Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3221/21 (M. A.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Pristup sudu
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3221/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3221/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Mirza Adrović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mirza Adrović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 647009 19 Rsž od 6. jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirza Adrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Vedran Gavranović advokat iz Sarajeva, podnio je 11. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 647009 19 Rsž od 6. jula 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 647009 17 Rs od 30. maja 2019. godine usvojen je dio tužbenog zahtjeva apelanta i utvrđeno da je tužena (LOK MIKROKREDITNA FONDACIJA SARAJEVO) povrijedila pravo apelanta na jednako postupanje u radu na način da je prema apelantu postupala diskriminirajuće i različito u odnosu na druge radnike zaposlene kod tužene na istim ili sličnim poslovima, pod istim ili sličnim uslovima rada, kako je to pobliže označeno u izreci presude, te je naloženo tuženoj da poduzme sve neophodne radnje kojima će otkloniti dalje diskriminacijsko postupanje prema apelantu, kao i da apelantu naknadi materijalnu štetu nastalu zbog obavljanja dodatnih poslova iz opisa radnog mjesta Višeg pravnog referenta u Službi za naplatu i pravnu podršku u novčanom iznosu pobliže navedenom u izreci presude. Odbijen je dio tužbenog zahtjeva apelanta da se utvrdi da je nezakonita diskriminatorna odluka direktora tužene od 11. januara 2017. godine i kao takva poništi, te da se naloži tuženoj da apelanta vrati na poziciju člana-zamjenik KUPIT-a, kao i da apelantu naknadi materijalnu štetu u novčanom iznosu pobliže navedenom u izreci presude, uz naknadu troškova postupka.

3. Odlučujući o žalbama apelanta i tužene izjavljenim protiv prvostepene presude od 30. maja 2019. godine, Kantonalni sud je rješenjem od 6. jula 2021. godine ukinuo prvostepenu presudu, a tužbu odbacio.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je ukazao da je članom 12. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o radu) propisano da u slučajevima diskriminacije u smislu odredaba ovog zakona, radnik kao i lice koje traži zaposlenje mogu od poslodavca zahtijevati zaštitu u roku od 15 dana od dana saznanja za diskriminaciju (stav 1); Ako poslodavac u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva iz prethodnog stava, ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljem roku od 30 dana podnijeti tužbu nadležnom suda (stav 2). Zatim da je prema članu 13. stav 4. Zakona o zabrani diskriminacije subjektivni rok za podnošenje tužbe tri godine od saznanja o učinjenoj povredi prava, dok je objektivni rok pet godina (od dana učinjenja povrede). Kantonalni sud je naveo da se u ovom slučaju radi o sukobu dva zakona (pravni akti iste pravne snage). U vezi s tim je naveo da se odgovor na pitanje koji rok je primjenljiv u ovoj pravnoj stvari ne može dobiti uz primjenu člana 19. Zakona o radu (najpovoljnije pravo), jer taj član ne predviđa različitost rješenja u drugom zakonu, već u odnosu između Zakona o radu, s jedne strane, te u odnosu na kolektivni ugovor, pravilnik o radu ili ugovor o radu, s druge strane. Kantonalni sud je naveo da je Zakon o zabrani diskriminacije opći zakon, koji se primjenjuje kod utvrđivanja diskriminacije u svim poljima ljudskog života, dok je odredba člana 12. Zakona o radu, koja govori o diskriminaciji u radnim odnosima, specijalna odredba koja reguliše pitanje podnošenja antidiskriminacijske tužbe iz radnog odnosa. U tom smislu je naveo da odredba člana 12. Zakona o radu, kao specijalna odredba, derogira odredbu člana 13. Zakona o zabrani diskriminacije. Kantonalni sud je naveo da je apelant naveo u tužbi, a što je potvrdio i tokom prvostepenog postupka, da je 12. januara 2017. godine prvi put saznao, a 15. marta 2017. godine se sigurno uvjerio, da je tužena drugim radnicima isplaćivala dodatni rad (isto je i sa odlukom o smjeni sa pozicije KUPIT-a koja je datuma 11. januar 2017. godine), dok je tužba podnesena 11. maja 2017. godine, što znači nakon proteka roka iz člana 12. Zakona o radu, s tim što se apelant nije prethodno ni obratio tuženoj kao poslodavcu. Budući da se ovdje ne radi o diskriminaciji, već o nezakonitom postupanju tužene po pitanju uskraćivanja plaćanja dodatnog rada po cijeni kao i za ostale radnike, Kantonalni sud je naveo da je svakako trebalo primijeniti rok i uvjete za podnošenje tužbe iz člana

114. Zakona o radu, uslijed čega je tužba, također, neblagovremena.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi, između ostalog, da je pogrešna odluka drugostepenog suda da tužbu odbaci zbog nepoštivanja rokova drugog pravnog propisa koji dijelom reguliše konkretnu pravnu situaciju ali ne i suštinski, te ističe da to predstavlja onemogućavanje apelantu ali i drugim građanima da traže zaštitu pred sudom u skladu sa za njih najpovoljnijima pravim propisom.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Apelant, u suštini, smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno "pravo na sud", a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na "rješavanje" spora od strane suda. Također, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37.).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, to jest zbog čega je u predmetnom postupku odbacio tužbu apelanta, odnosno zbog čega nisu bili ispunjeni uslovi za meritorno rješavanje konkretne pravne stvari, a u takvom obrazloženju Kantonalnog suda Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3221/21 (M. A.) | Sudska praksa | Aktio