Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2322/21 (M.B.)

Odluka donesena 09. 03. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kazna
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2322/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. ožujka 2022. godine, u predmetu broj AP-2322/21, rješavajući apelaciju M. B., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M.B.

protiv Presude Kantonalnoga suda u Širokom Brijegu broj 63 0 K 033184 21 Kž 2 od 21. svibnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupa Ivana Grizelj Ćorluka odvjetnica iz Gruda, podnio je 28. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Širokom Brijegu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 K 033184 21 Kž 2 od 21. svibnja 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, usvojen je apelantov zahtjev, te je kazna zatvora (izrečena presudom Općinskoga suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 K 033184 17 K od 28. prosinca 2018. godine, zbog kaznenog djela Teška krađa iz članka 287. stavak 1. točka a), u svezi sa člankom 31. Kaznenog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), a preinačena presudom Kantonalnog suda broj 63 0 K 033184 19 Kž od 21. listopada 2020. godine u dijelu odluke o kazni, na način da je apelantu zbog navedenog kaznenog djela izrečena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci) zamijenjena novčanom kaznom u iznosu od 24.000,00 KM, koju kaznu je apelant dužan platiti u jednokratnom iznosu u roku 30 dana od dana pravomoćnosti presude. Ako apelant novčanu kaznu ne uplati u roku određeno je da će sud donijeti odluku o izvršenju kazne zatvora.

3. U obrazloženju oduke Kantonalni sud je naveo da se apelant obratio prvostupanjskom sudu sa zahtjevom da se kazna zatvora zamjeni novčanom kaznom, u skladu s odredbom članka 43a (Zamjena kazne zatvora) KZ FBiH i to prema dnevnim iznosima, a ne iznosima po danu od 100,00 KM. Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud kaznu zatvora pravilno zamijenio novčanom kaznom izjednačavajući jedan dan zatvora sa 100,00 KM. Kantonalni sud je istakao da ukoliko bi se izrečena kazna zatvora zamjenjivala novčanom u određenom novčanom iznosu, osobe koje ne ostvaruju plaću i nemaju drugih dohodaka (čija je visina osnova za određivanje visine dnevnog iznosa novčane kazne), zbog nemogućnosti da im se na zakonom propisani način odredi visina dnevnog iznosa novčane kazne bile bi dovedene u znatno nepovoljniji položaj (njima bi se dnevni iznos izjednačavao sa 100,00 KM). Nadalje, Kantonalni sud je ukazao na stav Vrhovnoga suda o primjeni članka 43a KZ FBiH, prema kome se za potrebu osiguranja jednakosti građana pred zakonom i omogućavanje poštivanja odredbe članka 49. stavak 3. (Opća pravila za odmjeravanje kazne) KZ FBiH, pri zamjeni kazne zatvora novčanom kaznom jedan dan izrečene kazne zatvora treba izjednačiti sa 100,00 KM novčane kazne. Također, istakao je da bi se način zamjene kazne zatvora novčanom kaznom, na način da se jedan dan zatvora izjednači s jednim dnevnim iznosom novčane kazne trebao primjenjivati samo u slučajevima u kojima bi primjenom članka 47. stavak 5. (Novčana kazna) KZ FBiH, visina dnevnog iznosa novčane kazne prelazila iznos od 100,00 KM. U prilog ovakvom shvaćanju, ukazao je da je odredbom članka 57. stavak 3. KZ FBiH propisano da se u slučaju uračunavanja pritvora u kaznu zatvora, odnosno novčanu kaznu, dan pritvora izjednačava sa jednim danom zatvora, odnosno sa 100,00 KM. Imajući u vidu stav Vrhovnoga suda o primjeni članka 43a KZ FBiH, Kantonalni sud je istakao da je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je jedan dan izrečene kazne zatvora izjednačio sa 100,00 KM novčane kazne, zbog čega su neutemeljeni apelantovi prizivni prigovori.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i kršenje zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant, između ostalog, ističe da su sudovi bili dužni uzeti u obzir njegovo imovinsko stanje, te zamijeniti kaznu zatvora novčanom kaznom u manjim dnevnim iznosima.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe KZ FBiH, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, naime, ukazao na to da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je jedan dan izrečene kazne zatvora izjednačio sa 100,00 KM novčane kazne, pri čemu je za takav svoj zaključak dao detaljne i jasne razloge u kojima Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. .

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2322/21 (M.B.) | Sudska praksa | Aktio