Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2717/20 (S.D.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građevinsko zemljište
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Dosjelost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2717/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2717/20, rješavajući apelaciju S. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. D. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 008363 20 Gž od 20.

maja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S.D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Faruk Ćupina, advokat iz Mostara, podnio je 30. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 008363 20 Gž od 20. maja 2020. godine.

Uvodne napomene

2. Pravosnažnom presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 008363 03 P (stara oznaka spisa P-761/03-II) od 9. juna 2006. godine utvrđeno je da je tužiteljica V.V. (u daljnjem tekstu apelantova prednica) isključivi vlasnik - korisnik nekretnina koje obuhvataju tri parcele precizno navedene u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), koje pravo su joj tuženi dužni priznati i trpiti njenu uknjižbu uz prethodno brisanje tuženih sa njihovim dosadašnjim suvlasničkim dijelovima.

3. Rješenjem Kantonalnog suda od 22. marta 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 19. oktobra 2007. godine, prihvaćen je prijedlog tuženih N.Š, A.B. i S.K. za ponavljanje postupka te je navedena presuda u odnosu na njih ukinuta.

4. Nakon smrti apelantove prednice, na mjesto tužitelja je stupio apelant, a nakon smrti tuženih N.Š. i S.K., kao tuženi su označeni F.Š, F.Ć, A.B, AH.K, AL.K. i ALM.K. (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotužena, trećetužena, četvrtotuženi, petotuženi i šestotužena ili tuženi).

5. U drugom parničnom postupku po tužbi prvotuženog, drugotužene, trećetuženog i S.K. protiv apelanta, kao tuženog, presudom Općinskog suda od 27. februara 2018. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 18. decembra 2018. godine, utvrđeno je da je pravno nevaljan upis prava suvlasništva i prava sukorištenja na dijelovima N.Š, A.B. i S.K. koji je izvršen na osnovu pravosnažne presude od 9. juna 2006. godine na predmetnim nekretninama u korist apelanta, te naloženo brisanje tog upisa i uspostava prijašnjeg stanja.

Postupak okončan osporenom odlukom

6. U ponovnom postupku u predmetu broj 58 0 P 008363, uz učešće umješača na strani apelanta Z.M. (u daljnjem tekstu: umješač Z.M.) i umješača na strani tuženih E.M. (u daljnjem tekstu: umješač E.M.), Općinski sud je donio presudu broj 58 0 P 008363 19 P 2 od 26. decembra 2019. godine, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev koji je tražio da sud utvrdi su četvrtotuženi, petotuženi i šestotužena zakonski nasljednici I nasljednog reda iza S.K., koja je umrla 26. februara 2018. godine, te da se utvrdi da je apelant isključivi vlasnik - posjednik predmetnih nekretnina, koje pravo su mu tuženi dužni priznati i trpjeti da se apelant uknjiži u zemljišnim i katastarskim knjigama na suvlasničkim dijelovima tuženih uz prethodno brisanje tuženih sa njihovim dosadašnjim suvlasničkim dijelovima. Presudom je obavezan apelant da prvotuženom, drugotuženoj i umješaču E.M nadoknadi troškove postupka u određenom iznosu.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o neizgrađenom građevinskom zemljištu u državnom vlasništvu na kome su na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, tuženi odnosno njihovi prednici upisani sa pravom korištenja u određenim sukorisničkim dijelovima, dok nadležni organ ne donese rješenje o predaji zemljišta u posjed opštini ili drugom licu na sve tri parcele, dok je apelantova prednica upisana sa pravom korištenja samo na jednoj parceli u dijelu 1//2. Dalje je navedeno da u smislu člana 11. Zakona o građevinskom zemljištu, neizgrađenim građevinskim zemljištem se može raspolagati samo na način i pod uslovima propisanim tim zakonom i propisa koji su na osnovu njega doneseni. Istaknuto je da je navedeni zakon lex specialis i kao takav ima prednost nad Zakonom o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, na koji se apelant poziva. Općinski sud je naveo da su apelant i tuženi, odnosno njihovi prednici upisani kao nosioci prava korištenje, a pravo korištenja je moguće prenijeti, shodno članu 36. i 37. istog zakona, jedino na bračnog druga, potomke, usvojenike i njihove potomke, roditelje i usvojitelje. Istaknuto je da apelantova prednica nije bila upisana s pravom korištenja na dvjema parcelama, pa slijedom navedenog to pravo nije moglo ni biti preneseno nasljeđivanjem na apelanta.

8. Općinski sud je ukazao da apelant traži da se utvrdi da je na osnovu dosjelosti stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, tvrdeći da je u isključivom kontinuiranom posjedu više od 90 godina, računajući posjed njegove prednice, odnosno porodice B. i V. S tim u vezi, Općinski sud je obrazložio da je za stjecanje prava vlasništva dosjelošću potrebno dokazati trajanje posjeda kroz određeno vrijeme, zakonitu državinu i savjesnost posjeda, odnosno savjesnost posjeda kroz zakonom određeno vrijeme od dvadeset godina. Dalje je obrazloženo da su tuženi u konkretnom slučaju oborili pretpostavku savjesnosti posjeda apelanta, jer su dokazali da apelantova prednica nije bila jedina korisnica predmetnih nekretnina, a presuda kojom je utvrđeno da je apelantova prednica vlasnica predmetnih nekretnina je ukinuta kada je dozvoljeno ponavljanje postupka u odnosu na prednike tuženih. Općinski sud je ukazao da, imajući u vidu apelantovo ponašanje, može se zaključiti da na njegovoj strani postoji uvjerenje da nije na osnovu dosjelosti stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, jer je nakon ukidanja navedene presude, ugovorom o prenosu prava vlasništva iz 2014. godine predmetne nekretnine prenio na umješača Z.M., pa se ne može govoriti o savjesnosti njegovog posjeda, odnosno o faktičkom i mirnom posjedu kao pretpostavki za sticanje prava vlasništva dosjelošću. Osim navedenog, ukazano je da iz materijalnih dokaza (zk. izvatka iz 2003. godine, rješenja o legalizaciji objekta umješača E.M.) proizlazi da apelant, odnosno umješač Z.M. nije isključiv posjednik predmetnih nekretnina, a tužbom se traži da se utvrdi da je vlasnik predmetnih nekretnina sa 1/1 dijela.

9. Općinski sud je naveo da su predmetne nekretnine u društvenom/državnom vlasništvu, a članom 29. (u obrazloženju nije naveden kojeg zakona, ali se vjerovatno odnosi na Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima) bila je propisana zabrana sticanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u državnoj svojini. S tim u vezi, obrazloženo je da je navedeni zakon stavljen van snage donošenjem Zakona o osnovama vlasničkih odnosa, koji je stupio na snagu 10. oktobra 1995. godine, pa dosjelost počinje teći od tog datuma, što znači da je prava vlasništva (pa i prava korištenja) i na nekretninama u državnoj svojini, održajem moguće steći od stupanja na snagu navedenog zakona, pod uslovom da se radi o savjesnom i zakonitom posjedu, odnosno o savjesnom posjedu kroz zakonom određeno vrijeme. Slijedom navedenog, po mišljenju Općinskog suda, proizlazi da apelant nije dokazao da je u savjesnom faktičkom, mirnom korištenju predmetnih nekretnina 20 godina, odnosno dug niz godina kako u tužbi ističe, pa nisu ispunjeni uslove koji su za stjecanje prava vlasništva predviđeni Zakonom o osnovama vlasničkih odnosa, odnosno članom

32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Stoga je zaključeno da apelant ni po kom osnovu nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, jer nije dokazao da je u smislu odredbi Zakona o građevinskom zemljištu na njega preneseno pravo korištenja. Također je istaknuto da apelant nije dokazao da je u smislu Zakona o osnovama vlasničkih odnosa, odnosno Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, dosjelošću stekao pravo vlasništva, jer nije dokazao da je savjestan i zakonit posjednik predmetnih nekretnina 10 godina ili savjestan posjednik 20 godina, odnosno nije dokazao da su predmetne nekretnine isključivo u njegovom posjedu (jer traži da se utvrdi vlasništvo u 1/1 dijelu).

10. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 008363 20 Gž od 20. maja 2020. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za stjecanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama putem redovne dosjelosti. Naime, po ocjeni Kantonalnog suda, apelant, odnosno njegovi prednici nisu mogli steći pravo vlasništva na predmetnim nekretninama dosjelošću, bez obzira na to da li su bili savjesni posjednici. S tim u vezi, obrazloženo je da apelant u žalbi navodi da vrijeme potrebno za sticanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom (državnom) vlasništvu, počinje teći od dana stupanja na snagu Zakona o osnovama vlasničkih odnosa (10. oktobra 1995. godine). Međutim, po mišljenju Kantonalnog suda, odredbe Zakona o osnovama vlasničkih odnosa se odnose na nekretnine u društvenom vlasništvu, ali ne i na gradsko građevinsko zemljište na kojem se vlasništvo može sticati tek od 2003. godine. S tim u vezi, obrazloženo je da se sticanje prava vlasništva traži na predmetnim nekretninama koje nesporno predstavljaju gradsko građevinsko zemljište, koje ima poseban status regulisan Zakonom o građevinskom zemljištu. Dalje je obrazloženo da je članom 4. ranijeg Zakona o građevinskom zemljištu (iz 1986. godine) propisano da „na gradskom građevinskom zemljištu ne može postojati pravo svojine“. Stoga, po mišljenju Kantonalnog suda, tek nakon stupanja na snagu Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine, ima se računati rok dosjelosti od 20 godina posljednjeg savjesnog posjeda, tako da prednici apelanta nisu mogli steći dosjelošću pravo vlasništva na predmetnim nekretninama bez obzira na dužinu posjedovanja. Istaknuto je da se odredbe navedenog Zakona ne mogu primjenjivati retroaktivno, pa se vrijeme posjedovanja gradskog građevinskog zemljišta do 16. maja 2003. godine ne može računati u dosjelost. Stoga je Kantonalni sud zaključio da apelant, odnosno njegovi prednici nisu ispunili uslov od 20 godina savjesnog i neprekidnog posjedovanja predmetnih nekretnina, kao pretpostavku za dosjelost iz člana 32. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.

12. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra neosnovanim stav drugostepenog suda da se dosjelost na gradskom građevinskom zemljištu računa tek od dana stupanja na snagu Zakona o građevinskom zemljištu. S tim u vezi, ističe da se vrijeme dosjelosti na nekretninama u državnom vlasništvu počinje računati od 10. oktobra 1995. godine, tj. od dana stupanja na snagu Zakona o osnovama vlasničkih odnosa, shodno čemu postoji i izgrađena sudska praksa. Dalje ističe da je prethodni Zakon o građevinskom zemljištu bio u suprotnosti sa pravima propisanim zakonima koji su regulisali vlasničke odnose, što je dovelo do pravne nesigurnosti. Apelant smatra da je drugostepeni sud pozivajući se na Zakon o građevinskom zemljištvu iz 2003. godine prilikom odlučivanja o pravu vlasništva u konkretnom slučaju na apelanta stavio pretjeran teret, koji nije imao uticaja na činjenicu da je tek 2003. godine nadležno zakonodavno tijelo donijelo zakon koji je sadržavao pravo sticanja vlasništva na gradskom građevinskom zemljištu, u skladu sa istim pravom propisanim Zakonom o osnovama vlasničkih odnosa i ranijim Zakonom o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima. U vezi sa navedenim apelant ukazuje na presudu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) Vijatović protiv Hrvatske. Osim toga, ističe i da je imao legitimno očekivanja da će nakon 90 godina kontinuiranog i savjesnog posjeda predmetnih nekretnina steći pravo vlasništva, odnosno nakon 1995. godine na osnovu Zakona o osnovama vlasničkih odnosa, te ukazuje da su navedeni principi sadržani u Odluci Ustavnog suda broj AP-1000/06. Apelant ukazuje i na povrede pravila procesnog prava, koje se odnose na utvrđivanja činjeničnog stanja, ocjene dokaza i obrazloženje, u pogledu utvrđivanja činjenice da su apelant i njegovi prednici duže od 90 godina u faktičkom posjedu predmetnih nekretnina, kao i korištenja i posjed predmetnih nekretnina od strane drugih lica, što je detaljno obrazložio u apelaciji.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Dovodeći navedene stavove u vezi sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, u predmetnom postupku odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant isključivi vlasnik - posjednik predmetnih nekretnina, budući da je u postupku utvrđeno da apelant, odnosno njegovi prednici nisu ispunili uslov od 20 godina savjesnog i neprekidnog posjedovanja predmetnih nekretnina, kao pretpostavku za dosjelost iz člana 32. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima u vezi sa odredbama Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi proveli obimni dokazni postupak, na osnovu kojeg su utvrdili činjenično stanje, te su detaljno ispitani i obrazloženi svi apelantovi prigovori koji se odnose na utvrđivanje savjesnosti i zakonitosti njegovog posjeda, kao eventualnih prava koja su tuženi i njihovi prednici, kao i umješači u postupku, imali na predmetnim nekretninama. Osim toga, Kantonalni sud je obrazložio i razloge zbog kojih je smatrao da se u konkretnom slučaju rok dosjelosti računa od dana stupanja na snagu Zakona o građevinskom zemljištu, koji se ne doimaju proizvoljnim.

17. U pogledu apelantovog pozivanja na Odluku Evropskog suda u predmetu Vijatović protiv Hrvatske, koja se odnosila na otkup tzv. vojnog stana i u kojoj je Evropski sud utvrdio povredu prava na imovinu podnositeljice aplikacije iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Evropski sud je ukazao da: “ u ovom predmetu nije bilo zakonske odredbe kojom se utvrđuje rok za podnošenje zahtjeva za kupnju stanova u državnom vlasništvu. Ovu prazninu u zakonu nije bilo moguće otkloniti praksom domaćih sudova [...] Sud se slaže sa stajalištem koje je izrazio Ustavni sud Republike Hrvatske da se „nepostojanje roka za izvršenje određene činidbe ... ne može tumačiti na štetu stranke koja je trebala poduzeti takvu činidbu” (vidi prethodne stavke 25. i 26.). S tim u vezi, Sud također ponavlja načelo koje je razvio u svojoj sudskoj praksi: da rizik od bilo kakve greške koju počini državno tijelo mora snositi država, a greške se ne smiju ispravljati na teret dotičnih pojedinaca“ (vidi Evropski sud, Vijatović protiv Hrvatske, presuda od 16. februara 2016. godine, aplikacija broj 50200/13, tač. 55. i 56, dostupna na Internet stranici Ureda zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom https://uredzastupnika.gov.hr/). U konkretnom slučaju, nesporno je da su doneseni odgovarajući zakoni kojim su određeni datumi njihovog stupanja na snagu i od čijeg datuma je moguće računati rokove za dosjelost, pa Ustavni sud smatra da se stavovi Evropskog suda izneseni u odluci Vijatović protiv Hrvatske, ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju. Osim toga, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP-1000/06 od 11. marta 2008. godine, koja se odnosila na pitanje obaveza nadležnog općinskog organa u slučaju rušenja stana na kojem postoji stanarsko pravo, jer se radi o potpuno različitom činjeničnom i pravnom stanju.

18. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2717/20 (S.D.) | Sudska praksa | Aktio