Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3679/21 (V. F.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Ponavljanje postupka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3679/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3679/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Veljko Fržović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Veljko Fržović protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 016533 21 Gvlž od 1. septembra 2021. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Veljko Fržović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočne Ilidže, kojeg zastupa Diana Dočkal advokat iz Sarajeva, podnio je 26. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 P 016533 21 Gvlž od 1. septembra 2021. godine.
2. Rješenjem Okružnog suda broj 89 1 P 016533 21 Gvl 2 od 14. juna 2021.godine odbijen je apelantov prijedlog za ponavljanje postupka koji je pravosnažno okončan Presudom Okružnog suda broj 89 l P 016533 Gž 4 od 18. septembra 2019. godine.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja od 14. juna 2021. godine, Okružni suda je rješenjem od 1. septembra 2021. godine odbio kao neosnovanu predmetnu žalbu i potvrdio navedeno rješenje.
4. U obrazloženju odluke Okružni sud je naveo da je apelant 5. novembra 2020. godine podnio prijedlog za ponavljanje postupka koji je pravosnažno završen presudom od 18. septembra 2019. godine (kojom je raskinut ugovor o poslovnoj saradnji zaključen 19. februara 2001. godine, te obavezan apelant da tužiocu (M.S.) isplati iznos od 12.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom), iz razloga propisanih članom 255. stav 1. tačka 3) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi s tim je ukazao da je članom 255. stav 1. tačka 3) ZPP-a propisano da se postupak koji je odlukom suda pravosnažno završen može po prijedlogu stranke ponoviti ako je u postupku kao tužilac ili tuženi učestvovalo lice koje ne može biti stranka u postupku, ili ako stranku koja je pravno lice nije zastupalo ovlašteno lice, ili ako parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, ili ako zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice ili za pojedine radnje u postupku, ukoliko vođenje parnice, odnosno vršenje pojedinih radnji u postupku nije bilo naknadno odobreno. Zatim, da je članom 256. stav 1. ZPP-a propisano da se iz razloga navedenih u članu 255. tač. 1. do 3. tog zakona ne može zahtijevati ponavljanje postupka ako je taj razlog bio bez uspjeha iznijet u ranijem postupku. Okružni sud je naveo da apelant u prijedlogu ističe da punomoćnik tužioca nije imao valjano ovlaštenje za zastupanje tužioca. U tom pogledu je naveo da su ti razlozi već isticani u ranijem postupku, jer iz stanja u spisu predmeta proizlazi da je tužilac, koji je nastanjen u SAD-u, putem e-mail-a dostavio punomoć za advokata P.I., kojim ga je opunomoćio za zastupanje u toj parnici. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, s obzirom da je punomoć dostavljena putem e-mail-a, naložio punomoćniku tužioca da u spis dostavi originalnu punomoć za zastupanje tužioca, a da je punomoćnik tužioca dostavio sudu originalnu punomoći za zastupanje tužioca u toj parnici, koja je potpisana od strane tužioca i ovjerena. Također je naveo da je neosnovan apelantov navod o tome da nije imao uvid u punomoć, jer u toku cijelog postupka punomoćnici imaju pravo izvršiti uvid u cio spis i isti kopirati, pa tako i izvršiti uvid i kopiranje sporne punomoći.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi, između ostalog, da se redovni sudovi uopće nisu očitovali na navode apelanta po pitanju priloženog ovlaštenja za zastupanje i mogućnosti da tužilac bude stranka u postupku, te da su dozvolili zastupanje tužioca na osnovu punomoći koja formalno-pravno nije u skladu sa međunarodnim propisima, odnosno koja je apsolutno nevaljana i ne može se koristiti pred sudskim, upravnim, niti bilo kojim drugim organima u Bosni i Hercegovini.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na odluku donesenu u postupku u kojem se odlučivalo o apelantovom prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog parničnog postupka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o „građanskim pravima i obavezama“ apelanta. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava i svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, u principu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva), nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP-1040/07 od 26. juna 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnog postupka, ukoliko se u predmetnom slučaju radi u smislu autonomnog značenja tog pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obaveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije.
8. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnog slučaja, u predmetnom postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi da se dozvoli ponavljanje postupka. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić