Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2847/21 (D. T.)

Odluka donesena 26. 01. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2847/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. siječnja 2022. godine, u predmetu broj AP-2847/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Dervo Turajlić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dervo Turajlić protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 53 0 P 059231 17 Gž od 24. ožujka 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Dervo Turajlić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 9. kolovoza 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 059231 17 Gž od 24. ožujka 2021. godine.

2. Presudom Općinskoga suda u Čapljini od 29. listopada 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice (A. S. H.), kojim je tražila da se apelant obveže da sa parcela tužiteljice, predmetne nekretnine bliže označene u izreci odluke, ukloni sagrađeni zid, te da sa dijela predmetne nekretnine ukloni dio kamina i zemljište dovede u prijašnje stanje, kakvo je bilo prije izgradnje navedenih objekata, sve sukladno crti razgraničenja parcela, sve bliže označeno u izreci odluke.

3. U obrazloženju odluke Općinski je sud istakao da se tužiteljica pogrešno poziva na odredbe Zakona o stvarnim pravima (u daljnjemu tekstu: ZSP). Naime, istakao je da je odredbom čl. 372. ZSP propisano da postupci o sticanju, zaštiti i prestanku prava vlasništva i drugih stvarnih prava započetih na temelju propisa koji su bili na snazi do dana početka primjene ZSP, riješit će se sukladno tim propisima. Nadalje, istakao je da se stoga u ovoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe Zakona o vlasničko pravnim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOVPO), iz razloga što je apelant sporni zid sagradio 2007. godine kao i kamin, a koja činjenica nije niti sporna među parničnim strankama, a tada je na snazi bio ZOVPO. Nadalje, istakao je da je u dokaznome postupku sud utvrdio da je apelant u vrijeme kada je započeo zidanje zida upozoren da gradi na tuđemu zemljištu, te da se prednica tužiteljice tome usprotivila. Sukladno tomu, istakao je da je prema odredbi čl. 28. st. 5. ZOVPO, koji regulira pitanje gradnje na tuđemu zemljištu, tužiteljica imala pravo izbora da zahtjeva ili da joj pripadne pravo vlasništva na objektu ili da apelant sruši objekt i vrati u prvobitno stanje ili da joj apelant isplati prometnu vrijednost zemljišta, te da je zaštitu mogla ostvariti u roku od tri godine od dana završetka izgradnje objekta, a da po proteku toga roka može zahtijevati samo isplatu prometne vrijednosti zemljišta. Stoga, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 25. lipnja 2015. godine, istakao je da je jasno da je protekao rok od tri godine, sve kada bi se isti računao i od 2009. godine, kada je tužiteljica postala suvlasnikom predmetnih nekretnina. Nadalje, istakao je da tužiteljica nije postavila tužbeni zahtjev u kojemu eventualno traži isplatu prometne vrijednosti zemljišta, pa da sud stoga nije na to niti mogao obvezati apelanta.

4. Presudom Kantonalnoga suda od 24. ožujka 2021. godine priziv tužiteljice je uvažen pa je apelant obvezan da sa parcele tužiteljice, bliže označeno u izreci odluke, ukloni izgrađeni zid određenih dimenzija, te da sa dijela parcele ukloni dio kamina i zemljište dovede u prijašnje stanje, kakvo je bilo prije izgradnje navedenih objekata, sukladno crti razgraničenja parcela, bliže označeno u izreci odluke.

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao je da se utemeljeno prizivom tužiteljice ukazuje da se predmet tužbenoga zahtjeva ne određuje sa stanovišta pravnoga temelja navedenoga u tužbi, jer sud sukladno čl. 53. st. 3. Zakona o parničnom postupku tim navodom nije vezan. Naime, istakao je da je sud dužan utemeljenost tužbenoga zahtjeva cijeniti na temelju činjenica koje su utvrđene u postupku, bez obzira da li je tužitelj pravilno označio pravni temelj, odnosno da li ga je uopće označio. U konkretnome slučaju, istakao je da je tužiteljica tražila da apelant ukloni dio zida i kamina sa njezine nekretnine i da uspostavi stanje kakvo je bilo prije uznemiravanja vlasništva. U svezi s tim, naveo je da uznemiravanje mora biti protupravno, odnosno takvo koje je poduzeto bez ovlaštenja ili koje se ne temelji na zakonskim ograničenjima prava vlasništva. Zatim je istakao da u ovisnosti od načina uznemiravanja tužitelj će tražiti uspostavljanje stanja koje je postojalo prije uznemiravanja ili prestanak radnji kojima se uznemiravanje vrši. Kantonalni je sud istakao da tužiteljica u tužbi ističe da apelant neovlašteno koristi njezine nekretnine, pa je stoga jasno da ona u konkretnome slučaju traži zaštitu od uznemiravanja njezinoga vlasništva, jer mu ona shodno svojim ovlaštenjima da stvar drži, koristi i njome raspolaže, kao nositeljica prava vlasništva, nije dozvolila da predmetne nekretnine koristi. Dakle, istakao je da se radi o negatornoj tužbi iz čl. 132. ZSP, koji se primjenjuje u konkretnome slučaju, jer je tužba podnesena 25. lipnja 2015. godine, dakle, radi se o vlasničkoj tužbi koja ne zastarijeva. Nadalje, istakao je da navedenom tužbom za prestanak uznemiravanja vlasnik zahtijeva od osobe koja ga na bilo koji način, ali ne i oduzimanjem posjeda, bespravno uznemirava u izvršavanju njegovih vlasničkih ovlaštenja, da prestane sa daljnjim uznemiravanjem. Kantonalni je sud istakao da je u ovoj parnici tužiteljica morala dokazati da je stvar njezino vlasništvo i da postoji sam čim uznemiravanja njezina prava, te da na njoj leži obveza da dokazuje da je to uznemiravanje protupravno. Nadalje, istakao je da je apelant bio dužan dokazati da ima pravo na poduzimanje sporne radnje ili da tužiteljica ima obvezu da takvu radnju trpi, odnosno da navedenoga uznemiravanja nema. Kantonalni je sud istakao da je vještakinja geodetske struke sačinila nalaz i mišljenje od 30. kolovoza 2016. godine, iz kojega proistječe da je izvršila snimanje parcela tužiteljice i apelanta, te utvrdila da se sporna parcela vodi u posjedu tužiteljice. Nadalje, istakao je da je na temelju toga nalaza i mišljenja vještakinje prvostupanjski sud utvrdio da je apelant izgradio sporni zid i kamin, da je tužiteljica suvlasnik predmetnih nekretnina, te da se sporna površina (zid i kamin) nalaze na nekretninama tužiteljice. Imajući u vidu navedeno, prema činjeničnome stanju utvrđenome u prvostupanjskome postupku, temeljem izvedenih dokaza, tužiteljica je dokazala da je vlasnikom predmetne nekretnine i da je ometana od strane apelanta u vršenju svojih vlasničkih prava, a da apelant nije dokazao da njegovo postupanje nije bespravno, te da je nalaz i mišljenje prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio kao stručan i dan sukladno pravilima struke. Dakle, istakao je da su u prvostupanjskome postupku utvrđene sve relevantne činjenice bitne za rješenje predmetnoga spora, ali da je došlo do pogrešne primjene materijalnoga prava (tj. članka 28. ZVOPO), radi čega je valjalo uvažiti priziv tužiteljice, te zbog pogrešne primjene materijalnoga prava prvostupanjsku presudu preinačiti.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostaloga, navodi kako prednici apelantice nikada nisu sporili korištenje predmetnih nekretnina, te da je netočno vještakinja utvrdila da su predmetne nekretnine u vlasništvu apelantice, te da mu je stoga „neopravdano oduzeto pravo posjeda“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno ukazao da je tijekom postupka utvrđeno da su predmetne nekretnine vlasništvo tužiteljice, te kako tužiteljica ima pravo na zaštitu od uznemiravanja njezinoga prava vlasništva, shodno relevantnim zakonskim odredbama, za što je Kantonalni sud dao odgovarajuće obrazloženje. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2847/21 (D. T.) | Sudska praksa | Aktio