Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1164/20 (S. J.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1164/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1164/20, rješavajući apelaciju Snežane Jančić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka e), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Snežane Jančić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 154843 18 Rev od 5. decembra 2019. godine.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Snežani Jančić u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 300,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantici Snežani Jančić zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Snežane Jančić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 154843 18 Rev od 5. decembra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 154843 14 Gž od 13. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 154843 13 P od 10. novembra 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Snežane Jančić podnesena zbog dužine trajanja izvršnog postupka u predmetu Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-I-08-005 507 (novi broj 32 0 I 046292 08 I) zbog toga što se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Snežana Jančić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Lešnice, Republika Srbija, koju zastupa Bahrija Dautović, advokat iz Tuzle, podnijela je 26. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 154843 18 Rev od 5. decembra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 154843 14 Gž od 13. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 154843 13 P od 10. novembra 2014. godine, te zbog dužine trajanja izvršnog postupka u predmetu pred Općinskim sudom broj 032-0-I-08-005 507 (novi broj 32 0 I 046292 08 I).

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i NLB banke d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 12. maja 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 18. do 25. maja 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

a)Uvodne napomene i činjenično stanje u izvršnom postupku

5. Presudom Općinskog suda u Loznici broj P.1287/2006 od 11. aprila 2007. godine, koja je priznata rješenjem Kantonalnog suda od 10. aprila 2008. godine, obavezan je tuženi „Sarajevo-osiguranje“ d.d. Sarajevo, Filijala Tuzla, da apelantici na ime izgubljene zarade isplati za period od 8. oktobra 1988. godine do 24. januara 1994. godine iznos od 59.693,90 dinara, za period od 24. januara 1994. godine do 9. septembra 1995. godine iznos od 7.197,46 dinara, te za period od 9. septembra 1995. godine do 31. oktobra 2006. godine iznos od 1.190.515,52 dinara, sve sa zakonskim zateznim kamatama. Također, obavezan je i da joj na ime rente plaća mjesečno iznos od 7.839,00 dinara počev od 1. novembra 2006. godine pa dok ta obaveza po zakonu traje, s tim što je dospjele a neplaćene rate dužan platiti odmah, kao i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka, sve bliže precizirano u izreci presude.

6. Apelantica je kao tražiteljica izvršenja Općinskom sudu podnijela 12. jula 2008. godine prijedlog za dozvolu izvršenja pljenidbom novčanih sredstava na računu „Sarajevo-osiguranja“ d.d. Sarajevo, Filijala Tuzla (u daljnjem tekstu: izvršenik), zatim prijenosom i uplatom zaplijenjenih sredstava na apelanticin račun radi prinudne naplate navedenih potraživanja.

7. Općinski sud je Rješenjem o izvršenju broj 032-0-I-08-5507 od 18. januara 2010. godine dozvolio predloženo izvršenje. Rješenje o izvršenju je uz dopis dostavljeno tuženoj sa nalogom da izvrši zapljenu novčanih sredstava na računu izvršenika, a tužena je dopisom od 8. februara 2010. godine tražila od suda pojašnjenje u kojoj valuti se traži izvršenje, odnosno da li se radi o domicilnoj valuti dinara sa denominacijom (jugoslavenski dinari) ili se radi o stranoj valuti s obzirom na to da je naveden apelanticin račun u Republici Srbiji.

8. Prvostepeni sud je ponovo tuženoj dostavio rješenje o izvršenju uz presudu Općinskog suda u Loznici, bez pojašnjenja koja je tužena tražila pismenim dopisom, pa je tužena ponovo dopisom od 14. jula 2011. godine tražila od suda pojašnjenje o kojim dinarima se radi jer rješenje o izvršenju ne odgovara dostavljenoj presudi Općinskog suda u Loznici. Nadalje, prvostepeni sud je 17. oktobra 2011. godine tuženoj dostavio ponovljeni dopis bez traženih pojašnjenja, a tužena je dopisom od 27. oktobra 2011. godine obavijestila sud da je izvršila blokadu na računu izvršenika za ukupno zaduženje izraženo u domaćoj valuti od 65.432,97 KM, prema specifikaciji potraživanja u valuti RSD i dio potraživanja u valuti KM, preračunato po kursu Centralne banke Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Centralna banka) na 24. oktobra 2011. godine. Dopisom tužene od 22. decembra 2011. godine obaviješten je sud da je izvršen prijenos novčanih sredstava sa računa izvršenika u iznosu od 65.432,97 KM konvertirano u valutu EUR, što na dan 21. decembar 2011. godine iznosi 33.455,35 eura i da su ta sredstva prenesena na apelanticin račun.

9. Apelantica je podnescima od 5. januara i 20. marta 2012. godine predložila da se nastavi izvršni postupak radi provođenja prinudne naplate po presudi Općinskog suda u Loznici, s navodima da je oštećena načinom obračuna i isplatom potraživanja od tužene, te da radi utvrđivanja stvarne visine potraživanja po navedenoj presudi predlaže vještačenje po vještaku finansijske struke.

10. Rješavajući apelaciju koju je apelantica 28. juna 2010. godine podnijela zbog dužine trajanja izvršnoga postupka pred Općinskim sudom u predmetu broj 032-0-I-08-005 507, Ustavni sud je na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2545/10 (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je usvojio apelanticinu apelaciju. Naime, u toj odluci u dispozitivu je navedeno: „Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav. 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u izvršnom postupku koji se vodi u Općinskom sudu u Tuzli pod brojem 032-0-I-08-005 507. Nalaže se Općinskom sudu u Tuzli da, po hitnom postupku, okonča izvršni postupak u predmetu broj 032-0-I-08-005 507 u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Tuzli da, u skladu sa članom 74. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke“. Navedenu odluku je Općinski sud primio 11. jula 2013. godine.

11. Rješenjem Općinskog suda od 15. augusta 2013. godine odbijen je apelanticin prijedlog da se nastavi izvršni postupak radi provođenja prinudne naplate po presudi Općinskog suda u Loznici, s poukom da u roku od osam dana od dana prijema može podnijeti žalbu, a apelantica je 18. septembra 2013. godine podnijela žalbu zajedno sa prijedlogom za povrat u prijašnje stanje.

12. Općinski sud je rješenjem od 27. septembra 2013. godine odbacio prijedlog za povrat u prijašnje stanje kao nedopušten, koje rješenje je u žalbenom postupku Kantonalni sud potvrdio sa uputama da prvostepeni sud u nastavku izvršnog postupka apelanticinu žalbu (podnesak od 18. septembra 2013. godine), izjavljenu na odluku prvostepenog suda od 15. augusta 2013. godine, smatra prigovorom, te da cijeni blagovremenost, a u zavisnosti od toga i osnovanost. Nakon toga, Općinski sud je donio rješenje 17. jula 2014. godine kojim je apelanticin prigovor od 18. septembra 2013. godine izjavljen protiv rješenja tog suda od 15. augusta 2013. godine odbacio kao neblagovremen.

13. Ustavni sud je na sjednici održanoj 21. oktobra 2014. godine razmatrao informaciju o izvršenju odluka Ustavnog suda, između ostalih, i Odluke broj AP 2545/10 (Općinski sud je 4. augusta 2014. godine obavijestio Ustavni sud o radnjama koje je preduzeo s ciljem okončanja predmetnog postupka) u kojoj je konstatirano da je predmetna odluka izvršena.

b)Činjenično stanje u parničnom postupku

14. Apelantica je 25. januara 2013. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi naknade štete kojom je tražila od tužene isplatu iznosa od 215.241,22 KM zbog nepravilnog obračuna potraživanja po pravosnažnoj presudi Općinskog suda u Loznici od 11. aprila 2007. godine sa kamatnim zahtjevom na taj iznos počev od 22. decembra 2011. godine i troškovima postupka.

15. Općinski sud je 6. februara 2014. godine održao pripremno ročište, dok je 21. augusta 2014. godine održao ročište za glavnu raspravu, te nastavak ročišta za glavnu raspravu 9. oktobra 2014. godine.

16. Apelantica je konačno opredijeljenim zahtjevom na glavnoj raspravi održanoj 21. augusta 2014. godine tražila od tužene naknadu štete u iznosu od 83.907,08 KM (u daljnjem tekstu: predmetni iznos, što predstavlja razliku između obračunatog i prenesenog novčanog iznosa sa računa izvršenika na apelanticin račun i visine potraživanja utvrđene dopunskim nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke), sa kamatnim zahtjevom i troškovima postupka.

17. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 154843 13 P od 10. novembra 2014. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se obaveže tužena da joj na ime naknade štete zbog nepravilnog obračuna potraživanja po osnovu Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 0 32 0 I 085505 isplati predmetni iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

18. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo dokaze koji su provedeni tokom postupka (uvid u određenu materijalnu dokumentaciju, vještačenje po vještaku ekonomske struke, te su kao svjedoci saslušani vještak ekonomske struke i zaposlenice tužene R. H. i N. N.).

19. Općinski sud je istakao da iz iskaza zaposlenica tužene proizlazi da je prilikom provođenja izvršenja izvršen obračun zatezne kamate od 12% na glavnicu za period kako je navedeno u rješenju o izvršenju, a onda je dobijeni iznos konvertiran po kursu u KM, a potom u eure, i to na dan kada je prijenos izvršen apelantici. Dalje, slijedi da tužena i u svim drugim slučajevima kada potraživanje glasi na stranu valutu obračun zatezne kamate vrši po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate, i to na nominalni iznos strane valute, te se tako obračunati iznos konvertira na dan provođenja izvršenja. Shodno tome, istaknuto je da je Općinski sud poklonio vjeru iskazu saslušanih svjedokinja jer su se uvjerljivo izjašnjavale o načinu kako je provedeno izvršenje, a osim toga njihov iskaz nije u suprotnosti sa stanjem navedenog izvršnog spisa. Zatim, Općinski sud je naveo da je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrđeno da je u konkretnom slučaju kod odlučivanja o apelanticinom zahtjevu za naknadu potraživane materijalne štete bilo potrebno, između ostalog, utvrditi da je štetu, za koju se traži naknada, prouzrokovala tužena, i to namjerno, odnosno krajnjom nepažnjom, a teret dokazivanja tih činjenica je na apelantici. Nadalje, ukazano je da po ocjeni tog suda apelantica izvedenim dokazima nije dokazala ni namjeru, a ni krajnju nepažnju u postupanju radnika tužene prilikom provođenja izvršenja radi prinudne naplate potraživanja apelantice po navedenoj presudi suda, i to zapljenom i prijenosom novčanih sredstava sa računa izvršenika na apelanticin račun. Naime, navedeno je da iz sadržaja navedenog izvršnog spisa i iskaza saslušanih svjedokinja proizlazi da je tužena u konkretnom slučaju postupila po nalogu suda, te je bez obzira na izvjesne nejasnoće u pogledu obračuna zatezne kamate postupila po rješenju o izvršenju i osigurala naplatu potraživanja zapljenom obračunatog novčanog iznosa koji joj nije bio u sumnji, o tome odmah obavijestila sud, te je dalje po nalogu suda zaplijenjena novčana sredstva prenijela na apelanticin račun.

20. Također, istaknuto je da je apelantica, ukoliko je smatrala da tužena nije pravilno izvršila obračun zatezne kamate na novčana potraživanja koja su bila predmet izvršenja, kao i da nije pravilno izvršila konverziju, imala mogućnost da u smislu odredbi čl. 64. i 65. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) zahtijeva da se izvršni postupak nastavi radi potpunog provođenja izvršne radnje u obimu koji je potreban za namirenje dosuđenih potraživanja. Dalje, da u vezi s tim predloži provođenje vještačenja po vještaku ekonomske struke, u kojem slučaju bi sud ukoliko utvrdi da se zaista radilo o nepravilnom obračunu u provođenju izvršenja naložio tuženoj da razliku vještačenjem utvrđenog iznosa zaplijeni i prenese sa računa izvršenika na apelanticin račun, pa bi u tom slučaju do odgovornosti tužene moglo doći samo u situaciji da tužena ne postupi po takvom nalogu suda. Međutim, ukazano je da apelantica, iako je u izvršnom postupku podnijela prijedlog sudu za nastavak postupka, predlažući ujedno vještačenje po vještaku ekonomske struke, nije iskoristila raspoloživa pravna sredstva da istraje u svom zahtjevu jer na rješenje suda kojim je odbijen njen prijedlog za nastavak izvršnog postupka apelantica nije blagovremeno izjavila prigovor, zbog čega rješenje suda kojim je odbijen njen prijedlog za nastavak izvršnog postupka nije ni moglo biti predmet ispitivanja od Kantonalnog suda u smislu utvrđivanja pravilnosti i zakonitosti, što dalje samo po sebi ne zasniva odgovornost tužene za eventualnu štetu. Dakle, kao što je i navedeno, da bi došlo do odgovornosti tužene za eventualnu štetu, bilo je potrebno da apelantica dokaže da je šteta prouzrokovana grubom nepažnjom ili namjerno ili nezakonitim radom radnika tužene, međutim, tih elemenata u konkretnom slučaju kod tužene nema, niti su dokazani, zbog čega je sud, primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja iz člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u cijelosti odbio apelanticin tužbeni zahtjev jer je neosnovan.

21. Apelantica je protiv prvostepene presude izjavila žalbu, te je 25. decembra 2014. godine predmetni spis dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi.

22. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 154843 14 Gž od 13. septembra 2018. godine apelanticina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Istovremeno, odbijen je apelanticin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

23. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da prema razlozima prvostepene presude slijedi da apelantica tokom postupka nije dokazala odgovornost tužene za štetu za koju tvrdi da joj je nastala. Naime, ukazano je da je tužena, postupajući po nalogu Općinskog suda, obračun kamata i konverziju potraživanja po pravosnažnoj presudi Općinskog suda u Loznici izvršila u skladu sa dosadašnjom praksom tužene s obzirom na to da rješenjem o izvršenju nije naznačeno u kojoj valuti treba isplatiti apelanticina potraživanja, zbog čega joj ne pripada ni pravo da od tužene traži naknadu štete u smislu odredbe člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a takvu ocjenu prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni sud. Nadalje, istaknuto je da se u konkretnom slučaju odgovornost tužene za predmetnu štetu zasniva na principu pretpostavljene krivice, sadržanom u odredbi člana 154. stav 1. ZOO-a, kojom je propisano da ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Prema ovoj odredbi slijedi da je na apelantici bio teret dokazivanja nastale štete i uzročne veze između radnje tužene i nastale štete, dok je na tuženoj bio teret da dokaže da nije kriva za predmetnu štetu (čl. 7. i 123. ZPP-a).

24. Naime, ukazano je da je tužena kao banka, kod koje je izvršenik imao otvoren račun, po nalogu suda izvršila obračun kamata i konverziju potraživanja po pravosnažnoj presudi Općinskog suda u Loznici, kojom je apelantici dosuđena naknada nematerijalne i materijalne štete u dinarima, bez naznake o kojim dinarima se radi. Kako prvostepeni sud rješenjem o izvršenju nije odredio u kojoj valuti će biti izvršena isplata, niti je na zahtjev banke dostavio pojašnjenje na koju novčanu jedinicu glasi izvršna isprava (čl. 170. stav. 1. i 174. stav 1. ZIP-a) navedeno je da je tužena, nalazeći da presuda glasi na dinare Republike Srbije, zbog nepostojanja kursne liste Centralne banke za ovu valutu sve do 2006. godine izvršila obračun zakonske zatezne kamate na glavnice navedene u rješenju o izvršenju, a nakon toga izvršila je konverziju po kursu na dan kada je prijenos izvršen. Stoga, kako je tužena dopisima iz oktobra i novembra 2011. godine obavijestila sud da je po datom nalogu izvršila obračun i zapljenu novčanih sredstava na računu izvršenika, uz koje je dostavila i specifikaciju potraživanja u RSD i dio potraživanja u KM preračunate po kursu Centralne banke na dan 24. oktobra 2011. godine, istaknuto je da je bila obaveza suda da prije naloga za prijenos sredstava od 12. decembra 2011. godine (član 166. ZIP-a) provjeri izvršeni obračun potraživanja od tužene, tim prije što se tužena prije izvršenog obračuna obraćala sudu tražeći pojašnjenja vezano za valutu u kojoj se traži isplata. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak Općinskog suda da je i apelantica imala mogućnost da u izvršnom postupku prigovara utvrđenom obračunu od tužene, te da predloži vještačenje po odgovarajućem vještaku radi utvrđivanja visine potraživanja. To što je apelantici odbijen prijedlog za nastavak izvršnog postupka, kojim je ujedno tražila i određivanje vještaka ekonomske struke radi utvrđivanja visine potraživanja po pravosnažnoj presudi, kao izvršnoj ispravi, pravilno je zaključio prvostepeni sud, ne daje osnovanost apelantici da u parničnom postupku traži od tužene naknadu štete zbog nepravilnog obračuna potraživanja u izvršnom postupku.

25. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 154843 18 Rev od 5. decembra 2019. godine odbijena je apelanticina revizija, kao i njen zahtjev za naknadu troškova sastavljanja revizije.

26. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je revizija neosnovana i da je drugostepeni sud pravilnom primjenom odredaba čl. 7. stav 1, čl. 123. i 126. ZPP-a, zatim čl. 166, 170. stav 1, čl. 174. stav 1. i čl. 175. ZIP-a, te člana 154. stav 1. ZOO-a, kao i pravilnim i iscrpnim obrazloženjem datim na sve žalbene navode donio pravilnu i zakonitu presudu, koju je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je sporno u fazi revizionog postupka to da tužena nije mogla obračunati kamate na glavnicu izraženu u RSD dinarima po stopi od 12%, koja se primjenjuje u Federaciji Bosne i Hercegovine na potraživanja izražena u KM. Naime, ukazano je da apelantica smatra da joj je tužena na taj način svjesnim kršenjem pravila obračuna kamata na dosuđena potraživanja prouzrokovala štetu za koju je odgovorna. Međutim, Vrhovni sud je naveo s obzirom na to da apelantica u postupku, koji je prethodio donošenju osporene presude, nije dokazala svoje tvrdnje da tužena nije postupila u skladu s predmetnim rješenjem o izvršenju (član 7. stav 1. u vezi sa članom 123. ZPP-a), na kojim tvrdnjama je apelantica zasnivala tužbeni zahtjev za naknadu štete, time nije dokazala da u konkretnom slučaju postoje zakonske pretpostavke predviđene odredbom člana 154. stav 1. ZOO-a za odgovornost tužene za naknadu štete (član 175. ZIP-a). Zato je istaknuto da je, po ocjeni Vrhovnog suda, suprotno apelanticinom revizionom prigovoru, Kantonalni sud pravilno odlučio kada je odbio apelanticinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu kojom je njen tužbeni zahtjev odbijen.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

27. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantica smatra da joj je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

28. Apelantica je navela da je između suda i tužene, a bez njenog znanja, vođena prepiska u pogledu nejasnoća oko načina izvršenja vezano za valutu, a što je na kraju tužena razriješila tako što je na nezakonit način izvršila konvertiranje strane valute u domaću te pri tom obračun kamate izvršila tako što je na osnovicu u stranoj valuti (srbijanski dinar) primijenila domaću kamatnu stopu od 12% kolika je propisana kamata na dugovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine izražena u KM. Nadalje, istaknuto je da ovakva „kombinacija“ osnovice u stranoj valuti i domaće kamatne stope nezakonita i tužena nije trebala izvršiti rješenje o izvršenju na način kako ga je izvršila, a to što se sud nije „oglašavao“ na upite tužene, nije bio razlog da se na nezakonit način i na apelanticinu štetu izvrši zapljena i prijenos sredstava. Nadalje, ukazano je da niti jedan redovni sud u svojim odlukama se nije upuštao u zakonitost načina obračuna kamate već su se zadovoljavali konstatacijom da je to tužena uradila u skladu sa dosadašnjom praksom u radu. Shodno tome, navedeno je da način na koji je tužena izvršila konverziju i obračun kamate na koji je apelantica ukazivala pred svim sudovima je dokaz da je to bilo nezakonito i da je za taj propust odgovorna tužena kao stručna institucija. Isto tako, apelantica tvrdi da je u žalbi na odluku prvostepenog suda i u reviziji na drugostepenu sudsku odluku detaljnije govorila o svim propustima oba suda, ali se o suštinskim pitanjima sudovi nisu očitovali.

29. Apelantica smatra da joj je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku, te je ukazala da je postupak pred redovnim sudovima okončan nakon devet godina i oko pet mjeseci. Naime, navela je da „apelant je 18. 06. 2009. godine, Općinskom sudu u Tuzli podnio prijedlog za izvršenje. Rješenje o izvršenju sud je donio 18. 01. 2010. god. Šta je Sud čekao i zbog čega je navedeno Rješenje dostavio banci na izvršenje tek nakon 1 (jedne) godine i 9 (devet) mjeseci, apelantu nije poznato. Ono što je sigurno, je, da je ovakvim ponašanjem Suda, na štetu apelanta prekršen Zakon o izvršnom postupku FBiH“. Također, apelantica je istakla da je prekoračen rok trajanja parničnog postupka u kojem je tužba podnesena 25. januara 2013. godine, a revizijska presuda je donesena 5. decembra 2019. godine.

II.Odgovor na apelaciju

30. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod svoje presude i razloga na koje se pozvao u presudi. Dalje, da je presuda donesena u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

31. Kantonalni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri osporenoj presudi i razlozima na koje se pozvao u presudi. Dalje, da je presuda donesena u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

32. Općinski sud je naveo da u cijelosti ostaje pri prvostepenoj presudi, te je istakao da nije došlo do povrede prava na koja se apelantica pozvala u apelaciji. Zatim, da je postupak pred tim sudom okončan u razumnom roku, te u vezi s tim naveo hronologiju postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke. Općinski sud je istakao da ostaje kod zauzetog pravnog stava po pitanju osnovanosti tužbenog zahtjeva apelantice, te je predložio da se apelacija odbaci, odnosno odbije kao neosnovana.

33. Tužena je istakla da su netačni navodi da je nezakonito postupala oko izvršenja vezano za valutu budući da je tužena na provođenja zaprimila samo rješenje o izvršenju, pa se zbog toga obratila sudu zahtjevom za davanje daljnjih uputa za postupanje u odnosu na valutu, a koja dilema je razjašnjena kada je tuženoj dostavljena presuda Općinskog suda u Loznici, odnosno rješenje Kantonalnog suda, nakon čega je postupila po nalogu suda, a u skladu sa odredbama ZIP-a. Tužena posebno ističe činjenicu da 1995. godine nije postojala kursna lista za RSD, tako da tužena nije mogla izvršiti pretvorbu dinara RSD u KM, pa nakon toga obračunavati zakonsku zateznu kamatu prema propisima Federacije Bosne i Hercegovine. Dakle, kursna lista nije postojala, pa tužena nije mogla proizvoljno primijeniti kurs radi konverzije, a što je konstatirao i vještak prilikom vještačenja, a što se može provjeriti i kod Centralne banke putem zvanično objavljenih kursnih lista na zvaničnim internetskim stranicama. S obzirom na to da nije postojala kursna lista za RSD, a nema zakonskih propisa koji definiraju moment konverzije, konverzija je izvršena u momentu prijenosa sredstava na apelanticin račun (u međuvremenu je uvedena kursna lista za RSD tako da je izvršena pretvorba RSD u KM a zatim u EUR radi prijenosa). Dalje, tužena u cijelosti osporava navode iz apelacije, te je predložila da se apelacije odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

34. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Osnovi odgovornosti Član 154. stav (1) (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

35. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

36. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 – rješenje USBiH i 25/20 – odluka

USBiH).

37. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12 i 35/12 – rješenje USBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 170. stav (1) Postupak u slučaju smetnji za provođenje izvršenja (1) Ako banka smatra da postoje zakonske ili druge smetnje za izvršenje po odredbama poglavlja XII ovog zakona, zadržaće rješenje o izvršenju, izvršiti zapljenu sredstava izvršenika i o smetnjama obavijestiti sud.

Član 174. stav (1) Izvršenje radi naplate potraživanja u stranoj valuti (1) Ako potraživanje utvrđeno u izvršnom dokumentu glasi na stranu valutu i ako izvršenik ima devizni račun u toj valuti, rješenjem o izvršenju naložiće se banci u kojoj se vodi devizni račun izvršenika da prenese odgovarajući iznos u stranoj valuti s računa izvršenika na račun tražioca izvršenja, ili da isplatu u stranoj valuti izvrši na neki drugi dozvoljen način.

Član 175.

Odgovornost banaka za štetu Banka koja ne postupi u skladu sa rješenjem o izvršenju i drugim sudskim nalozima odgovara za štetu prouzrokovanu tražiocu izvršenja po opštim pravilima o nadoknadi štete.

VI.Dopustivost

38. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

39. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost apelacije u odnosu na navode o dužini trajanja izvršnog postupka

40. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

e) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima temelja za ponovno odlučivanje;

41. Ustavni sud zapaža da je apelantica podnijela predmetnu apelaciju zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka pred Općinskim sudom, povodom kojeg je već podnosila apelaciju Ustavnom sudu i povodom koje je Ustavni sud donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2545/10 od 12. juna 2013. godine kojom je usvojio predmetnu apelaciju, utvrdio povredu prava na pravično suđenje zbog toga što u razumnom roku nije okončan izvršni postupak koji se vodio pred Općinskim sudom u predmetu broj 032-0-I-08-005 507, te naložio Općinskom sudu da po hitnom postupku okonča predmetni izvršni postupak. Dakle, predmetna apelacija se odnosi na isto pitanje koje je bilo predmet apelanticine ranije podnesene apelacije, o kojoj je Ustavni sud već donio odluku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena po pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima temelja za ponovno odlučivanje.

Dopustivost apelacije u odnosu na parnični postupak

42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda od 5. decembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticin punomoćnik je primio 31. januara 2020. godine, a apelacija je podnesena 26. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

44. Apelantica tvrdi da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

45. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog člana, stav 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

46. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

47. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak vodio po apelanticinoj tužbi radi naknade štete, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. U odnosu na osporene odluke

48. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da su u predmetnom postupku proizvoljno ocijenjeni dokazi i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, kao i da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

49. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da je tužena u konkretnom slučaju postupila po nalogu suda, te je bez obzira na izvjesne nejasnoće u pogledu obračuna zatezne kamate postupila po rješenju o izvršenju i osigurala naplatu potraživanja zapljenom obračunatog novčanog iznosa koji joj nije bio u sumnji, o tome odmah obavijestila sud, te je dalje po nalogu suda zaplijenjena novčana sredstva prenijela na apelanticin račun (sve detaljno obrazloženo u činjeničnom dijelu odluke). Dakle, apelantica u postupku nije dokazala da tužena nije postupila u skladu sa predmetnim rješenjem o izvršenju na kojim tvrdnjama je apelantica zasnivala tužbeni zahtjev za naknadu štete, kao i da apelantica time nije dokazala da u konkretnom slučaju postoje zakonske pretpostavke predviđene odredbom člana 154. stav 1. ZOO-a za odgovornost tužene za naknadu štete (član 175. ZIP-a). Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 154. stav 1. ZOO-a propisano: „Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice“, a da je odredbama člana 175. ZIP-a propisano: „Banka koja ne postupi u skladu sa rješenjem o izvršenju i drugim sudskim nalozima odgovara za štetu prouzrokovanu tražiocu izvršenja po opštim pravilima o nadoknadi štete“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno i jasno analizirali sve okolnosti konkretnog slučaja, doveli ih u kontekst relevantnih odredaba ZOO-a i ZIP-a, te zaključili da apelantica nije dokazala da joj je šteta prouzrokovana postupanjem tužene koje je suprotno važećim propisima ili pravilima struke. Ustavni sud dana obrazloženja ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda mogli biti osnova da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dano tumačenje redovnih sudova.

50. Dalje, u odnosu na navode iz apelacije da drugostepeni sud i revizioni sud nisu ispitali i odgovorili na sve žalbene, odnosno revizione navode, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981., OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijene. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud, odnosno Vrhovni sud, suprotno navodima apelacije, u svojim presudama odgovorili na žalbene, odnosno revizijske navode koje su ocijenili relevantnim za odlučenje, pa Ustavni sud i te prigovore smatra neosnovanim.

51. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.

U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku Relevantna načela

52. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

53. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

Period koji se uzima u obzir

54. Ustavni sud zapaža da je tužba u predmetnom postupku podnesena 25. januara 2013. godine, a da je Vrhovni sud odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku donio 5. decembra 2019. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao šest godina i oko deset mjeseci, što je period koji će ispitati Ustavni sud.

Analiza dužine trajanja postupka

55. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se radi o parničnom postupku koji je apelantica pokrenula radi naknade štete. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, imajući u vidu da je proveden određeni broj materijalnih dokaza, da je izvršeno vještačenje po vještaku ekonomske struke, kao i dopuna tog nalaza i mišljenja, da je izvršeno saslušanje vještaka, te da je saslušan određeni broj svjedoka, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu.

56. Analizirajući apelanticino ponašanje, Ustavni sud zapaža da je apelantica tokom postupka opredijelila tužbeni zahtjev, što jest njeno procesno pravo, ali konzumacija tog prava produžava postupak u kojem se ono konzumira.

57. Ocjenjujući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je postupak pred tim sudom trajao jednu godinu i oko devet mjeseci u kojem periodu je taj sud održao pripremno ročište, ročište za glavnu raspravu i nastavak ročišta za glavnu raspravu. U okolnostima konkretnog slučaja navedeni period se može smatrati razumnim rokom za provođenje prvostepenog postupka s obzirom na to da se pred prvostepenim sudom provodi dokazni postupak, na temelju kojeg se utvrđuje činjenično stanje koje služi kao osnova za donošenje sudske odluke. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda u predmetnom postupku, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odluku o apelanticinoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude od 10. novembra 2014. godine donio tek nakon tri godine i oko osam mjeseci, računajući od prijema predmetnog spisa 25. decembra 2014. godine. Imajući u vidu činjenicu da je žalbeni postupak trajao višestruko duže u odnosu na prvostepeni postupak (pred kojim se, dakle, provodi dokazni postupak), Ustavni sud ukazuje da dužina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Evropskoga suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostepeni postupak s obzirom na samu narav postupka odlučivanja po pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. juna 2020. godine, tačka 34, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da je navedeno postupanje Kantonalnog suda u odlučujućoj mjeri doprinijelo ukupnoj dužini trajanja postupka, pri čemu Kantonalni sud nije niti ponudio odgovor u pogledu navoda o dužini trajanja predmetnog postupka pred tim sudom. Najzad, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud donio presudu u roku od jedne godine i oko dva mjeseca (računajući od dana donošenja drugostepene presude).

58. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog parničnog postupka nije zadovoljila zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je u konkretnom predmetu došlo do kršenja apelanticinog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

59. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

60. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantici treba isplatiti iznos od 300,00 KM. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

61. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelanticine tvrdnje o kršenju navedenog prava temelje na istim navodima koje je apelantica istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede tog prava u ostalim segmentima, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

62. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelanticinog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je predmetni parnični postupak trajao šest godina i oko deset mjeseci, a pri tome Kantonalni sud, koji je o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene presude odlučivao tri godine i oko osam mjeseci i time u odlučujućoj mjeri doprinio trajanju predmetnog postupka, nije ponudio opravdanje za tako dugo trajanje postupka.

63. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi u obrazloženju odluka dali jasne i detaljne razloge u pogledu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te kada su detaljno obrazložili zbog čega su odbili apelanticin tužbeni zahtjev i pri tome se pozvali na relevantne zakonske odredbe.

64. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka e), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

65. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1164/20 (S. J.) | Sudska praksa | Aktio