Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1006/20 (Udruženje korisnika kredita „Švicarac“ Bugojno)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Upravni spor
- Konkurencijsko vijeće
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1006/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-1006/20, rješavajući apelaciju Udruženja korisnika kredita „Švicarac“ Bugojno, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Udruženje korisnika kredita „Švicarac“ Bugojno podnesena protiv presude Sud BiH broj S1 3 U 028562 18 U od 16. januara 2020. godine i rješenja Konkurencijskog vijeća Bosne i Hercegovine broj UP-02-26-3-002- 164/17 od 4. aprila 2018. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Udruženje korisnika kredita „Švicarac“ Bugojno (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Advokat Kerim Karabdić advokat iz Sarajeva, podnio je 19. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 028562 18 U od 16. januara 2020. godine i rješenja Konkurencijskog vijeća Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Konkurencijsko vijeće) broj UP-02-26-3-002-164/17 od 4. aprila 2018. godine.
2. Konkurencijsko vijeće je, rješenjem broj UP-02-26-3-002-164/17 od 4. aprila 2018. godine, između ostalog, odbilo apelantov zahtjev protiv Addiko Bank d.d. Sarajevo i Addiko bank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: banke) kojim je tražio da se utvrdi postojanje zabranjenih konkurencijskih djelovanja iz člana. 10. stav (2) tač. a), b), c) i d) (tačka 1. izreke osporenog rješenja) i člana 4. stav (2) tač. a). b), c) i d) Zakona o konkurenciji (tačka 2. izreke osporenog rješenja). Također, odbijen je i apelantov zahtjev protiv navedenih banaka i Agencije za bankarstvo Federacije BiH i Agencije za bankarstvo RS (u daljnjem tekstu: Agencije) da se utvrdi postojanje zabranjenih konkurencijskih radnji iz člana 4. stav (1) tač. a), b), c), d) i e) Zakona o konkurenciji (tačka 3. izreke osporenog rješenja. Apelant je obavezan da bankama plati troškove postupka kako je to navedeno u izreci osporenog rješenja (tačka 5. izreke osporenog rješenja). Iz sadržaja rješenja proizilazi da je apelant je tražio da Konkurencijsko vijeće utvrdi postojanje sporazuma između banaka i banaka i Agencija koji je protivan Zakonu o konkurenciji u odnosu na zaključivanje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom, kojom su se korisnici kredita obavezali da će kredit koji su primili u konvertibilnim markama vratiti u vrijednosti prema kursu švicarskog franka (u daljnjem tekstu: CHF), obrazloživši, između ostalog, da su banke kreditori naplatili dvostruko veći iznos glavnice od isplaćenog.
3. U relevantnom dijelu obrazloženja osprenog rješenja(str. 47. i dalje), Konkurencijsko vijeće je navelo da je, u geografskom smislu, relevantno tržište plasiranja kredita sa valutnom klauzulom CHF u konkretnom slučaju Federacija BiH i Republika Srpska. Dalje je utvrđeno da su u Federaciji BiH u plasiranju takvih kredita učestvovale 22 banke i 10 banaka u Republici Srpskoj. Na osnovu svih provedenih dokaza i vještačenja, Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da banke u konkretnom slučaju nemaju dominantan položaj na relevantnom tržištu i da ga ne zloupotrebljavaju, tim prije što na relevantnom tržištu nemaju odlučujući tržišni udio. Stoga je odbijen apelantov zahtjev u odnosu na član 10. stav (2) tač. a), b), c) i d) Zakona o konkurenciji.
4. Dalje, Konkurencijsko vijeće je navelo da je neosnovan apelantov zahtjev i za utvrđivanjem postojanja zabranjenih sporazuma između banaka u konkretnom slučaju, zato što ove dvije banke djeluju na zasebnim relevantnim tržištima, ali da u bankarskom sistemu Bosne i Hercegovine nastupaju kao jedan privredni subjekt, odnosno čine ekonomsku cjelinu i provode usklađenu politiku poslovanja. Stoga se, kako je dalje zaključeno, ne radi „ni o kakvom sporazumu, a ponajmanje zabranjenom, između [banaka ]“, zato što se odredbe člana 4. Zakona o konkurenciji odnose na sporazume koji nastaju između privrednih subjekata koji su konkurenti na tržištu i „za cilj imaju prvenstveno isključivanje ostalih konkurenata sa relevantnog tržišta, a ne na društva koja predstavljaju jedinstvenu ekonomsku jedinicu.“ Također je navedeno da se u konkretnom slučaju radi o kreditima sa valutnom klauzulom, što nije suprotno pozitivnim propisima, kao i da ti ugovori između banaka u konkretnom slučaju i njihovih korisnika i aneksi uz njih, koji su zaključivani na dobrovoljnoj osnovi i prema propisanim kriterijima, predstavljaju obligaciono-pravne ugovore. To dalje znači, kako je navelo Konkurencijsko vijeće, da se ne radi o kategoriji sporazuma u smislu Zakona o konkurenciji, zato što nisu sklopljeni između privrednih subjekata, već o obligaciono pravnim odnosima između banaka i fizičkih lica – korisnika kredita, na koje se ne primjenjuje Zakon o konkurenciji, već Zakon o obligaciono pravnim odnosima. Stoga utvrđivanje eventualne ništavosti tih ugovora ne ulazi u nadležnost Konkurencijskog vijeća, već redovnih sudova, a navodna nezakonitost ili ništavost ugovora može se utvrđivati samo za svaki ugovor pojedinačno. U vezi s tim je navedeno da su i Vrhovni sud FBiH i Vrhovni sud RS, odlučujući o tužbama koje su podnesene radi utvrđivanja ništavosti ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom, zauzeli stav da se ne radi o ništavim pravnim poslovima u smislu Zakona o obligacionim odnosima, te da je valutna klauzula dopušteno sredstvo ugovaranja.
5. Konkurencijsko vijeće je također utvrdilo da je neosnovan i dio apelantovog zahtjeva kojim se ukazivalo da je propustom Agencija da djelotvorno preduzmu mjere radi zaštite potrošača, uključujući i apelanta, došlo do ostvarivanja zajedničkog djelovanja sa bankama u konkretnom slučaju i „izričitog i prešutnog dogovora“ koji imaju obilježje zabranjenog sporazuma. U vezi s tim je ponovljeno u obrazloženju osporenog rješenja da je osnovna pretpostavka za postojanje zabranjenih sporazuma, prešutnih dogovora i sl. iz člana 4. Zakona o konkurencijskom vijeću, da oni „nastaju između konkurenata na istom tržištu“, što ovdje nije slučaj. Dok su banke u konkretnom slučaju privredni subjekti koji pripadaju istoj grupaciji, Agencije su entitetske institucije „sa jasno definisanim zakonskim nadležnostima“, zbog čega „nisu, niti bi hipotetički mogle biti učesnici istog relevantnog tržišta na kojima učestvuju banke kreditori, niti su konkurenti bankama kreditorima“.
6. Protiv ovog rješenja, apelant je izjavio tužbu koju je Sud BiH, presudom broj S1 3 U 028562 18 U od 16. januara 2020. godine, odbio. U obrazloženju presude, Sud BiH je naveo da je Konkurencijsko vijeće, nakon održane usmene rasprave, utvrdilo relevantne činjenice i donijelo rješenje koje u odnosu na pravno stanovište Konkurencijskog vijeća u cijelosti prihvata i taj sud. U bitnome, Sud BiH je ponovio relevantne zaključke iz obrazloženja iz osporenog rješenja Konkurencijskog vijeća, koji su već navedeni u ovoj odluci.
7. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Suda BiH i rješenjem Konkurencijskog vijeća prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.(k) ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su osporene odluke donesene „proizvoljnom primjenom materijalnog prava“ što predstavlja kršenje njegovog prava na pravično suđenje, ali i prava na imovinu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
9. U konkretnom slučaju, apelant je u zahtjevu Konkurencijskom vijeću i u tužbi pred Sudom BiH tvrdio da se kod zaključenja ugovora sa valutnom klauzulom CHF radilo o sporazumu između banaka i Agencija koji je zabranjen Zakonom o konkurenciji što, kako tvrdi i u apelaciji, vodi ništavosti tih ugovora. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je apelant udruženje koje je osnovano, kako je to navedeno u rješenju Konkurencijskog vijeća, radi, između ostalog, „povezivanja korisnika kredita u švicarskim francima (CHF) kod poslovnih banaka u Bosni i Hercegovini, s ciljem zaštite i ostvarivanja prava korisnika kredita prema važećim propisima [...]“. U tom svojstvu apelant se i pojavio sa ovakvim zahtjevom pred Konkurencijskim vijećem, a onda i pred Sudom BiH.
10. Međutim, u apelaciji apelant tvrdi da je osporenim odlukama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje i imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud, zapaža da apelant nije ni u kakvom obligaciono pravnom ili drugom građansko pravnom odnosu sa bankama ili Agencijama u konkretnom slučaju, kako je to zaključio i Sud BiH i Konkurencijsko vijeće. U takvom odnosu sa bankama su isključivo korisnici kredita koji su zaključili pojedinačne ugovore sa bankama. To što apelant okuplja članove koji su korisnici kredita sa valutnom klauzulom CHF, ne znači da je je svojim zahtjevom Konkurencijskom vijeću pokrenuo pitanje svoje imovine, niti da se u postupku odlučivalo o njegovim građansko pravnim obavezama. Dakle, ne mogu se prihvatiti apelantove tvrdnje da je odbijanjem zahtjeva kako je postavljen prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje ili imovinu, zato što u konkretnom slučaju nije ni odlučivano o apelantovim „građanskim pravima i obavezama“ u smislu člana 6. Evropske konvencije, niti o njegovom pravu na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
11. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da pitanja koja su rješavana osporenim odlukama ne ulaze u opseg apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, niti u opseg njegovog prava na imovinu iz člana II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa su ovakvi apelantovi navodi ratione materiae nedopustivi.
12. Stoga, imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić