Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1349/20 („Fis“ d.o.o. Vitez)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Ugovor o kupoprodaji
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Raskid ugovora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1349/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1349/20, rješavajući apelaciju „Fisa“ d.o.o. Vitez, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Fisa“ d.o.o. Vitez podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 062973 19 Rev 2 od 15.
januara 2020. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 062973 19 Pž 3 od 3. jula 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 062973 09 Ps 2 od 28. februara 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Fis“ d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 8. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 062973 19 Rev 2 od 15. januara 2020. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 062973 19 Pž 3 od 3. jula 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 062973 09 Ps 2 od 28. februara 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i tužioca „Eurospleta“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužilac), kojeg zastupa advokat Mileta Bošković, zatraženo je 11. oktobra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Viši privredni sud i Okružni privredni sud su odgovor na apelaciju dostavili 18. i 19. oktobra 2021. godine, dok tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 062973 09 Ps 2 od 28. februara 2018. godine, donesenom po tužiočevoj tužbi, utvrđeno je da je raskinut ugovor o kupoprodaji nekretnina (preciznije označenih u stavu 1. izreke presude), koji je zaključen 15. marta 2005. godine između tužioca i apelantovog prednika („FIS-BL“ d.o.o. Banja Luka) kao prodavca i ovjeren kod Osnovnog suda (u daljnjem tekstu sporni ugovor), te je apelant obavezan da tužiocu vrati iznos od 511.379,55 KM na ime kupoprodajne cijene, plaćenog poreza na promet i troškova uknjižbe, sa zateznom kamatom uz naknadu troškova parničnog postupka. Odbijen je tužiočev zahtjev za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa, kao i apelantov zahtjev za isplatu troškova parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrđeno da je 15. marta 2005. godine između apelantovog prednika kao prodavca i tužioca kao kupca zaključen i ovjeren kod Osnovnog suda sporni ugovor o kupoprodaji, kojim je apelantov prednik prodao tužiocu nekretnine preciznije označene u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine). Također, utvrđeno je da je apelantov prednik kupio predmetne nekretnine od Ž. O. upisanog vlasnika predmetnih nekretnina, na osnovu ugovora o kupoprodaji od 31. augusta 2000. godine. Nadalje, Okružni sud je utvrdio da je presudom Osnovnog suda od 15. maja 2002. godine utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji od 31. augusta 2000. godine, te je naloženo brisanje upisa prava vlasništva na predmetnim nekretninama koji je izvršen na osnovu navedenog ugovora u korist Ž. O., a upis naložen u korist tužioca po čijoj je tužbi okončan postupak tom presudom. Nadalje, utvrđeno je da je kod Republičke uprave za geodetske i imovinske pravne poslove Banja Luka (u daljnjem tekstu: Republička uprava) pokrenut upravni postupak radi izvršenja pravomoćne presude Osnovnog suda od 15. maja 2002. godine (presuda postala pravomoćna 30. juna 2005. godine), te da je 28. augusta 2008. godine tužilac obaviješten o navedenom postupku, kao i o činjenici da je 24. juna 2009. godine izvršena promjena upisa prava vlasništva na predmetnim nekretninama, u skladu s pravomoćnom presudom Osnovnog suda od 15. maja 2002. godine.
7. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, Okružni sud je naveo da je tužilac za pravne nedostatke na predmetnim stvarima (postojanje vlasništva trećih lica) saznao 28. augusta 2008. godine, kada je primio obavijest o pokretanju postupka za promjenu upisa prava vlasništva na predmetnim nekretninama, na osnovu pravomoćne presude Osnovnog suda od 15. maja 2002. godine. Imajući u vidu da je tužilac podnio tužbu 11. maja 2009. godine, Osnovni sud je ocijenio da je tužba podnesena u roku od jedne godine propisanim članom 515. ZOO. U vezi s tim, Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti, pozivajući se na odredbe čl. 510. i 515. ZOO. Odluku o kamati sud je zasnivao na članu 277. ZOO, a odluku o troškovima postupka na odredbama čl. 386. i 387. ZOO.
8. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 062973 19 Pž 3 od 3. jula 2019. godine apelantova žalba je djelimično usvojena i prvostepena presuda preinačena tako što je dosuđeni iznos od 511.379,55 KM snižen na iznos od 496.485,50 KM, dok je preko ovog iznosa tužbeni zahtjev odbijen. U ostalom dosuđujućem dijelu prvostepena presuda je potvrđena. Istom presudom odlučeno je da parnične stranke snose žalbene troškove. Viši privredni sud je, prihvaćajući činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvostepenog suda, zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo jer je dokazano da tužilac, u momentu zaključenja spornog ugovora, nije znao za pravne nedostatke predmetnih nekretnina, već je o tome imao saznanje 28. augusta 2008. godine. Stoga je Viši privredni sud zaključio da se zbog pravnih nedostataka koje su imale predmetne nekretnine ne može ostvariti svrha zaključenja spornog ugovora, što za posljedicu ima raskid ugovora shodno članu 510. ZOO. Cijeneći da apelant nije obavezan da snosi troškove plaćanja poreza i troškove prevođenja spornog ugovora, Viši privredni sud je zaključio da je u tom dijelu tužbeni zahtjev neosnovan.
9. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 57 0 Ps 062973 19 Rev 2 od 15. januara 2020. godine kojom je reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je prihvatio pravne zaključke drugostepenog suda da je u konkretnom slučaju došlo do raskida spornog ugovora u smislu člana 510. stav 1. ZOO i da je slijedom toga osnovan tužbeni zahtjev za vraćanje iznosa koji je isplaćen apelantu na ime kupoprodajne cijene iz spornog ugovora. Vrhovni sud je obrazložio da tužilac nije ni mogao imati saznanje o navedenim pravnim nedostacima jer su u momentu zaključenja spornog ugovora predmetne nekretnine bile upisane na apelantu kao prodavcu. Vrhovni sud je zaključio da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je za pravne nedostatke predmetnih nekretnina tužilac saznao 28. augusta 2008. godine kada je obaviješten da je po osnovu izvršenja pravomoćne presude Osnovnog suda od 15. maja 2002. godine u toku postupak upisa prava vlasništva na predmetnim nekretninama u korist trećih lica. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao na nesporno utvrđenje da je tužilac, nakon saznanja za pravne nedostatke na predmetnim nekretninama, dopisom od 25. januara 2009. godine pozvao apelanta da se u roku od pet dana izjasni o raskidu spornog ugovora i vraćanju kupoprodajne cijene tužiocu.
10. Stoga, imajući u vidu navedeno, te činjenicu da je tužilac predmetnu tužbu podnio 11. maja 2009. godine, Vrhovni sud je je zaključio da su neosnovani apelantovi revizioni navodi kojima ukazuje da se rok za podnošenje tužbe u konkretnom slučaju računa od dana zaključenja ugovora jer su oni suprotni odredbi člana 515. ZOO, prema kojoj se rok za podnošenje tužbe računa od dana saznanja za pravne nedostatke, što je i bio slučaj u konkretnom predmetu. Također, Vrhovni sud je, pozivajući se na odredbe člana 510. ZOO, zaključio da je pravilan stav nižestepenih sudova da je sporni ugovor raskinut 4. februara 2009. godine, kada je istekao rok iz opomene tužioca koju je apelant primio 28. januara 2009. godine.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava iz čl. II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. stav 1. 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povredu navedenih prava, apelant je, prije svega, detaljno prezentirao odlučenja redovnih sudova s kojima se ne slaže, a zatim kroz izvršenu analizu i svoju ocjenu dokaza iznio neslaganje u pogledu zaključaka o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Apelant tvrdi da su osporene presude proizvoljne i da nisu u saglasnosti s utvrđenim činjeničnim stanjem i provedenim dokazima koje je apelant predložio. Također ističe da tužba u predmetnoj pravnoj stvari nije blagovremeno podnesena s obzirom na to da se prekluzivni rok ima računati od dana zaključenja spornog ugovora. Apelant ukazuje da su se predmetne nekretnine u javnim evidencijama vodile na apelantu tako da je tužilac bio savjestan kupac. Stoga, apelant smatra da je, suprotno stavu redovnih sudova, u konkretnom slučaju ostvarena svrha zbog koje je zaključen sporni ugovor. Apelant navodi da presuda Osnovnog suda od 15. maja 2002. godine „nije osnov za gubitak stečenog prava vlasništva jer u toj parnici nije učestvovao kao stranka u postupku“.
b) Odgovori na apelaciju
12. Vrhovni sud, Viši privredni sud i Okružni privredni sud su u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveli da ostaju pri razlozima datim u osporenim presudama jer u postupku nije bilo kršenja prava na koja se apelant u apelaciji neosnovano poziva. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
13. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 509.
Kad se pokaže da treće lice polaže neko pravo, kupac je dužan obavestiti prodavca o tome, izuzev kad je to prodavcu već poznato, i pozvati ga da u rauzumnom roku oslobodi stvar od prava ili pretenzije trećeg ili, kad su predmet ugovora stvari određene po rodu, da mu isporuči drugu stvar bez pravnog nedostatka.
Član 510.
Ako prodavac ne postupi po zahtevu kupca, u slučaju oduzimanja stvari od kupca ugovor se raskida po samom zakonu, a u slučaju umanjenja ili ograničenja kupčevog prava, kupac može, po svom izboru, raskinuti ugovor ili zahtevati srazmjerno sniženje cene.
Ako prodavac ne udovolji kupčevom zahtevu da u razumnom roku oslobodi stvar od prava ili pretenzija trećeg, kupac može raskinuti ugovor ako se zbog toga njegova svrha ne može ostvariti.
Član 515.
Pravo kupca po osnovu pravnih nedostataka gasi se istekom godine dana od saznanja za postojanje prava trećeg.
14. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 062973 19 Rev 2 od 15. januara 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. februara 2020. godine, a apelacija je podnesena 8. aprila 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
19. Apelant pobija presude redovnih sudova tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
22. U konkretnom slučaju postupak se ticao utvrđivanja uvjeta za raskid spornog ugovora, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
23. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
25. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
26. Ustavni sud zapaža da su, suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili osporene odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije proizlazi da je dokazni postupak proveden u skladu s relevantnim procesnim odredbama, pri čemu nije izostala ocjena dokaza i obrazloženje u vezi s tim. Ustavni sud smatra da su u osporenim odlukama data dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja za zaključak da je tužba blagovremeno podnesena i da je tužilac dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva shodno odredbama čl. 509, 510. i 515. ZOO.
27. Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda ne može izvesti zaključak da su redovni sudovi zanemarili neku bitnu okolnost koja je bila ključna za odlučenje, odnosno da razlozi navedeni u obrazloženju osporenih presuda nisu obuhvatili sve važne aspekte konkretnog slučaja, koji su mogli utjecati na konačnu odluku. Pri tome apelant nije ni naveo koji su to važan aspekt konkretnog slučaja redovni sudovi zanemarili, osim što iscrpno navodi činjenične okolnosti koje su ga motivirale da pokrene predmetni parnični postupak.
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
29. Ustavni sud zapaža da se apelant poziva na kršenje prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da apelant ničim posebno nije obrazložio u čemu se ogleda kršenje navedenih prava, osim što navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjene prava u kontekstu kršenja prava na pravično suđenje dovodi u vezu i s kršenjem navedenih prava. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije prekršeno pravo na pravično suđenje u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao, Ustavni sud iz istog razloga smatra neosnovanim i pozivanje na kršenje navedenih prava.
VIII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih presuda nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih odredbi ZOO na apelantovu štetu, odnosno kada se ima u vidu da su redovni sudovi dali argumentirane i jasne razloge zašto je u okolnostima konkretnog slučaja tužbeni zahtjev osnovan.
31. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz čl. II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni prava iz člana 14. Evropske konvencije kada apelant tvrdnje o kršenju tih prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, za koje je Ustavni sud utvrdio da su neosnovani.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić