Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-993/20 (J. S.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršenje
- Izvršni postupak
- Propisano zakonom
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Miješanje u pravo na dom
- Hipoteka
- Javni interes
- Proporcionalnost
- Miješanje u imovinu
- Šta se smatra imovinom
- Legitiman cilj
- Nekretnina
- Isplata duga
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-993/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 993/20, rješavajući apelaciju Jovanke Sladojević, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav 3 tačka h), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jovanke Sladojević podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 178479 19 Gž 3 od 16. januara 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci br. 71 0 I 178479 18 I 2 od 4.
septembra 2019. godine i 71 01 178479 18 I 2 od 28. avgusta 2018.
godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jovanke Sladojević podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 178479 19 Gž 3 od 16. januara 2020. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci br. 71 0 I 178479 18 I 2 od 4. septembra 2019. godine i 71 01 178479 18 I 2 od 28. avgusta 2018. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Na osnovu člana 64 stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP 993/20 od 8. aprila 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jovanka Sladojević (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Vladimir Cvijanović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 17. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 178479 19 Gž 3 od 16. januara 2020. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. 71 0 I 178479 18 I 2 od 4. septembra 2019. godine i 71 01 178479 18 I 2 od 28. avgusta 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 993/20 od 8. aprila 2020. godine usvojio apelantkinjin zahtjev za donošenje privremene mjere i naložio Osnovnom sudu da odloži sprovođenja izvršnih radnji u predmetu broj 71 0 I 178479 18 I 2 (vidi, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 993/20 od 8. aprila 2020. godine, dostupna na web- stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) do donošenja konačne odluke o predmetnoj apelaciji.
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Addiko Bank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) zatraženo je 26. marta 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Okružni sud i Osnovni sud dostavili su odgovore na apelaciju 17. aprila 2020. i 20. maja 2020. godine.
5. Tražilac izvršenja nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj 71 01 178479 18 I 2 od 28. avgusta 2018. godine, donesenom u izvršnom postupku tražioca izvršenja protiv izvršenika M.J.S. (u daljnjem tekstu: izvršenik) i protiv hipotekarnih izvršenika- apelantkinje, te V.S. i V.P. (u daljnjem tekstu: hipotekarni izvršenici), stavljeno je van snage Rješenje o izvršenju od 7. februara 2014. godine i na osnovu Sporazuma o uknjižbi založnog prava hipoteke u korist tražioca izvršenja, određenog Rješenjem Osnovnog suda od 16. maja 2007. godine i ispravljenog rješenjem prvostepenog suda od 22. maja 2007. godine, dozvoljen je prijedlog tražioca izvršenja i određeno je izvršenje protiv izvršenika, te je izvršenik obavezan da tražiocu izvršenja isplati dug u iznosu od 182.344,78 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. avgusta 2013. godine, kao dana otkaza ugovora o kreditu. Takođe je određeno da će se u suprotnom sprovesti izvršenje na nekretnini hipotekarnih izvršenika (dakle, i apelantkinje) precizno opisanoj u izreci rješenja, zabilježbom izvršenja u zemljišnoj knjizi, utvrđivanjem vrijednosti, prodajom i namirenjem potraživanja tražioca izvršenja iz iznosa dobijenog prodajom predmetne nekretnine, te su određeni troškovi tražioca izvršenja u određenom novčanom iznosu.
8. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je tražilac izvršenja podnio prijedlog za izvršenje protiv S.S. (u daljnjem tekstu: apelantkinjin suprug) na osnovu sporazuma zaključenog između tražioca izvršenja i apelantkinjinog supruga o uknjižbi založnog prava - hipoteke u korist tražioca izvršenja, koja je određena rješenjem Osnovnog suda od 16. maja 2007. godine i ispravljenog rješenjem prvostepenog suda od 22. maja 2007. godine, radi naplate duga u iznosu od 182.344,78 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 27. avgusta 2013. godine, te da su kao predmet i sredstvo izvršenja predloženi zabilježba, utvrđivanje vrijednosti i prodaja predmetne nekretnine koja je bila predmet upisa hipoteke. Takođe je naveo da je Rješenjem o izvršenju od 7. februara 2014. godine Osnovni sud dozvolio predloženo izvršenje, te da je u toku postupka utvrđeno da je apelantkinjin suprug preminuo prije podnošenja prijedloga za izvršenje. Ukazao je da se, shodno odredbama člana 293 u vezi sa članom 21 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), izvršni postupak ne može voditi protiv osobe koja je preminula i koja nema stranačku sposobnost i da je stoga sud zaključkom od 5. marta 2018. godine pozvao tražioca izvršenja da uredi prijedlog za izvršenje i da pravilno označi ličnost hipotekarnog izvršenika, te je istakao da je tražilac izvršenja 6. jula 2018. godine dostavio uređen prijedlog za izvršenje.
9. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 I 178479 18 I 2 od 4. septembra 2019. godine ispravljeno je rješenje o izvršenju od 28. avgusta 2018. godine na način da su u tački 2 tog rješenja brisane riječi „ispravljenog rješenjem prvostepenog suda od 22. maja 2007. godine“ i određeno je da u preostalom dijelu rješenje o izvršenju ostaje neizmijenjeno, te su odbijeni kao neosnovani prigovori izvršenika, hipotekarnih izvršenika i apelantkinje izjavljeni na rješenje o izvršenju i rješenje o izvršenju je u cijelosti održano na snazi.
10. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je uvidom u spis broj 071-0-1-07- 002740 utvrdio da je zapisnikom od 16. maja 2007. godine utvrđen sporazum stranaka o postojanju potraživanja i vremenu njegovog dospijeća i da su se stranke saglasile da se uknjižbom založnog prava na nepokretnosti dužnika obezbijedi novčano potraživanje tražioca izvršenja i da taj zapisnik o sporazumu stranaka ima snagu sudskog poravnanja, te da je zapisnik uredno potpisan od sudije, povjerioca, dužnika i založnog dužnika. Nadalje je naveo da među strankama nije bilo sporno da je navedenim pravosnažnim i izvršnim sporazumom o uknjižbi založnog prava hipoteke u korist tražioca izvršenja i Rješenjem Osnovnog suda od 16. maja 2007. godine, utvrđena obaveza apelantkinjinog supruga prema tražiocu izvršenja. Ukazao je da se prigovor protiv rješenja o izvršenju podnosi u pravilu zbog pravnih razloga koji sprečavaju izvršenje, te da razlozi za prigovor propisani odredbama člana 47 ZIP-a nisu navedeni taksativno, već radi primjera. S tim u vezi je istakao da je navedenim pravosnažnim i izvršnim naslovom raspravljen pravni odnos između stranaka, da izvršni naslov može izmijeniti, poništiti ili ukinuti samo nadležni sud, te da je dužnost izvršnog suda da sprovede izvršnu ispravu onako kako ona glasi, jer je izvršenje odluke suda integralni dio prava na pravično suđenje. Slijedom navedenog je zaključio da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi koji sprečavaju izvršenje, u smislu odredaba člana 47 ZIP-a. Nadalje je ocijenio neosnovanim apelantkinjin prigovor da je rješenje o izvršenju nezakonito zbog činjenice da je pokrenut parnični postupak radi utvrđivanja da je nedopušteno izvršenje na ½ predmetne nekretnine, zbog činjenice da je prekinut ostavinski postupak iza apelantkinjinog supruga, te usljed činjenice da je na izjavi vlasnika nekretnine radi uknjižbe založnog prava ovjeren samo potpis apelantkinjinog supruga, ali ne i apelantkinje. S tim u vezi je istakao da okolnost da je apelantkinja pokrenula parnični postupak radi utvrđivanja nedopuštenosti izvršenja na predmetnoj nekretnini ne predstavlja niti jedan razlog iz člana 47 ZIP-a ili drugi razlog koji sprečava sprovođenje izvršenja. Takođe je naglasio da to ne predstavlja ni činjenica da apelantkinja nije potpisala izjavu vlasnika nekretnine radi uknjižbe založnog prava s obzirom da u momentu potpisivanja izjava nije bila vlasnik ili suvlasnik predmetne nekretnine. U konačnici je naveo da je tačan apelantkinjin navod da je ostavinski postupak iza njenog supruga prekinut rješenjem od 14. jula 2015. godine, ali je istakao da je u obrazloženju tog rješenja jasno navedeno da u krug nasljednika ulaze apelantkinja i hipotekarni izvršenici, kao djeca apelantkinje i njenog supruga. Pri tome je naglasio da tražilac izvršenja ne može trpjeti posljedice prekida ostavinskog postupka, jer su predmetom izvršenja založene nepokretnosti apelantkinjinog supruga, tako da nasljednici neće doći u situaciju da trpe namirenje iz svoje trenutne imovine.
11. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 I 178479 19 Gž 3 od 16. januara 2020. godine odbijene su apelantkinjina i žalba hipotekarnih izvršenika i potvrđeno je Rješenje Osnovnog suda od 4. septembra 2019. godine.
12. U obrazloženju rješenja Okružni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje prvostepenog suda, te je istakao da je žalba neosnovana, a prvostepeno rješenje pravilno i zakonito. Naveo je da u predmetnoj situaciji, kada je hipotekarni dužnik preminuo prije podnošenja prijedloga za izvršenje, izvršenje nije uslovljeno diobom nasljedne zajednice, već u postupku prinudnog izvršenja svi zakonski nasljednici, kao posjednici i vlasnici na osnovu člana 23 stav 5 Zakona o stvarnim pravima, moraju da trpe prinudno namirenje tražioca izvršenja na teret nepokretnosti koju je kao sredstvo obezbjeđenja založio njihov pravni prednik. Nadalje je naveo da se na konkretan slučaj postupka zasnivanja založnog prava na nekretninama na osnovu sporazuma stranaka i utvrđivanja postojanja izvršne isprave, u smislu odredaba člana 24 ZIP-a, imaju primijeniti odredbe člana 251a, 251b, 251c, 251d, 251e i 251f Zakona o izvršnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89 i 20/90, 279/90 i 351/91 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 14/94, u daljnjem tekstu: ranije važeći ZIP), u vezi sa odredbom člana 230 ZIP-a. Ukazao je da je odredbama ranije važećeg ZIP-a propisano da povjerilac i dužnik mogu saglasno tražiti od suda da odredi i sprovede uknjižbu založnog prava na nepokretnosti dužnika, odnosno da odredi i sprovede popis pokretnih stvari dužnika radi obezbjeđenja novčanog potraživanja povjerioca, obezbjeđenjem založnog prava na nepokretnoj ili pokretnoj stvari dužnika (član 251b). Nadalje je navedeno da će na prijedlog stranaka sud odrediti ročište na kome će u zapisnik utvrditi sporazume stranaka o postojanju potraživanja i vremenu njegovog dospijeća i njihovu saglasnost da se uknjižbom založnog prava na nepokretnosti dužnika, odnosno da se popisom založnog prava na pokretnim stvarima dužnika obezbjeđuje novčano potraživanje, te da potpisani zapisnik o sporazumu stranaka iz stava 1 ovog člana ima snagu sudskog poravnanja (člana 251 c). Zatim, navedeno je da će na osnovu sporazuma iz člana 251c ovog zakona sud rješenjem odrediti uknjižbu i preduzeti sve što je potrebno radi sprovođenja uknjižbe založnog prava na nepokretnosti dužnika, odnosno odrediti i sprovesti popis pokretnih stvari dužnika i da rješenje iz stava 1 ovog člana ima značaj rješenja o obezbjeđenju (član 251d). Takođe je ukazao da je odredbom člana 24 stav 1 ZIP-a propisano da se sudskom odlukom prema ovom zakonu smatra presuda, rješenje, te druga odluka donesena u postupku pred sudom i arbitražom, a sudskim poravnanjem smatra se poravnanje zaključeno u postupku pred sudom i arbitražama. S tim u vezi je istakao da iz sadržaja spisa Osnovnog suda broj 071-0- 1-07-002 740 proizilazi da su pravni prednik tražioca izvršenja (Hypo Alpe Adria Bank), kao davalac kredita, te izvršenik, kao primalac kredita i glavni dužnik, i apelantkinjin suprug, kao hipotekarni dužnik, podnijeli zajednički prijedlog za zasnivanje založnog prava na predmetnoj nekretnini. Takođe, navedeno je da je sud povodom tog prijedloga 16. maja 2007 .godine održao ročište, te je na zapisnik suda donio rješenje kojim je potvrđeno potraživanje tražioca izvršenja prema dužnicima po osnovu hipotekarnog kredita (sa iznosom kredita i rokom otplate) uz označavanje nepokretnosti koje su predmet hipoteke i konstataciju da ovakav sporazum ima snagu sudskog poravnanja sa obezbijeđenim potpisima predlagača (član 251c) i da je na osnovu tog sporazuma doneseno rješenje o sticanju založnog prava hipoteke u korist tražioca izvršenja od 16. maja 2007. godine (član 251d). Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da su ispunjeni uslovi za donošenje rješenja o izvršenju, na osnovu odredbe člana 24 ZIP-a u vezi sa odredbama čl. 251b, 251c, 251d, 251e i 251f ranije važećeg ZIP-a, te člana 230 ZIP-a.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na privatni, porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. U vezi s tim navodi da je u žalbi protiv odluke o prigovoru ukazivala da apelantkinjin suprug nije učestvovao u zaključenju predmetnog sporazuma, da nije njime preuzeo bilo kakvu obavezu, niti se saglasio sa uspostavljanjem bilo kakve hipoteke, odnosno da nije dao nikakvu izjavu. Navodi da je u žalbi ukazivala i da predmetno potraživanje nije dospjelo jer je rok dospijeća određen do 20 godina od dana prenosa kredita, kao i da nije dokazano da je došlo do prenosa kredita, te da Okružni sud nije odgovorio na te apelantkinjine navode, iako se radi o činjenicama koje su bitne za odluku o predmetnoj pravnoj stvari. Smatra da iz navedenog proizilazi da je Okružni sud proizvoljno primijenio norme izvršnog procesnog i obligacionog prava, te da je povrijedio apelantkinjino pravo na obrazloženu sudsku odluku. Nadalje, navodi da se predmetni postupak ne može voditi protiv nasljednika jer još uvijek nije raspravljena nasljednička zajednica, odnosno apelantkinja i hipotekarni izvršenici se nisu prihvatili nasljedstva, te navodi da se postavlja pitanje šta će se desiti ukoliko se neko od nasljednika odrekne nasljedstva a u predmetnom postupku je obavezan da nešto trpi ili čini, kao što je isplata troškova postupka.
b) Odgovor na apelaciju
14. Okružni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani i da u cijelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke. Navodi da je predmetni prijedlog za izvršenje podnesen na osnovu izvršne isprave koja proizvodi pravno djejstvo u skladu sa odredbom člana 24 ZIP-a u vezi sa članom 230 ZIP-a. Naveo je da nije došlo do povrede apelantkinjinih prava zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije.
15. Osnovni sud je iznio hronologiju postupanja u predmetnom izvršnom postupku i ponovio razloge date u obrazloženju osporene odluke, te je naveo da su apelacioni navodi neosnovani.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 - OUSRS, 60/17 - OUSBiH, 115/17 - OUSBiH, 58/18 - Rješenje USBiH i 66/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Odluka i poravnanje Član 24.
(1) Sudskom odlukom, prema ovom zakonu, smatra se presuda, rješenje, te druga odluka donesena u postupku pred sudom i arbitražom, a sudskim poravnanjem smatra se poravnanje zaključeno u postupku pred sudom i arbitražama.
(2) Odlukom u upravnom postupku, prema ovom zakonu, smatra se rješenje i zaključak koji su u upravnom postupku donijeli upravni organi i službe ili pravno lice sa javnim ovlaštenjima, a upravnim poravnanjem smatra se poravnanje zaključeno u smislu Zakona o opštem upravnom postupku.
Važenje odredbi o zasnivanju založnog prava na nepokretnim i pokretnim stvarima na osnovu sporazuma stranaka Član 230.
Do stupanja na snagu drugog odgovarajućeg zakona sud će primjenjivati odredbe čl. 251a, 251b, 251v, 251g, 251d, 251đ Zakona o izvršnom postupku (“Službeni list SFRJ”, br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i “Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 17/93 i 14/94).
17. Zakon o izvršnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93 i 14/94) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Prijedlog za obezbjeđenje Član 251b.
Povjerilac i dužnik mogu saglasno tražiti od suda da odredi i sprovede uknjižbu založnog prava na nekretnine dužnika, odnosno da odredi i provede popis pokretnih stvari dužnika radi obezbjeđenja novčanog potraživanja povjerioca obezbjeđenjem založnog prava na nepokretnoj ili pokretnoj stvari dužnika.
Ročište za prijedlog i sporazum stranaka Član 251c.
Na prijedlog stranaka sud će odrediti ročište na kome će u zapisnik utvrditi sporazum stranaka o postojanju potraživanja i vremenu njegovog dospijeća i njihovu saglasnost da se uknjižbom založnog prava na nekretnini dužnika, odnosno da se popisom založnog prava na pokretnim stvarima dužnika obezbjeđuje novčano potraživanje.
Potpisani zapisnik o sporazumu stranaka iz stava 1. ovog člana ima snagu sudskog poravnanja.
Određivanje i sprovođenje obezbjeđenja Član 251d.
Na osnovu sporazuma iz člana 251c. ovog zakona sud će rješenjem odrediti uknjižbu i preduzeti sve što je potrebno radi provođenja uknjižbe založnog prava na nekretnine dužnika, odnosno odrediti i provesti popis pokretnih stvari dužnika.
Rješenje iz stava 1. ovog člana ima značaj rješenja o obezbjeđenju.
Primjena drugih odredaba Zakona Član 251e.
Na obezbjeđenje novčanih potraživanja povjerioca zasnivanjem založnog prava na nekretnini dužnika, na osnovu sporazuma stranaka, shodno se primjenjuju odredbe čl. 250. i 251. ovog zakona.
Na obezbjeđenje novčanog potraživanja povjerioca zasnivanjem založnog prava na pokretnoj stvari dužnika, na osnovu sporazuma stranaka, shodno se primjenjuju odredbe čl. 73. do 78. ovog zakona.
Prodaja nepokretne, odnosno pokretne stvari dužnika Član 251f.
Na prijedlog povjerioca, sud će rješenjem, kad utvrdi da je sporazum stranaka iz člana 251c. ovog zakona postao izvršan (član 19), odrediti i provesti izvršenje na nepokretnoj, odnosno pokretnoj stvari dužnika, zbog namirenja obezbijeđenog novčanog potraživanja povjerioca prema odredbama o izvršenju na nekretnini (čl. 140. do 186), odnosno odredbama o izvršenju na pokretnim stvarima (čl. 69. do 90), osim odredaba o izuzimanju od izvršenja.
Rješenje iz stava 1. ovog člana ima značaj rješenja o izvršenju.
Zabilježba rješenja o izvršenju na nekretnini (član 144. stav 1) ima pravno dejstvo od dana uknjižbe založnog prava na nekretninama u postupku obezbjeđenja (čl. 251d. i 251e).
Radnja popisa pokretnih stvari ne ponavlja se, a obavljeni popis stvari ima pravno dejstvo od dana sticanja založnog prava u postupku obezbjeđenja (član 251d. i član 251e. stav 2).
18. Zakon o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09
- ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 - OUS RS, 107/19 i 1/21 – OUSRS) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09 i 95/11) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Sticanje svojine Član 23.
[…] (5)Nasljednik stiče svojinu naslijeđenih stvari u času otvaranja nasljedstva, ako zakonom nije drukčije određeno. Sticanjem prava svojine nasljeđivanjem ne prestaju stvarna prava koja su drugim licima pripadala na odnosnoj stvari, osim onih za koja je to određeno posebnim zakonom ili koja po prirodi stvari ne mogu dalje postojati.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje
21. Član 18 stav 3 tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
22. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelantkinja ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se sprovodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
23. U konkretnom slučaju osporena rješenja su donesena u izvršnom postupku pokrenutom od tražioca izvršenja na osnovu založnog prava-hipoteke, konstituisanog i uknjiženog u postupku pred sudom, shodno odredbama čl. 251b - 251f ranije važećeg ZIP-a. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na sopstvenu praksu, koja je primjenjiva u konkretnom slučaju, po kojoj je utvrdio da se izvršni postupak na osnovu sporazuma stranaka, koji predstavlja izvršni naslov, radi naplate novčanog potraživanja banke ne tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza u smislu člana 6 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 4059/16 od 6. decembra 2016. godine, tačka 16, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga Ustavni sud nalazi da su građanska prava i obaveze apelantkinjinog supruga utvrđena predmetnom izvršnom ispravom. Imajući u vidu da je apelantkinja univerzalni sukcesor prava i obaveza svog supruga, shodno odredbi člana 23 stav 5 Zakona o stvarnim pravima, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava i obaveze apelantkinje“, već da je predmetnom izvršnom ispravom utvrđena obaveza vraćanja predmetnog duga od apelantkinjinog supruga, kao hipotekarnog jemca, te da je ta obaveza momentom delacije prešla na apelantkinju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da, u konkretnom slučaju, izvršni postupak ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3526/21 od 16. novembra 2021. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Budući da apelantkinja navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije dovodi u vezu sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud pozivanje na kršenje člana 13 Evropske konvencije, s obzirom na njegovu akcesornost, smatra takođe ratione materiae inkompatibilnim sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Dopustivost u odnosu na pravo na imovinu i pravo na dom
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 178479 19 Gž 3 od 16. januara 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantkinja je primila 28. januara 2020. godine a apelacija je podnesena 17. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na privatni, porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
k) Pravo na imovinu.
28. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
29. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelantkinja "imovinu" u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
30. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, "imovina", u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili "postojeća imovina" ili "dobra", uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar "legitimno očekivanje" da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, tačka 44, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
31. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da su redovni sudovi zaključili da je apelantkinja ex lege postala suvlasnik predmetne nekretnine na osnovu odredbe člana 23 stav 5 Zakona o stvarnim pravima. Stoga, Ustavni sud smatra da se nesporno radi o apelantkinjinoj postojećoj imovini u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2909/17 od 11. oktobra 2017. godine, tačka 28, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
32. Nadalje, Ustavni sud treba da utvrdi da li je došlo do miješanja u apelantkinjinu imovinu, te, ukoliko jeste, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, te da li je bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle, uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantkinjinog prava i opšteg interesa.
33. U vezi s prvim pitanjem, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama redovnih sudova, kojim je određeno izvršenje prodajom nekretnine u apelantkinjinom suvlasništvu, nesumnjivo došlo do miješanja u apelantkinjinu imovinu zaštićenu članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
34. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u apelantkinjino pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi donijeli osporene odluke na osnovu odredbe člana 24 ZIP-a u vezi sa odredbama čl. 251b, 251c, 251d, 251e i 251f ranije važećeg ZIP-a, te člana 230 ZIP-a. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je "miješanje" u apelantkinjino pravo na imovinu izvršeno u skladu sa navedenim odredbama ZIP-a, odnosno ranije važećeg ZIP-a, koje su jasne, precizne i objavljene u službenom glasilu, te kao takve nesporno ispunjavaju standarde "zakonitosti" u smislu Evropske konvencije. Nadalje, u vezi sa apelantkinjinim navodima da njen suprug nije učestvovao u zaključenju sporazuma kojim je zasnovana hipoteka na predmetnoj nekretnini, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da su pravni prednik tražioca izvršenja, izvršenik i apelantkinjin suprug podnijeli zajednički prijedlog za zasnivanje založnog prava na predmetnoj nekretnini. Takođe, razmatrajući apelantkinjine tvrdnje da u konkretnom slučaju nije utvrđeno da li je predmetno potraživanje tražioca izvršenja dospjelo, Ustavni sud zapaža da je u izreci osporenog rješenja o izvršenju od 28. avgusta 2018. godine određeno da je izvršenik obavezan da tražiocu izvršenja isplati glavni dug sa zakonskom zateznom kamatom od dana otkaza ugovora o kreditu. Iz navedenog, dakle, proizilazi da je predmetno potraživanje dospjelo otkazivanjem predmetnog ugovora o kreditu. Stoga, imajući u vidu obrazloženja osporenih odluka, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantkinjino pravo na mirno uživanje imovine bilo „predviđeno zakonom“ u smislu autonomnog značenja tog pojma iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
35. Takođe, Ustavni sud ukazuje da dosljedna primjena relevantnih zakonskih odredaba radi naplate potraživanja tražioca izvršenja obezbijeđenog hipotekom nesumnjivo predstavlja legitiman cilj od javnog ili opšteg interesa (op. Cit,. AP 2909/17, tačka 33), te da u konkretnom slučaju nije narušen ni princip proporcionalnosti između legitimnog cilja kojem se teži i apelantkinjinog prava. Naime, Ustavni sud smatra da sprovođenjem zakona, u smislu da tražilac izvršenja ima pravo da namiri svoje potraživanje iz vrijednosti založene nekretnine, na apelantkinju, kao sljednika lica koje je založilo predmetnu nekretninu, nije stavljen pretjeran teret radi ostvarivanja zakonitog cilja, te da je, stoga, u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantkinjinog prava na imovinu i opšteg interesa.
36. Sublimirajući navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantkinjino prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
37. Član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
38. Član 8 Evropske konvencije glasi:
Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, spječavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.
39. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom 8 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine,Serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8 Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog doma i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2 tog člana.
40. Pri određivanju radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8 Evropske konvencije prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li predmetna nekretnina apelantkinjin „dom“ u smislu značenja stava 1 člana 8 Evropske konvencije i da li je u konkretnom slučaju došlo do „miješanja“ javnih vlasti u poštivanje apelantkinjinog „doma“. Drugo, da bi „miješanje“ bilo opravdano, mora biti „u skladu sa zakonom“. Ovaj uslov zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon mora biti formulisan sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, Serija A, broj 30, stav 49).
41. U slučaju da se ispostavi da je to „miješanje“ u skladu sa zakonom, i tada može predstavljati povredu člana 8 Evropske konvencije ako se smatra da ono nije „neophodno“ da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2 člana 8 Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da „miješanje“ odgovara „pritiscima društvenih potreba“ i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi, Evropski sud, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, Serija A, broj 251).
42. Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je apelantkinja živjela i da i dalje živi u predmetnoj nekretnini, te da apelantkinja, dakle, ima dovoljne i trajne veze sa predmetnom nekretninom da bi se ona smatrala njenim „domom“ u smislu člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
43. Nadalje, donošenje rješenja o izvršenju kojim je naložena prodaja predmetne nekretnine predstavlja miješanje u apelantkinjino pravo na dom (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Ćosić protiv Hrvatske, aplikacija broj 28261/06, presuda od 15. januara 2009. godine, paragraf 18, dostupna na https://uredzastupnika.gov.hr).
44. Ustavni sud zatim mora ispitati da li miješanje u apelantkinjino pravo na dom u konkretnom slučaju ispunjava standarde zakonitosti u kontekstu Evropske konvencije. S tim u vezi, pri odgovoru na pitanje da li je miješanje bilo propisano zakonom i je li se njime nastojao ostvariti legitimni cilj, Ustavni sud upućuje na obrazloženje dato u vezi s pravom na imovinu (vidi supra, tač. 36 i 37)
45. U konačnici, Ustavni sud će ispitati da li je miješanje u apelantkinjino pravo na dom bilo „neophodno u demokratskom društvu“. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u predmetu Vrzić protiv Hrvatske, u kojem se, takođe, radilo o prinudnoj prodaji nekretnine u izvršnom postupku, uspostavio kriterijume koje treba ocijeniti u svakom konkretnom slučaju prinudne prodaje nekretnine u izvršnom postupku. U navedenom predmetu Evropski sud je, inter alia, ocijenio okolnosti koji se tiču interesa stranaka u postupku i koji se razlikuju prilikom postojanja isključivo privatnog interesa (npr. s obje strane privatni interes) u odnosu na državni interes (npr. s jedne strane pojedinac, s druge država); zatim, volje da se dom koristi kao obezbjeđenje za zajam; mogućnosti osporavanja zaključenog ugovora o zajmu u odgovarajućim postupcima i konačno svijesti da će nekretnina (dom) u svrhu obezbjeđenja zajma moći biti prodana u slučaju neispunjenja obaveze (nepostupanja u ugovorenim rokovima prilikom preuzimanja zajma) (vidi, Evropski sud, Vrzić protiv Hrvatske, aplikacija broj 43777/13, presuda od 12. jula 2016. godine, paragraf 64-71, dostupna na www.mhrr.gov.ba).
46. Dovodeći navedene kriterijume u kontekst okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da se pri prodaji nekretnine u izvršnom postupku pojavljuju dva privatna interesa i to tražioca izvršenja, s jedne strane, i apelantkinje, s druge strane, te da je apelantkinjin suprug prilikom zaključenja sporazuma o kreditu dobrovoljno založio svoj dom kao obezbjeđenje potraživanja iz kredita koje je pravni prednik tražioca izvršenja plasirao izvršeniku. Zatim, navodi da je apelantkinjin suprug pristao da se, u slučaju neizvršenja obaveze, naplata dugovanog iznosa obavi u izvršnom postupku prodajom predmetne nekretnine, te da je stoga bio svjestan da će nekretnina biti prodana radi namirenja duga (kredita) prema tražiocu izvršenja. Slijedom navedenog se može zaključiti da je apelantkinjin suprug pristao da se plaćanje neizmirenih dugova po osnovu kredita izvrši prodajom predmetne nekretnine (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4275/17 od 31. januara 2018. godine, st. 51 i 52) .
47. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelantkinjino pravo na dom bilo proporcionalno legitimnom cilju, tj. namirenju tražioca izvršenja, odnosno neophodno u demokratskom društvu, te da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 8 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantkinjinog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je do miješanja u pravo na imovinu došlo u skladu sa zakonom i radi postizanja legitimnog cilja u javnom interesu, pri čemu je održana "pravična ravnoteža" između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu.
49. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nije došlo do povrede apelantkinjinog prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, jer je apelantkinjin suprug, čiji je ona zakonski nasljednik, kao jedini vlasnik, dobrovoljno (zaključenjem sporazuma sa prednikom tražioca izvršenja) prihvatio da predmetna nekretnina bude prodata u izvršnom postupku u slučaju neizmirenja duga od glavnog dužnika, zbog čega je miješanje u ovo pravo bilo proporcionalno cilju – konkretno namirenju tražioca izvršenja, te kao takvo nužno u demokratskom društvu.
50. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka h) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. U skladu sa članom 64 stav (4) Pravila Ustavnog suda, danom donošenja ove odluke prestaje da važi Odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP 993/20 od 8. aprila 2020. godine.
52. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić