Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3063/21 (M. Z.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalidnina
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3063/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. prosinca 2021. godine, u predmetu broj AP-3063/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Mato Zelić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mato Zelić protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 70 U 008553 20 U od 4. lipnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Mato Zelić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Prozora - Rame, kojega zastupa Emir Greda, odvjetnik iz Konjica, podnio je 25. kolovoza 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 70 U 008553 20 U od 4. lipnja 2021. godine.
2. Rješenjem Uprave za pitanja branitelja od 9. svibnja 2007. godine apelantu je priznato svojstvo ratnoga vojnoga invalida IV skupine sa 80% vojnoga invaliditeta.
3. Rješenjem tuženika (Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida Domovinskoga rata) od 3. rujna 2020. godine ukinuto je rješenje Uprave od 9. svibnja 2007. godine, te upravna stvar riješena tako da se apelantu priznaje svojstvo ratnoga vojnoga invalida VIII skupine sa 40% vojnoga invaliditeta na temelju povrede i oboljenja na koje je služba u HVO utjecala na pogoršanje, te pravo na osobnu invalidninu u određenome mjesečnome iznosu, kao i ostala prava propisana Zakonom, dok postoje Zakonom propisani uvjeti za korištenje priznatih prava.
4. Presudom Vrhovnoga suda od 4. lipnja 2021. godine odbijena je tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženika od 3. rujna 2020. godine.
5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je tuženik, na temelju čl. 14. i 7. st. 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjemu tekstu: Zakon o provođenju kontrole), rješavajući po službenoj dužnosti, uputio predmet nadležnome liječničkome povjerenstvu. Nadalje, istakao je da je liječničko povjerenstvo donijelo nalaz i mišljenje od 7. studenoga 2019. godine, na temelju liječničke dokumentacije i pregleda apelanta, i zaključilo da vojni invaliditet apelanta iznosi 40%. Također, istakao je da je apelant na navedeni nalaz i mišljenje uložio prigovor, pa je potom donesen nalaz i mišljenje od 9. lipnja 2020. godine, u kojemu je potvrđen procent vojnoga invaliditeta od 40%. Vrhovni je sud naveo da je nadležno liječničko povjerenstvo postupajući po prigovoru apelanta dalo potpuno, jasno i detaljno obrazloženje ocjene vojnoga invaliditeta, sukladno odredbama Pravilnika o radu liječničkih komisija po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjemu tekstu: Pravilnik) i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnoga invaliditeta sa listom procenta. Također, istakao je da je nalaz i mišljenje dano na temelju dokumentacije o liječenju, kao i na temelju neposrednoga pregleda apelanta, koji je na taj način sudjelovao u postupku. Nadalje, istakao je da je neutemeljen prigovor kako je liječničko povjerenstvo radilo u nepotpunome sastavu, jer je čl. 25.e Pravilnika propisano da povjerenstvo čine dva člana i to liječnici specijalisti, jedan liječnik Bošnjak i jedan liječnik Hrvat, te zamjenski članovi u istome sastavu. Naime, istakao je da iz nalaza i mišljenja slijedi da su oba povjerenstva formirana sukladno odredbama Pravilnika, budući da su oba nalaza i mišljenja verificirana potpisima i pečatima liječnika specijalista. Glede navoda da je provođenje postupka revizije nezakonito, Vrhovni je sud istakao da su takvi navodi neutemeljeni, jer je osporeno rješenje doneseno na temelju Zakona o provođenju kontrole, a čijim čl. 1. je propisano da se ovim Zakonom uređuju uvjeti, način i postupak kontrole zakonitosti korištenja prava svih korisnika prava ostvarenih prema propisima iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite i povoljnijega umirovljenja.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, istječe da se prema njegovome stanovištu, trajni utvrđeni invaliditet i odgovarajući iznos novčane invalidnine trebaju biti trajno jamstvo apelantu i braniteljskoj populaciji, pa se trajno utvrđeni invaliditet ne može ponovno umanjivati po službenoj dužnosti, odnosno da se radi o nezakonito postupku.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivnopravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, jasno ukazao da je revizioni postupak proveden sukladno odredbama Zakona o provođenju kontrole, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić