Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3460/21 (R.S.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3460/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3460/21, rješavajući apelaciju koju je podnio R.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio R.S.
protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 301054 20 Gž od 8. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg Zajednička advokatska kancelarija Kremenović & Mikanović iz Banjaluke, podnio je 8. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Mal 301054 21 Rev od 31. maja 2021. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 301054 20 Gž od 8. februara 2021. godine
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-845/21 od 21. aprila 2021. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju zavedenu pod brojem AP-874/21, a koju je apelant podnio protiv presude Okružnog suda od 8. februara 2021. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 31. maja 2021. godine odbačena kao nedopuštena apelantova revizija izjavljena protiv navedene presude Okružnog suda, Ustavni sud ukazuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Osnovni sud u Banjaluci je Presudom broj 71 0 Mal 301054 19 Mal od 13. jula 2020. godine, koja je potvrđena osporenom presudom Okružnog suda od 8. februara 2021. godine, obavezao apelanta da tužiocu („Aura osiguranje“ a.d. Banjaluka) isplati iznos od 2.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
4. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je prvostepeni utvrdio da se dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj su učestvovali vozilo kojim je upravljao apelant, a koje vozilo je u trenutku saobraćajne nezgode bilo osigurano od auto odgovornosti polisom osiguranja kod tužioca i vozilo kojim je upravljao M.R. (u daljnjem tekstu: oštećeni). Zatim, da je u toj saobraćajnoj nezgodi nastala materijalna šteta na vozilu oštećenog, te da je tužilac, postupajući po zahtjevu oštećenog, isplatio oštećenom iznos od 2.000,00 KM na ime naknade štete. Dalje je utvrdio da je apelant odgovoran za saobraćajnu nezgodu, jer je vozilom prošao kroz raskrsnicu u trenutku kada mu je svjetlosnom signalizacijom bilo zabranjeno, te da iz apelantove izjave o nastanku saobraćajne nezgode od 23. novembra 2016. godine (dana na memorandumu tužioca i ovjerena pečatom tužioca) proizlazi da je apelant priznao da je odgovoran za nastanak navedene saobraćajne nezgode, ali da se njegova vožnja tj. propust pri vožnji ne može smatrati činom nasilničke vožnje. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je članom 28. stav 1. tačka 7. Zakona o obaveznim osiguranjima u saobraćaju propisano da društvo za osiguranje, koje je oštećenom licu nadoknadilo štetu, ima pravo na naknadu isplaćenog iznosa štete i stvarnih i opravdanih troškova od lica odgovornog za štetu, između ostalog i u slučaju ako je vozač počinio prekršaj nasilničke vožnje u skladu sa propisima o bezbjednosti saobraćaja na putevima. Zatim da je članom 41. tačka g) Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o bezbjednosti saobraćaja) propisano da je nasilnička vožnja ponašanje vozača motornog vozila koje je u gruboj suprotnosti sa saobraćajnim pravilima, odnosno prilikom koga vozač ne pokazuje obzir prema bezbjednosti ostalih učesnika u saobraćaju, a naročito kada, između ostalog, vozilom prođe kroz raskrsnicu kada mu je to svjetlosnim signalom zabranjeno. Dalje je ukazao da je članom 4. Uslova osiguranja vlasnika vozila od odgovornosti za štetu prouzrokovanu trećim licima tužioca (u daljnjem tekstu: Uslovi) propisan gubitak prava iz osiguranja, između ostalog, kada je vozač počinio prekršaj nasilničke vožnje u skladu sa propisima o bezbjednosti saobraćaja na putevima i da je nasilnička vožnja ponašanje vozača motornog vozila koje je u gruboj suprotnosti sa saobraćajnim pravilima, odnosno prilikom koga vozač ne pokazuje obzir prema ostalim učesnicima u saobraćaju, između ostalog, kada vozilom prođe kroz raskrsnicu kada mu je to svjetlosnim signalom zabranjeno. Okružni sud je naveo da apelant u toku prvostepenog postupka a i u žalbi nije osporavao da je prošao kroz raskrsnicu kada je bilo upaljeno crveno svjetlo na semaforu. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe i apelantovo priznanje, Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da se radi o nasilničkoj vožnji apelanta, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud utvrđivao prekršajnu odgovornost apelanta u parničnom postupku. S obzirom da je apelant nasilničkom vožnjom prouzrokovao saobraćajnu nezgodu, u smislu navedene odredbe Uslova, Okružni sud je naveo da tužilac može od apelanta zahtijevati naknadu iznosa koju je isplatio oštećenom. U tom smislu je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe čl. 939. i 277. Zakona o obligacionim odnosima, člana 28. Zakona o obaveznim osiguranjima u saobraćaju, člana 41. Zakona o bezbjednosti saobraćaja i člana 4. Uslova kada je usvojio tužbeni zahtjev tužioca jer je dokazao da je oštećenom isplatio novčani utuženi iznos na ime materijalne štete koja je nastala na vozilu oštećenog u saobraćajnoj nesreći koju je apelant prouzrokovao nasilničkom vožnjom. S tim u vezi je naveo da neosnovani apelantovi navodi kojim se ukazuje da apelant nikada nije oglašen odgovorim za prekršaj nasilničke vožnje i da je to uslov da bi tužilac imao pravo regresa prema apelantu.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 7. Evropske konvencije (kažnjavanje samo na osnovu zakona). Apelant navodi, između ostalog, da je prvostepeni sud zaključio da je prolazak kroz crveno svjetlo prekršaj nasilničke vožnje i da tako prejudicira cijeli jedan postupak utvrđivanja prekršajne odgovornosti po pravilima prekršajnog postupka. Također navodi da apelant nikada nije oglašen odgovornim za prekršaj nasilničke vožnje i da je to jedini uslov da bi tužilac imao pravo regresa prema njemu, te ističe da su redovni sudovi morali primijeniti odredbe o teretu dokazivanja i odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev tužioca u ovoj pravnoj stvari.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, Zakona o obaveznim osiguranjima u saobraćaju, Zakona o bezbjednosti saobraćaja i Uslova tužioca, jasno obrazložio svoj zaključak u pogledu osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić