Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2876/20 (S. R.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Dokazni postupak
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Krivični postupak
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2876/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2876/20, rješavajući apelaciju Stipe Ramljaka, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 16. prosinca 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Stipe Ramljaka podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 K 047924 19 Kž 2 od 10. lipnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 K 047924 18 K od 4.

ožujka 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Stipe Ramljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Nenad Gvozdić, odvjetnik iz Mostara, podnio je 7. kolovoza 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 K 047924 19 Kž 2 od 10. lipnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 K 047924 18 K od 4. ožujka 2019. godine. Apelant je uz apelaciju dostavio i zahtjev za donošenje, u apelaciji opisane, privremene mjere. Apelant je 28. kolovoza 2020. godine dopunio apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je na sjednici održanoj 9. rujna 2020. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 2876/20 (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbio kao neutemeljen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva Zapadnohercegovačkog kantona Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 19. srpnja 2021. godine, da dostave odgovore na apelaciju.

4. Traženi odgovori su dostavljeni u periodu od 28. srpnja do 30. kolovoza 2021. godine. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

6. Nakon potvrđivanja optužnice Tužiteljstva broj T08 0 KT 0006145 18 od 20. srpnja 2018. godine protiv apelanta, Općinski sud je donio Rješenje broj 64 0 K 047924 18 Kv 4 od 27. srpnja 2018. godine kojim je usvojio prijedlog Tužiteljstva, te apelantu produljio pritvor, koji je mogao trajati najdulje do 23. siječnja 2019. godine, uz obveznu dvomjesečnu kontrolu daljnje opravdanosti trajanja pritvora. Nakon toga Općinski sud je u više navrata vršio kontrolu izrečene mjere pritvora apelantu, te je, počev od 27. studenog 2018. godine do 2. listopada 2019. godine, donosio rješenja kojim je ukidao pritvor protiv optuženog apelanta i određivao „da se apelant ima pustiti na slobodu odmah“. Kantonalni sud (vijeće sastavljeno od sutkinja Katice Artuković, kao predsjednice vijeća, te Bosiljke Rudeš i Mile Zeljko, kao članova vijeća) je u periodu od 17. prosinca 2018. godine do 13. siječnja 2020. godine u pet navrata usvajao žalbu Tužiteljstva, osporena prvostupanjska rješenja ukidao i predmet vraćao prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Konačno, Općinski sud je Rješenjem broj 64 0 K 047924 20 Kv 11 od 7. veljače 2020. godine utvrdio da ne postoji pravna osnova za kontrolu opravdanosti pritvora prema osuđenom apelantu, koji se nalazi na slobodi od 27. studenog 2018. godine, jer je taj sud uvidom u CMS sustav upravljanja sudačkim predmetima utvrdio da je 28. siječnja 2019. godine objavljena izreka Presude broj 64 0 K 047924 18 K, kojom je apelant proglašen krivim za počinjenje kaznenih djela za koja je optužen. Kantonalni sud (vijeće sastavljeno od sutkinja Gordane Pažin, kao predsjednice vijeća, te Bosiljke Rudeš i Mile Zeljko, kao članova vijeća) je Rješenjem broj 64 0 K 047924 20 Kžv 9 od 11. svibnja 2020. godine, žalbu Tužiteljstva odbio kao neutemeljenu i Rješenje Općinskog suda broj 64 0 K 047924 20 Kv 11 od 7. veljače 2020. godine potvrdio.

Postupak donošenja osporenih presuda

7. Općinski sud je, nakon održane glavne i za javnost isključene glavne rasprave, donio Presudu broj 64 0 K 047924 18 K od 4. ožujka 2019. godine. Tom presudom apelant je proglašen krivim što je od sredine 2015. godine do 25. travnja 2018. godine, na način detaljno opisan u izreci presude, djetetu [oštećenoj] prikazao i na drugi način učinio pristupačnim slike, audio-vizualne i druge predmete pornografskog sadržaja i nad djetetom počinio bludne radnje, kojim je počinio kazneno djelo upoznavanje djeteta s pornografijom iz članka 212. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u stjecaju sa kaznenim djelom bludne radnje iz članka 208. stavak 2. KZFBiH, a sve u svezi sa člankom 54. KZFBiH. Općinski sud je apelantu za kazneno djelo upoznavanje djeteta s pornografijom iz članka 212. stavak 1. KZFBiH utvrdio kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci, a za kazneno djelo bludne radnje iz članka 208. stavak 2. KZFBiH kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, te ga je osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i tri mjeseca, u koju je uračunato navedeno vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru. Istom presudom, na temelju članka 212. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), oštećena, odnosno njezini zakonski zastupnici sa imovinskopravnim zahtjevom su upućeni na posebnu parnicu.

8. Općinski sud je naveo dokaze koje je proveo na prijedlog Tužiteljstva, među kojim su i iskazi majke oštećene sa glavne rasprave i tijekom istrage (interpretirani na str. 6, 7. i 8. presude), koja je kroz razgovor sa kćerkom – oštećenom došla do informacija da je apelant oštećenu seksualno napastvovao u više navrata u njegovoj obiteljskoj kući u navedenom mjestu (radnje opisane u presudi), počev od njezine šeste godine do devet i pol godina, i koje je prijavila nadležnim organima. Općinski sud je, pored interpretiranja iskaza, naveo da je ovaj svjedok prilikom svjedočenja vrijeđala apelantovog branitelja, zbog čega ju je sudac uputio izvan sudnice bez prava povratka i prekinuo glavnu raspravu. Zatim, Općinski sud je u presudi interpretirao iskaze svjedoka: imenovanih susjeda oštećene i apelanta, označenih srodnika oštećene i apelanta i drugih imenovanih svjedoka, uposlenih u navedenom vrtiću, te Centru za socijalni rad u navedenom mjestu, te četiri imenovana vještaka.

9. Dalje, Općinski sud je naveo sve dokaze Tužiteljstva i obrane koje je proveo, među kojim su i materijalni dokazi (opisani na str. 19. i 20), kao i koje okolnosti iz svakog od tih dokaza proizlaze. Općinski sud je uvažio prijedlog Tužiteljstva da se oštećena sasluša na način da se izvrši uvid u njezin iskaz (CD videozapis), ali da se ona ne ispituje izravno, te da se ne dovodi pred sud i u kontakt sa apelantom zbog razloga propisanih u članku 12. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka i radi zaštite maloljetnice, jer je imenovana psihologinja u svom iskazu navela da bi svjedočenje oštećene pred sudom predstavljalo dodatnu traumatizaciju za nju, te je stoga odbijen prijedlog obrane da se oštećena sasluša kao svjedok pred sudom. Navedeno je i da je pročitan zapisnik o saslušanju svjedoka - oštećene od 2. svibnja 2018. godine sačinjen pred Tužiteljstvom, iz kojeg proizlazi da je oštećena saslušana u svojstvu svjedoka u nazočnosti tužiteljice, imenovanog psihologa, njezine majke i imenovanog socijalnog radnika i da je sačinjen audio-videozapis njezinog iskaza, te je taj iskaz detaljno interpretiran (strana 24. presude).

10. Dalje, Općinski sud je naveo da je apelant u svom iskazu pred sudom negirao da je počinio kaznena djela za koja se tereti (iskaz interpretiran na strani 25), ali da sud nije prihvatio takvu obranu i iskaz apelanta jer je on suprotan njegovom iskazu koji je dao u policiji i Tužiteljstvu, kao i njegovom iskazu prilikom vještačenja imenovanih psihologa i neuropsihijatra, kojom prilikom je „ostavio mogućnost da je u alkoholiziranom stanju učinio nešto neprimjereno“ prema oštećenoj. Analizirajući sve provedene dokaze kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj vezi, te u svezi sa navodima apelantove obrane, Općinski sud je našao utvrđenim da je apelant, na način opisan u izreci presude, počinio kaznena djela za koja je optužen, te ga je proglasio krivim. To proizlazi, kako je Općinski sud naveo, iz analize iskaza oštećene (kako sa DVD videozapisa, tako i iz istrage), te iskaza njezine majke i imenovanog liječnika (kako sa glavne rasprave, tako i iz istrage), iskaza tri imenovana vještaka, kako zasebno, tako i u odnosu na druge provedene materijalne dokaze, a dijelom i iskaza apelanta. Naime, Općinski sud je pojasnio da je oštećena na nesumnjiv način svjedočila na koji način je sve apelant nagovarao da poduzima opisane radnje na koji način je kao odrasla osoba izvršio kontaktne i nekontaktne oblike zlostavljanja koji su ostavili trajne posljedice na oštećenu. Općinski sud je analizom obrane apelanta, koji je svjedočio u vlastitu korist, kako zasebno, tako i u odnosu na druge provedene dokaze, u prvom redu, iskaze svjedoka-oštećene i imenovanog svjedoka obranu ocijenio većim dijelom kao iskonstruiranu i usmjerenu u pravcu izbjegavanja kaznene odgovornosti. Općinski sud je naveo da ne može prihvatiti apelantov navod da ništa nije točno od onoga što mu se stavlja na teret i što su oštećena, kao i imenovani svjedok, na skoro istovjetan način, tijekom postupka svjedočili pred sudom u pogledu činjenice što je sve apelant radio na štetu oštećene. Na ovakav zaključak suda upućuje dijelom i iskaz samog apelanta iz istrage i iskaza danog prilikom vještačenja imenovanih vještaka, kada nije negirao počinjenje djela, već je ostavljao mogućnost da je pod utjecajem alkohola činio neprimjerene radnje prema oštećenoj. Općinski sud je naveo da nije mogao prihvatiti kao osnovu za eventualnu oslobađajuću odluku ni iskaze svjedoka – tri člana apelantove obitelji, čije iskaze je ocijenio iskonstruiranim radi izbjegavanja kaznene odgovornosti apelanta.

11. Općinski sud je naveo da je na glavnoj raspravi Tužiteljstvo izvan svake sumnje dokazalo da je apelant u stjecaju počinio kaznena djela za koja je optužen na štetu djeteta - oštećene, upravo na način kako je to opisano u činjeničnom dijelu optužnice, a što proizlazi iz svih prikupljenih dokaza, a posebno iz zapisnika o zaprimanju prijave i iskaza imenovanog svjedoka, majka oštećene djevojčice je upravo onog momenta kada je sve saznala to prijavila, iskaza svjedoka - tete iz vrtića, kada sve u konkretnom slučaju kreće, psihološke procjene djeteta koju je sačinio stalni sudski vještak - psiholog, zapisnika o ispitivanju alkoholiziranosti - utjecaju opojnih droga ili lijekova za apelanta, iskaza svjedoka - oštećene danog pred tužiteljem 2. svibnja 2017. godine, koja je detaljno opisala cijeli tijek događaja, odnosno počinjenje kaznenih djela na njezinu štetu, te socijalne anamneze za obitelj apelanta, koju su sačinili uposlenici Centra za socijalni rad, iskaza doktorice koja je pregledala djevojčicu, djeda oštećene, te imenovanih susjeda apelanta, koji su potvrdili da su viđali oštećenu kod apelantove obitelji i da im je i poznato da apelant konzumira alkohol, a što su potvrdili i supruga i sin apelanta. Isto tako, o apelantovoj alkoholiziranosti svoj nalaz i mišljenje su dali sudski vještaci, psiholog i neuropsihijatar, koji su se u svojim nalazima decidirano izjasnili na svojstva i osobine samog apelanta, a što je on pred tužiteljem i pred vještacima sam naveo. Isto tako, iz psihološke procjene djeteta koju je sačinio vještak psihologinja, koja je u svom nalazu i mišljenju detaljno obrazložila psihološku procjenu oštećene, te sve ono što joj je njegovim kaznenim djelima nanio apelant, koji je ona prezentirala pred sudom.

12. Da je apelant počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret, dokazano je i nalazom i mišljenjem imenovanog vještaka, i to vještačenjem mobilnih aparata koji su privremeno oduzeti od majke oštećene (mobilni aparat koji je koristila) i apelanta iz kojeg nalaza su vidljivi povijesni podaci na Internetu, točnije na stranice koje je djevojčica posjećivala s kojim ju je upoznao apelant, koji su prezentirani sudu, i to Internet stranice pornografskog sadržaja. Napomenuto je da uopće nije od značaja činjenica razumije li se apelant u suvremenu tehnologiju, kako je to i stručno obrazložila i vještak - psihologinja, jer djela koja mu se stavljaju na teret koja je počinio su kontaktni i nekontaktni oblici zlostavljanja i sasvim je irelevantno na kojem je telefonu neprimjereni sadržaj bio prezentiran čiji karakter aktivnosti je isti. Naglašeno je da je isto tako vještak kod apelanta utvrdio izostanak apsolutnog negiranja počinjenja kaznenog djela za koje se tereti, što, po mišljenju psihologa, ostavlja mogućnost da je to počinio, ali da se zbog alkoholiziranosti ne sjeća, a što sve skupa ukazuje na njegovu tolerantnost naspram svih kaznenih djela za koja se tereti. Alkoholiziranost je postupak koji osoba sama bira, pa tako time i posljedice tog postupka u alkoholiziranom stanju su odgovornost te osobe, a u konkretnom slučaju apelant se sam doveo u takvo stanje, što ga ne oslobađa kaznene odgovornosti za počinjena kaznena djela koja mu se optužnicom stavljaju na teret. Isto tako, kako je navedeno u presudi, apelantovo maksimalno pribjegavanje psihološkim obrambenim mehanizmima manifestira se i u činjenici da on psihologu nije mogao navesti nikakve karakteristike osoba koje su u stanju seksualno zlostavljati djecu, jer bi upravo na taj način došao u opasnost da se i sam identificira sa takvim osobama, što je sve detaljno izloženo pred sudom i obrazloženo u nalazu i mišljenju vještaka – psihologa.

13. Kantonalni sud (vijeće sastavljeno od sutkinja Gordane Pažin, kao predsjednice vijeća, te Bosiljke Rudeš i Mile Zeljko, kao članova vijeća) je Presudom broj 64 0 K 047924 19 Kž 2 od 10. lipnja 2020. godine žalbu Tužiteljstva uvažio, Presudu Općinskog suda broj 64 0 K 047924 18 K od 4. ožujka 2019. godine preinačio u dijelu odluke o kazni na način da je apelantu za kazneno djelo upoznavanje djeteta s pornografijom iz članka 212. stavak 1 KZFBiH utvrdio kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, umjesto ranije utvrđene kazne od pet mjeseci, za kazneno djelo bludne radnje iz članka 208. stavak 2. KZFBiH kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, umjesto ranije utvrđene kazne zatvora od dvije godine, te je, na temelju članka 54. KZFBiH, apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine umjesto ranije jedinstvene kazne zatvora u trajanju od dvije godine i tri mjeseca, dok je u ostalom dijelu prvostupanjsku presudu potvrdio. Žalba apelanta je odbijena.

14. Kantonalni sud je naveo da je odluku donio nakon održane sjednice vijeća, u smislu odredbe članka 319. ZKPFBiH u odsutnosti uredno obaviještenog apelanta i njegovog branitelja.

15. Kantonalni sud je utvrdio da je pravilno prvostupanjski sud, nasuprot žalbenim navodima obrane, postupio kada je apelanta proglasio krivim zbog počinjenja kaznenih djela upoznavanje djeteta s pornografijom iz članka 212. stavak 1. KZFBiH i kaznenog djela bludne radnje iz članka 208. stavak 2. KZFBiH, sve u svezi sa člankom 54. KZFBiH, za što je dao valjane razloge koje u cijelosti prihvata i Kantonalni sud. Po ocjeni Kantonalnog suda, prvostupanjski sud je, postupajući u skladu sa odredbama čl. 296. stavak 2. i 305. ZKPFBiH, pravilno ocijenio provedene dokaze kako iskaze saslušanih svjedoka i vještaka, tako i materijalne dokaze, kao i iskaz apelanta kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te pravilno utvrdio činjenično stanje iz kojeg proizlazi apelantova krivnja, pa su stoga žalbeni prigovori istaknuti u tome pravcu bez ikakvog utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke u pogledu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

16. Nadalje, Kantonalni sud je ocijenio neutemeljenim i žalbene navode obrane da je iskaz oštećene nezakonit dokaz, jer se radi o djetetu koje je saslušano po pravilima Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u kaznenom postupku, pri čemu se vodilo računa o njezinom uzrastu, prilikama u kojima je oštećena živjela, kako bi se izbjegle moguće štetne posljedice, tako da se u konkretnom slučaju saslušanje oštećene obavilo uz pomoć psihologa kao stručne osobe, socijalne radnice, kao i majke oštećene, a sve u skladu sa člankom 100. stavak 4. ZKPFBiH.

17. Kantonalni sud je ocijenio da su žalbeni navodi da majka oštećene nije unakrsno ispitana od obrane utemeljeni, ali je ocijenio i da su ti navodi bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, na što se žalba neutemeljeno poziva, obzirom da u spisu postoje ostali dokazi koje je prvostupanjski sud pravilno ocijenio, a kojim je Tužiteljstvo dokazalo počinjenje predmetnog kaznenog djela od apelanta.

18. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je zahtjev obrane za izuzeće sutkinja Kantonalnog sud Katice Artuković, Bosiljke Rudeš, Gordane Pazin i Mile Zeljko odbio kao neutemeljen. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 13. Europske konvencije. U opširnoj apelaciji apelant je ukazao da mu je u postupku pred redovnim sudovima uskraćeno pravo na pravično i fer-suđenje u svezi s primjenom procesnog i materijalnog prava. Apelant je istaknuo da njegovu žalbu Kantonalni sud nije razmatrao, u skladu sa člankom 321. ZKPFBiH, jer prvostupanjska presuda uopće nije ispitana u onom dijelu kojim je pobijana žalbom od obrane, te da je izostala bila kakva uzajamna logična veza izvedenih dokaza, kako je predviđeno člankom 296. ZKPFBiH, u svezi sa člankom 305. stavak 7. ZKPFBiH. Ukazuje da je u prvostupanjskom postupku proglašen krivim prije analize završne riječi obrane a da o ovom argumentu žalbe nema nijedna riječ u drugostupanjskoj presudi. Zatim, navedeno je da Kantonalni sud nije bio sastavljen na način propisan člankom 318. ZKPFBiH u svezi sa čl. 35. i 37. istog Zakona, jer su članovi vijeća bili kontaminirani prethodno zauzetim stavovima i imali unaprijed donesenu odluku. Apelant je pojasnio da se radilo o vijeću sastavljenom protivno odredbama članka 318. ZKPFBiH, koji su se morali sami izuzeti u skladu sa člankom 39. stavak 1. toč. a), d) i f) ZKPFBiH. Zatim, navedeno je da su sutkinje Gordana Pažin, Bosiljka Rudeš i Mila Zeljko javno pokazivali tako flagrantan stupanj pristranosti, nesumnjivo iskazan, očigledan, da su svoja uvjerenja u postupku stavili ispred potrebe poštivanja zakonitosti, jer su donijeli pet nepravilnih rješenja, te su se tek šesti put „pokorili potrebi zakonitog postupanja u vezi sa pritvorom“. Apelant je istaknuo i da je u predmetnom postupku izostala zakonita ocjena dokaza i svih relevantnih činjenica. Zatim, istaknuo je da njegova obrana nije samo negirala dokaze Tužiteljstva nego da je ponudila brojne dokaze koji su potvrđivali antitezu obrane i čak bile alibi apelantu u odnosu na iskaz djevojčice, ako se analizira kao da nije nezakonit. Apelant smatra da je cijeli postupak proveden po principu „seoske neprovjerene priče koju je proširila majka djevojčice“, a nikako na temelju provedenih dokaza i njihove ocjene. Obje osporene presude su donesene na način da odluka o krivnji nije kvalitetno na zakonom predviđen način obrazložena, kako je propisano u članku 305. stavak 7. ZKPFBiH. S tim u svezi, ističe da je Općinski sud svoju odluku zasnovao uglavnom i jedino na iskazu oštećene. Povezivanje ovog iskaza sa ostalim provedenim dokazima nije na uspješan način otklonilo sve proturječnosti i nedorečenosti između suprotstavljenih teza optužbe i obrane. Apelant je naveo da je iskaz oštećene iz istrage nezakonit dokaz u smislu članka 96. stavak 1. točka d) u svezi sa stavkom 2. ZKPFBiH. U drugostupanjskoj presudi se ovaj žalbeni argument pobija navođenjem članka 100. stavak 4. ZKPFBiH, ali se uopće ne spominju žalbeni argumenti u ovom pravcu, koji ne negiraju potrebu da se vodi računa o uzrastu djeteta. Međutim, ako djevojčica nije sposobna shvatiti značaj prava da ne mora svjedočiti, onda se ona uopće ne može saslušati kao svjedok. Iskaz djevojčice iz istrage, koji je samo čitanjem i pregledom snimke izveden na glavnom pretresu, protivan je članku 96. stavak 2. ZKPFBiH. Kao takav predstavlja nezakonit dokaz, a „na takvom dokazu se ne može zasnivati sudska odluka“. Zatim, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer nije mogao da unakrsno sasluša majku oštećene, koja je „prethodno izbačena iz sudnice jer se ponašala drsko i bezobrazno, vrijeđajući branitelja“. „Namjera da izbjegne odgovore na pitanje obrane je bila manevar“, kako apelant tvrdi, koji je ostvarila uz nekompetentnost suca pojedinca, koji je time ugrozio život autoru apelacije – punomoćniku apelanta. U apelaciji je navedeno da je „autor ove apelacije prvo grubo i drsko vrijeđan, a onda fizički napadnut u sudnici uz toleranciju suca i tužitelja, koji su također bili napadnuti?“ Apelant ukazuje da Kantonalni sud nije odlučio o svim relevantnim okolnostima na koje je ukazano u žalbi, koja je na vrlo opširan način definirala koje su to odlučne činjenice trebale biti utvrđene i prethodno forenzički potvrđene da bi se navodi optužnice mogli smatrati dokazanim. U dopuni apelacije apelant je dodatno obrazložio zahtjev za donošenje privremene mjere stavom da su sutkinje Kantonalnog suda bile pristrane, jer su članovi Vijeća bili „kontaminirani svojim radom u postupku neuspjelog pokušaja produljenja pritvora“, kao i iz razloga što je sjednica Vijeća Kantonalnog suda održana bez isključenja javnosti. II.Odgovor na apelaciju

20. Općinski sud je naveo da je aktivno i ažurno postupao, te da je predmet završen u relativno brzom roku, a osuđenog je branio odvjetnik tijekom cijelog postupka. Zatim je istaknuo da navodi apelacije nisu utemeljeni jer nije bilo povreda ljudskih prava i sloboda osuđenog apelanta.

21. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je prigovor iz apelacije da se radi o nezakonitom dokazu - iskazu oštećene neutemeljen obzirom da se radi o djetetu, pri čemu se vodilo računa o prilikama u kojima je oštećena živjela, o njezinom uzrastu kako bi se izbjegle moguće štetne posljedice, tako da se u konkretnom slučaju saslušanje oštećene obavilo uz pomoć psihologa kao stručne osobe, socijalne radnice, te majke oštećene, a sve u skladu sa odredbama članka 100. stavak 4. ZKPFBiH. Prvostupanjski sud je sve dokaze koji su provedeni na glavnoj raspravi analizirao kako pojedinačno, tako i međusobno, a sve nasuprot navodima apelacije da se radilo o nepotpunim dokazima iz kojih se ništa nije moglo zaključiti. Navodi apelacije da je apelant osuđen zbog predrasuda sudaca su neutemeljeni i nisu ničim dokazani od obrane. Neutemeljeni su i prigovori apelanta da je vijeće Kantonalnog suda bilo nepropisno sastavljeno obzirom da nije bilo niti jednog razloga da se suci koji su bili u vijeću izuzmu, a na sjednici vijeća nije bilo potrebe za isključivanjem javnosti po službenoj dužnosti obzirom da su na sjednici vijeća bili nazočni samo suci Gordana Pazin, kao predsjednica vijeća, te članovi vijeća, predsjednica suda Bosiljka Rudeš i Mile Zeljko, zapisničar Zdravka Galić i zamjenik glavne kantonalne tužiteljice Borislav Čuljak, dok apelant i branitelj Nenad Gvozdić, iako su bili uredno obaviješteni o sjednici vijeća, na nju nisu pristupili. Odluka drugostupanjskog vijeća nije bila objavljena na sjednici vijeća od 10. lipnja 2020. godine, pa su stoga prigovori apelanta iskazani u tome pogledu neutemeljeni.

22. Tužiteljstvo je istaklo da je Općinski sud svoju odluku temeljio na dokazima pribavljenim na zakonit način, u cijelosti postupajući po odredbama ZKPFBiH i Europske konvencije, zasnivajući svoju odluku na činjenicama i validnim dokazima utvrđenim tijekom postupka, dajući valjane razloge u obrazloženju presude, koja je potvrđena presudom drugostupanjskog suda. V.Relevantni propisi

23. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 - ispravak, 21/04 - ispravak, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 208. stavak (2) Bludne radnje (2) Tko u slučaju iz članka 207. (Spolni odnošaj s djetetom) ovog zakona, kada nije počinjen ni pokušaj tog kaznenog djela, učini samo bludnu radnju, ili tko kazneno djelo iz stavka 1. ovog članka učini prema djetetu ili maloljetniku, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Članak 212. stavak (1) Upoznavanje djeteta s pornografijom (1) Tko djetetu proda, prikaže ili javnim izlaganjem ili na drugi način učini pristupačnim spise, slike, audiovizualne i druge predmete pornografskog sadržaja ili mu prikaže pornografsku predstavu, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

24. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravci, 56/03 - ispravci, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14 i 74/20) Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 3. stavak (2) Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Članak 11. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima [...] koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobiveni na temelju dokaza iz stavka 2. ovog člankaka.

Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužitelj i drugi organi koji sudjeluju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Članak 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Članak 39. toč. a), d) i f) Razlozi za izuzimanje Sudija ne može vršiti sudačku dužnost:

a) ako je oštećen kaznenim djelom,

d) ako je u istom kaznenom predmetu sudjelovao kao sudac za prethodni postupak, sudac za prethodno saslušanje ili je postupao kao tužitelj, branitelj, zakonski zastupnik ili opunomoćenik oštećenog ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak,

f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristranost.

Članak 96. stavak (1) točka d) i stavak (2) Osobe koje ne mogu biti saslušane kao svjedoci "(1)" Ne može se saslušati kao svjedok:

d) maloljetna osoba koja, obzirom na uzrast i psihički razvoj nije sposobna da shvati značaj prava da ne mora svjedočiti.

"(2) Ako je kao svjedok saslušana osoba koja može odbiti svjedočenje, a nije na to upozorena ili se nije izričito odrekla tog prava ili to upozorenje i odricanje nije uneseno u zapisnik, na takvom iskazu se ne može zasnivati sudska odluka.".

Članak 100. stavak (4) Tijek saslušanja svjedoka (4) Prilikom saslušanja maloljetne osobe, naročito ako je ona oštećena kaznenim djelom, postupitće se obazrivo da saslušanje ne bi štetno utijecalo na psihičko stanje maloljetnika. "Saslušanje" maloljetne osobe izvršit će se uz pomoć psihologa, pedagoga ili druge stručne osobe.

Članak 296. stavak (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Članak 305. stavak (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i kaznena odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Kaznenog zakona na optuženog i njegovo djelo.

25. Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka ("Službene novine Federacije BiH" broj 36/03) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 12.

Izuzeci od izravnog izvođenja dokaza Pri odlučivanju da li se zapisnici o iskazima danim u istrazi mogu pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu, sud će također uzeti u obzir potrebu da se osigura [...] zaštita ugroženog svjedoka koji bi se mogao izložiti značajnoj duševnoj boli ako bi se pojavio na glavnom pretresu.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 64 0 K 047924 198 Kž 2 od 10. lipnja 2020. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. srpnja 2020. godine a apelacija je podnesena 7. kolovoza 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i članka 13. Europske konvencije.

31. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

32. Članak 6. st. 1, 2. i 3.d) Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

2. Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivnja sukladno zakonu.

3. Svatko tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava:

[…]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]

33. U konkretnom slučaju radi se o kaznenom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za kazneno djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „outemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe“ protiv apelanta, pa on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) i članka 6. Europske konvencije.

34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na nepristran sud, budući da je vijeće Kantonalnog suda bilo sastavljeno od sudaca koji su prethodno, kao članovi vijeća, odlučivali o žalbi Tužiteljstva na rješenja donesena u postupku kontrole opravdanosti daljnje mjere pritvora apelantu (navedena u uvodnom dijelu ove odluke), te da su postojali razlozi za njihovo izuzeće u smislu članka 39. stavak 1. toč. a), d) i f). Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, odbio apelantov zahtjev za izuzeće imenovanih sudaca. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, zapaža da su rješenja na koja apelant ukazuje zapravo drugostupanjska rješenja koja je donio Kantonalni sud prilikom odlučivanja o žalbama Tužiteljstva na rješenja Općinskog suda. Zatim, navedeno je da u svim tim rješenjima Kantonalni sud nije donosio odluku o meritumu, odnosno apelantovoj krivnji, nego se radi o procesnim rješenjima u kojim je taj sud, zbog osnovanosti istaknutih navoda Tužiteljstva, predmet vraćao Općinskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

35. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 39. stavak 1. točka a) ZKPFBiH propisano da sudac ne može vršiti sudačku dužnost ako je u istom kaznenom predmetu oštećen kaznenim djelom, da je točkom d) istog članka propisano da sudac ne može vršiti sudačku dužnost ako je u istom kaznenom predmetu sudjelovao, između ostalog, kao sudac za prethodni postupak ili sudac za prethodno saslušanje, te da je točkom f) propisano ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristranost. Dovodeći u svezu navedene zakonske odredbe sa apelantovim navodima, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost Kantonalnog suda u primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Naime, u konkretnom postupku nitko od sudaca nije oštećena osoba, niti je sudjelovao u prethodnim fazama ovog kaznenog postupka kao sudac za prethodni postupak ili sudac za prethodno saslušanje. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da činjenica da su isti suci usudjelovali u donošenju drugostupanjskog rješenja kojim je odlučivano o žalbi na rješenja kojim je vršena kontrola opravdanosti daljnje primjene mjere pritvora i da su kao članovi sudskog vijeća sudjelovali u donošenju osuđujuće presude protiv apelanta ne može sama po sebi pokrenuti pitanje nepristranog suda. Naime, Ustavni sud ukazuje da postojanje utemeljene sumnje, kao općeg uvjeta za određivanje i produljenje pritvora određenoj osobi samo po sebi ne prejudicira pitanje osnovanosti kaznene optužbe u postupku koji se treba voditi protiv te osobe. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već odlučivao o apelacijama koje su s ovog aspekta pokretale gotovo identična pravna pitanja (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, pored ostalih, odluke br. AP 1196/09 od 26. siječnja 2012. godine i AP 2301/17 od 7. rujna 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u citiranim odlukama istaknuo da sudjelovanje istog suca u sastavu vijeća koje odlučuje o produljenju pritvora i vijeća koje donosi prvostupanjsku ili drugostupanjsku presudu ne može samo po sebi pokrenuti pitanje nepristranog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neutemeljeni. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na "nepristran sud" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni.

36. Daljnji apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u svezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodnog sudačkog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 26. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan.

37. Također, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj kaznenopravnoj stvari, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizira i zaključke redovnih sudova u pogledu apelantove uloge u izvršenju predmetnog kaznenog djela koje mu je stavljeno na teret, odnosno nepostojanje konkretnih dokaza uslijed čega dovodi u sumnju samo postojanje činjenica koje čine obilježja predmetnog kaznenog djela u konkretnom slučaju. Navedeno pokreće pitanje povrede principa in dubio pro reo. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeni princip može biti doveden u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Sukladno tom principu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivnja optuženog. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedan od temeljnih principa i ZKPFBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni da istinito i potpuno utvrde kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora da donese oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. siječnja 2019. godine, st. 50 i 51, dostupna na www.ustavnisud.ba).

38. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju prvostupanjske odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Općinski sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvaća pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u svezi s drugim provedenim dokazima. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima osporenih odluka sadržani svi apelantovi procesnopravni prigovori koje je isticao kako u tijeku postupka pred redovnim sudovima, tako i u navodima predmetne apelacije, koji se tiču primarno ocjene dokaza. Dalje, Ustavni sud konstatira da je Općinski sud sve dokaze, uključujući iskaze saslušanih svjedoka, doveo u vezu sa provedenim materijalnim dokazima, detaljno analizirao, te dao razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koja ne dovode u sumnju zaključak Općinskog suda u pogledu utvrđenja da je apelant počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim. Pri tome Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da utvrđenje apelantove krivnje u konkretnom slučaju nije, kako to apelant navodi, zasnovano na nezakonitim dokazima – iskazu oštećene, već na sveobuhvatnoj analizi svih provedenih dokaza izvedenih na glavnom pretresu u pogledu kojih je apelantu i njegovoj obrani bila dana mogućnost da ih osporava. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, Općinski sud je utvrdio odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje kojima se u konačnici problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku.

39. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Općinski sud dao detaljna obrazloženja o razlozima zbog kojih je zaključio da je dokazima optužbe nesumnjivo dokazano da je apelant na način i u vrijeme kako je to navedeno u izreci osporene prvostupanjske presude počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret. Pri tome je vrlo iscrpno naveo sadržaj provedenih dokaza, a onda i svoju ocjenu tih dokaza, obuhvativši sva sporna pitanja koja apelant postavlja i u apelaciji i na temelju kojih je zaključio da je apelant počinio kaznena djela za koja ga je proglasio krivim. Općinski sud je detaljno obrazložio i zašto pojedinim dokazima obrane nije poklonio vjeru, uključujući i iskaz apelanta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Općinski sud ispoštovao svoju obvezu da na jasan način navede razumljive razloge na kojima je zasnovao osporenu odluku u odnosu na navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih člankom 6. stavak 1. Europske konvencije.

40. Dalje, Ustavni sud zapaža da je zaključke Općinskog suda o apelantovoj krivnji potvrdio i Kantonalni sud, koji je, u skladu sa nadležnostima suda u žalbenom postupku, ispitao apelantove navode o istim ovim pitanjima, pa ih je kao neutemeljene odbio i o tome dao relevantne i dovoljne razloge. Pri tom Ustavni sud smatra da su u obrazloženju osporene drugostupanjske odluke sadržani svi apelantovi suštinski prigovori koje je isticao kako u tijeku postupka pred redovnim sudovima, tako i navodima predmetne apelacije, te odgovori suda na njih. Zatim, iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi ni da je Kantonalni sud stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih ključnih svjedoka izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da utvrđenje apelantove krivnje nije zasnovano samo na iskazima oštećene i njene majke nego i na drugim dokazima (opisanim u činjeničnom dijelu ove odluke), te na sveobuhvatnoj analizi kako tih dokaza, tako i ostalih dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu, u pogledu kojih je apelantu i njegovoj obrani bila dana mogućnost da ih osporava. S druge strane, Ustavni sud napominje ponovno da nije u njegovoj nadležnosti da ocjenjuje sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti kao i same apelantove kaznenopravne odgovornosti, tj. krivnje. Kao što je već rečeno, zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

41. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi moglo ukazati da ocjena dokaza nije bila „savjesna“, kako to nalaže zakon, odnosno da je bila „očigledno proizvoljna“, kako to tvrdi apelant, jer jedini argumenti koje apelant, u suštini, ističe tiču se isključivo njegovog nastojanja da uvjeri Ustavni sud da je njegova analiza izvedenih dokaza ispravna, a da je analiza u osporenim presudama pogrešna. Zbog toga, Ustavni sud smatra da, u situaciji kada apelant, u suštini, osporava utvrđeno činjenično stanje, njegov zadatak nije da procjenjuje kvalitetu zaključaka redovnih sudova o apelantovoj krivnji a u konkretnom slučaju Ustavni sud ne zapaža da je došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava apelanta. Konačno, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da redovni sud nije ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza tumačio na način koji je bio nepovoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja principa in dubio pro reo iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije. Slijedom toga, Ustavni sud smatra neutemeljenim navode apelanta da je na opisani način Općinski sud standard dokazivanja krivnje snizio i postavio nižim od standarda „izazivanja razumne sumnje“, što je suprotno načelu in dubio pro reo.

42. Konačno, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, te imajući u vidu apelantove obimne navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali da ne smatra da je značajno dodatno ih elaborirati jer nalazi da su Općinski sud i Kantonalni sud, kao redovni sudovi, dali logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, kao i da apelantovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv njega.

43. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, te imajući u vidu apelantove navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali da ne smatra da je značajno dodatno ih elaborirati, jer nalazi da su Općinski sud i Kantonalni sud, kao redovni sud, dali logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, kao i da apelantovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka koji se vodio protiv njega.

44. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da kazneni postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan. Obzirom na to Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije neutemeljeni. Pravo na učinkovit pravni lijek

45. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da korištenje pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom je apelant zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članku 13. Europske konvencije u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelacioni navodi neutemeljeni.

46. U pogledu dijela apelacije koji se tiče navoda apelantovog branitelja da je u predmetnom postupku „prvo grubo i drsko vrijeđan, a onda fizički napadnut u sudnici uz toleranciju suca i tužitelja, koji su također bili napadnuti“, Ustavni sud ističe da je u konkretnom slučaju apelant Stipe Ramljak i da se u ovom predmetu ispituju eventualne povrede ljudskih prava učinjene prema apelantu, a ne njegovom branitelju.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije u predmetnom kaznenom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem je apelant proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela upoznavanje djeteta s pornografijom iz članka 212. stavak 1. KZFBiH u stjecaju sa kaznenim djelom bludne radnje iz članka 208. stavak 2. KZFBiH, a sve u svezi sa člankom 54. KZFBiH, koja su mu stavljena na teret, kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su osporene odluke zasnovane na nezakonitom dokazu, te da su redovni sudovi propustili ocijeniti provedene dokaze pojedinačno i u uzajamnoj vezi, a redovni sudovi su za svoja utvrđenja i odlučivanja u osporenim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tijekom kaznenog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.

48. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje jer je apelant imao mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostupanjske presude, koju je apelant i koristio, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.

49. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2876/20 (S. R.) | Sudska praksa | Aktio