Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1064/20 (K. P.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Izvršenje
- Kamata
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja
- Zakon o izvršnom postupku · čl. 1
- Zakon o visini stope zatezne kamate
- Zakon o izmjeni Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja
- Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja
- Ispravka Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja (objavljenog na hrvatskom jeziku)
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-1064/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1064/20, rješavajući apelaciju Klare Petrović, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 16. prosinca 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Klare Petrović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 103332 19 Rev od 4. veljače 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Klara Petrović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, koju zastupa Zdenko Milas, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Milas, Martinović & partneri d.o.o. Ljubuški, podnijela je 23. ožujka 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 103332 19 Rev od 4. veljače 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), tužene UniCredit Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) i umješača u postupku na strani tužene „Sarajevo osiguranja“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: umješač) zatraženo je 26. srpnja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Općinski sud, tužena i umješač su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 28. srpnja do 25. kolovoza 2021. godine. Kantonalni sud u ostavljenom roku nije dostavio dogovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 103332 12 P od 18. veljače 2015. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila isplatu na ime naknade štete u iznosu od 30.578, 00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. lipnja 2014. godine. Istom presudom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Apelantica je tužbu podnijela 13. siječnja 2012. godine tvrdeći da joj je šteta nastala zbog pogrešno obračunate kamate od tužene u izvršnom postupku, koji je pokrenula radi naplate novčanog potraživanja po pravomoćnim i izvršnim ispravama, i to presudama Općinskog suda u Ljubuškom od 10. listopada 1990. godine i Kantonalnog suda u Širokom Brijegu od 20. kolovoza 1997. godine, kojima je umješač u postupku obvezan da apelantici naknadi štetu na vozilu u iznosu od 111.375,00 jugoslavenskih dinara, sa zakonskim zateznim kamatama, počev od 20. kolovoza 1990. godine, pa do isplate.
6. Na temelju provedenih dokaza i njihovom ocjenom, u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je utvrdio da je apelantica na temelju izvršnih isprava (presuda iz prethodne točke ove odluke), 12. travnja 2005. godine, pokrenula izvršni postupak protiv umješača, koji je okončan donošenjem rješenja o izvršenju kojim je određeno izvršenje pljenidbom novčanih sredstava sa računa umješača, koja su se nalazila kod tužene i to u iznosu od 28,56 KM na ime glavnog duga sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. kolovoza 1990. godine, pa do isplate, kao i iznosa 441,00 KM na ime troškova izvršnog postupka. Utvrđeno je, što nije sporno, i da je tužena postupila po rješenju o izvršenju, tako što je 16. lipnja 2011. godine na račun punomoćnika apelantice prebacila zaplijenjena novčana sredstva sa računa umješača, u ukupnom iznosu od 540,83 KM, i to na ime glavnog duga 28,56 KM, zatim, 71,27 KM na ime zatezne kamate na taj iznos i 441,00 KM na ime troškova postupka.
7. Sporno je bilo da li je tužena pravilno postupila pri provođenju rješenja o izvršenju ili je pri tome uzrokovala štetu apelantici. Prilikom odlučenja Općinski sud je imao u vidu odredbe članka 166. stavak 2. i članak 175. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Zatim je Općinski podsjetio da je rješenjem o izvršenju od 8. ožujka 2011. godine jasno određen iznos glavnog duga i troškova izvršnog postupka, te je određeno da se glavni dug treba isplatiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, počev od 20. kolovoza 1990. godine, pa do isplate, da je navedeno rješenje postalo pravomoćno 23. ožujka 2011. godine, nakon čega je dostavljeno na postupanje tuženoj, uz nalog od 24. svibnja 2014. godine kojim je tuženoj naloženo da odmah postupi po rješenju, što je bila obveza tužene. Tužena je tvrdila da je u potpunosti postupila po rješenju o izvršenju uz naglasak da je zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnog duga obračunala u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja (u daljnjem tekstu: Zakon o visini stope). Navedeno je potvrđeno i nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke, odnosno dopunom nalaza, koji je proveden tijekom postupka. Shodno tome, ostalo je sporno pitanje da li je tužena imala osnov u navedenom zakonu za obračun kamata.
8. U vezi s tim, Općinski sud je naglasio da je obveza plaćanja kamata nastala pravomoćnošću presude Općinskog suda u Ljubuškom kojom je umješač obvezan na isplatu zakonske zatezne kamate, počev od 20. kolovoza 1990. godine. Zatim je Općinski sud istakao da je tuženi od izvršnog suda 25. svibnja 2011. godine tražio pojašnjenje što je osnov izvršne isprave za izvršenje, kako bi obračunao zakonske zatezne kamate, što je relevantno upravo za ovaj postupak obzirom na kasnije izmjene Zakona o visini stope kojim je određeno da se oniodnosi i na dugovanja po osnovu naknade štete iz osnova obligacionih odnosa („Službene novine FBiH“ broj 29/05), nakon čega je tužena izvršila obračun kamate u skladu sa važećim zakonom i Odlukom Ustavnog suda broj U 50/01 iz čega slijedi zaključak da je tužena obračun zakonskih zateznih kamata izvršila po predmetnom rješenju i u skladu sa tada važećim propisima, i to Zakonom o visini stope u iznosu od 12% godišnje jednostavnom metodom obračuna za cijeli period za koji je apelantici utvrđeno pravo na zakonske zatezne kamate (članak 4. Zakona o visini stope). Navedeno proizlazi iz spisa izvršnog predmeta.
9. Općinski sud je naveo da je ocjenjujući sve provedene dokaze, uključujući i dopunski nalaz i mišljenje vještaka, utvrdio da je tužena pravilno postupila prilikom provođenja rješenja o izvršenju i u skladu sa tada važećim propisima i nalozima suda i da shodno tome ne postoji odgovornost tužene u smislu članka 175. ZIP-a u vezi sa člankom 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
10. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi apelantice protiv prvostupanjske presude, donio Presudu broj 58 0 P 10332 15 Gž od 29. svibnja 2019. godine kojom je žalbu odbio i prvostupanjsku presudu potvrdio. Nakon što je razmotrio sve žalbene prigovore u svjetlu osporene presude, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i to Zakon o visini stope sa izmjenama tog zakona kada je odbio tužbeni zahtjev. U suštini, kako je istakao Kantonalni sud, sporno je samo pravno pitanje da li je kamatu na glavnicu trebalo obračunati po kamatnim stopama koje su vrijedile od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa dosuđenog prema pravomoćnoj presudi do dana provođenja izvršenja, ili po kamatnim stopama prema odredbama Zakona o visini stope („Službene novine RBiH“ broj 56/04), kao i prema izmjenama tog zakona („Službene novine FBiH“ br. 29/05 i 48/11). Ne spori se, kako je naveo Kantonalni sud, činjenica da je pravomoćnim rješenjem o izvršenju određeno izvršenje u korist apelantice radi namirenja novčanog potraživanja i to glavnog duga od 28,56 KM sa zateznom kamatom počev od 20. kolovoza 1990. godine. Dakle, visina glavnog duga nije sporna, ali je sporan obračun zatezne kamate i način na koji je ona obračunata. Za razrješenje spornog pravog pitanja treba poći od karaktera glavnog potraživanja koje je bilo predmet obračuna zatezne kamate, a u konkretnom slučaju radi se o naknadi štete nastaloj u prometnoj nezgodi po osnovu obveznog osiguranja. Odredbama Zakona o visini stope u izmijenjenoj i dopunjenoj formi propisan je način obračuna zakonskih kamata na neizmirenim dugovanjima nastalim na temelju naknade štete upravo iz osnova obveznog osiguranja koje je tužena primijenila, te je stoga tužena pravilno obračunala zatezne kamate na iznos glavnog dugovanja.
11. Odlučujući o reviziji apelantice Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 103332 19 Rev od 4. veljače 2020. godine reviziju odbio. Po ocjeni Vrhovnog suda, drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbe članka 166. stavak 2. i članak 175. ZIP-a, a u vezi sa člankom 154. ZOO, te odredbe Zakona o visini stope kada je odbio žalbu apelantice i potvrdio prvostupanjsku presudu. Vrhovni sud je potvrdio stav nižestupanjskih sudova da je tužena pravilno obračunala zakonske zatezne kamate po dostavljenom rješenju o izvršenju od 8. ožujka 2011. godine, primijenivši Zakon o visini stope, prema kojem je bankarska organizacija bila dužna postupiti. Prema tome, apelantica se u reviziji neutemeljeno poziva na proizvoljnu primjenu prava, jer je tužena izvršila obračun zateznih kamata u skladu sa prinudnim propisima koji su bili na snazi u vrijeme provođenja izvršnog postupka.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelantica se poziva na kršenje prava na pravično suđenje i imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U navodima apelacije se, između ostalog, tvrdi da suština spora leži u činjenici što su redovni sudovi zauzeli stav da se stopa zateznih kamata na pravomoćnu utvrđenu obvezu izvršenika određuje prema kamatnim stopama po Zakonu o visini stope, a apelantica smatra da su odredbe tog zakona u cijelosti protivne odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i odredbama Europske konvencije. Prema mišljenju apelantice, redovni sudovi nisu pravilno primijenili materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje. U vezi s tim, apelantica ističe da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope stupio na snagu 8. kolovoza 2011. godine, pa se postavlja pitanje kako se taj zakon mogao primijeniti na dan provedbe djelomičnog izvršenja 16. lipnja 2011. godine. Nasuprot stavova redovnih sudova, apelantica smatra da nije bilo mjesta za primjenu Zakona o visini stope, koji je suprotan Ustavu Bosne i Hercegovine i odredbama Europske konvencije. U vezi s tim, apelantica se pozvala na praksu Ustavnog suda zauzetu u predmetu broj U 50/01. Potom, apelantica navodi da je u nizu svojih odluka Ustavni sud, nakon što je Parlament FBIH donio protuustavni zakon iz 2005. godine, naglašavao da su i te zakonske izmjene neustavne, da sudovi i drugi organi i tijela ne mogu svoje odluke zasnivati na takvim neustavnim propisima. Shodno tome, apelantica se pozvala na odluke iz apelacione nadležnosti Ustavnog suda br. AP 1311/06, AP 2312/06, AP 986/07 i AP 407/08. Apelantica se, također, pozvala i na sudsku praksu Vrhovnog suda (koja nije dostavljena iako je navedena u popisu dokumenata koji su priloženi uz apelaciju), ali i Kantonalnog suda u kojima nije primijenjen Zakon o visini stope jer su odredbe tog zakona neustavne. Zatim, apelantica naglašava da su odredbama Zakona o visini stope retroaktivno mijenjani zakonski propisi o zateznim kamatama koji su doneseni prije 25 godina i više (u konkretnom slučaju od 11. kolovoza 1990. godine) jer je 2004. godine i kasnije retroaktivno mijenjana stopa zateznih kamata određenih zakona koji su doneseni i koji su u konkretnom slučaju primijenjeni. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje prava apelantice na koja se u apelaciji pozvala, osporena presuda ukine i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud i Općinski sud se sve prigovore ocijenili neutemeljenim predloživši da se apelacija odbije kao neutemeljena jer osporenim odlukama nisu prekršena prava apelantice na koja se pozvala u apelaciji.
14. Tuženi i umješač su u iscrpnim odgovorima na apelaciju sve prigovore ocijenili neutemeljenim jer u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za naknadu štete budući da je tužena prilikom obračuna kamata postupila u skladu sa važećim propisima. Pri tome su se pozvali na praksu Ustavnog suda u predmetima koji su pokretali identično činjenično i pravno pitanje koja takav stav potvrđuje. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ("Službene novine Federacije BiH" br. 56/04, 68/04 – ispravka, 29/05 i 48/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 1.
Ovim Zakonom propisuje se način obračuna zateznih kamata po neizmirenim dugovanjima na temelju ugovora iz dužničko-povjerilačkih odnosa i dugovanja nastalih na temelju naknade štete iz osnove obveznih osiguranja u periodu od 01.12.1989. godine do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH", broj 51/01).
Članak 4.
Postupci za utvrđivanje visine zatezne kamate iz članka 1. ovog zakona koji nisu okončani do dana stupanja na snagu ovog zakona ili su okončani a nisu izvršeni, okončat će se prema odredbama ovog zakona i kamatnoj stopi od 12% godišnje.
16. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 29/11 – Odluka Ustavnog suda BiH, 74/11 – Odluka Ustavnog suda FBiH, 35/12 i 35/12-Rješenje Ustavnog suda BiH) u relevantnom dijelu glasi: Članak 39. staakv (2) Rješenje o izvršenju (2) Ukoliko je rješenjem o izvršenju određena obveza i naplata kamata, obračun kamate o trošku tražitelja izvršenja obavit će izvršni sud osim kad se naplata vrši na sredstvima na računima banaka. U ovom drugom slučaju obračun kamate izvršit će banka na teret izvršenika.
Članak 175.
Odgovornost banaka za štetu Banka koja ne postupi u skladu sa rješenjem o izvršenju i drugim sudskim nalozima odgovara za štetu prouzročenu tražitelju izvršenja po općim pravilima o nadoknadi štete.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 103332 19 Rev od 4. veljače 2020. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 3. ožujka 2020. godine, a apelacija je podnesena 23. siječnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
23. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristrani sudom ustanovljenim zakonom.
24. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
25. Apelantica tvrdi da su redovni sudovi bez ikakvog zakonskog uporišta dopustili tuženoj da obračunava kamatne stope po neustavnim odredbama i da retroaktivno primjenjuje propise pozivajući se u vezi s tim na praksu Ustavnog suda, ali i praksu redovnih sudova.
26. U vezi sa iznesenim prigovorima, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi rješavao predmete koji su pokretali isto činjenično i pravno pitanje (vidi, Ustavni sud, između ostalih, odluke br. AP 4909/19 od 9. lipnja 2021. godine, AP 2450/19 od 22. prosinca 2020. godine i AP 6160/18 od 4. lipnja 2020. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je u citiranim predmetima odbio kao neutemeljene apelacije apelanata koje su se, kao u predmetnom slučaju, odnosile na naknadu štete zbog načina i stope po kojoj je obračunata zatezna kamata od banke za potraživanje iz osnova osiguranja koje je nastalo u relevantnom periodu, kao u konkretnom slučaju. Ustavni sud zapaža da su u navedenim predmetima, kao u konkretnom slučaju, apelanti tvrdili da su redovni sudovi primijenili odredbe zakona koje su proglašene neustavnim uz pozivanje na praksu Ustavnog suda zauzetu u predmetima br. U 50/01, AP 1311/06, AP 2312/06 itd. Ustavni sud je u citiranim predmetima nakon detaljne analize zaključio da su obračun i isplata zateznih kamata izvršeni u skladu sa važećim zakonskim propisima i to Zakonu o visini stope. U odnosu na pozivanje na praksu Ustavnog suda, na koju se i apelantica poziva u predmetnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je u citiranim predmetima, između ostalog, istaknuto da je u Odluci Ustavnog suda broj U 50/01 od 30. siječnja 2004. godine, u postupku koji je pokrenut po zahtjevu Kantonalnog suda u Širokom Brijegu, utvrđeno da članak 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba Federacije Bosne i Hercegovine nije u suglasnosti sa člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Članak
37. Zakona o osiguranju imovine i osoba Federacije Bosne i Hercegovine je glasio: „Na iznos naknade štete (glavnica), određene izvršnim ispravama (sudske presude i sudska poravnanja) i izvansudska poravnanja iz osiguranja, ne obračunavaju se kamate za cijeli period rata, odnosno neposredne ratne opasnosti u Bosni i Hercegovini.“ Kako na konkretni predmet nije primijenjena navedena odredba, Ustavni sud je zaključio da se izreka i obrazloženje Odluke broj U 50/01 ne mogu dovesti u vezu s navodima apelanata. Zatim, Ustavni sud se u citiranim predmetima osvrnuo i na Odluku broj AP 1311/06 na koju se i apelantica poziva. U vezi s tim, Ustavni sud je zapazio da je „otpisivanje zakonske zatezne kamate apelantu za period rata, po osnovi članka 2. stavak 2. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja protuustavno, a samim tim i nezakonito, jer je zakon retroaktivno mijenjao uvjete za isplatu pravomoćno dosuđene zakonske zatezne kamate“. Nasuprot tome, Ustavni sud je u citiranim predmetima zapazio da su redovni sudovi utvrdili da je tužena izvršila obračun kamate i za ratni period u obimu koji je određen izvršnom ispravom, primjenom odredbe članka 4. Zakona o visini stope, koja nije proglašena neustavnom, pa se stoga konkretna pravna situacija, činjenice predmeta i primjena materijalnog prava u vezi s obračunom stope zatezne kamate ne mogu dovesti u vezu sa odlukom Ustavnog suda u predmetu broj AP 1311/06. Ustavni sud se u odlukama br. AP 4909/19 i AP 2450/19 i AP 6160/18 pozvao i na Odluku Ustavnog suda broj U 6/19 od 4. listopada 2019. godine u kojoj je, između ostalog, konstatirano da je odredba članka 4. Zakona o visini stope jasna, precizna, predvidljiva i pristupačna i da se prema njoj zatezna kamata obračunava po stopi od 12% godišnje, pri čemu su izjednačeni povjerioci koji imaju potraživanje iz dužničko-povjerilačkih odnosa i povjerioci koji imaju potraživanje iz osnova naknade štete iz obveznog osiguranja.
27. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud smatra da apelacioni navodi pokreću identično činjenično i pravno pitanje kao u citiranim odlukama br. AP 4909/19, AP 2450/19 i AP 6160/18, te da se stavovi iz tih odluka mogu primijeniti i na konkretan predmet. Dakle, imajući u vidu da je obračun kamata na dug iz osnova naknade štete po osnovu obveznog osiguranja izvršen u skladu sa člankom 4. Zakona o visini stope (12%), dakle, primjenom odredbe koja, suprotno navodima apelantice, nije proglašena neustavnom, posebno imajući u vidu praksu iz Odluke broj U 6/19 od 4. listopada 2019. godine, Ustavni sud smatra da su apelacioni prigovorima kojima se nastoje diskreditirati odluke redovnih sudova neutemeljeni.
28. Ustavni sud smatra da je pozivanje apelantice na praksu redovnih sudova neutemeljeno jer se u predmetima na koje se apelantica pozvala ne pokreće pitanje primjene članka 4. Zakona o visini stope čiju ustavnost Ustavni sud nije doveo u pitanje (U 6/19).
29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
30. Apelantica smatra da joj je presudom Vrhovnog suda prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke kada ih je ocijenio neutemeljenim. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, iz istog razloga, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
31. Slijedeći svoju praksu Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer u relevantnim okolnostima konkretnog slučaja ništa ne upućuje na zaključak da su redovni sudovi proizvoljno primijenili članak 4. Zakona o visini stope i članak 39. stavak 2. Zakona o izvršnom postupku prema kojima je tužena izvršila obračun zakonske zatezne kamate od 12% godišnje na potraživanje apelantice, a primijenjene odredbe nisu proglašene neustavnim odlukama Ustavnog suda.
32. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić