Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3341/21 (J.H.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3341/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3341/21, rješavajući apelaciju koju je podnio J. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio J. H.

protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 189389 21 Kž od 25. juna 2021. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 189389 20 K od 7. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. J. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Vukica Marjanović-Suljić advokat iz Zenice, podnio je 23. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 189389 21 Kž od 25. juna 2021. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 189389 20 K od 7. aprila 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 43 0 K 189389 20 K od 7. aprila 2021. godine apelant je oglašen krivim što je, na način i u vrijeme pobliže označeno izrekom predmetne presude, u svojstvu specijaliste ginekologije i akušerstva, primijenio očito neprikladan način liječenja trudnice koji je uticao na nastajanje smrtne posljedice kod ploda, te je porod dovršen mrtvorođenjem, što je dovelo do ugrožavanja psihičkog zdravlja E.P. čime je počinio krivično djelo Nesavjesno liječenje iz člana 229. stav (3) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Na osnovu člana 76. st. (1) i (2) KZ FBiH apelantu je izrečena mjera sigurnosti Zabrana obavljanja liječničke djelatnosti i to akušerskih poslova u trajanju od pet godina, od dana pravosnažnosti prvostepene presude, s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja mjere sigurnosti. Obavezan je apelant da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 5.003,90 KM.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo, između ostalog, da je u toku predmetnog postupka tužilac proveo dokaze saslušanjem svjedoka, izvođenjem brojnih materijalnih dokaza, te saslušanjem vještaka medicinske struke (Z.C. specijalista sudske medicine, Z.F. ginekolog, E.E. neuropsihijatar i A.S.). Nadalje, da je kao dokaz odbrane saslušan vještak F.S. (neonatolog), saslušani su svjedoci, te izvršen uvid u materijalne dokaze. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da vještačenje po vještaku neonatologu u konkretnoj pravnoj stvari nije bitno jer je taj vještak na upit suda jasno navela da je u pogledu trudnoće i porođaja pozvaniji da vještači i da svoje mišljenje iznese vještak ginekolog, a u pogledu utvrđivanja uzroka smrti pozvaniji su da vještače vještaci sudske medicine. Nadalje, Općinski sud je naveo da Procedure Javne ustanove KB Zenica (na koje se pozivala odbrana) nisu od značaja za odlučivanje, posebno imajući u vidu da su te procedure uputnog, a ne obaveznog karaktera. Takođe, ni materijalni dokazi odbrane nisu mogli dovesti do drugačije odluke tog suda jer je izvještaj od 17. juna 2019. godine (sačinjen od strane ustanove u kojoj se desio predmetni događaj) protivan svim dokazima provedenim u zvaničnim postupcima, te činjenicama koje je taj sud utvrdio, radi čega isti nije ni bitan za odluku suda. Konačno, Općinski sud je naveo da nije posebno cijenio dokaze odbrane, izjave svjedoka povodom incidentne situacije, jer su ti svjedoci saslušavani u konkretnom sudskom postupku.

4. Odlučujući o žalbi branioca apelanta izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 7. aprila 2021. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 43 0 K 189389 21 Kž od 25. juna 2021. godine djelimično uvažio predmetnu žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je apelanta, zbog predmetnog krivičnog djela, osudio na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci. Na osnovu člana 76. st. (1) i (2) KZ FBiH apelantu je izrečena mjera sigurnosti Zabrana obavljanja liječničke djelatnosti i to akušerskih poslova u trajanju od jedne godine, a koji period se računa od dana pravosnažnosti prvostepene presude, s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja mjere sigurnosti. Na osnovu člana 202. stav (1), u vezi sa članom 199. stav (2) tačka g) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) apelant je obavezan da na ime troškova krivičnog postupka plati iznos od 4.103,90 KM.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno stavu odbrane apelanta, na osnovu dokazne građe koju je prihvatio u konkretnom predmetu ispravno zaključio da je apelant 19. aprila 2019. godine počinio krivično djelo za koje se tereti. Naime, iz provedenih dokaza na glavnom pretresu (medicinske dokumentacije za oštećenu, iskaza svjedoka i vještaka ginekologa Z.F.) proizlazi da se u konkretnoj situaciji nije primijenio najadekvatniji metod za porođaj, kao ni sredstvo, te da je jedino rješenje bio hitan carski rez. Kantonalni sud je naveo da, dakle, dokazna građa koja je prihvaćena od strane prvostepenog suda potvrđuje da je apelant 19. aprila 2019. godine očigledno primijenio neprikladan način liječenja trudnice, te preduzeo radnje i načinio propuste koji su opisani u činjeničnom supstratu izreke prvostepene presude, usljed čega je nastupila smrt ploda, a što je sve dovelo do ugrožavanja psihičkog zdravlja E.P. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da time što prvostepeni sud nije prihvatio određene dokaze odbrane nije povrijeđeno pravo na odbranu apelanta, jer se prvostepeni sud decidno odredio zbog kojih razloga pojedini dokaz odbrane i u kojem dijelu nije prihvaćen. Takođe, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije načinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka time što je izvršio izmjenu optužnice, jer izmjena optužnice nije izašla iz okvira predmetnog krivičnog djela, dok je radnja krivičnog djela, odnosno način izvršenja djela, samo usklađen sa provedenim dokazima na glavnom pretresu. Konačno, da određeni komentari postupajućeg sudije, a koji su navedeni u žalbi, ne utiču na fer i pravično suđenje, jer nijednim komentarom, odnosno navodom, postupajući sudija nije rekao da se apelant ima smatrati krivim, te da je on počinilac predmetnog krivičnog djela. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je, uzimajući u obzir način, težinu, posljedicu počinjenog krivičnog djela, kao i sve utvrđene olakšavajuće okolnosti, kazna zatvora prema apelantu u trajanju od jedne godine, a koja je maksimalna kazna za predmetno krivično djelo, neadekvatna, zbog čega je taj sud izvršio preinačavanje navedene sankcije, te je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci. Takođe, uzimajući u obzir prigovor odbrane, kao i činjenicu da je apelant krivično djelo počinio iz nehata, Kantonalni sud je naveo da je vrijeme trajanja mjere od jedne godine odgovarajuće, te da će isto u dovoljnoj mjeri uticati na apelanta da ubuduće ne čini nezakonite propuste u svom radu, odnosno obavljanju djelatnosti.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te ističe da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da su komentari sudije u prvostepenom postupku doveli do sumnje u njegovu objektivnost, te da je prvostepeni sud načinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka time što je izvršio izmjenu optužnice stavljajući mu na teret radnje koje nisu bile obuhvaćene optužnicom. Dalje navodi da je prvostepeni sud smatrao da vještačenje neonatologa u konkretnom postupku nije bitno, a da pri tome nije dao valjan odgovor i razloge za neprihvatanje tog vještačenja. Ističe da je prvostepeni sud, umjesto odbacivanja svih dokaza odbrane, pa i vještačenja po vještaku neonatologu, bio u obavezi sa savjesno cijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima (što u konkretnom predmetu nije bio slučaj). Navodi da mu nije odgovoreno zbog čega su dokazi odbrane odbačeni kao nebitni, nepouzdani i neistiniti, te osporava i izrečenu kaznu, navodeći da mu je izrečena maksimalna kazna propisana za predmetno krivično djelo.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje, odnosno izvršili ocjenu dokaza i primijenili procesno i materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav (2) ZKP FBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKP FBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

11. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud u svojoj presudi, odlučujući o navodima apelanta u pogledu pogrešne ocjene dokaza i u vezi s tim pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jasno ukazao da je prvostepeni sud pravilno cijenio izvedene dokaze, te da je na osnovu takve ocjene dokaza izveo zaključke o odlučnim činjenicama, za što je dao valjane razloge, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud, te dao jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda. Stoga, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju osporene presude, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. U pogledu navoda apelanta kojima ističe da mu je prvostepenom presudom izrečena „maksimalno predviđena zakonska kazna“ (u trajanju od jedne godine), Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud svojom odlukom preinačio izrečenu kaznu zatvora, te apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, obrazlažući pri tome razloge svog prednjeg odlučenja, a u takvom obrazloženju Kantonalnog suda Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3341/21 (J.H.) | Sudska praksa | Aktio