Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-913/20 (M.M.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Miješanje u imovinu
- Proporcionalnost
- Legitiman cilj
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Naknada
- Ugovor o kupoprodaji
- Povrat stana
- Stanovi JNA
- Raskid ugovora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo · čl. 39e
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-913/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 913/20, rješavajući apelaciju M. M., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija M. M.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koja je dužna da apelantu, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, obezbijedi prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30.
marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Sada, Republika Srbija, podnio je 10. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 043154 19 Rev od 3. decembara 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) i tuženih Federacije Bosne i Hercegovine, koju zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo, i Emine Muminović (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotužena ili zajedno tužene) zatraženo je 23. juna 2021 godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Opštinski sud i tužene su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 28. juna do 9. jula 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Postupak pred Komisijom za ljudska prava pri Ustavnom Sudu BiH
5. Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH (u daljnjem tekstu: Komisija) je, odlučujući povodom prijave apelanta (koja je evidentirana pod brojem CH/99/2161) i prijava drugih (12) podnosilaca protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi vraćanja u posjed stanova, donijela Odluku o prihvatljivosti i meritumu od 9. februara 2005. godine. U toj oduci Komisija je prvo prezentovala činjenično stanje, te, između ostalog, konstatovala da su svi podnosioci bili u službi u JNA kao vojna ili civilna lica, da su svi uživali stanarska prava na stanovima u Sarajevu koje im je dodijelila JNA, da su između novembra 1991. godine i aprila 1992. godine zaključili ugovore o kupoprodaji stanova na kojim su imali stanarsko pravo, da su svi napustili stanove početkom ratnih djejstava u BiH, da su u upravnim postupcima odbijeni njihovi zahtjevi za povrat stanova, jer je utvrđeno da su ostali u Vojsci Jugoslavije nakon 14. decembra 1995. godine.
6. Vezano za aapelanta, Komisija je utvrdila da je on 10. februara 1992. godine zaključio ugovor o kupoprodaji stana, pobliže označenog u prijavi, da su ugovor potpisala oba ugovarača, da ga je ovjerio vojni pravobranilac i da sadrži pečat nadležne poreske službe, te da je apelant dostavio potvrdu YU Garant banke iz koje proizilazi da je na ime kupoprodajne cijene predmetnog stana 14. februara 1992. godine uplatio cjelokupni iznos kupoprodajne cijene. Nadalje je navedeno da je apelant 12. avgusta 1998. godine podnio zahtjev Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) za povrat predmetnog stana u posjed, te da je Uprava, postupajući u ponovnom postupku nakon što je njeno prethodno rješenje ukinuto rješenjem od 7. aprila 2004. godine, odbila zahtjev apelanta za vraćanje predmetnog stana u posjed kao neosnovan, dok je Ministarstvo rješenjem od 4. avgusta 2004. godine odbilo žalbu apelanta izjavljenu protiv prvostepene odluke od 7. aprila 2004. godine. Dalje je utvrđeno da je apelant u međuvremenu pokrenuo postupak utvrđivanja valjanosti ugovora pred Opštinskim sudom II u Sarajevu. Presudom Opštinskog suda broj P: 654/02 od 23. juna 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj GŽ: 1474/03 od 9. aprila 2004. godine, utvrđeno je da je kupoprodajni ugovor koji je apelant zaključio 10. februara 1992. godine pravno valjan i da je tuženo Federalno ministarstvo odbrane dužno trpjeti da se apelant uknjiži kao vlasnik predmetnog stana kod Zemljišnoknjižnog ureda Opštinskog suda I u Sarajevu. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za upis prava svojine na predmetnom stanu.
7. Komisija je zaključila da je Federacija Bosne i Hercegovine , u postupcima vezanim za povrat stanova, prekršila pravo podnosilaca prijava prema članu 6 Evropske konvencije, zbog toga što im nije omogućila djelotvoran pristup sudu, odnosno da im je pristup sudu formalno bio omogućen, ali da nije bio djelotvoran. Suprotno tome, Komisija je zaključila da nije došlo do povrede prava apelanta i drugih na imovinu koje štiti član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Komisija je ukazala da se radi o „nelojalnim“ građanima, da želi da sačuva stambeni fond, da je predviđena naknada za lišavanje imovine u skladu sa ekonomskom moći države, kao i da je određena procedura za isplatu te naknade. Takođe je ukazala da je svjesna da naknada ne predstavlja punu tržišnu vrijednost, ali da smatra da ona nije proizvoljna uzimajući u obzir sve okolnosti predmetnih slučajeva. Prema tome, u vezi sa stavom 2 člana 39e. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), Komisija ne vidi potrebu da u predmetnim slučajevima u kojima se nalaze sporni CH/98/874 i drugih 28 stanova datih na korišćenje trećim licima razmatra pitanje usaglašenosti stava 3 citiranog člana sa članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe je zaključila da se naredi Federaciji Bosne i Hercegovine da preduzme neophodne korake i da obezbijedi hitnu isplatu naknade podnosiocima prijava prema članu 39e. stav 2 Zakona o prodaji stanova bez daljnjeg odlaganja.
Postupak okončan osporenom presudom
8. Apelant je 19. decembra 2005. godine podnio tužbu protiv tuženih radi predaje u posjed i na slobodno raspolaganje stana i dijela zajedničkih prostorija i uređaja koji pripadaju tom stanu, oslobođen od lica i stvari, koji se nalazi u opštini Novi Grad, površine 64 m2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
9. Presudom Opštinskog suda broj 65 0 P 043154 15 P 3 od 7. decembra 2015. godine u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže tužene da mu predaju u posjed i na slobodno raspolaganje predmetni stan, pobliže označen kao u izreci presude, oslobođen od lica i stvari, te da mu naknade parnične troškove. Istom presudom usvojen je protivtužbeni zahtjev prvotužene kojim je tražila da se utvrdi da apelant nije stekao pravo na posjed i uvođenje u posjed predmetnog stana, koji koristi prvotužena, jer je apelant stekao pravo na isplatu naknade od drugotužene u skladu sa odredbom člana 39e. Zakona o prodaji stanova i Odlukom o prihvatljivosti i meritumu Komisije za ljudska prava označenom kao u izreci presude. Istom presudom apelant je obavezan da prvotuženoj nadoknadi troškove postupka na ime zastupanja posredstvom punomoćnika u iznosu od 3.369,60 KM u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
10. Dopunskom presudom Opštinskog suda broj 65 0 P 043154 15 P 3 od 16. decembra 2016. godine (stav I izreke presude) odbijen je protivtužbeni zahtjev drugotužene u dijelu kojim je tražila da se utvrdi da je ugovor o kupoprodaji nekretnina - predmetnog stana, zaključen 10. februara 1992. godine između apelanta i države SFRJ SSNO – Vojne ustanove za upravljanje SFJNA „Beograd“ kao prodavca (u daljnjem tekstu: predmetni kupoprodajni ugovor) raskinut po sili zakona. Stavom II izreke presude usvojen je protivtužbeni zahtjev drugotužene u dijelu kojim je tražila da se naloži Zemljišnoknjižnom uredu Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Zk. uredu Opštinskog suda) da se briše pravo svojine apelanta na predmetnom stanu i dijelu zajedničkih prostorija i uređaja koji pripadaju stanu i zgradi kao cjelini i zemljištu ispod zgrade, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
11. Uvidom u brojne izvedene dokaze (sadržaja kao na str. 3. do 5. obrazloženja presude) Opštinski sud je utvrdio da je apelant prije rata bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da je u statusu nosioca stanarskog prava zaključio predmetni kupoprodajni ugovor sa prodavcem. Dalje je utvrđeno da je apelant kao vojno lice – oficir bivše JNA napustio predmetni stan početkom rata u BiH i nastavio aktivnu službu u oružanim snagama Jugoslavije i kasnije Republike Srbije. Predmetni stan je, u skladu sa tada važećim odredbama Zakona o napuštenim stanovima, proglašen napuštenim. Apelant je 12. avgusta 1998. godine podnio zahtjev Upravi za vraćanje u posjed predmetnog stana, koji je odbijen kao neosnovan, a koji stav je potvrđen rješenjem nadležnog Ministarstva Kantona Sarajevo od 4. avgusta 2004. godine koje je postalo konačno i pravosnažno nakon čega je apelant podnio prijavu Komisiji za vraćanje u posjed predmetnog stana.
12. Imajući u vidu navedeno Opštinski sud je utvrdio da je Odlukom o prihvatljivosti i meritumu Komisije od 9. februara 2004. godine zaključeno da nije došlo do povrede prava na imovinu apelanta u skladu sa članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog čega je odbijen njegov zahtjevom da mu se predmetni stan vrati u posjed, dok je drugotuženoj naloženo da preduzme neophodne korake i obezbijedi hitnu isplatu naknade apelantu prema članu 39e. stav 3 Zakona o prodaji stanova. Nadalje je utvrđeno da je drugotužena, u skladu sa odlukom Komisije, na račun apelanta isplatila cijenu predmetnog stana u iznosu od 29.941,65 KM, koja sredstva je apelant vratio drugotuženoj 2. novembra 2007. godine. Osim navedenog, Opštinski sud je dalje utvrdio da se prvotužena u predmetni stan uselila na zakonit način u kojem i danas stanuje.
13. Imajući u vidu navedeno Opštinski sud je tužbeni zahtjev apelanta odbio, ocijenivši da apelant nema osnov za predaju predmetnog stana u posjed od tuženih, jer je pravo apelanta na predmetnom stanu odlukom Komisije zamijenjeno pravom na isplatu njegove novčane protivvrijednosti, što je regulisano odredbom člana 39e. stav 3 Zakona o prodaji stanova, a koja odredba je, po ocjeni suda, u skladu sa evropskim standardima zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda. S tim u vezi, Opštinski sud je dalje zaključio da nije bilo osnova za iseljenje prvotužene iz predmetnog stana i predaju u posjed apelantu na temelju čega je taj sud zaključio da je osnovan protivtužbeni zahtjev prvotužene, dok je odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtjev drugotužene radi utvrđenja da je ugovor o kupoprodaji predmetnog stana raskinut po sili zakona. Istom presudom Opštinski sud je ukazao da je odluka Komisije u skladu sa Evropskom konvencijom, te da su odluke Komisije obavezujuće.
14. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 043154 17 Gž 5 od 11. aprila 2019. godine žalba apelanta je odbijena i presuda prvostepenog suda u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu, te odluku o protivtužbenom zahtjevu prvotužene potvrđena. Istom presudom žalba drugotužene je usvojena i prvostepena dopunska presuda od 16. decembra 2016. godine preinačena (stav I izreke dopunske presude), tako što je usvojen protivtužbeni zahtjev drugotužene, te utvrđeno da je predmetni kupoprodajni ugovor raskinut po sili zakona. Istom presudom apelantova žalba je djelimično uvažena i prvostepena dopunska presuda ukinuta, dok je odbačen tužbeni zahtjev drugotužene u dijelu kojim je tražila da se naloži Zk. uredu Opštinskog suda da briše pravo upisa svojine apelanta na predmetnom stanu. U preostalom dijelu žalba apelanta je odbijena i prvostepena i dopunska presuda Opštinskog suda potvrđena. Kantonalni sud je, takođe, odbio zahtjev drugotužene za naknadu troškova postupka.
15. Kantonalni sud je naveo da je apelant tvrdio da je prvostepeni sud potpuno zanemario njegove navode da „novčana naknada tužiocu nikada nije isplaćena", što, po ocjeni Kantonalnog suda, dovodi u pitanje presudu tog suda. Prema tome, nakon što je ispitao presudu prvostepenog suda Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani navodi apelanta, jer je utvrđeno da je drugotužena u postupku izvršenja odluke Komisije od 9. februara 2005. godine na račun apelanta uplatila novčanu naknadu na ime vrijednosti predmetnog stana u iznosu od 29.941,65 KM, u skladu sa članom 39e. Zakona o prodaji stanova, koja sredstva je apelant vratio navodeći „da nije imao ni potrebe ni morala da primi novčanu naknadu od drugotužene“. Takođe, odbijena je kao neosnovana žalba apelanta kojom je tvrdio da prvotužena nema aktivnu legitimaciju za protivtužbeni zahtjev, ocijenivši da iz sprovedenih dokaza jasno slijedi da je prvotužena dokazala da je u posjedu predmetnog stana koji apelant od nje potražuje, i to u zakonitom posjedu (zasnovanom na punovažnom pravnom poslu, da nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja), kao i da ima pravni interes za utvrđenje postavljenog protivtužbenog zahtjeva. U vezi s tim, Kantonalni sud je dalje ukazao na sadržaj odredbe člana 39e. Zakona o prodaji stanova prema kojem apelantu koji je ostao u aktivnoj službi u oružanim snagama izvan teritorije BiH nakon 14. decembra 1995. godine ne pripada pravo na povrat predmetnog stana u posjed i upis prava svojine, već da mu umjesto prava svojine na predmetnom stanu, pripada naknada od drugotužene prema citiranoj odredbi zakona. Prema tome, Kantonalni sud smatra da činjenica da je apelant bez osnovanog razloga vratio naknadu primljenu od drugotužene, tim činom nije spriječio nastanak posljedice raskida ugovora, jer je samo došao u povjerilačku docnju, te jer je spriječio drugotuženu da ispuni svoju obavezu ustanovljenu Odlukom Komisije saglasno odredbi člana 39e. stav 3 Zakona o prodaji stanova. Kantonalni sud je, takođe, odbio zahtjev drugotužene za naknadu troškova postupka, opredijeljenim u završnim riječima glavne rasprave od 4. novembra 2015. godine.
16. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 043154 19 Rev od 3. decembra 2019. godine odbacio reviziju protiv odluke o tužbenom zahtjevu, a odbio protiv odluke o protivtužbenom zahtjevu.
17. Vrhovni sud je naveo da je apelant blagovremeno izjavio reviziju protiv presude drugostepenog suda u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva i u dosuđujućem dijelu protivtužbenog zahtjeva tuženim, zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Dakle,Vrhovni sud je primjenom odredbe iz člana 247 ZPP reviziju apelanta u odnosu na tužbeni zahtjev odbacio kao nedopuštenu, dok je reviziju apelanta u odnosu na protivtužbeni zahtjev tuženih ocijenio neosnovanom. Smatra da apelant paušalno navodi da drugostepenu presudu pobija zbog povrede odredaba parničnog postupka s tim da nije niti opisao, niti je izričito naveo koja je to odredba ZPP nepravilno primijenjena, ili pak nije primijenjena, a što bilo od uticaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude. Stoga, Vrhovni sud smatra da nije ostvaren revizijski razlog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 240 stav (1) tačka 1) ZPP, niti je ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Dalje je ukazao da je predmet spora po protivtužbi prvotužene zahtjev za utvrđenje da apelant nije stekao pravo na posjed i uvođenje u posjed predmetnog stana, već da je stekao pravo na isplatu naknade od drugotužene u skladu sa odredbom člana 39e. Zakona o prodaji stanova i shodno Odluci Komisije .
18. Dakle, Vrhovni sud smatra da je odluka drugostepenog suda pravilna i zasnovana na zakonu zbog čega je odbio kao neosnovane navode apelanta u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava, odredbe člana 39e. Zakona o prodaji stanova. Navedeno zato što je tokom trajanja postupka utvrđeno da je apelant poslije 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj službi u vojsci Jugoslavije, da mu zbog toga ne pripada pravo na povrat predmetnog stana u posjed saglasno odredbi člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), te člana 39e. stav 3 Zakona o prodaji stanova, nego da mu je to pravo zamijenjeno pravom na novčanu protivvrijednost predmetnog stana, što je propisano citiranom odredbom zakona. Navedeno je da je to potvrđeno i Odlukom Komisije kojom je drugotuženoj naloženo da preduzme neophodne korake i obezbijedi hitnu isplatu naknade apelantu shodno odredbi člana 39e. stav 2 Zakona o prodaji stanova bez daljeg odlaganja. Vrhovni sud je, takođe, ukazao da je drugotužena nesporno postupila u skladu sa odlukom Komisije i da je apelantu obezbijedila isplatu naknade koju propisuje odredba člana 39e. stav 3 navedenog Zakona, da je na račun apelanta drugotužena 24. aprila 2007. godine izvršila uplatu sredstava u iznosu od 29.941,65 KM, koja je apelant vratio drugotuženoj 2. novembra 2007. godine, obrazlažući „da je nemoralno da zadrži novac i stan“. Dakle, po mišljenju Vrhovnog suda, drugotužena je, poštujući Odluku Komisije, izvršila uplatu navedenih sredstava apelantu, koja je apelant bez osnovanog razloga vratio, nastojeći tako da spriječi posljedice raskida ugovora, ne uviđajući da su one već nastupile po samom zakonu, ispunjenjem uslova iz člana 39e. stav 3 navedenog zakona. Prema tome, smatra da je neosnovan revizijski prigovor apelanta da se zaključak drugostepenog suda o raskidu ugovora po samom zakonu u ovoj pravnoj stvari zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
19. Nadalje je ukazano da je Odlukom Komisije u meritumu odlučeno da se odbija zahtjev apelanta da mu se vrati u posjed predmetni stan, kao i da je drugotužena tom odlukom obavezana da preduzme neophodne korake i obezbijedi hitnu isplatu naknade apelantu prema članu 39e. stav 3 Zakona o prodaji stanova. Obrazloženo je da je odluka Komisije konačna i obavezujuća za stranke i da njeno pravno djelovanje počinje dostavljanjem odluke subjektu nadležnom za njeno izvršenje. Stoga, Vrhovni sud smatra da se ne može prihvatiti stav revizije da nisu nastupile pretpostavke i posljedice raskida ugovora po samom zakonu saglasno citiranoj odredbi zakona, tj. da je drugostepeni sud ispravno postupio kada je donio odluku o usvajanju protivtužbenog zahtjeva tuženih, jer to opravdavaju okolnosti predmetnog slučaja i odredba člana 39e. stav 3 citiranog zakona. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja nisu od uticaja tvrdnje apelanta da se, zato što nije stekao drugo stanarsko pravo ili njemu drugo ekvivalentno pravo i što je drugotuženoj vratio cijenu stana, nisu ostvarile zakonske pretpostavke za raskid ugovora o otkupu stana prema odredbi člana 39e. navedenog zakona. Navedeni prigovor, po mišljenju Vrhovnog suda, samo potvrđuje okolnost da apelant ne prihvata Odluku Komisije, niti da odredba člana 39e. Zakona o prodaji stanova, koji propisuje dvije kategorije kupaca, odnosno nosilaca prava iz navedenih ugovora, koji nemaju pravo na povrat stana u posjed i upis prava svojine svojih stanova (kao i član 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima). To što je apelant bez osnovanog razloga vratio naknadu primljenu od drugotužene u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanim za pripadajuću kamatu, tim činom, po ocjeni Vrhovnog suda, nije spriječio nastanak posljedica raskida ugovora, pa je svojim ponašanjem samo spriječio drugotuženu da ispuni svoju obavezu ustanovljenu Odlukom Komisije saglasno odredbi člana 39e. stav 3 Zakona o prodaji stanova. Isto tako, ni činjenica da apelant nije stekao drugo stanarsko pravo ili drugo ekvivalentno pravo u okolnostima kada je nastavio služiti u stranim oružanim snagama nakon rata, tj. od 14. decembra 1995. godine, ne može dovesti do drugačije odluke suda - vraćanja u posjed stana umjesto isplate sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu, kada to pravo za apelanta ne proizilazi iz odredbe člana 39e. citiranog zakona, zbog čega drugačiji navodi revizije ne stoje. Nezadvisno o iznesenog, Vrhovni sud je takođe ukazao da se svi revizijski prigovori apelanta u stvari svode na preispitivanje Odluke Komisije iz razloga što apelant predmetnu odluku ne prihvata, pri čemu zanemaruje činjenicu da se radi o meritornoj odluci koja je konačna i obavezujuća za sud i stranke, koja se ne može preispitivati u sudskom postupku, jer njeno djelovanje je otpočelo dostavljanjem odluke strankama i subjektima nadležnim za njeno izvršenje. Stoga, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je reviziju apelanta u odnosu na odluku o protivtužbenim zahtjevima tuženih odbio primjenom odredbe člana 248 ZPP.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije U vezi s tim, apelant je ukazao da se osporena odluka temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i Zakona o prodaji stanova. Dakle, apelant smatra da je stav Vrhovnog suda proizvoljan, jer se, kako ističe, ne radi o stanarskom pravu, već o stanu koji je otkupljen pa kod utvrđene činjenice da nakon napuštanja BiH nije stekao novi stan od JNA, da se treba smatrati da je faktički 12. avgusta 1998. godine postao zemljišnoknjižni vlasnik predmetnog stana a koji mu je oduzet bez ikakve pravične naknade, a deložaciju prvotužene koja se u njega uselila nije mogao izvršiti. Apelant dalje navodi da od 12. avgusta 1998. godine „pa do danas“, gotovo pune 22 godine, presudom Vrhovnog suda je stvoreno isto pravno stanje kao na početku pokretanja radnji, povrata prava svojine na predmetnom stanu, uz brojna kršenje domaćih i međunarodnih propisa vezano za povrat prava svojine. Apelant dalje navodi da danas države nastale na prostorima bivše Jugoslavije vraćaju pravnim nasljednicima konfiskovanu imovinu, onima za čije pretke nije dokazano da su vršili ratne zločine. Takođe, ističe pojam i pravilo individualne odgovornosti, a ne kolektivne, te je u vezi s tim istakao da je Ustavni sud u Odluci broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, u tački 62. definisao: „Od tog datuma osoba koja je bila u oružanim snagama druge zemlje se mogla smatrati osobom koja više nema dužnost lojalnosti prema Republici Bosni i Hercegovini. Ako su oružane snage pripadale zemlji na teritoriji unutar područja bivše SFRJ, a ta zemlja i Republika Bosna i Hercegovina su bile u ratnim odnosima.“ Dakle, apelant smatra da je takvim tumačenjem nametnuta kolektivna odgovornost i proglašavanje svih za neprijatelje, pa se prema njima primijenila mjera: „Šta se otme neprijatelju, prirodno je da postane naša svojina.“ U skladu sa obavezama domaćeg zakonodavstva i pravnim shvatanjem presuda Evropskog suda, apelant ukazuje da mu je visinu pravične naknade neophodno odrediti sa „već datim parametrima u donetim presudama, slučajevi: Branimir Đokić, Mago Ljeposava ...“.
Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju revizione odluke, te da, suprotno navodima apelanta, nisu povrijeđena prava na koja se poziva u apelaciji.
22. Kantonalni sud je takođe istakao da nisu učinjene povrede prava na koja se apelant pozvao u apelaciji.
23. Opštinski sud je naveo da je razmotrio cjelokupan činjenični i pravni aspekt predmetne parnice, uzeo u obzir odluke Ustavnog suda i Evropskog suda koje se tiču vojnih stanova, zbog čega smatra da nije nezakonito postupio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta, kako je iscrpno navedeno u obrazloženju prvostepene odluke.
24. Prvotužena navode apelanta smatra neosnovanim. Naime, smatra da apelant ne potražuje, niti otvara pitanje dodjele predmetnog stana, već traži da mu se izvrši isplata novčanih sredstava u iznosu koji je, kako ističe, veći od tržišne i realne vrijednosti stana, a što bi predstavljalo institut sticanja bez osnova, zbog čega predlaže da se apelacija odbije.
25. Drugotužena je istakla da je apelant nakon napuštanja stana u Sarajevu stekao ekvivalentno pravo iz novoformiranog stambenog fonda vojske i Ministarstva odbrane u Republici Srbiji, zbog čega smatra da se radi o dvostrukom rješavanju stambenog pitanja iz istog stambenog fonda, a takvo sticanje imovinskih prava je u direktnoj suprotnosti s domicilnom jurisdikcijom.
V.Relevantni propisi
26. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) u relevantnom dijelu glasi: Član 39.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06.
aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim Zakonom i iznos cijene u potpunosti izmirio u ugovorenom roku.
Član 39.e (1) Nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istoga stambenog fonda ili novoosnovanih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, stjecanjem novoga stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom.
(2) Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana. (3) Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.
(4) Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik, u skladu sa važećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stava 3. ovog člana, izuzev nosioca prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.
Napomena: Ustavni sud je Rješenjem o neizvršenju broj U 15/11 od 16.
januara 2013. godine, koje je objavljeno u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 11/13 od 12. februara 2013. godine, utvrdio da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, pa je utvrđeno da odredba člana 39e. st. 3 i 4 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99,7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10), u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, prestaje da važi narednog dana od dana objavljivanja te odluke u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“.
27. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:
Član 3.a Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriiu Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojne ili civilne osobe u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tome statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1.
ovog člana, koji je iz istoga stambenog fonda bivše JNA ili osnovanih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju apelant apelacijom osporava Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 P 043154 19 Rev od 3. decembra 2019. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporena presuda dostavljena apelantu 29. januara 2020. godine, a da je apelant apelaciju podnio 10. marta 2020. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
33. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da se, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, bavio pitanjima povrata vojnih stanova u nekoliko svojih odluka, među kojima je i Odluka broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 37/12, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud se bavio pitanjima koja pokreće i ova apelacija kroz ocjenu ustavnosti relevantnih odredaba domaćeg prava koje regulišu pravo na povrat vojnog stana u posjed, pravo na uknjižbu svojine na takvom stanu i pravo javnih vlasti da, umjesto naturalne restitucije, isplate naknadu, te da li je propisana naknada u skladu s poštovanjem prava na imovinu u svjetlu presude Evropskog suda Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba ).
34. Polazeći od apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je prvenstveno neophodno razmotriti pitanje povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravo na imovinu
35. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
k) Pravo na imovin.u
36. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
37. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je osporenim odlukama redovnih sudova odlučivano o tužbenom zahtjevu apelanta kojim je tražio predaju u posjed predmetnog stana. Osim toga, osporenim odlukama odlučivano je i o protivtužbenom zahtjevu prvotužene radi utvrđenja da apelant nije stekao pravo posjeda na predmetnom stanu i protivtužbenom zahtjevu drugotužene za utvrđenje da je raskinut predmetni kupoprodajni ugovor i da se briše pravo svojine apelanta na predmetnom stanu.
38. U vezi sa navodima apelanta, Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz činjenica predmeta proizilazi (postupak pred Komisijom) da je apelant u drugom postupku već izdjejstvovao presudu (Opštinskog suda broj P: 654/02 od 23. juna 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj GŽ: 1474/03 od 9. aprila 2004. godine) kojom je utvrđeno da je kupoprodajni ugovor koji je apelant zaključio 10. februara 1992. godine pravno valjan i da je tuženo Federalno ministarstvo odbrane dužno trpjeti da se apelant uknjiži kao vlasnik predmetnog stana kod Zemljišnoknjižnog ureda Opštinskog suda I u Sarajevu.U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetnom postupku tražio predaju u posjed i n slobodno raspolaganje predmetni stan, te da su redovni sudovi konačno odbili tužbeni zahtjev apelanta, zaključivši da mu je to pravo, u smislu člana 39e. stav 3 Zakona o prodaji stanova i imajući u vidu nalog iz odluke Komisije, zamijenjeno pravom na novčanu protivvrijednost predmetnog stana. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju može govoriti o apelantovoj imovini koju štiti član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
39. U tom kontekstu, a u vezi sa postavljenim tužbenim zahtjevom apelanta i odlučenjem redovnih sudova, Ustavni sud ukazuje da je slično pravno pitanje u kontekstu postojanja pravno obavezujućih ugovora o kupovini vojnog stana, u smislu člana 39 Zakona o prodaji stanova, razmatrao u Odluci broj AP 1205/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1205/08 od 13. jula 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 79/12, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom predmetu apelanti su osporavali odluke redovnih sudova, odnosno nadležnih organa uprave, kojima je utvrđeno da su apelanti zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji vojnih stanova u smislu člana 39 Zakona o prodaji stanova, ali da, prema članu 39e. stav 2 Zakona o prodaji stanova, umjesto upisa prava svojine po zaključenom ugovoru, imaju pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu s relevantnim zakonom. Ustavni sud je u okolnostima toga predmeta djelimično usvojio apelaciju, utvrdio povredu apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te odluku dostavio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koju je obavezao da obezbijedi apelantova ustavna prava u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11. Ustavni sud je istakao da, iako apelanti, za razliku od aplikanta Đokića pred Evropskim sudom, nisu pred redovnim sudovima zahtijevali naknadu koja je trenutno propisana zakonom, niti je to pitanje bilo predmet odlučivanja u osporenim odlukama, niti su ga apelanti postavili u apelacijama pred Ustavnim sudom, Ustavni sud, slijedeći svoju Odluku broj U 15/11, zaključio je da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39e. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima su i apelanti, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata, odnosno stavljen je prevelik teret na apelante (op. cit., AP 1205/08, tačka 51).
40. Dovodeći činjenice konkretnog predmeta u vezu s navedenim stavovima iz Odluke broj AP 1205/08, Ustavni sud smatra da bi se navedeni stavovi u bitnom mogli primijeniti i na konkretan slučaj. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, konstatuje da se činjenice apelantovog predmeta u određenoj mjeri razlikuju od navedenih predmeta s obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva apelanta (kojim je tražio predaju u posjed predmetnog stana) i usvajanje protivtužbenog zahtjeva tuženih- prvotužene da apelant nema pravo na vraćanje stana i drugotužene da se predmetni ugovor smatra raskinutim. Međutim, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja apelantova situacija zapravo u bitnome identična sa pravnom situacijom u kojoj se nalaze sva druga lica koja imaju pravno obavezujući ugovor u smislu člana 39 Zakona o prodaji stanova, a koja se ne nalaze u posjedu stana. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je apelantu, u postupku izvršenja odluke Komisije, drugotužena ponudila određenu naknadu ali da tu naknadu apelant zapravo nije primio, vratio ju je tuženoj, smatrajući je neadekvatnom. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da se, s obzirom na protek vremena u kojem apelant pokušava ostvariti prava vezana za predmetni stan, ne može zanemariti činjenica da su predmetne odredbe člana 39e. st. 3 i 4 Zakona o prodaji stanova (koje su bile predmet ispitivanja Ustavnog suda u Odluci broj U 15/11), u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, prestale da važe 13. februara 2013. godine (narednog dana od dana objavljivanja Rješenja o neizvršenju broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine Ustavnog suda u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“). Pri tome Ustavni sud zapaža da iz sadržaja apelantovih navoda nedvojbeno proizilazi da upravo apelant ukazuje da mu je visinu pravične naknade neophodno odrediti sa „već datim parametrima u donetim presudama, slučajevi; Branimir Đokić, Mago Ljeposava […]“ .
41. Dakle, podržavajući svoju praksu iz citiranih predmeta, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev (za predaju u posjed predmetnog stana), a usvojen protivtužbeni zahtjev tuženih (da apelant nema pravo na predaju u posjed, odnosno da je predmetni ugovor raskinut po sili zakona) došlo do miješanja u apelantovu imovinu, da je miješanje bilo zakonito, ali da iz trenutno važećeg teksta Zakona o prodaji stanova uopšte nije moguće utvrditi visinu naknade koja apelantu pripada umjesto predaje u posjed predmetnog stana, iz čega slijedi da u konkretnom slučaju nije postignuta proporcionalnost miješanja u apelantovu imovinu.
42. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 4021/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4021/11 od 7. oktobra 2014. godine, tačka 30, dostupna na www.ustavnisud.ba) naglasio da su relevantne odredbe člana 39e. st. 3 i 4 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, shodno Rješenju Ustavnog suda broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, prestale da važe 13. februara 2013. godine. Međutim, kako je Ustavni sud naglasio u citiranoj odluci, iako je ta odredba prestala da važi, posmatrano iz apelantove perspektive, njegov status je, u konačnici, sličan položaju apelanata iz Odluke Ustavnog suda broj AP 1205/08. Ustavni sud je u citiranoj odluci još naglasio da je stoga nesporno da nije postignuta proporcionalnost miješanja u apelantovu imovinu, odnosno da je na njega stavljen pretjeran teret, pa je zbog toga došlo do povrede apelantovog prava na imovinu.
43. Shodno navedenom, Ustavni sud je, podržavajući praksu iz predmeta broj AP 1205/08, odlučio da odluku dostavi Vladi Federacije Bosne i Hercegovine kako bi apelantu obezbijedila prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.
Ostali navodi
44. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode o kršenju prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i prava da ne bude izložen ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije i prava na ličnu slobodu i bezbjednost.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade koja pripada licu koje ima pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu, odnosno na apelanta je stavljen prevelik teret.
46. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić