Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3384/21 (E.M.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3384/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3384/21, rješavajući apelaciju koju je podnio E. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio E. M.

protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 002300 21 U 2 od 10. avgusta 2021. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. E. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 29. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 002300 21 U 2 od 10. avgusta 2021. godine.

2. Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) od 14. juna 2016. godine ukinuto je konačno rješenje Službe za upravu i boračko-invalidsku zaštitu Općine Centar Sarajevo od 3. juna 2005. godine i upravna stvar riješena tako da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu zaključno sa 30. martom 2012. godine.

3. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj protiv rješenja tuženog (Federalnog ministarstva) od 14. juna 2016. godine, Vrhovni sud je Rješenjem broj 70 0 U 002300 21 U 2 od 10. avgusta 2021. godine predmetnu tužbu odbacio kao neblagovremenu. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 18. stav (2) Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) propisano da se tužba, kojom se pokreće upravni spor, podnosi u roku od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci koja podnosi tužbu. Vrhovni sud je ukazao da je izvršenim uvidom u predmetni upravni spis utvrđeno da je tuženi organ pokušao na adresu apelanta dva puta dostaviti osporeno rješenje (21. juna 2016. godine i 20. jula 2016. godine), te da mu se oba puta pošiljka vratila, sa napomenom dostavljača „obaviješten, nije podigao pošiljku“, kao i da je nakon toga, 4. avgusta 2016. godine, tuženi osporeno rješenje objavio na oglasnoj tabli (na kojoj se rješenje nalazilo od 4. avgusta 2016. godine do 22. avgusta 2016. godine). Prema tome, tuženi organ je u cijelosti postupio shodno odredbama čl. 80. do 96. Zakona o upravnom postupku, jer je na adresu koju apelant nije promijenio, niti o promjeni obavijestio tuženi organ, dva puta pokušana dostava, a kada se pismeno oba puta vratilo sa naznakom „obaviješten, nije podigao pošiljku“, dostava je izvršena na oglasnoj tabli, čime se smatra da je dostava pravilno i zakonito izvršena. Dakle, imajući u vidu naprijed navedene odredbe ZUS kojima je propisan rok od 30 dana za podnošenje tužbe, te kako je posljednji dan roka za podnošenje tužbe bio 22. septembar 2016. godine, a predmetna tužba je primljena 8. februara 2021. godine, to je ista neblagovremena. Vrhovni sud je naveo da na drugačiju odluku tog suda nisu mogli uticati navodi tužbe (kojima apelant osporava dostavu na oglasnu tablu) jer tim navodima apelant nije doveo u pitanje pravilnost izvršene dostave, a osim toga, s obzirom na protek vremena od gotovo pet godina, nije vjerovatno da apelant u tom periodu nije znao da mu se ne vrši isplata invalidnine. Vrhovni sud je zaključio da je, budući da apelant nije doveo u sumnju pravilnost izvršene dostave, niti okolnosti koje su od značaja za ocjenu blagovremenosti, predmetna tužba neblagovremena, zbog čega je istu, shodno odredbama člana 25. stav (1) tačka 1. ZUS odbacio. Apelacioni navodi

4. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe ističe da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant propustio da, u skladu sa odredbama člana 18. stav (2) ZUS („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05), u propisanom roku podnese tužbu sudu. Ustavni sud zapaža, dakle, da je apelantova tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da apelant nije u zakonom propisanom roku podnio tužbu nadležnom sudu, čime je propustio da iscrpi djelotvorne pravne lijekove. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3384/21 (E.M.) | Sudska praksa | Aktio