Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3333/21 (I. R.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3333/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3333/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Ibrahim Ramčević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ibrahim Ramčević protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 172392 21 Gž od 23. jula 2021. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 172392 19 P od 23. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ibrahim Ramčević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Čolaković Emir i Nina Dragoljić iz Zenice, podnio je 22. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 172392 21 Gž od 23. jula 2021. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 172392 19 P od 23. aprila 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da tužiocu („Eos Matrix“ d.o.o. za poslovne usluge Sarajevo), na ime duga, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je predmet spora u konkretnom postupku zahtjev tužioca da mu apelant isplati iznos duga, opredijeljen na glavnoj raspravi na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, pa da je u tom pravcu neosnovan žalbeni prigovor apelanta o povredi odredbi člana 57. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer je prvostepeni sud dopustio preinačenje tužbe na glavnoj raspravi iako se apelant tome protivio. Naime, odredbama člana 57. stav (4) ZPP propisano je da će sud dopustiti preinačenje tužbe i kad se tuženi tome protivi ako su kumulativno ispunjeni uslovi da tužilac bez svoje krivice nije mogao tužbu preinačiti ranije i ako je tuženi u mogućnosti da raspravlja po preinačenoj tužbi bez odlaganja rasprave (koji uslovi su, po ocjeni Kantonalnog suda, bili ispunjeni u konkretnom slučaju). Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud utvrdio da je u stečajnom postupku koji se vodio nad stečajnim dužnikom MKF „Prizma“ Sarajevo u stečaju, sud donio rješenje kojim je obavijestio primaoce kredita koji su zaključili ugovor o kreditu sa stečajnim dužnikom MKF „Prizma“ Sarajevo u stečaju da će stečajni dužnik nenaplaćena potraživanja prenijeti posebnim ugovorom na tužioca, te da nakon zaključenja ugovora o prenosu potraživanja tužilac stiče aktivnu legitimaciju za dalje vođenje postupaka u cilju naplate potraživanja. Takođe, da iz obavijesti korisnicima kredita o prenosu potraživanja (objavljena u „Dnevnom avazu“ 16. jula 2018. godine) proizlazi da je tužilac putem dnevnih novina obavijestio dužnike da je MKF „Prizma“ Sarajevo u stečaju prenijela potraživanja na tužioca. Konačno, da iz ugovora o prodaji i ustupanju potraživanja koji je zaključen između MKF „Prizma“ Sarajevo u stečaju i tužioca 20. juna 2018. godine proizlazi da je MKF „Prizma“ Sarajevo u stečaju kao prodavac ustupila i prodala sva potraživanja koja ima prema dužnicima tužiocu, kao kupcu, iz čega dalje proizlazi da je potraživanje koje je MKF „Prizma“ Sarajevo u stečaju imala prema apelantu preneseno na tužioca. Dakle, Kantonalni sud je zaključio da su MKF ,,Prizma“ Sarajevo (kao davalac kredita) i apelant (kao korisnik kredita), stupili u valjane obligacionopravne odnose propisane odredbama člana 1065. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), u kojem je MKF ,,Prizma“ Sarajevo u cijelosti izvršila svoje obaveze stavljajući na raspolaganje apelantu iznos odobrenog kredita, pri čemu apelant nije ispunio svoju ugovorenu obavezu. Takođe, tužilac je dokazao osnov i visinu tužbenog zahtjeva (uvidom u nalaz i mišljenja vještaka finansijske struke koji je prvostepeni sud pravilno cijenio kao objektivan, jasan i urađen u skladu sa pravilima struke), da apelant nije izvršio svoju obavezu proisteklu za njega iz zaključenog Ugovora o investicionom kreditu od 31. jula 2013. godine, te da je aktivno legitimisan za postupanje u konkretnom postupku. Nasuprot tome, apelant nije na pouzdan način dokazao svoje navode da nije pasivno legitimisan u predmetnom postupku, što je jedino mogao dokazati izvođenjem dokaza po vještaku grafološke struke (što je propustio uraditi).

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je u predmetnom postupku, suprotno relevantnim odredbama ZPP, tužiocu dopušteno da preinači tužbu na glavnoj raspravi, te da nije obrazloženo zbog čega je u konkretnom slučaju prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke. Takođe osporava valjanost ugovora o kreditu, kao i ugovora o prenosu potraživanja.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3333/21 (I. R.) | Sudska praksa | Aktio