Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3555/21 (Đ. M.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Dokazni postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Mjera obezbjeđenja
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3555/21

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3555/21, rješavajući apelaciju Đemaludina Mutapčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Đemaludina Mutapčića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 860005 21 Mož 2 od 29. septembra 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Đemaludin Mutapčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 20. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 860005 21 Mož 2 od 29. septembra 2021. godine. Apelant je podnescima od 25. oktobra i 6. decembra 2021. godine urgirao da se njegova apelacija uzme u rad i riješi, odnosno donese privremena mjera, dok je 28. oktobra, 17. novembra, 8. i 10. decembra 2021. godine dopunio apelaciju.

2. Istovremeno, apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom će se zabraniti Općini Stari Grad (u daljnjem tekstu: protivnik predlagatelja) da poruši i ukloni vanknjižni stalni poslovni objekt apelanta, koji se nalazi u ulici Jelića broj 1A u Sarajevu (u daljnjem tekstu: poslovni objekt) do pravosnažnog okončanja parničnog postupka u predmetu Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 860005 21 P (ispravno 65 0 P 860005 20 P).

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i protivnika predlagatelja zatraženo je 5. novembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud, protivnik predlagatelja i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 8. do 23. novembra 2021. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

6. Iz sadržaja odgovora na apelaciju proizlazi da je apelant 21. augusta 2020. godine podnio Općinskom sudu tužbu (protiv protivnika predlagatelja i J. P.) radi utvrđenja prava vlasništva na zemljištu na kome se nalazi vanknjižni stalni poslovni objekt apelanta. Istovremeno sa tužbom apelant je podnio i prijedlog za određivanje mjere osiguranja koja je određena rješenjem Općinskog suda od 13. novembra 2020. godine. U žalbenom postupku Kantonalni sud je rješenjem od 15. marta 2021. godine uvažio žalbu protivnika predlagatelja i odbio apelantov prijedlog za određivanje mjere osiguranja. Nakon toga apelant je precizirao tužbeni zahtjev i ponovo 23. aprila 2021. godine podnio prijedlog za određivanje mjere osiguranja.

Postupak u kojem je doneseno osporeno rješenje

7. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 P 860005 21 Mo 2 od 15. juna 2021. godine, koje je ispravljeno rješenjem od 12. jula 2021. godine, odredio mjeru osiguranja kojom je zabranio protivniku predlagatelja (Općini Stari Grad) da otuđi, sakrije, optereti, poruši, zapečati ili na drugi način raspolaže nekretninom - poslovnim prostorom koji je izgrađen na zemljištu preciziranom u rješenju (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište) na kome se nalazi vanknjižni stalni poslovni objekt u površini od 273,69 m2 (ulica Jelića broj 1A), ili na bilo koji drugi način promijeni postojeće stanje stvari čime bi se onemogućila upotreba predmetnog objekta. Istim rješenjem (st. II i III izreke) naloženo je Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda i Službi za imovinskopravne, geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Stari Grad da izvrše upis zabilježbe mjere osiguranja, te je odlučeno da sudska mjera osiguranja ostaje na snazi do pravosnažnog okončanja postupka broj 65 0 P 860005 20 P, ili do donošenja nove odluke o mjeri osiguranja.

8. U obrazloženju rješenja je naveden sadržaj apelantovog prijedloga za određivanje mjere osiguranja u kojem je, između ostalog, navedeno da je na osnovu pismene saglasnosti apelant na predmetnom zemljištu izgradio kao novu stvar na tuđem zemljištu vanknjižni stalni poslovni objekt u kojem je obavljao notarsku službu 13 godina. Dalje, apelant je pokrenuo parnični postupak kojim je tražio utvrđenje prava vlasništva na zemljištu i izgrađenom objektu u skladu sa odredbama Zakona o vlasničkopravnim odnosima, dok je 2016. godine podnio zahtjev za legalizaciju izgrađenog objekta koji još nije pravosnažno okončan. Apelant je istakao da se predmetni objekt ne nalazi u registru poslovnih prostorija i zgrada kojima raspolaže protivnik predlagatelja, odnosno da nije u vlasništvu Općine, te smatra da protivnik predlagatelja nastoji da poruši predmetni objekt čime bi ga onemogućio da dokaže svoje pravo vlasništva na njemu. U odgovoru protivnika predlagatelja je istaknut prigovor presuđene stvari s obzirom na to da je u ranije podnesenom prijedlogu za određivanje mjere osiguranja, kao i u konkretnom prijedlogu koji je podnesen nakon preciziranja tužbenog zahtjeva postavljen deklaratorni tužbeni zahtjev - utvrđivanja prava vlasništva. Dalje, protivnik predlagatelja ističe da iz sadržaja akta na koji se poziva apelant (od 25. januara 2007. godine) proizlazi da je on sačinjen na osnovu Odluke o rasporedu poslovnih djelatnosti na području općine Stari Grad i da njome nije određeno stupanje u posjed imovine koja je u vlasništvu ili sa kojom raspolažu općine, odnosno da apelantu nije dao saglasnost za ulazak u posjed predmetnog zemljišta sa pomoćnim objektom. Pored toga, apelant je stranka u upravnom postupku koji je pokrenuo radi izdavanja naknadne urbanističke saglasnosti za izvedene radove na predmetnom objektu u sklopu kojeg je i izvršen uviđej na licu mjesta (25. juna 2020. godine) kako bi se utvrdile činjenice od značaja za utvrđivanje perioda izgradnje predmetnog objekta. Također, istaknuto je da urbanističkograđevinski inspektor (odnosno nadležna služba protivnika predlagatelja) nije nadležna da poruši predmetni objekt, kao i da nakon inspekcijskog nadzora protivnik predlagatelja nije donio rješenje ili drugi pravni akt zbog toga što je u toku žalbeni postupak kod drugostepenog upravnog organa (u postupku izdavanja naknadne urbanističke saglasnosti). Osim toga, protivnik predlagatelja je naveo da apelant ima na raspolaganju da zatraži zaštitu u skladu sa odredbama člana 60. Zakona o upravnim sporovima (da pokrene upravni spor) ukoliko ne bude zadovoljan ishodom upravnog postupka koji je pokrenuo.

9. Nakon provedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da je apelant na osnovu akta od 25. januara 2007. godine obaviješten da mu je u ulici Jelića 1A dozvoljeno obavljanje notarske djelatnosti nakon čega je apelant stupio u posjed predmetnog zemljišta (koje je upisano kao državno vlasništvo sa pravom raspolaganja protivnika predlagatelja na jednoj k.č. od 2/3 dijela, a na drugoj k.č. od 1/1 dijela). Apelant je na tom zemljištu tokom 2007. godine, u skladu sa nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka za oblast vještačenja građevina (kojim je utvrđeno šta je potrebno rekonstruirati i adaptirati na objektu koji se nalazio na predmetnom zemljištu), izgradio stalni poslovni objekt, dok je jedan dio izgradio 2017. godine (arhiva). Dalje, utvrđeno je da se protivnik predlagatelja nije protivio izvođenju radova iako je znao, odnosno morao je znati u kakvom se stanju nalazi nekretnina u kojoj je apelantu odobreno obavljanje notarske djelatnosti, odnosno da je objekt neuvjetan za korištenje, kao i da apelant navedeni objekt koristi i danas. Urbanističko-građevinski inspektor je nakon izvršenog inspekcijskog nadzora identificirao radove koji su izvedeni bez odobrenja za građenje uz konstataciju da su oni izvedeni prije 13 godina, te je naveo da će postupiti u skladu sa važećim Zakonom o prostornom uređenju i Zakonom o inspekcijama Kantona Sarajevo.

10. Općinski sud je citirao odredbu člana 269. stav 1. tač. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je naveo da je apelant učinio vjerovatnim postojanje svog prava (izgradnjom poslovnog objekta i njegovim nesmetanim korištenjem tokom 13 godina), kao i namjeru protivnika predlagatelja da bi bez donošenja mjere osiguranja mogao promijeniti postojeće stanje stvari i štetno utjecati na njegova prava (s obzirom na izvršeni inspekcijski nadzor i konstatacije iz njega zbog čega bi za apelanta mogla nastupiti nenadoknadiva šteta). Naime, u slučaju uklanjanja poslovnog objekta, parnica koja se vodi po tužbi apelanta radi utvrđivanja vanknjižnog vlasništva na objektu izgrađenom na predmetnom zemljištu bi bila dovedena u besmisao zbog toga što bi se vodio spor o nekretnini koja ne postoji, zbog čega je Općinski sud odlučio kao u izreci presude. Također, Općinski sud je ocijenio neosnovanim prigovor protivnika predlagatelja da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari. S tim u vezi, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 67. stav 1. tačka 4. ZPP uz konstataciju da se prigovor presuđene stvari može isticati samo u parnici, odnosno da se navedeni prigovor ne može isticati u postupku po prijedlogu za donošenje mjere osiguranja.

11. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 860005 21 Mož 2 od 29. septembra 2021. godine uvažena je žalba protivnika predlagatelja i preinačeno je prvostepeno rješenje na način što je u cijelosti odbijen apelantov prijedlog za određivanje mjere osiguranja. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je ponovio odlučenje prvostepenog suda i sadržaj žalbe protivnika predlagatelja, te je nakon što je ispitao prvostepeno rješenje (u granicama propisanim članom 221. a u vezi sa članom 236. ZPP) naveo da su osnovani žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 269. st. 1. i 2. ZPP (ispravno stav 1. tač. 1. i 2) i naveo da je svrha svake mjere osiguranja osiguranje potraživanja na koje je upravljen tužbeni zahtjev, dok je cilj mjere osiguranje potraživanja ili prava koje je predmet tužbenog zahtjeva. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da se mjera osiguranja mora konstantno posmatrati u vezi sa postavljenim tužbenim zahtjevom i nalaziti funkcionalna veza između tužbenog zahtjeva i mjere (da li predložena mjera osiguranja zaista osigurava postavljeni tužbeni zahtjev u smislu odredbe člana 269. ZPP), te se nužno mora ocijeniti i svrsishodnost predložene mjere osiguranja u vezi sa postavljenim tužbenim zahtjevom. Dalje, tužbeni zahtjev apelanta (predlagatelja u ovoj pravnoj stvari) je postavljen na utvrđenje da je apelant stekao pravo vlasništva na predmetnom zemljištu na kojem se nalazi vanknjižni stalni poslovni objekt u površini od 273,69 m2. Polazeći od pretpostavke da je ispunjen prvi uvjet iz odredbe člana 269. ZPP, odnosno da je apelant učinio vjerovatnim postojanje prava koje treba da utvrdi tužbenim zahtjevom, proizlazi da u konkretnom slučaju ne postoji opasnost s obzirom na to da se tužbenim zahtjevom ne traži ostvarivanje određene tražbine, niti se radi o potraživanju apelanta. Naime, tužbenim zahtjevom se traži utvrđenje stjecanja prava vlasništva na predmetnom zemljištu na kojem pravo raspolaganja ima protivnik predlagatelja, za koje zemljište apelant tvrdi da je svojim radom od svog materijala i svojim sredstvima izgradio stalni poslovni objekt. Kantonalni sud je naveo da je, prema stanju spisa, odbijen apelantov zahtjev za izdavanje naknadne urbanističke saglasnosti za izvedene radove na izgradnji stalnog poslovnog objekta na predmetnom zemljištu, dok još uvijek (nadležni organ) nije odlučio o apelantovoj žalbi u tom postupku. Osim toga, navodi zapisnika sačinjenog prilikom inspekcijskog nadzora (da će inspekcija postupiti u skladu sa važećim Zakonom o prostornom uređenju i Zakonom o inspekcijama KS), u situaciji kada se vodi upravni postupak za dobivanje naknadne urbanističke saglasnosti (s obzirom na to da je objekt izgrađen bez pravomoćnog odobrenja za gradnju), ne dokazuju namjeru protivnika predlagatelja da štetno utječe na prava apelanta. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da nisu kumulativno ispunjeni uvjeti iz odredbe člana 269. ZPP zbog čega je primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP uvažio žalbu protivnika predlagatelja i preinačio prvostepeno rješenje kao u izreci rješenja.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo hronologiju predmetnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje, te je istakao da je protiv protivnika predlagatelja (Općine Stari Grad) podnio tužbu kojom traži da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva građenjem na predmetnom zemljištu na osnovu Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Dalje, apelant smatra da je Kantonalni sud prilikom donošenja osporenog rješenja zanemario relevantne činjenice i dokaze, da u obrazloženju nije dao jasne razloge za svoju odluku, kao i da nije obrazložio ocjenu izvedenih dokaza pri čemu je istakao akt protivnika predlagatelja od 20. maja 2021. godine. Apelant je u svojoj urgenciji od 25. oktobra 2021. godine, između ostalog, naveo da je osporena odluka „zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i da je proizvoljna“. Također, apelant ukazuje da je pogrešan zaključak Kantonalnog suda da pravo raspolaganja na predmetnom zemljištu ima protivnik predlagatelja, već da je njegov udio na jednoj parceli 2/3, kao i zaključak da nema namjere protivnika predlagatelja da štetno utječe na njegova prava. Apelant je istakao da se bezuspješno više puta obraćao protivniku predlagatelja zahtjevima za legalizaciju stalnog poslovnog objekta koji je izgradio na predmetnom zemljištu nakon čega je podnio tužbu, kao i da je osporenom odlukom očigledno povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka.

13. U svom zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je istakao da mu je prvostepeni sud pružio sudsku zaštitu u ovoj fazi parničnog postupka, dok je drugostepeni sud proizvoljno i neosnovano preinačio prvostepeno rješenje. Pri tome apelant je ukazao da je privremena mjera osnovana, hitna i neophodna zbog toga što ima dokaze o građenju na tuđem zemljištu, dok protivnik predlagatelja odbija da izvrši legalizaciju i traži zaključivanje ugovora o zakupu predmetnog objekta iako nije njegov graditelj ili vlasnik, te smatra da je vlasništvo na predmetnom zemljištu protivnik predlagatelja izgubio nakon što je on kao investitor izgradio predmetni objekt. Također, apelant smatra da protivnik predlagatelja želi da promijeni postojeće stanje, ili da na drugi način štetno utječe na njegova prava, te da radnje koje preduzima protivnik predlagatelja (traži ugovor o zakupu, izlazak na lice mjesta, slikanje, mjerenje, zapisivanje) ukazuju na to da prijeti rušenje predmetnog objekta u kojem obavlja poslove advokata i čijim rušenjem bi nastupila nenadoknadiva šteta.

14. Apelant je dopisom od 17. novembra 2021. godine obavijestio Ustavni sud da je, po zahtjevu protivnika predlagatelja, federalni građevinski inspektor izvršio inspekcijski nadzor u poslovnom objektu i sačinio zapisnik (koji je dostavio uz dopis) u kojem je kao predmet nadzora naveo „izgradnja poslovnog objekta u ulici Jelića 1A“. Također, apelant je dopisima od 8. i 10. decembra 2021. godine obavijestio Ustavni sud da je 8. decembra 2021. godine zaprimio rješenje nadležnog ministarstva kojim je odbijena njegova žalba u postupku izdavanja naknadne urbanističke saglasnosti za stalni poslovni objekt, te je ukazao na određene dijelove navedenog rješenja koje je dostavio uz dopis.

II.Odgovor na apelaciju

15. Kantonalni sud je u svom odgovoru naveo da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji.

16. Općinski sud je u odgovoru naveo da je apelacija podnesena protiv odluke Kantonalnog suda, te da prilikom donošenja odluke nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji.

17. Protivnik predlagatelja je u odgovoru na apelaciju naveo hronologiju predmetnog postupka, te je ponovio svoje navode iz odgovora na prijedlog za donošenje mjere osiguranja (navedene u činjeničnom dijelu odluke) koji se odnose na predmetno zemljište na kome se nalazi vanknjižni stalni poslovni objekt (dozvola za obavljanje notarske djelatnosti, upravni postupak legalizacije poslovnog objekta koji je pokrenuo apelant). Dalje, u odgovoru je navedeno da se apelant u žalbenom postupku povodom njegovog prijedloga za određivanje mjere osiguranja (koju osporava u predmetnoj apelaciji) pozvao na precizirani tužbeni zahtjev od 8. septembra 2021. godine iz kojeg proizlazi da se radi o deklaratornom tužbenom zahtjevu, odnosno da apelant traži da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva na predmetnom zemljištu. S tim u vezi, protivnik predlagatelja je istakao da apelant traži da sud utvrdi postojanje njegovog prava vlasništva na zemljištu i objektu na kojem je bez odobrenja za građenje sagradio vanknjižni stalni poslovni objekt. Naime, protivnik predlagatelja smatra da je Kantonalni sud pravilno zaključio da u konkretnom slučaju ne postoji pravo apelanta čije se ostvarenje traži tužbenim zahtjevom i koje bi se trebalo osigurati mjerom osiguranja odnosno da ne postoji funkcionalna povezanost tužbenog zahtjeva i mjere osiguranja. Protivnik predlagatelja je naveo da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji, te je predložio da se predmetna apelacija zajedno sa prijedlogom za određivanje privremene mjere odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. tač. 2), 3), 8), 9), 12) i 13) ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 229.(stav 1. tačka 4.)

Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:

4)ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;

Član 269. (stav 1. tač. 1. i 2.)

(1) Mjera osiguranja može se odrediti:

1)ako predlagač osiguranja učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava, i 2)ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno uticati na prava predlagača osiguranja.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 P 860005 21 Mož 2 od 29. septembra 2021. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 1. oktobra 2021. godine a apelacija je podnesena 20. oktobra 2021. godine, tj. apelacija je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

26. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je apelant apelacijom osporio rješenje Kantonalnog suda kojim je konačno odlučeno o prijedlogu apelanta za donošenje mjere osiguranja. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je potrebno, prije svega, odgovoriti na pitanje da li je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv na konkretan slučaj. Podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1676/10 od 27. novembra 2010. godine, tačka 48, dostupna na www.ustavnisud.ba), koja se oslanja na praksu Evropskog suda iz predmeta Micallef protiv Malte, presuda od 15. oktobra 2009. godine, Ustavni sud podsjeća da je u glavnom postupku, odnosno parničnom postupku, apelant tužbom tražio zaštitu svojih imovinskih prava putem zahtjeva da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva na predmetnom zemljištu na kojem se nalazi vanknjižni stalni poslovni objekt. Svrha prijedloga apelanta da se zabrani protivniku predlagatelja da otuđi, sakrije, optereti, poruši, zapečati ili na drugi način raspolaže nekretninom - poslovnim prostorom koji je izgrađen na predmetnom zemljištu, ili na bilo koji drugi način promijeni postojeće stanje stvari, čime bi se onemogućila upotreba predmetnog objekta, također je bila da se zaštite imovinski interesi apelanta koji bi došli u pitanje spornim postupanjem protivnika predlagatelja povodom čega apelant traži utvrđenje prava vlasništva u glavnom postupku. Stoga, proizlazi da je postupak za donošenje osporenog rješenja bio odlučujući za djelotvorno ostvarivanje građanskih prava apelanta. Prema tome, Ustavni sud, uzimajući u obzir kriterije koje je uspostavio Evropski sud u predmetu Micallef protiv Malte, smatra da se na postupak donošenja osporenog rješenja primjenjuju garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

27. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu odlukom Kantonalnog suda kojom je odbijen apelantov prijedlog za određivanje mjere osiguranja. U tom pravcu Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi, te da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti parničnih stranaka.

28. U vezi s apelacionim navodima kojima se ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je u okolnostima konkretnog postupka koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda došlo do proizvoljne primjene prava.

30. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996.godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

31. U vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud svojim rješenjem od 15. juna 2021. godine (ispravljenim rješenjem od 12. jula 2021. godine) odredio mjeru osiguranja na način da je zabranio protivniku predlagatelja da otuđi, sakrije, optereti, poruši, zapečati ili na drugi način raspolaže nekretninom - poslovnim prostorom koji je izgrađen na predmetnom zemljištu na kome se nalazi vanknjižni stalni poslovni objekt, ili da na bilo koji drugi način promijeni postojeće stanje stvari čime bi se onemogućila upotreba predmetnog objekta. Nakon toga, rješavajući po žalbi protivnika predlagatelja, Kantonalni sud je rješenjem koje je osporeno predmetnom apelacijom preinačio navedeno rješenje i odbio predloženu mjeru osiguranja uz obrazloženje da u konkretnom slučaju nisu kumulativno ispunjeni uvjeti iz odredbe člana 269. ZPP.

32. Dovodeći navedene činjenice predmeta u kontekst s citiranim odredbama ZPP, Ustavni sud zapaža da je, suprotno apelantovim navodima, Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je Kantonalni sud detaljno ispitao relevantne okolnosti konkretnog slučaja utvrdivši da u konkretnom predmetu apelant tužbenim zahtjevom traži samo utvrđenje prava (vlasništva na predmetnom zemljištu), odnosno da u konkretnom slučaju ne postoji opasnost jer se tužbenim zahtjevom ne traži ostvarivanje određene tražbine, niti se radi o potraživanju apelanta. Naime, Kantonalni sud je ukazao da, pod pretpostavkom da je apelant učinio vjerovatnim postojanje prava koje se treba utvrditi tužbenim zahtjevom, apelant nije učinio vjerovatnim da protivnik predlagatelja preduzima, ili da će preduzeti određene radnje kojima bi, shodno sadržaju tužbenog zahtjeva, otežao ili onemogućio apelanta u ostvarivanju njegovih prava. Ovo tim prije što je apelant, pored predmetnog parničnog postupka, pokrenuo (upravni) postupak za izdavanje naknadne urbanističke saglasnosti za izgrađeni poslovni objekt o kojem još uvijek nije pravosnažno odlučeno, dok iz inspekcijskog zapisnika na koji se poziva apelant ne proizlazi namjera protivnika predlagatelja da štetno utječe na prava apelanta. Shodno navedenom, Kantonalni sud je zaključio da za određivanje predložene mjere osiguranja u konkretnom slučaju nisu kumulativno ispunjeni uvjeti iz odredbe člana 269. stav (1). tač. 1. 2. ZPP. Stoga, Ustavni sud smatra da je obrazloženje Kantonalnog suda jasno i argumentirano, te u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.

33. U vezi s prigovorima kojima apelant ukazuje na kršenje načela ravnopravnosti strana, Ustavni sud primjećuje da apelant navedeni prigovor obrazlaže u kontekstu ocjene dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa, što je Ustavni sud već ispitao. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nalazi da apelant nije ponudio bilo kakve druge argumente u tom pogledu, odnosno da nema dokaza koji bi ukazivali da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o apelantovim građanskim pravima prekršili načelo „jednakosti oružja“.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

35. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani.

36. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada je Kantonalni sud dao jasno obrazloženje da apelant nije uspio dokazati osnovanost svog prijedloga za određivanje predložene mjere osiguranja u smislu člana 269. stav (1) tač. 1) i 2) ZPP, koje obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava vezuje za iste tvrdnje koje je iznio u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3555/21 (Đ. M.) | Sudska praksa | Aktio