Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1576/20 (A. K. i drugi)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1576/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1576/20, rješavajući apelaciju Azemine Kapić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Azemine Kapić, Jasminke Isaković i Fatime Mašić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 127505 16 Rsž od 3. oktobra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Azemina Kapić , Jasminka Isaković i Fatima Mašić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Zenice, koje zastupa Azijada Mujkić, advokatica iz Zenice, podnijele su 23. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Rs 127505 17 Rev od 7. januara 2020. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 5277/17 od 31. januara 2018. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbacio kao preuranjenu apelaciju istih apelantica podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 127505 16 Rsž od 3. oktobra 2017. godine jer u vrijeme podnošenja te apelacije postupak po reviziji u tom predmetu nije bio okončan pred Vrhovnim sudom.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Agencije za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 7. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud je dostavio odgovor 15. septembra 2021. godine, a tužena 17. septembra 2021. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 43 0 Rs 127505 15 Rs od 2. novembra 2016. godine naloženo je tuženoj da apelanticama na ime razlike plaće, toplog obroka, jubilarne nagrade i regresa za 2013, 2014. i 2015. godinu isplati ukupan iznos od 13.278,45 KM, za mjesece i u iznosima preciziranim za svaku apelanticu ponaosob. Presudom je obavezana tužena da apelanticama naknadi i troškove postupka precizirane u presudi, dok je odbijen zahtjev apelantica za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa. U obrazloženju je navedeno da su sve apelantice bile zaposlene kod tužene u spornim periodima, te da je u konkretnom slučaju sporno da li su apelantice imale pravo na isplate navedenih naknada u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovora za organe uprave i sudske vlasti u FBiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), odnosno odredbama Općeg kolektivnog ugovora za područje FBiH (u daljnjem tekstu: Opći ugovor), te da se postavilo pitanje da li tužena predstavlja organ državne uprave ili ne. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da je odredbom člana 31. Zakona o organizaciji organa uprave u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da se za vršenje poslova iz člana 10. ovog zakona (upravni i stručni poslovi) osnivaju organi uprave i upravne organizacije predviđene ovim zakonom, a da je članom 47. istog zakona propisano da su kantonalne upravne organizacije kantonalni zavodi, kantonalne direkcije i kantonalne agencije koje se mogu osnivati kao samostalne kantonalne upravne organizacije i kao kantonalne upravne organizacije u sastavu kantonalnog ministarstva. Općinski sud je obrazložio da iz navedenih odredbi Zakona proizlazi da je tužena samostalna upravna organizacija Zeničko-dobojskog kantona i da se shodno tome u odnosu na zaposlenike tužene, u pogledu prava iz radnog odnosa, imaju primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora, a time i odredbe Općeg kolektivnog ugovora. Općinski sud je obrazložio da primjena navedenih kolektivnih ugovora proizlazi i iz odredbe člana 1, a u vezi sa odredbom člana 2. stav 1. navedenog kolektivnog ugovora, kojim odredbama je propisano da se ovim ugovorom uređuju prava i obaveze službenika iz rada i po osnovu rada na koje se primjenjuju propisi o radnim odnosima i plaćama i drugim naknadama službenika, između ostalog i u kantonalnim organima uprave. Općinski sud je istakao da, s druge strane, odredba člana 2. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora ukazuje na neposrednu primjenu odredbi ovog kolektivnog ugovora, između ostalog, na organe uprave i službe za upravu.
7. U vezi s tim, obrazloženo je da je potpisivanjem Općeg kolektivnog ugovora bilo predviđeno i potpisivanje novog kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti, a kako taj ugovor nije zaključen, za sporni period ima se primijeniti Kolektivni ugovor koji je zaključen 11. aprila 2000. godine, a koji, prema mišljenju Općinskog suda, predstavlja materijalnopravni osnov potraživanja apelantica u utuženom periodu po osnovu razlike plaće, naknade za ishranu u toku rada, regres za godišnji odmor za 2013, 2014. i 2015. godinu i jubilarnu nagradu, zbog čega je, prema obrazloženju, tužbeni zahtjev apelantica osnovan. Općinski sud je parafrazirao odredbe čl. 31. i 32. navedenog kolektivnog ugovora, kojima je predviđen način obračuna navedenih naknada, te istakao da je navedene odredbe doveo u vezu s nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke, iz kojeg proizlazi da je tužena, na osnovu svojih podzakonskih propisa, apelanticama isplatila manje iznose pripadajućih naknada nego što to proizlazi iz navedenih odredbi Kolektivnog ugovora pa je donio presudu kao u izreci. Pri tom je Općinski sud istakao da navode tužene da je u spornom periodu negativno poslovala nije cijenio relevantnim za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari jer je tužena organ uprave koji nije osnovan s ciljem stjecanja dobiti, te slijedom toga poslovni uspjeh tužene nije od značaja kod dosuđivanja naknade na ime regresa.
8. Protiv navedene presude tužena je podnijela žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 43 0 Rs 127505 16 Rsž od 3. oktobra 2017. godine žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je apelanticama, umjesto ranije dosuđenog iznosa, dosuđen ukupan iznos od 85,46 KM na ime razlike toplog obroka, dok je u preostalom dijelu, u kojem je tražena isplata naknada u iznosu preko dosuđenog, tužbeni zahtjev apelantica odbijen. Presudom je odbijen i zahtjev apelantica za naknadu troškova parničnog postupka. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te istaknuto da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev apelantica. Kantonalni sud je obrazložio da je Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-20/16 od 27. januara 2016. godine, koja je objavljena u „Službenim novinama FBiH“ broj 22/16 od 23. marta 2016. godine, utvrđeno da je Kolektivni ugovor nesaglasan sa Ustavom FBiH jer je utvrđeno da je njime povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu općina Vareš, Vogošća, Tešanj, Jajce i Grad Zenica s obzirom na to da je predmetni kolektivni ugovor potpisan, a da pri tom nije traženo mišljenje i saglasnost za potpisivanje od navedenih općina. Kantonalni sud je, u vezi s tim, obrazložio da je odredbom člana
40. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH propisano da se usvojeni i predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne i općinske vlasti, za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu sa Ustavom, neće primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u „Službenim novinama FBiH“, odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu. Kako se Kolektivni ugovor prestao primjenjivati 23. marta 2016. godine, kada je Odluka Ustavnog suda FBiH broj U-20/16 objavljena u „Službenim novinama FBIH“, te kako u vrijeme donošenja prvostepene presude (2. novembra 2016. godine) nije bilo pravnog osnova za dosudu naknada koje su apelantice potraživale, prema mišljenju Kantonalnog suda, proizlazi da je tužbeni zahtjev apelantica neosnovan, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike od 85,46 KM na ime razlike toplog obroka, a što je u skladu sa članom 17. Općeg kolektivnog ugovora. Navedeno je i da apelantice nemaju pravo na isplatu regresa u iznosima od po 695,19 KM prema odredbi člana 19. Općeg kolektivnog ugovora s obzirom na to da je vještačenjem po vještaku ekonomske struke utvrđeno da je tužena poslovala negativno u spornom periodu, kao i godinu dana prije spornog perioda.
9. Protiv navedene presude apelantice su izjavile reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 43 0 Rs 127505 17 Rev od 7. januara 2020. godine reviziju odbacio zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa iz člana 237. stav 2. ZPP-a, kao i zbog nepostojanja uvjeta iz člana 237. st. 3. i
4. ZPP-a za rješavanje o reviziji s obzirom na to da je zaključeno da rješavanje ovog predmeta nije bitno za osiguranje jedinstvene primjene prava i iz razloga što apelantice u reviziji nisu određeno naznačile pravno pitanje zbog kojeg su podnijele reviziju.
IV. Apelacija
I.Navodi iz apelacije
10. Apelantice smatraju da su osporenom presudom Kantonalnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantice vide u proizvoljnoj primjeni prava. Smatraju da je osporena odluka nezakonita jer im se tom odlukom oduzimaju već stečena prava, te da je nesporno pravilo da ex nunc djelovanje podrazumijeva djelovanje za ubuduće od dana stupanja na snagu i da nema retroaktivno dejstvo, kakvo je u njihovom slučaju, čime su apelantice diskriminirane u odnosu na poimenično navedene zaposlenike organa uprave kojima su usvojeni istovjetni tužbeni zahtjevi. Navode i da je pogrešan zaključak da im ne pripada pravo na regres jer je tužena poslovala negativno s obzirom na to da tužena nije profitna organizacija nego organ uprave. Smatraju da se na njihov slučaj trebao primijeniti ZPP u tekstu kako je glasio prije izmjena i dopuna 23. decembra 2015. godine s obzirom na to da je tužba podnesena prije toga, i to u vrijeme kada je imovinski cenzus iznosio 10.000,00 KM. Smatraju i da je bilo osnova za vanrednu reviziju s obzirom na to da su redovni sudovi u postupcima poimenično navedenih lica donijeli sasvim suprotne odluke, čime je usaglašenost sudske prakse ozbiljno dovedena u pitanje.
II.Odgovor na apelaciju
11. Kantonalni sud je naveo sadržaj odluka donesenih u ovom predmetu i istakao da nije bilo kršenja prava na koja se apelantice pozivaju, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
12. Tužena je navela da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je Kolektivni ugovor prestao da važi objavom presude Ustavnog suda FBiH, te ističe i da se na tuženu navedeni kolektivni ugovor i ne može primijeniti jer tužena nije organ uprave zbog čega apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
13. U Zakonu o Agenciji za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona“ broj 4/97) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom osniva se Agencija za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona ( u daljem tekstu: Agencija) i ureduje njen pravni položaj, sjedište, djelatnost, nadležnost, upravljanje, rukovođenje i finansiranje.
Član 2.
Agencija je pravno lice.
Agencija je specijalizirana organizacija Zeničko dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kanton).
Član 7.
Agencija u okviru svoje nadležnosti ima javna ovlaštenja za donošenje pojedinačnih upravnih akata, u skladu s propisom o općem upravnom postupku.
Član 8. st.1, 2. 3. i 5.
Upravni nadzor nad povjerenim javnim ovlaštenjima iz člana 6. i 7. ovog zakona vrše resorna ministarstva, svako u okviru svoje nadležnosti.
U vršenju upravnog nadzora ministarstva iz stava 1. ovog člana rješavaju o žalbama protiv donesenih upravnih akata u vršenju povjerenih javnih ovlaštenja i vrše druga prava koja po zakonu ima drugostepeni organ u upravnom postupku.
Agencija jc dužna najmanje jedanput tromjesečno ministarstvima iz slava i. ovog člana podnijeli izvještaj o vršenju povjerenih javnih ovlaštenja.
Statut, akta o unutrašnjem ustrojstvu Agencije, finansijski plan i program donose se uz saglasnost Vlade.
14. U Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju FBiH („Službene novine FBiH“ br. 54/05 i 62/08) relevantne odredbe glase:
Regres za godišnji odmor Član 19.
Zaposlenik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora u visini najmanje 50% prosječne neto plaće svih zaposlenih ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji prethodi isplati regresa, pod uvjetom da privredni subjekt - poslodavac nije prethodnu poslovnu godinu završio sa gubitkom.
15. U Zakonu o postupku pred Ustavnim sudom FBiH („Službene novine FBiH“ br. 6/95 i 37/03) relevantne odredbe glase:
Član 40.
Usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu sa Ustavom neće se primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH", odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu.
Zakon ili drugi propis iz stava 1. ovog člana primjenjivat će se odnosno stupiti će na snagu od dana određenog u tom propisu ukoliko se izmijeni na način koji propiše Ustavni sud.
Uzimajući u obzir sve okolnosti koje su od interesa za zaštitu ustavnosti, a naročito posljedice koje utvrđeni nesklad proizvodi, odnose koji su uspostavljeni na osnovu takvog zakona ili drugog propisa, kao i interes pravne sigurnosti, Ustavni sud može utvrditi prijelazna rješenja koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH" o utvrđenoj neskladnosti zakona ili drugog propisa sa Ustavom i o prijelaznim rješenjima.
16. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ broj od 23. decembra 2015. godine) relevantne odredbe glase:
Član 49.
Član 237. mijenja se i glasi:
(…) (2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 konvertibilnih maraka a u privrednim sporovima 50.000,00konvertibilnih maraka.
(…) Član 106. stav 1.
(1) Postupci u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona ne bude donesena prvostepena odluka suda provest će se prema odredbama ovog zakona.
Član 107.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH".
VI. Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. Ispitujući dopustivost predmetne apelacije, Ustavni sud podsjeća na to da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 5277/17 od 31. januara 2018. godine odbačena kao preuranjena apelacija koju su podnijele apelantice protiv Presude Kantonalnog suda broj 43 0 Rs 127505 16 Rsž od 3. oktobra 2017. godine s obzirom na to da je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom revizije u tom predmetu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek budući da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 43 0 Rs 127505 17 Rev od 7. januara 2020. godine odbačena kao nedopuštena. Slijedeći navedeno, konačna odluka u ovom predmetu je presuda Kantonalnog suda od 3. oktobra 2017. godine, koja je u konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom, a kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelantica. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 5277/17. S obzirom na to da su osporenu presudu Kantonalnog suda apelantice primile 17. oktobra 2017. godine, a da je apelacija broj AP 5277/17 podnesena 13. decembra 2017. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. stav (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelantice pobijaju navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njihova prava iz čl. II/3.e) i k), člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
24. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu potraživanja iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantice u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
25. Ustavni sud zapaža da apelantice osporavaju presudu Kantonalnog suda tvrdeći da je taj sud proizvoljno primijenio pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
27. Dovodeći u vezu navedene principe sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud, suprotno tvrdnjama apelantica, u obrazloženju osporene odluke pozvao na relevantne zakonske odredbe i Presudu Ustavnog suda FBiH broj U-20/15 i detaljno i jasno obrazložio svoje zaključke u pogledu primjene materijalnih propisa i neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelantica. Naime, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud jasno obrazložio zbog čega se navedeni kolektivni ugovor nije mogao primijeniti u konkretnom slučaju. U vezi s tim, i Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 40. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH kojim je jasno propisano djelovanje presuda tog suda od dana objave u službenom glasilu od kada se propis koji je proglašen neustavnim više ne primjenjuje osim u slučajevima u kojima je u samoj presudi određen drugi rok stupanja na snagu tzv. prijelazno rješenje. Kako u navedenoj odluci Ustavnog suda FBiH nije naznačen drugi datum prestanka primjene spornog kolektivnog ugovora, navedena presuda je stupila na snagu danom objave u „Službenim novinama FBiH“ od 23. marta 2016. godine, a budući da je prvostepena presuda u ovom predmetu donesena 2. novembra 2016. godine, to nema ništa što bi ukazivalo da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio pravo u odnosu na ovo pitanje s obzirom na to da više nije bilo moguće primijeniti navedeni kolektivni ugovor. Pri tom Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao pitanje primjene navedenog kolektivnog ugovora nakon donošenja Presude Ustavnog suda FBiH broj U-20/15. Ustavni sud je npr. u odlukama broj AP 2821/17 i AP 3177/17 (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 2821/17 od 25. oktobra 2017. godine i AP 3177/17 od 27. februara 2018. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio kao očigledno (prima facie) neosnovane apelacije apelanata u tim predmetima u kojima su osporene presude Kantonalnog suda kojim su odbijeni tužbeni zahtjevi tih apelanata, a zbog prestanka primjene navedenog kolektivnog ugovora usljed donošenja presude Ustavnog suda FBiH broj U-20/15. U navedenim odlukama je u suštini istaknuto: „Imajući u vidu činjenice konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao dovoljno jasne i detaljne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju 'opravdan zahtjev' u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.“ Osim toga, Ustavni sud ukazuje i da se, suprotno navodima apelantica, navedena presuda Ustavnog suda FBiH odnosi i na organe na kantonalnom nivou, a ne samo na općinskom s obzirom na to da je neustavnost spornog kolektivnog ugovora utvrđena za ugovor u cjelini zbog pogrešno provedene procedure prilikom njegovog potpisivanja.
28. Osim toga, u odnosu na pitanje odbijanja tužbenog zahtjeva i u odnosu na isplatu regresa, Ustavni sud zapaža da je taj dio tužbenog zahtjeva apelantica odbijen pozivanjem na odredbu člana
19. Općeg kolektivnog ugovora, kojim je propisano da zaposlenik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora u visini najmanje 50% prosječne neto plaće svih zaposlenih ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji prethodi isplati regresa, pod uvjetom da privredni subjekt-poslodavac nije prethodnu godinu završio sa gubitkom. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u toku predmetnog postupka nesporno dokazano da tužena predstavlja specijalizirani organ uprave, zbog čega se navedena odredba Općeg kolektivnog ugovora na tuženu i nije mogla primijeniti s obzirom na to da se primjenjuje na poslovne subjekte. Dakle, na pitanje isplate regresa bi se također trebao primijeniti sporni kolektivni ugovor čija primjena je prestala na navedeni način. Ustavni sud smatra da bi i u slučaju da je Kantonalni sud na pitanje isplate regresa primijenio sporni kolektivni ugovor odlučenje tog suda imalo iste posljedice po ovaj dio tužbenog zahtjeva apelantica s obzirom na to da je, kako je već rečeno, taj kolektivni ugovor proglašen neustavnim, pa su navodi apelantica vezani za pitanje isplate regresa neosnovani.
29. Nadalje, u odnosu na pitanje ispunjavanja imovinskog cenzusa koji je izmijenjen Izmjenama i dopunama ZPP-a obavljenim u „Službenim novinama FBiH“ od 23. decembra 2015. godine kada je imovinski cenzus povećan sa 10.000,00 KM na 30.000,00 KM, pri čemu se apelantice pozivaju na činjenicu da su tužbu podnijele prije stupanja na snagu tih izmjena zbog čega smatraju da nije bilo moguće primijeniti ih na njihov slučaj, Ustavni sud upućuje na odredbu člana 106. navedenih izmjena i dopuna Zakona prema kojima će se postupci u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona ne bude donesena prvostepena odluka suda provesti prema odredbama ovog zakona. Ustavni sud upućuje i na odredbu člana 107. istog zakona prema kojoj ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave (stupio na snagu 31. decembra 2015. godine). Kako je prvostepena presuda u konkretnom predmetu donesena 2. novembra 2016. godine, dakle 11 mjeseci nakon stupanja na snagu ovih izmjena, jasno proizlazi da su se, suprotno navodima apelantica, na konkretan slučaj morale primijeniti izmijenjene odredbe ZPP-a vezane za visinu imovinskog cenzusa.
30. U vezi s apelacionim navodima koji se odnose na povredu principa pravne sigurnosti jer je Kantonalni sud u nekoliko drugih predmeta s istim predmetom spora donio suprotne odluke, Ustavni sud ukazuje da iz dostavljenih presuda Kantonalnog suda zaista proizlazi da je taj sud u nekoliko drugih predmeta primijenio sporni kolektivni ugovor. Ustavni sud ukazuje da je nesporno da se taj kolektivni ugovor nije ni u tim predmetima mogao primijeniti jer je proglašen nesaglasnim sa Ustavom FBiH, ali s obzirom na to da navedene presude nisu predmet preispitivanja u konkretnom apelacionom postupku, niti bi bile od utjecaja na drugačiju odluku u predmetu konkretnih apelantica, to se Ustavni sud neće i ne može u ovoj odluci baviti tim presudama.
31. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja prava apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
32. Apelantice smatraju da im je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu i da su diskriminirane. S obzirom na to da apelantice kršenje navedenih prava vezuju za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno, te kako se ne može diskriminacijom smatrati ukidanje propisa i njegov utjecaj na rješavanje sudskih sporova, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno ni pravo apelantica na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ni prava iz člana
14. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
33. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio pravo kada je preinačio prvostepenu presudu tako što je tužbeni zahtjev apelantica u odnosu na isplatu razlike plaća i jubilarne nagrade odbio kao neosnovane jer se sporni kolektivni ugovor shodno Presudi Ustavnog suda FBiH broj U-20/15 ne primjenjuje jer je nesaglasan sa Ustavom FBiH, kada se vezano za isplatu regresa ne može primijeniti član 19. Općeg kolektivnog ugovora jer tužena nije privredni/poslovni subjekt već organ uprave, kada je pozivanje apelantica na nekoliko drugih presuda Kantonalnog suda neosnovano jer su one donesene suprotno Presudi Ustavnog suda FBiH broj U-20/15 i kada je na reviziju apelantica trebalo primijeniti odredbe čl. 106. i 107. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a iz 2015. godine s obzirom na to da je prvostepena presuda u konkretnom predmetu donesena krajem 2016. godine, odnosno nakon stupanja na snagu tog zakona.
34. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz člana 14. Evropske konvencije kada apelantice kršenje tih prava vezuju za kršenje prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno, te kako se ne može diskriminacijom smatrati ukidanje propisa te utjecaj njihovog ukidanja na rješavanje sudskih sporova.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić