Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2987/21 (Općina Kakanj)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2987/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. siječnja 2022. godine, u predmetu broj AP-2987/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Općina Kakanj, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Općina Kakanj protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 36 0 P 049079 21 Gž od 9. srpnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Općina Kakanj (u daljnjemu tekstu: apelantica), koju zastupa Općinsko javno pravobraniteljstvo Kakanj, podnijela je 17. kolovoza 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 P 049079 21 Gž od 9. srpnja 2021. godine.
2. Presudom Općinskoga suda u Kaknju od 8. ožujka 2021. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja (R. Š.) kojim je tražio da mu apelantica naknadi materijalnu štetu u iznosu od 6.955,50 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.
3. Presudom Kantonalnoga suda od 9. srpnja 2021. godine uvažen je priziv tužitelja, pa je prvostupanjska presuda preinačena, tako da se obvezuje apelantica da tužitelju na ime naknade štete isplati iznos od 3.477,75 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, dok se u ostalome dijelu priziv tužitelja odbija.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud pravilno, u svezi odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP), cijenio sve izvedene dokaze, kako izjave saslušanih svjedoka, izjavu tužitelja kao stranke, tako i nalaze i mišljenje vještaka geološke i građevinske struke, nakon čega je pravilno utvrdio činjenično stanje, koje kao pravilno prihvaća i taj sud. Nadalje, istakao je da na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud nije pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO). Kantonalni je sud istakao da je odredbom čl.
172. ZOO propisano da pravna osoba odgovara za štetu koju njegov organ prouzroči trećoj osobi u vršenju ili u svezi sa vršenjem svojih funkcija. Nadalje, istakao je da bi se radilo o odgovornosti po načelu pretpostavljene krivnje, pa da bi tužitelj kao oštećeni od apelantice mogao utemeljeno tražiti naknadu štete morale su biti ispunjenje sljedeće pretpostavke: da je šteta nastala i da je posljedica nezakonitoga ili nepravilnoga rada službene osobe ili organa koji obavlja određenu službu, odnosno djelatnost. Nadalje, istakao je da je tijekom postupka utvrđeno da je tužitelj izgradio predmetni stambeni objekt gabaritno veći od onoga za što mu je dana suglasnost i dozvola za građenje, kao i da fundiranje temelja na objektu nije urađeno sukladno pravilima struke, da je tlo na kojemu se nalazio objekt tužitelja bez podzemnih voda bez problema trebalo da podnese teret izgrađenoga objekta. Nadalje, istakao je da je utvrđeno da apelantica na predmetnome mikro lokalitetu nije vršila ispitivanja lokacije potrebne za gradnju, prije nego što je tužitelju izdala urbanističku suglasnost i odobrenje za gradnju, da apelantica nije izvršila neophodna geomehanička mjerenja tla na temelju kojih bi se definirali geomehanički i opći uvjeti za gradnju stambenoga objekta, da je šteta na objektu tužitelja nastala radi nepravilnoga prihvaćanja podzemnih voda, da je organ uprave (tj. apelantica) bila dužna propisati uvjete fundiranja. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni je sud istakao da se ne može govoriti o isključivim propustima tužitelja zbog kojih je došlo do oštećenja na njegovome objektu, zbog čega je taj sud cijeneći doprinos apelantice nastanku štete od 50%, prvostupanjsku presudu i preinačio kao u izreci. Naime, istakao je da je apelantica svojim ponašanjem (činjenjem ili nečinjenjem) dovela do toga da tužitelju kao investitoru dozvoli gradnju, izdavanjem urbanističke suglasnosti i odobrenja za građenje, da apelantica nije izvršila iskoličavanje objekta niti njegov prijem, da je povjerenstvo Službe za prostorno uređenje i građenje bilo dužno da izađe na lice mjesta i da za konkretnu parcelu utvrdi posebne uvjete gradnje, a što nije učinjeno. Dakle, istakao je da je stručna ili odgovorna osoba apelantice trebala prilikom izdavanja predmetnoga rješenja o urbanističkoj suglasnosti u okviru tehničkih uvjeta za izgradnju navesti, odnosno naložiti posebne uvjete izgradnje objekta, a kako je trebalo sprovesti određena specijalistička istraživanja radi utvrđivanja geološkoga sastava tla pa i utjecaj podzemnih voda na gradnju, i situaciji kada se radi o uvjetno stabilnom do nestabilnom dijelu padine na kojoj se gradilo, a što sve nije učinjeno, to predstavlja propust apelantice sukladno čl. 172. ZOO. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da drugostupanjski sud očigledno proizvoljno primijenio materijalno pravo i očigledno pogrešno utvrdio visinu štete, kada je utvrdio da postoji doprinos apelantice nastanku štete.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoje stanovište da državni organi i javna vlast, kao sudionici sudbenih postupaka, ne uživaju jamstva prava iz Europske konvencije, ali da uživaju jamstva prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnoga suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni će sud ispitati navode apelacija u odnosu na ustavno pravo apelantice na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelantica mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, tj. ako apelantica nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu br. AP-3636/18 od 23. lipnja 2020. godine, Odluka o dopustivosti br. AP-703/19 od 17. srpnja 2019. godine, odluke dostupne na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić