Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1135/20 (F. P. i J. P. R.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Zamjena nekretnina
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Aktivna legitimacija
- Član porodičnog domaćinstva
- Povrat stana
- Ništavost
- Upravni spor
- Stanarsko pravo
- Stanovi JNA
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1135/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1135/20, rješavajući apelaciju Franca Permozera i Jadranke Permozer Rađenović, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 16. prosinca 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Franca Permozera i Jadranke Permozer Rađenović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 020098 17 Uvp od 5. prosinca 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Franc Permozer i Jadranka Permozer Rađenović (u daljnjem tekstu: apelant i apelantica ili apelanti) iz Pule, Republika Hrvatska, koje zastupa Bojana Duka Bubić iz Banjaluke, podnijeli su 23. ožujka 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 020098 17 Uvp od 5. prosinca 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe Republike Srpske – Odsjek Banjaluka (u daljnjem tekstu: Odsjek) i Brane Šmitrana (koji je u predmetnom postupku u kojem je donesena osporena odluka sudjelovao u svojstvu zainteresirane osobe; u daljnjem tekstu B. Š.) zatraženo je 17. rujna 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, B. Š. i Republički sekretarijat za raseljene osobe i migracije Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republički sekretarijat), pravni sljednik Ministarstva i Odsjeka, dostavili su odgovore na apelaciju u razdoblju od 21. do 27. rujna 2021. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Tijek postupka
5. Odsjek je, odlučujući u ponovnom postupku, donio Rješenje broj 18.03/3-1-02-1000/00 (raniji broj 05-050-02-02-1000/00) od 7. travnja 2016. godine kojim je odbijen kao neutemeljen zahtjev apelanata za vraćanje u posjed preciziranog stana u ulici Krfska broj 42/3 u Banjaluci (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
6. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelantica 15. travnja 2000. godine podnijela zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, a da se apelant u postupak po tom zahtjevu uključio podnošenjem pravnih lijekova (zajedno sa apelanticom) protiv ranije donesenih odluka organa uprave u predmetnom postupku (koje su poništavane presudama Okružnog suda). Odsjek je u obrazloženju rješenja istaknuo kako je iz provedenih dokaza nesporno utvrdio da je apelant 1. travnja 1992. godine bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, i to na temelju ugovora o korištenju stana precizirani broj od 4. studenog 1991. godine, koji je zaključio sa Zajednicom stanovanja JNA – Stručna služba pri VP-3945-27. Također, utvrdio je da je u tom ugovoru kao član kućanstva naveden njegov sin I. P. Dalje, konstatirao je da su apelanti 11. studenog 1991. godine prijavljeni na adresu predmetnog stana i da je apelant za taj stan uredno plaćao stanarinu, te da je apelant 5. svibnja 1992. godine odjavljen za Ljubljanu, dok apelantica nije odjavljena sa adrese predmetnog stana. Odsjek je utvrdio da je apelant 5. svibnja 1992. godine u preciziranom odvjetničkom uredu zaključio ugovor o zamjeni stanova sa B. Š., s kojim je mijenjao predmetni stan za precizirani stan B. Š. u Ljubljani (u daljnjem tekstu: stan u Ljubljani) i da su se apelant i B. Š. tim ugovorom sporazumjeli da svaka strana u slučaju da ne dobije suglasnost za zamjenu vrati stan u stanje u kojem ga je i primila ukoliko dođe do preuzimanja prije te suglasnosti. Također, utvrdio je da je davatelj na korištenje predmetnog stana 12. travnja 1993. godine dao suglasnost na ugovor o zamjeni, ali da tu suglasnost nije dao davatelj na korištenje stana u Ljubljani. Naprotiv, Odsjek je zaključio da iz akta Republike Slovenije – Ministarstvo obrane od 11. lipnja 1992. godine proizlazi da je davatelj na korištenje stana u Ljubljani izričito odbio zahtjev B. Š. za zamjenu stanova, uz navođenje da je sama dodjela tog stana na korištenje bila nezakonita. Odsjek je, pored toga, konstatirao da je apelant od 2. prosinca 1992. godine prijavljen sa prebivalištem u Puli i da je sa apelanticom 12. kolovoza 1992. godine sklopio brak u Ljubljani. Također, ukazao je da je iz potvrde o evidentiranju raseljene osobe vidljivo da je apelant 27. srpnja 1992. godine bio prijavljen na adresi predmetnog stana u Ljubljani. Pored toga, utvrdio je da apelant nije otkupio niti podnio zahtjev za otkup stana u vlasništvu u Republici Hrvatskoj danog na upravljanje Ministarstvu obrane, a da mu je aktivna vojna služba prestala 22. svibnja 1992. godine. Odsjek je, pri tome, ukazao da je, u skladu s uputama iz „ukidnog rješenja“, u predmetnom postupku trebao raspraviti činjenice vezane za pravnu i faktičku realizaciju zamjene stanova, zbog čega su apelanti uredno pozivani na usmene javne rasprave pred tim organom zakazane za precizirane datume, ali da se na njih nisu odazvali.
7. Imajući u vidu navedeno, Odsjek je zaključio da apelanti nisu dokazali relevantnu činjenicu da zamjena stanova nije izvršena na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom. Pri tome, Odsjek je konstatirao da je apelant ušao u posjed stana u Ljubljani, ali da nije poduzeo bilo kakve radnje kako bi zadržao u posjedu taj stan i realizirao izvršenu zamjenu, odnosno da se pasivno držao u postupku utvrđivanja tih činjenica. Shodno navedenom, Odsjek je zaključio da su činjenice stvarne zamjene stana ostale nerazriješene, zbog čega je, pozivajući se na odredbu članka 4. stavak 4. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), odlučio kao u izreci rješenja.
8. Odlučujući o žalbi koju su apelanti podnijeli protiv navedenog rješenja Odsjeka, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 18.05/2-R-41/16 od 16. prosinca 2016. godine kojim je žalba odbijena kao neutemeljena.
9. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja, odlučujući o žalbi, zaključilo da je odluka prvostupanjskog organa pravilna, ali ne iz razloga koji su navedeni u obrazloženju prvostupanjskog rješenja. U svezi s tim, Ministarstvo je ukazalo je da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelantica podnijela zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana na kojem je apelant nositelj stanarskog prava, a da apelant nikada službeno nije podnio taj zahtjev. Ministarstvo je konstatiralo da u konkretnom slučaju nije sporno da je apelantica ušla u posjed predmetnog stana uz suglasnost apelanta kao nositelja stanarskog prava i da je u tom svojstvu bila korisnik predmetnog stana u razdoblju od njegove dodjele 4. studenog 1991. godine, odnosno od useljenja pa do napuštanja stana poslije 5. svibnja 1992. godine. Međutim, Ministarstvo je zaključilo da je apelantica svojstvo člana obiteljskog kućanstva apelanta kao nositelja stanarskog prava stekla zaključenjem braka u Ljubljani 12. kolovoza 1992. godine, nakon čega su se apelanti preselili u Pulu, gdje je apelant stekao u vlasništvo stan putem poklona u kojem apelanti i danas žive. Ministarstvo je zaključilo da su navedene činjenice odlučne za pravilnu primjenu odredbi članka 17. st. 1., 2., 3. i 4., članka 18. stavak 1. i članka 19. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo je zaključilo da apelantica u momentu useljenja u predmetni stan nije bila član obiteljskog kućanstva apelanta kao nositelja stanarskog prava, kako je to propisano člankom 6. Zakona o stambenim odnosima i da apelant nije podnio zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana do 19. travnja 2000. godine, zbog čega mu je stanarsko pravo prestalo prema odredbi članka 19. Zakona o prestanku primjene. Pri tome, Ministarstvo je ocijenilo da iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da se i apelant suglasio s prestankom stanarskog prava na predmetnom stanu. Ministarstvo je, dakle, obrazložilo da pravilnim tumačenjem navedenih zakonskih odredbi zahtjev za vraćanje stana u posjed može podnijeti i član obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava, ali samo ukoliko iz objektivnih razloga taj zahtjev nije podnio nositelj stanarskog prava osobno, a to je ako je nositelj stanarskog prava umro ili je iz drugih zakonskih razloga prestao koristiti taj stan. Prema tome, Ministarstvo je ocijenilo da apelantici nije pripadalo pravo da podnese zahtjev za povrat stana, sve i da je imala svojstvo člana apelantovog obiteljskog kućanstva. Kako, dakle, apelant kao nositelj stanarskog prava nije podnio zahtjev za povrat stana, a ta činjenica nije sporna, Ministarstvo je zaključilo da apelantima ne pripada pravo na povrat predmetnog stana jer je apelantu prestalo svojstvo nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu uslijed propuštanja roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana.
10. S druge strane, Ministarstvo je ocijenilo da su utemeljeni žalbeni navodi da je predmetni ugovor o zamjeni stanova apsolutno ništav jer je u suprotnosti sa člankom 32. Zakona o stambenim odnosima, koja norma je imperativne prirode. Također, prihvatilo je žalbene navode da apelant na temelju tog ugovora nije izvršio prijavu prebivališta na adresi zamijenjenog stana u Ljubljani jer iz pismenog dokumenta proizlazi da se apelant kao raseljena osoba prijavio u Ljubljani na adresi tog stana kod obitelji Šmitran. Pored toga, Ministarstvo je napomenulo da B. Š. predmetni stan koristi na temelju dodjele, a ne na temelju izvršene zamjene.
11. Odlučujući o tužbi koju su apelanti podnijeli protiv navedenog rješenja Ministarstva, Okružni sud je donio Presudu broj 11 0 U 020098 17 U od 29. kolovoza 2017. godine kojom je uvažio tužbu i poništio osporeni akt.
12. Okružni sud je u obrazloženju presude ocijenio da je osporeni akt nepravilan i nezakonit. U svezi s tim, istaknuo je da prema članku 17. Zakona o prestanku primjene nositelj stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog obiteljskog kućanstva, definiran člankom 6. Zakona o stambenim odnosima, ima pravo vratiti se u stan u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Okružni sud je ukazao da takvo određenje daje ovlasti nadležnom organu da ocjenjuje je li podnositelj zahtjeva za vraćanje stana u posjed koji je taj zahtjev podnio u svojstvu člana obiteljskog kućanstva zaista bio član kućanstva nositelja stanarskog prava na tom stanu, u smislu članka 6. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima, pri čemu pitanje svojstva člana obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava jest ključno pitanje o kojem ovisi rješenje konkretne upravne stvari. U svezi s tim, Okružni sud je obrazložio da je Ministarstvo u osporenom aktu izvelo zaključak da apelantica u označenom razdoblju nije bila član obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava, pri čemu je taj zaključak temeljilo na činjenici da nikada nije bila prijavljena na adresi spornog stana, odnosno da je bračnu zajednicu zasnovala tek nakon napuštanja stana 12. kolovoza 1992. godine. Okružni sud je konstatirao da se takav stav Ministarstva „za sada“ ne može prihvatiti s obzirom na to da se izvanbračna zajednica u kojoj su apelanti nesumnjivo živjeli izjednačava sa bračnom zajednicom kako u pogledu prava na međusobno izdržavanje tako i u pogledu drugih imovinskopravnih odnosa, u smislu odredbe članka 12. stavak 1. Obiteljskog zakona Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 54/02; u daljnjem tekstu: Obiteljski zakon), tako da se odredba članka 6. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima u tom pogledu treba na taj način tumačiti. Nadalje, Okružni sud je naveo da činjenica da neka osoba u danom trenutku nije prijavljena na adresi nekog stana ne predstavlja jedini i isključivi dokaz da ta osoba trajno ne živi u tom stanu, ukoliko drugi dokazi govore u prilog drugačijem zaključku (izjave stanara zgrade, kućna lista itd.). Okružni sud je naveo da to znači da je Ministarstvo olako zaključilo da apelantica ne spada u krug osoba iz članka 6. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima, iako se u spisu zatiču dokazi koji govore u prilog drugačijem zaključivanju. Shodno tome, Okružni sud je ocijenio da se suprotno zaključku Ministarstva može zaključiti da se apelantica može smatrati sunositeljem stanarskog prava u smislu članka 19. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima, pa samim time i ovlaštenom osobom za podnošenje zahtjeva za povrat stana, u smislu članka 17. stavak 1. Zakona o prestanku primjene s obzirom na to da to nije učinio njezin suprug, odnosno apelant kao nositelj stanarskog prava, s kojim je apelantica nesumnjivo živjela u izvanbračnoj zajednici, uz napomenu da je u vrijeme useljenja, odnosno življenja u spornom stanu bila i trudna, odnosno nosila je apelantovo dijete.
13. Također, Okružni sud je naveo da je za pravilno i zakonito odlučivanje u ovoj upravnoj stvari, osim pravilnog utvrđenja apelanticinog bračnog/izvanbračnog statusa, pa samim time i njezinog statusa osobe iz članka 6. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima, potrebno da se na zakonom propisan način, u smislu odredbe članka 4. stavak 5. Zakona o prestanku primjene, utvrdi pravna valjanost, odnosno ništavost ugovora o zamjeni stanova, koji su 19. svibnja 1992. godine zaključili apelant i zainteresirana osoba B. Š., što jasno navodi na zaključak da Ministarstvo nema ovlaštenje utvrđivati pravnu valjanost ugovora o zamjeni stana, kao što je to učinilo u osporenom aktu. Okružni sud je ocijenio da tu činjenicu utvrđuje sud u parničnom postupku, a čija odluka u svezi s tim će nesumnjivo utjecati na ishod ovog postupka. Dakle, imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da organi uprave nisu utvrdili sve odlučne činjenice i okolnosti koje su od značaja za donošenje pravilne i zakonite odluke, zbog čega je donio odluku kao u izreci.
14. Nakon toga, Ministarstvo je, postupajući u izvršenju navedene presude Okružnog suda, donijelo Rješenje broj 18.05/2-R-33/17 od 13. listopada 2017. godine, kojim je uvažilo žalbu apelanata, poništilo Rješenje Odsjeka broj 18.03/3-1-02-1000/00 (ranije broj 05-050-02-02- 1000/00) od 7. travnja 2016. godine i predmet vratilo prvostupanjskom organu na ponovni postupak i rješavanje.
Osporena odluka
15. Odlučujući o zahtjevu B. Š. (zainteresirane osobe) za izvanredno preispitivanje navedene presude Okružnog suda, Vrhovni sud je donio Presudu broj 11 0 U 020098 17 Uvp od 5. prosinca 2019. godine kojom je zahtjev uvažio i preinačio presudu Okružnog suda tako što je tužba odbijena kao neutemeljena.
16. Vrhovni sud je u obrazloženju presude konstatirao da je presuda Okružnog suda nepravilna s obzirom na to da, prema mišljenju tog suda, drugostupanjski upravni akt nije imao nedostatke na koje sud ukazuje u pobijanoj presudi. Prema mišljenju Vrhovnog suda, osporeni akt je utemeljen na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i u njemu su jasno obrazloženi razlozi za odbijanje zahtjeva, u skladu sa člankom 197. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP), u svezi sa člancima 17. st. 1., 2., 3. i 4., člankom 18. stavak 1. i člankom 19. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene. Vrhovni sud je ukazao da je u tom smislu pravilno tumačenje Ministarstva da, prema članku 17. stavak 1. Zakona o prestanku primjene, član obiteljskog kućanstva ima pravo na podnošenje zahtjeva za povrat stana samo u posebnim slučajevima. Naime, i prema stanovištu Vrhovnog suda, član obiteljskog kućanstva je legitimiran za podnošenje zahtjeva za povrat napuštenog stana samo ako nositelj stanarskog prava iz objektivnih razloga nije mogao u zakonskom roku zahtjev podnijeti osobno, a to je razlog zbog smrti ili kada je iz drugih zakonom propisanih razloga prestao koristiti stan, a članu obiteljskog kućanstva pripada pravo da nastavi koristiti stan, što, prema mišljenju Vrhovnog suda, u konkretnom predmetu nije slučaj. Prema tome, Vrhovni sud je ukazao da sve i kada bi se prihvatio stav suda da je apelantica prije zaključenja braka bila član obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava u smislu članka 6. Zakona o stambenim odnosima u svezi sa člankom 12. Obiteljskog zakona, a nije, da i tada ne bi bila legitimirana za podnošenje zahtjeva za povrat stana pri činjenici da je nositelj stanarskog prava živ i da je propustio podnijeti zahtjev u prekluzivnom roku koji je istekao 19. travnja 2000. godine, zbog čega mu je po članku 19. stavak 2. Zakona o prestanku primjene prestalo stanarsko pravo. Vrhovni sud je zaključio da je neutemeljen stav Okružnog suda da apelantica ima status sunositelja stanarskog prava, obrazloživši da u vrijeme zaključenja ugovora o korištenju stana nije bila u braku sa nositeljem stanarskog prava, a u rješenju o dodjeli stana na korištenje kao korisnici stana su određeni apelant i njegov sin Ivan, te je i u ugovoru o korištenju stana određeno da će s apelantom stan koristiti njegov sin Ivan. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da takav stan Okružnog suda nije u skladu sa člankom 19. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima prema kojem to pravo pripada isključivo bračnom drugu.
17. Također, Vrhovni sud je zaključio da je nepravilan stav Okružnog suda da Ministarstvo nije moglo ocjenjivati ugovor o zamjeni stanova iz 1992. godine jer taj ugovor ima formalne nedostatke koji ga čine apsolutno ništavim. U svezi s tim, Vrhovni sud je istaknuo da je ugovor o zamjeni stanova zaključen u preciziranom odvjetničkom uredu 5. svibnja 1992. godine i da se u spisu predmeta nalazi pismeni ugovor na obrascu iz kojeg se vidi da je u rubrici suglasnosti davatelja stanova na korištenje dana suglasnost Komande Garnizona Banjaluka od 12. travnja 1993. godine za zamjenu stana u Banjaluci, a da nije dana suglasnost za zamjenu stana u Ljubljani, što proizlazi iz akta Ministarstva obrane Republike Slovenije od 11. lipnja 1992, godine. Dakle, imajući u vidu sadržaj odredbi članka 32. Zakona o stambenim odnosima, Vrhovni sud je ukazao da navedeni ugovor zbog izostanka suglasnosti za zamjenu nije zaključen u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima i ima se smatrati kao da ne proizvodi nikakvo pravno djelovanje, kako je Ministarstvo pravilno zaključilo, zbog čega rješenje spora o valjanosti ugovora za rješenje ove upravne stvari nije prethodno pitanje bez čijeg rješenja se ne može riješiti konkretna upravna stvar. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
18. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, apelanti, u biti, tvrde da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da apelantica u konkretnom slučaju nije bila ovlaštena za podnošenje zahtjeva za vraćanje u posjed stana. U svezi s tim, apelanti smatraju da je Vrhovni sud proizvoljno tumačio odredbu članka 17. stavak 1. Zakona o prestanku primjene kada je zaključio da član obiteljskog kućanstva ima pravo na podnošenje zahtjev za povrat stana samo u posebnim slučajevima, odnosno samo ako nositelj stanarskog prava iz objektivnih razloga nije mogao u zakonskom roku zahtjev podnijeti osobno. Također, smatraju da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbu članka 6. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima kojom je propisano da se članom obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava smatra i bračni drug. Naime, apelanti u svezi s tim ističu da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelantica kao apelantova supruga u vrijeme podnošenja zahtjeva za povrat stana bila član njegovog obiteljskog kućanstva u smislu navedene zakonske odredbe, a da činjenica da se u predmetni stan uselila kao apelantova izvanbračna supruga nije pravno relevantna u konkretnom slučaju. Dalje, apelanti ističu da je shodno članku 12. Obiteljskog zakona izvanbračna zajednica izjednačena sa bračnom, i da je apelantica, i u skladu sa tom zakonskom odredbom, imala aktivnu legitimaciju za podnošenje zahtjeva za povrat stana. Osim toga, smatraju da i iz odredbe članka 19. Zakona o prestanku primjene proizlazi da se apelantica ima smatrati nositeljem stanarskog prava na predmetnom stanu i da je Vrhovni sud proizvoljno tumačio i ovu odredbu. Najzad, apelanti ukazuju na to da je Ministarstvo, postupajući povodom presude Okružnog suda (koja je preinačena osporenom presudom Vrhovnog suda), donijelo drugostupanjsko rješenje broj 18.05/2-R-33/17 od 13. listopada 2017. godine kojim je ukinuto prvostupanjsko rješenje od 7. travnja 2016. godine i predmet je vraćen na ponovni postupak. Apelanti navode da je to rješenje Ministarstva postalo pravomoćno jer protiv njega nije podnesen pravni lijek, pa shodno tome smatraju da više ne egzistiraju ranije donesena rješenja u predmetnom postupku i da je presuda Vrhovnog suda neizvršiva. II.Odgovori na apelaciju
19. Vrhovni sud tvrdi da se apelacijskim navodima ne dovodi u sumnju pravilnost i zakonitost osporene presude tog suda. Smatra da tom presudom nije došlo do povrede prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije na čiju povredu apelanti ukazuju u apelaciji.
20. Okružni sud ukazuje da se apelacijski navodi ne odnose na postupanje i odlučivanje tog suda u konkretnom slučaju.
21. Republički sekretarijat smatra da je osporena presuda pravilna i utemeljena na zakonu, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
22. Dalje, B. Š. smatra da osporenom odlukom nisu povrijeđena prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije na čiju povredu apelanti ukazuju u apelaciji. Između ostalog, B. Š. navodi da je u konkretnom slučaju jasno da apelantica nikada nije stakla status sunositelja stanarskog prava na predmetnom stanu i da joj Vrhovni sud opravdano nije priznao status člana obiteljskog kućanstva u smislu članka 6. Zakona o stambenim odnosima jer je tom odredbom jasno propisano tko ima status člana obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava, a tu ne spada izvanbračni drug. Osim toga, B. Š. tvrdi da iz dokaza provedenih u konkretnom postupku ne proizlazi da je apelantica živjela u stanu čiji povrat traži i da nije dokazano da je u razdoblju u kojem je apelant koristio predmetni stan apelantica živjela u izvanbračnoj zajednici s apelantom. V.Relevantni propisi
23. Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 16/10) u relevantnom dijelu glasi:
III. VRAĆANJE STANOVA NOSITELJIMA STANARSKOG PRAVA
Članak 17. stavak (1) Nositelj stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog obiteljskog kućanstva definiran u članku 6. ZOSO (u daljnjemu tekstu: nositelj stanarskog prava) ima pravo da se vrati u stan sukladno Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovoga zakona se primjenjuju na sve stanove koje su rabljenici napustili između 30. travnja 1991. i 19. prosinca 1998. godine, bez obzira da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne, odnosno bez obzira da li je stan rabljen u poslovne svrhe nakon 30. travnja 1991. godine.
Članak 18. stavak (1) Nositelj stanarskog prava iz članka 17. stavak 1. ovoga zakona ima pravo da podnese zahtjev za vraćanje stana u posjed.
Članak 19.
Zahtjev za vraćanje stana u posjed može se podnijeti u roku od šesnaest mjeseci računajući od dana 19. prosinca 1998. godine.
Ukoliko nositelj stanarskog prava ne podnese zahtjev u roku narečenom u prethodnomu stavku mjerodavnom upravnom organu, mjerodavnom sudu ili Komisiji, odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku narečenom u Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 31/99, 2/00, 39/00 i 65/01), stanarsko pravo mu prestaje.
24. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84 – prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 – odluka US i „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 22/93 – ispravka i 12/99). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
Član 19. st. (1) i (2) Nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice.
Ako je ugovor o korišćenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug.
Član 32.
Nosilac stanarskog prava može izvršiti zamjenu stana za stan drugog nosioca stanarskog prava. Zamjena stana vrši se ugovorom u pismenom obliku.
[…] Za zamjenu stanova potrebna je pismena saglasnost davalaca tih stanova na korišćenje, koja se traži podnošenjem ugovora o zamjeni stanova davaocima stanova na korišćenje.
Nosilac stanarskog prava na stanu u svojini građana može izrvršiti zamjenu stana za stan drugog nosioca stanarskog prava samo uz saglasnost vlasnika stana.
Ugovor koji nije zaključen u pismenom obliku i za koji nema pismene saglasnosti davalaca stanova na korišćenje ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.
Stanarsko pravo, prilikom zamjene stanova, stiče se danom useljenja na osnovu pravovaljanog ugovora o zamjeni stanova.
[…] VI.Dopustivost
25. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 020098 17 Uvp od 5. prosinca 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 23. siječnja 2020. godine, a apelacija je podnesena 23. ožujka 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
31. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
32. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radilo o postupku vezanom za vraćanja u posjed stana, dakle o predmetu građanskopravne prirode, Ustavni sud smatra da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.
33. Ustavni sud zapaža da iz apelacijskih navoda, u biti, proizlazi da apelanti smatraju da im je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava.
34. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati je li osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
35. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, napominje da je u postupku koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda nesumnjivo utvrđeno da je apelant bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, a da je zahtjev za povrat tog stana podnijela isključivo apelantica, dok apelant nije podnio taj zahtjev u roku predviđenom relevantnom odredbom Zakona o prestanku primjene, već se u postupak uključio podnošenjem pravnih lijekova (zajedno sa apelanticom) protiv odluka donesenih u postupku po zahtjevu za povrat predmetnog stana koji je podnijela apelantica. Također, Ustavni sud zapaža da iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da je apelantica u vrijeme zaključenja ugovora o korištenju i useljenja u predmetni stan bila apelantova izvanbračna supruga, a nakon iseljenja iz tog stana postala je apelantova supruga, što je ostala i u vrijeme podnošenja zahtjeva za povrat predmetnog stana. Ustavni sud primjećuje da se, u svezi sa navedenim, tijekom predmetnog postupka kao sporno pitanje, prije svega, postavilo pitanje je li apelantica u takvoj situaciji bila ovlaštena na podnošenje zahtjeva za povrat predmetnog stana shodno relevantnim propisima. Okružni sud je zaključio da odredba članka 17. Zakona o prestanku primjene daje ovlaštenje nadležnom organu da ocjenjuje je li podnositelj zahtjeva za vraćanje stana u posjed koji je taj zahtjev podnio u svojstvu člana obiteljskog kućanstva zaista bio član kućanstva nositelja stanarskog prava na tom stanu, u smislu članka 6. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima, pri čemu pitanje svojstva člana obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava jest ključno pitanje o kojem ovisi rješenje konkretne upravne stvari. Također, Okružni sud je ocijenio da se može zaključiti da se apelantica može smatrati sunositeljem stanarskog prava na predmetnom stanu u smislu članka 19. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima, pa samim time i ovlaštenom osobom za podnošenje zahtjeva za povrat stana.
36. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud u osporenoj odluci kao konačnoj odluci u konkretnom predmetu zaključio da iz odredbi članka 17. stavak 1. i članka 18. stavak 1. Zakona o prestanku primjene proizlazi da član obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava ima pravo na podnošenje zahtjeva za povrat stana samo u posebnim slučajevima, odnosno da je legitimiran za podnošenje zahtjeva za povrat napuštenog stana samo ako nositelj stanarskog prava iz objektivnih razloga nije mogao u zakonskom roku zahtjev podnijeti osobno, i to zbog smrti ili kada je iz drugih zakonom propisanih razloga prestao koristiti stan, a članu obiteljskog kućanstva pripada pravo da nastavi koristiti stan. Vrhovni sud je obrazložio da ne postoje objektivni razlozi zbog kojih apelant, shodno navedenim zakonskim odredbama, nije mogao u zakonskom roku zahtjev za povrat podnijeti osobno, a da apelantica u svakom slučaju, sve i da je prije zaključenja braka bila član obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava u smislu članka 6. Zakona o stambenim odnosima u svezi sa člankom 12. Obiteljskog zakona, nije legitimirana za podnošenje zahtjeva za povrat stana. Ovo jer je nesporno da je nositelj stanarskog prava (apelant) živ i da je propustio podnijeti zahtjev u prekluzivnom roku koji je istekao 19. travnja 2000. godine, zbog čega mu je po članku 19. stavak 2. Zakonu o prestanku primjene prestalo stanarsko pravo. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da, shodno navedenim odredbama Zakona o prestanku primjene, u konkretnom slučaju nije relevantna činjenica je li apelantica zaista bila član obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava u smislu članka 6. Zakona o stambenim odnosima u svezi sa člankom 12. Obiteljskog zakona ili ne pri činjenici da apelant kao nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu nije osobno podnio zahtjev za povrat tog stana u prekluzivnom zakonskom roku, a nisu postojali objektivni razlozi zbog kojih to nije učinio. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelanti ni u postupku okončanom osporenom odlukom, niti u apelaciji nisu tvrdili da su postojali opravdani razlozi zbog kojih apelant nije osobno mogao podnijeti zahtjev za povrat stana u zakonom propisanom roku.
37. U svezi s navedenim, Ustavni sud napominje da je odredbom članka 18. stavak 1. Zakona o prestanku primjene propisano: „Nositelj stanarskog prava iz članka 17. stavak 1. ovog zakona ima pravo da podnese zahtjev za vraćanje stana u posjed.“ Također, Ustavni sud napominje da je odredbom članka 17. stavak 1. Zakona o prestanku primjene propisano: „Nositelj stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog obiteljskog kućanstva definiran u članku 6. ZOSO-a (u daljnjem tekstu: nositelj stanarskog prava) ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. […]. Dovodeći u svezu obrazloženje osporene odluke Vrhovnog suda sa sadržajem citiranih zakonskih odredbi, naročito sa dijelom odredbe članka 17. stavak 1. Zakona o prestanku primjene kojom je propisano da nositelj stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog obiteljskog kućanstva ima pravo vratiti se u stan u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, dakle dijelom te odredbe gdje je naglašeno da pravo da se vrati u stan ima nositelj stanarskog prava ili član njegovog obiteljskog kućanstva, kao i sadržajem odredbi članka 19. stavak 2. Zakona o prestanku primjene, Ustavni sud, nasuprot mišljenju apelanata, ne nalazi proizvoljnost u tumačenju navedenih odredbi od Vrhovnog suda na način naveden u prethodnoj točki ove odluke. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio svoj zaključak da je neutemeljen stav Okružnog suda da apelantica ima status sunositelja stanarskog prava na predmetnom stanu u smislu članka 19. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima, ocijenivši da to pravo pripada isključivo bračnom drugu, a Ustavni sud, imajući u vidu eksplicitnu odredbu članka 6. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima, ne nalazi proizvoljnost ni u takvom zaključku Vrhovnog suda. Dakle, u konkretnom slučaju zahtjev za povrat stana odbijen je iz razloga što je apelant kao nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu propustio lično podnijeti zahtjev u prekluzivnom roku propisanom Zakonom o prestanku primjene, pri čemu nisu postojali objektivni razlozi zbog kojih apelant nije mogao u zakonskom roku zahtjev za povrat podnijeti osobno. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da apelantica, čak i da je član obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava u smislu članka 6. Zakona o stambenim odnosima u svezi sa člankom 12. Obiteljskog zakona, nije legitimirana za podnošenje zahtjeva za povrat stana. U ovakvim okolnostima Ustavni sud ne nalazi utemeljenim apelacijske navode o proizvoljnoj primjeni tih zakonskih odredbi (članka 6. Zakona o stambenim odnosima i članka 12. Obiteljskog zakona) u konkretnom slučaju.
38. Ustavni sud zapaža da apelanti također navode da je Ministarstvo (drugostupanjski organ), postupajući u izvršenju navedene presude Okružnog suda, donijelo rješenje od 13. listopada 2017. godine kojim je uvažilo žalbu apelanata, poništilo prvostupanjsko rješenje i predmet vratilo prvostupanjskom organu na ponovni postupak i rješavanje, zbog čega smatraju da je osporena presuda Vrhovnog suda neizvršiva. Međutim, Ustavni sud zapaža da je osporena presuda Vrhovnog suda (kao konačna odluka u konkretnom predmetu) donesena 5. prosinca 2019. godine, dakle nakon donošenja navedenog rješenja, i tom presudom je presuda Okružnog suda preinačena tako što je tužba apelanata odbijena kao neutemeljena, pa su samim tim prestale proizvoditi pravna djelovanja sve odluke donesene na temelju te presude Okružnog suda.
39. Dakle, imajući u vidu sve navedeno, te uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe propisa na kojima je Vrhovni sud utemeljio osporenu odluku i obrazloženje koje je dao u svezi s tim, Ustavni sud smatra da je osporena odluka dovoljno jasna i logična, te da iz nje, nasuprot neutemeljenim tvrdnjama apelanata, ne proizlazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava u konkretnom slučaju. S obzirom na navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja nema uvjeta da Ustavni sud u smislu navedenih stavova Europskog i Ustavnog suda svojim tumačenjem zamijeni dano tumačenje Vrhovnog suda.
40. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu neutemeljena i da osporenom odlukom nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije Pravo na dom i imovinu
41. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđena prava iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se tvrdnje apelanata o kršenju tih prava isključivo temelje na istim navodima koje su apelanti isticali u svezi s pravom na pravično suđenje, odnosno navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke kada ih je ocijenio neutemeljenim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni (vidi, mutatis mutandis, Odluka Ustavnog suda broj AP 4894/14 od 19. travnja 2017. godine, točka 44.).
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da je Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentirano obrazložio osporenu odluku u svezi s pitanjem prava na podnošenje zahtjeva za povrat predmetnog stana primjenom relevantnih odredaba Zakona o prestanku primjene i Zakona o stambenim odnosima, a dano obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
43. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada se navodi o kršenju tih prava isključivo temelje na istim tvrdnjama koje su istaknute u svezi s pravom na pravično suđenje (primjena materijalnog prava), a Ustavni sud je zaključio da nema povrede prava apelanata u tom pogledu.
44. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić