Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3002/21 (I.M.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stjecanje bez osnova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3002/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3002/21, rješavajući apelaciju koju je podnio I. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio I. M.
protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 278465 17 Gž od 29. juna 2021. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 278465 16 Mal od 24. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. I. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 19. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Mal 278465 17 Gž od 29. juna 2021. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 278465 16 Mal od 24. februara 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tužena (M.M.) da apelantu na ime neosnovanog bogaćenja isplati iznos od 3.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka pred prvostepenim sudom utvrđeno da je tužena rješenjem o nasljeđivanju proglašena za jedinog nasljednika na imovini iza umrlog oca (apelantovog brata), da je apelant sagradio spomenik umrlom ocu tužene, te da je po tom osnovu imao izdatak u iznosu od 1.500,00 KM. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev, jer nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva. U vezi s tim je naveo da je prihvatio kao potpune, jasne i pravilne razloge prvostepenog suda da prema odredbama Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Porodični zakon) ne postoji zakonska obaveza djeteta da izgradi nadgrobni spomenik umrlom roditelju, te da apelant nije dokazao da je tužena imala ugovorenu obavezu za izgradnju spomenika. Dalje je naveo da u konkretnom slučaju nisu primjenjive odredbe člana 223. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koje se odnose na prava poslovođe bez naloga, jer se vršenju tuđeg posla može nezvano pristupiti samo ako posao ne trpi odlaganje, te predstoji šteta ili propuštanje očigledne koristi. Također je naveo da nisu primjenjive ni odredbe člana 218. ZOO (kojim je propisano da ko za drugog učini kakav izdatak ili nešto drugo što je ovaj po zakonu bio dužan učiniti, ima pravo zahtijevati naknadu od njega), jer se ne radi o izdatku koji je tužena po zakonu bila dužna učiniti, pa da bi apelant imao pravo zahtijevati naknadu tog izdatka od tužene. Kantonalni sud je naveo da se pravilnost i zakonitost prvostepene presude ne može dovesti u sumnju ni apelantovim navodima da je prvostepeni sud odbijanjem da se provede dokaz uviđaj na groblju gdje je sahranjen otac tužene, na okolnost uvida u mjesne običaje kod pokopa katolika, propustio utvrditi kakvi su mjesni i vjerski običaji gdje je umrli živio, da je podignuti spomenik sasvim uobičajen u tom mjestu, te podignut uz minimalne troškove. U tom pogledu je naveo da okolnosti na koje je apelant predloži da se izvede ovaj dokaz nisu relevantne za utvrđivanje činjenica kojima bi se mogla dokazati osnovanost tuženog zahtjeva, te bi taj dokaz bio eventualno relevantan na okolnost visine potraživanja, a što je u konkretnom slučaju bio suvišan dokaz u situaciji kada apelant nije dokazao da su stranke bile u materijalnom-pravnom odnosu po osnovu kojeg bi tužena bila dužna nadoknaditi apelantu troškove gradnje nadgrobnog spomenika. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno apelantovim navodima, pravilno cijenio iskaz svjedoka M.P. (koji dokaz je proveden na prijedlog apelanta), te utvrdio da firma, čiji je vlasnik ovaj svjedok, nije izgradila predmetni spomenik. Pri tome je naveo da se i ovaj prigovor tiče visine potraživanja, pa kako apelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, irelevantan je za odluku o ovoj pravnoj stvari.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi, između ostalog, da mu je tužena dužna nadoknaditi trošak kupovine i postavljanja spomenika jer je ona jedina nasljednica iza umrlog apelantovog brata i da je bila dužna o svom trošku sahraniti umrlog oca na način kako to nalažu mjesni običaji. Apelant navodi da svjedok M.P. nije dao istinit iskaz kada je izjavio da njegova firma nije izgradila predmetni spomenik, iako sve okolnosti upućuju suprotno. Također navodi da je sud odbijanjem apelantovog prijedloga da se izvede uviđaj na groblju gdje je sahranjen otac tužene, kako bi sud neposrednim opažanjem uvidio da velika većina katoličkih porodica pravi nadgrobne spomenike svojim umrlim, propustio utvrditi kakvi su to mjesni i vjerski običaji u mjestu gdje je živio otac tužene.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Porodičnog zakona i ZOO, te dovodeći iste u vezu sa utvrđenim činjeničnim stanjem, u svojoj odluci obrazložio zbog čega smatra da apelant nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić