Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3385/21 (A. S.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Procesna odluka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3385/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3385/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Ahmed Shahin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ahmed Shahin protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 247774 18 Gž od 21. jula 2021. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Ahmed Shahin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Marsela Bajramović advokat iz Ilidže, podnio je 29. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 247774 18 Gž od 21. jula 2021. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 247774 15 P od 20. decembra 2017. godine, po tužbi apelanta podnesenoj protiv tuženog (država Izrael), radi naknade štete, taj sud se oglasio nenadležnim i odbacio tužbu apelanta. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je utvrdio da sud u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH) nije nadležan za postupanje u konkretnom predmetu spora budući da se u toj pravnoj stvari ne mogu primjenjivati pravila iz građansko-pravne oblasti domaćeg zakonodavstva, slijedom čega je odbacio predmetnu tužbu.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 20. decembra 2017. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 32 0 P 247774 18 Gž od 21. jula 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da se žalbom apelanta neosnovano polemiše o primjeni teorije o relativnom imunitetu država koja se razvila u okviru međunarodnog prava (ističući da se u konkretnom slučaju radi o privatno-pravnom sporu, pravu na naknadu štete, zbog čega prvostepeni sud nije mogao prihvatiti pozivanje tuženog na svoj imunitet, odnosno, nije mogao donijeti osporeno rješenje). Naime, tačni su navodi žalbe da se u konkretnom slučaju radi o privatno-pravnom sporu (u kojem je apelant tužio državu Izrael radi naknade nematerijalne štete zbog smrti njegovog sina prilikom granatiranja sjevernog pojasa Gaze od strane vojnih snaga tužene države) tj. da se radi o sporu sa međunarodnim elementom, ali se žalbom gubi iz vida činjenica da je u predmetnom postupku tužena strana država. Prema propisima domaćeg zakonodavstva, nadležnost sudova u sporovima sa međunarodnim elementom regulisana je odredbama čl. 25. i 26. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Tako je odredbama člana 25. stav (1) ZPP propisano da u pogledu nadležnosti sudova u FBiH, u postupcima u kojima je stranka stranac koji uživa pravo imuniteta u Bosni i Hercegovini, strana država ili međunarodna organizacija, važe pravila međunarodnog prava, dok je odredbama stava (2) navedenog člana propisano da u slučaju sumnje u postojanje i obim imuniteta sud može (ne i da mora) zatražiti obavještenje od ministarstva nadležnog za poslove pravosuđa. Dalje, odredbama člana 26. ZPP propisano je da je sud u FBiH nadležan za suđenje kada je njegova nadležnost u sporu s međunarodnim elementom izričito određena zakonom Bosne i Hercegovine ili FBiH, ili međunarodnim ugovorom (stav (1) navedenog člana zakona), dok, ukoliko u zakonu ili međunarodnom ugovoru nema izričite odredbe o nadležnosti suda u FBiH za određenu vrstu sporova, sud u FBiH nadležan je za suđenju u toj vrsti sporova i kada njegova nadležnost proizlazi iz odredba tog zakona o mjesnoj nadležnosti (stav (2) navedenog člana zakona). Kantonalni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju predmetnom žalbom ne dovodi u sumnju da je tužena u toj pravnoj stvari strana država, zbog čega u odnosu na tuženu važe posebna pravila o jurisdikcionom imunitetu. Naime, Evropskom Konvencijom o imunitetu država Savjeta Evrope iz 1972. godine (stupila na snagu 1978. godine) usvojena je teorija o relativnom (ograničenom) imunitetu države na koju se apelant poziva u svojoj žalbi, ali iz zvaničnog pregleda Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine o međunarodnim multilateralnim konvencijama koje su primjenjive na Bosnu i Hercegovinu proizlazi da naprijed navedena konvencija nije ratifikovana od strane države Bosne i Hercegovine. Takođe, iz uvida u pregled ugovora koje je notifikacijom o sukcesiji preuzela Bosna i Hercegovina proizlazi da ista nema zaključen bilateralan ugovor sa državom Izrael u smislu regulisanja međusobnih odnosa u privatnopravnim stvarima, pa ni za konkretan slučaj naknade štete, pri čemu ni apelant u žalbi ne tvrdi da takav ugovor egzistira među državama Bosna i Hercegovina i Izrael. Zbog toga se nadležnost suda BiH, pa ni prvostepenog suda u konkretnom slučaju, nije mogla zasnovati na odredbama čl. 25. i 26. ZPP, kako se to nastoji predstaviti u žalbi.
4. Kantonalni sud je dalje naveo da iz stanja spisa proizlazi da je u vrijeme smrti sina apelant živio i radio u sjevernom pojasu Gaze, Palestina, gdje se ima uzeti da je štetna posljedica nastupila, pri čemu nije ni dostavio dokaz da je on državljanin BiH, na što se poziva u žalbi, zbog čega se ima uzeti da je štetna posljedica i nastupila u sjevernom pojasu Gaze, Palestine. U vezi s tim, odredbama člana 32. stav (1) ZPP, u vezi sa odredbama člana 26. stav (2) ZPP, propisano je da je za suđenje u sporovima o vanugovomoj odgovornosti za štetu, osim suda opšte mjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem je području štetna radnja počinjena ili sud na čijem je području štetna posljedica nastupila, dok je odredbama stava (2) istog člana propisano da, ukoliko je šteta nastala zbog smrti ili teške tjelesne ozljede, nadležan je, pored suda iz stava (1) tog člana, i sud na čijem području tužilac ima prebivalište ili boravište. Stoga, kako je apelant štetu pretrpio u sjevernom pojasu Gaze u Palestini, a da pri tome nije pružio dokaz uz tužbu da isti ima prebivalište ili boravište na teritoriji suda FBiH, konkretno teritoriji Općinskog suda, to nije bilo mjesta primjeni ni navedene odredbe. Kako iz odredbi ZPP za predmetnu pravnu stvar ne proizlazi nadležnost Općinskog suda, budući da nastupjela posljedica koindicira sa mjestom gdje je štetna radnja pričinjena, a to je na teritoriji strane države, to predmetni spor ne spada u sudsku nadležnost suda BiH, zbog čega je i bilo mjesta donošenju pobijanog rješenja. Takođe, kako se tužena država Izrael notom isključivo pozvala na svoj imunitet (a ne dala odgovor na tužbu, kako se žalbom pogrešno nastoji predočiti) to se pravilno prvostepeni sud pozvao na pravo imuniteta koje je od strane tužene države iskorišćeno, jer imunitet države označava obavezu suda jedne države da ne prihvati ili ne procesuira tužbu protiv druge države, i kao takav predstavlja neposredan izraz suverenosti, dok za predmetni slučaj nisu utvrđeni izuzeci od pravila o državnom imunitetu.
Apelacioni navodi
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je prvostepeni sud morao zatražiti obavještenje od nadležnog ministarstva, shodno relevantnim odredbama ZPP, tim prije što Bosna i Hercegovina nije ratifikovala Konvenciju o imunitetu država Savjeta Evrope iz 1972. godine. Dalje ističe da je prvostepeni sud odbacio tužbu zbog nenadležnosti tek nakon što je tužena dostavila odgovor na tužbu, a bio je dužan da taj odgovor najprije dostavi apelantu. Navodi da je kao državljanin BiH podnio tužbu Općinskom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom jer je štetna posljedica tu nastupila, te da se u konkretnom slučaju radi o privatnom sporu u kojem se tužena država nije mogla pozivati na svoj imunitet.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj.
8. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da je osporenim rješenjem Kantonalnog suda odbijena kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv prvostepenog rješenja kojim se Općinski sud oglasio nenadležnim i odbacio tužbu apelanta (jer je utvrdio da sud u FBiH nije nadležan za postupanje u konkretnom predmetu spora). Dalje, da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP, dao detaljno i jasno obrazloženje zbog čega je u konkretnom slučaju pravilno prvostepeno rješenje kojim se Općinski sud oglasio nenadležnim i odbio tužbu apelanta. Dakle, u predmetnom postupku se raspravljalo isključivo o pitanju nadležnosti sudova u FBiH, u skladu sa relevantnim odredbama ZPP, te u vezi sa međunarodnim konvencijama koje se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Prema tome, u konkretnom slučaju se osporenim odlukama odlučivalo samo o procesnim pitanjima tj. o procesnoj dopustivosti predmetne tužbe. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenim odlukama nije odlučivalo o „građanskim pravima ili obavezama“ apelanta u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Budući da se, dakle, osporenim odlukama odlučivalo samo o procesnim pitanjima, Ustavni sud ukazuje da se tim odlukama nije odlučivalo ni o apelantovim imovinskim pravima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić