) Evropske konvencije. Pravo na djelotvoran pravni lijek
48. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da oni ove navode dovode u kontekst garancija obuhvaćenih pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali mogućnost i da su koristili pravne lijekove propisane zakonom budući da je njihova braniteljica protiv osporene prvostepene presude izjavila žalbu drugostepenom sudu. Ustavni sud ukazuje na to da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi, razmotrio njene navode, za koje je taj sud smatrao da su relevantni, te dao razloge za svoje odlučenje u osporenoj drugostepenoj odluci. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom apelanata, odnosno da je žalba njihove odbrane odbijena kao neosnovana, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova u okolnostima konkretnog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
49. Na kraju, Ustavni sud zapaža da su apelanti, između ostalog, postavili i zahtjev da im se dodijeli odšteta u pravičnom iznosu zbog navodnog kršenja naprijed ukazanih prava, te da im se isplate troškovi nastali zbog utvrđivanja povrede navedenih prava. Potonji troškovi se, prema ocjeni Ustavnog suda, tiču naknade troškova na ime sastavljanja apelacije. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, te stoga navedeni troškovi sastavljanja apelacije padaju isključivo na teret apelanata.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.a), b) i d) Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem su apelanti proglašeni krivim za počinjenje krivičnog djela sprečavanja službenog lica u vršenju službene radnje iz člana 358. stav (3) u vezi sa st. (1) i (2) KZFBiH u vezi sa članom 31. istog zakona, koje im je, između ostalog, prvobitnom optužnicom i izmijenjenom optužnicom stavljeno na teret, a redovni sudovi su za svoje utvrđenje i odlučivanje (u odnosu na krivičnopravnu odgovornost apelanata) u osporenim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanata poštovani svi standardi prava na pravično suđenje. Dalje, nema kršenja prava na pravično suđenje apelanata kada navodima o povredi načela zabrane reformatio in peius nije dovedena u pitanje pravičnost predmetnog krivičnog postupka, te kada izmjenom optužbe apelanti nisu dovedeni u teži položaj. Također, Ustavni sud smatra da su apelanti imali i odgovarajuće vrijeme za pripremu odbrane i jednaku mogućnost kao i „optužba“ da predlažu dokaze. Dakle, nije ostalo niti jedno nerazjašnjeno pitanje na štetu apelanata, uz navođenje jasnih i argumentiranih razloga, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu prava, odnosno povredu prava na obrazloženu odluku.
51. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer su apelanti imali mogućnost da protiv osporene prvostepene presude izjave žalbu, koju su i koristili, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.
52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić