Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3371/21 („SADEX“ d.o.o. Bihać)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3371/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3371/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „SADEX“ d.o.o. Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „SADEX“ d.o.o. Bihać protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 484361 18 Pž od 14. jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „SADEX“ d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 28. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 484361 18 Pž od 14. jula 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, obavezan je tuženi (Komunalno javno preduzeće „SARAJEVOŠUME“ d.o.o. Sarajevo) da apelantu, na ime duga, isplati iznos od 10.931,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove predmetnog postupka u iznosu od 3.654,14 KM (stav I izreke prvostepene presude). Tužbeni zahtjev apelanta u preostalom dijelu, za iznos od 4.986,40 KM sa sporednim potraživanjem, kao i preko dosuđenog iznosa troškova postupka, je odbijen kao neosnovan (stav II izreke prvostepene presude).
3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je konačno opredijeljenom tužbenim zahtjevom apelant tražio da se obaveže tuženi da mu isplati iznos od 15.917,70 KM (iznos od 10.930,30 KM po fakturi od 1. januara 2014. godine i iznos od 4.986,40 KM po fakturi od 4. februara 2014. godine), sve sa zateznom kamatom, uz naknadu troškova parničnog postupka, te da osnov konkretnog potraživanja apelant zasniva na ugovoru koji su parnične strane zaključile 3. februara 2012. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor). Ugovorom je tuženi (kao naručilac usluga) povjerio, a apelant (kao izvršilac usluga) preuzeo obavezu da za potrebe tuženog u 2012. godini svojim sredstvima rada i radnom snagom izvrši usluge na poslovima sječe i izrade, te izvlačenja šumskih drvnih sortimenata na međustovarište, na lokaciju pobliže označenu Ugovorom (u svemu prema ponudi apelanta od 16. januara 2012. godine i specifikaciji usluga po vrsti, količinama i jediničnim cijenama). Dalje, članom 4. Ugovora ugovoreno je da je apelant bio obavezan da započne vršenje usluga odmah po potpisivanju Ugovora i da je predmetne usluge trebao da završi najkasnije do 31. decembra 2012. godine, dok je članom 5. Ugovora ugovoreno, između ostalog, da će za cjelokupno ugovoreni posao tuženi izvršiti plaćanje nakon uspostavljanja potpunog šumskog reda, tehničkog prijema odjela u kojem će se vršiti usluge po predmetnom Ugovoru. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, radi utvrđenja činjenice da li je apelant u cijelosti ispoštovao sve Ugovorom preuzete obaveze, cijenio sadržaj navedenog ugovora, a naročito odredbe člana 5. kojim je, između ostalog, ugovoreno da od ukupnog iznosa svake fakture tuženi ima pravo da odbije 10% novčanog iznosa koji će isplatiti po konačnom obračunu, nakon obavljanja posla u cijelosti, a po primopredaji odjela. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da, kako je apelant dokazao da iznos od 10.930,30 KM (po fakturi od 1. januara 2014. godine) predstavlja zadržani iznos od 10% za fakturisane i obavljene poslove, pravilno je prvostepeni sud, primjenom odredbi člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) donio odluku kojom je usvojio tužbeni zahtjev apelanta u dijelu isplate potraživanja u iznosu od 10.931,30 KM.
4. Međutim, kako je to naveo Kantonalni sud, u odnosu na fakturu od 4. februara 2014. godine (na iznos od 4.986,40 KM) koja se odnosi na sječu ogrijevnog drveta, radi se o sječi šumskih drvnih sortimenata na panju, među kojima je bilo i ogrijevno drvo za koje je u predmetnom računu navedena cijena od 12,50 KM/m3 bez PDV-a. Odredbama Ugovora nije predviđeno plaćanje po fazama rada (sječa, izrada i uspostavljanje šumskog reda), niti fakturisanje dijela poslova, nego fakturisanje tek kada se šumski drvni sortimenti dovezu na međustovarište, da bi se mogli isporučiti kupcu (čl. 1. i 3. Ugovora). Cijena od 12,50 KM/m3 (navedena u fakturi od 4. februara 2014. godine) je formirana od strane apelanta, a predmetni račun je izdat samo za jednu vrstu usluge-sječu, koja je u istom odvojena od ostalih obaveza koje prate sječu drveta. Naprijed navedeno je, na što je naročito ukazao Kantonalni sud, potvrđeno i nalazom i mišljenjem vještaka šumarske struke koji je izvršio jasan obračun broja izvučenih drvnih sortimenata, te utvrdio da apelant u konkretnom slučaju nije obavio ugovorom preuzete obaveze koje se tiču prevoza drvnih sortimenata u međustovarište i uspostavljanje šumskog reda. Dakle, kako se cijena po računu nije mogla odvojiti od ostalih usluga (fakturisanje dijela poslova) i to dvije godine nakon prestanka važenja ugovora, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da takva faktura nema uporište u pravnom osnovu koji bi obavezivao tuženog na isplatu iste. Stoga, pravilno je prvostepeni sud zaključio da apelantu ne pripada pravo na naknadu iznosa od 4.986,40 KM (po fakturi od 4. februara 2014. godine).
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je članom 5. Ugovora ugovoreno da će tuženi u roku od 30 dana od dana ispostavljanja fakture na transakcijski račun apelanta izvršiti plaćanje usluge. Apelant je tuženom ispostavio fakturu od 4. februara 2014. godine koju on, u smislu naprijed navedenog člana Ugovora, nije platio, čime je prekršio ugovorenu obavezu. Dalje navodi da je sud, iako je on predložio „određene dokaze“ iz kojih je jasno da glavni dug tuženog iznosi 15.917,90 KM, pogrešno utvrdio da on nije dokazao dio glavnog duga u iznosu od 4.986,90 KM.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se i na nalaz i mišljenje vještaka šumarske struke, dao jasno obrazloženje za svoj zaključak da apelant u konkretnom slučaju nije obavio ugovorom preuzete obaveze, te da predmetna faktura (od 4. februara 2014. godine) nema uporište u pravnom osnovu (Ugovoru) koji bi obavezivao tuženog na isplatu iste, a takvo obrazloženje Kantonalnog suda Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić