Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-737/20 (Krajina Borac d.o.o. Banja Luka i S. D.)

Odluka donesena 02. 12. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Uknjižba
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pristup sudu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-737/20

Apelacija

Odluka o meritumu

02. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 737/20, rješavajući apelacije koje su podnijeli „Krajina Borac“ d.o.o. Banja Luka i Slobodan Dimić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3), tačka h), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Angelika Nußberger, sudija Helen Keller, sudija Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 3. decembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je „Krajina Borac“ d.o.o. Banja Luka podnio protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 081437 18 Gž od 11. decembra 2019.

godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 081437 16 P od 21. decembra 2017. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Slobodana Dimića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 006599 19 Uvp od 22. jula 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Krajina Borac d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnio je 21. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 081437 18 Gž od 11. decembra 2019. godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 081437 16 P od 21. decembra 2017. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 737/20.

2. Slobodan Dimić (u daljnjem tekstu: drugoapelant; zajedno: apelanti) iz Bijeljine, kojeg zastupa Milan Matić, advokat iz Bijeljine, podnio je 13. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 U 006599 19 Uvp od 22. jula 2020. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 3651/20.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije koje se odnose na isto činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je shodno odredbama člana 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda odlučio da se spoje predmeti br. AP 737/20 i AP 3651/20 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 737/20.

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, u predmetu broj AP 737/20 je od Okružnog suda, Osnovnog suda i drugoapelanta 15. jula 2021. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.

5. Osnovni sud je dostavio odgovor 26. jula 2021. godine, tužilac 29. jula 2021. godine, a Okružni sud 30. jula 2021. godine.

6. U predmetu broj AP 3651/20 je od Okružnog suda 21. decembra 2020. godine, od prvoapelanta 21. oktobra 2021. godine, a od Vrhovnog suda 26. oktobra 2021. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.

7. Okružni sud je dostavio odgovor 21. decembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

9. Presudom Osnovnog suda broj Ps-392/04 od 22. decembra 2005. godine odbijen je prvoapelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je poslovni prostor u Bijeljini, bliže označen u izreci presude, njegova svojina i da je ništav ugovor o kupoprodaji tog poslovnog prostora zaključen između drugoapelanta 26. novembra 1999.

godine i „Borca“ d.d. Travnik, te da se naloži drugoapelantu da mu navedeni poslovni prostor preda u posjed, a Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove – PJ Bijeljina (u daljnjem tekstu: Republička uprava) da uspostavi stanje kakvo je bilo prije zaključenja navedenog ugovora.

10. Presudom Okružnog suda broj 012-0-Pž-06-000 075 od 16. septembra 2008. godine prvoapelantova žalba je djelimično uvažena, prvostepena presuda je preinačena u dijelu kojim je odlučeno o ništavosti spomenutog ugovora o kupoprodaji, uspostavljanju ranijeg zemljišnoknjižnog stanja i predaji u posjed navedenog poslovnog prostora, tako što je prvoapelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu usvojen, a u preostalom dijelu žalba odbijena i 1 Slobodan Dimić (drugoapelant u ovom predmetu) bio je apelant (zajedno sa „Borac“ d.d. Travnik) u predmetu broj AP 2113/11 u kojem je Ustavni sud usvojio apelaciju 7. oktobra 2014. godine, utvrdio povredu prava na imovinu i predmet vratio Vrhovnom sudu Republike Srpske.

prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da je sporni poslovni prostor tužiočeva svojina.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 Ps 010786 09 Rev od 3. marta 2011. godine revizije drugoapelanta i prvoapelanta su odbijene, te je odbijen prvoapelantov zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka.

12. Drugoapelant i „Borac“ d.d. Travnik su protiv navedene presude Vrhovnog suda od 3. marta 2011. godine podnijeli apelaciju Ustavnom sudu koji je donio Odluku broj AP 2113/11 od 7. oktobra 2014. godine (dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je usvojio njihovu apelaciju, utvrdio kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo navedenu presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak. U navedenoj odluci Ustavni sud je naveo: „Ustavni sud naglašava da su sudovi u toku postupka nesporno utvrdili da je drugoapelant bio upisan u zemljišnim knjigama kao nosilac prava raspolaganja, što je vidljivo iz obrazloženja prvostepene i drugostepene presude. Dakle, sporna imovina (poslovni prostor) bila je upisana u zemljišnim knjigama na ime drugoapelanta, a zaključenjem kupoprodajnog ugovora s prvoapelantom 26. novembra 1999. godine prvoapelant je, nakon upisa u zemljišnu knjigu, stekao pravo svojine na spornim nepokretnostima. Ta činjenica je dovoljna Ustavnom sudu, ne ulazeći u analizu pravnog instituta koji je upisan u odnosu na drugoapelanta (svojina ili raspolaganje), da zaključi da se u konkretnom slučaju može primijeniti praksa iz predmeta broj AP 2157/08, odnosno za poštovanje prava apelanata na imovinu bitno je da je drugoapelant (prodavac) bio upisan kao titular prava u zemljišnim knjigama, te da je prvoapelant (kupac), nakon upisa u zemljišnu knjigu, stekao pravo svojine na spornim nepokretnostima, što ovaj predmet razlikuje od predmeta broj AP 1164/10 (Odluka o dopustivosti broj AP 1164/10 od 10. jula 2010. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) u kojem apelant uopšte nije bio upisan u zemljišnim knjigama po bilo kom osnovu [...].“

13. Vrhovni sud je, odlučujući u ponovnom postupku, shodno navedenoj Odluci Ustavnog suda broj AP 2113/11, donio Presudu broj 59 0 Ps 010786 14 Rev 2 od 13. januara 2015. godine kojom je usvojio reviziju drugoapelanta (Slobodana Dimića), preinačio Presudu Okružnog suda broj 012-0-Pž-06-000 075 od 16. septembra 2008. godine tako što je žalbu prvoapelanta („Krajina Borac“ d.o.o. Banja Luka) u cijelosti odbio i potvrdio Presudu Osnovnog suda broj Ps-392/04 od 22. decembra 2005. godine. Stavom 2 izreke navedene presude prvoapelantova revizija je odbijena.

14. Protiv navedene presude prvoapelant („Krajina Borac“ d.o.o. Banja Luka) podnio je apelaciju Ustavnom sudu koji je Odlukom broj AP 1528/15 od 15. novembra 2017. godine (dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) apelaciju odbio kao neosnovanu. U navedenoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, naveo da „zapaža da je, postupajući u ponovnom postupku, Vrhovni sud, u kontekstu izvršenja prethodno donesene odluke Ustavnog suda, ponovo razmotrio reviziju tuženih i apelanta, te detaljno razmotrio apelantove navode koje on ponavlja u apelaciji i dao razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Prema tome, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava iz čl. 20 i 33 ZOSPO, jer je Vrhovni sud na osnovu izvedenih dokaza, primjenom citiranih odredbi zakona, utvrdio da je prvotuženi („Borac“ d.d. Travnik) bio upisan u zemljišne knjige kao nosilac prava raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru, a da se drugotuženi (drugoapelant) na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog s prvotuženim od 26. novembra 1999. godine upisao u javne knjige i time stekao pravo svojine na navedenom poslovnom prostoru. Prema tome, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava u obrazloženju presude Vrhovnog suda, koji je u cijelosti ispoštovao stavove iz Odluke Ustavnog suda broj AP 2113/11, čiji sažetak je interpretiran u prethodnim tačkama ove odluke, da je svojim stavovima otklonio nedostatak zbog kojeg mu je predmet i vraćen na ponovni postupak“.

15. U međuvremenu drugoapelant je 21. aprila 2016. godine uknjižen kao vlasnik predmetnih nepokretnosti sa dijelom 1/1.

16. Protiv rješenja Republičke uprave kojim je drugoapelantu dozvoljena uknjižba prava svojine prvoapelant je podnio tužbu Okružnom sudu, koji je Presudom broj 12 0 U 005737 16 U od 20. decembra 2016. godine tužbu uvažio i poništio rješenja Republičke uprave, uz obrazloženje da su upravni organi pogrešno tumačili odluke Vrhovnog suda i Ustavnog suda, jer je predmetni kupoprodajni ugovor iz 1999. godine ništav i neprovodiv, zato što je prvoapelant znatno ranije od drugoapelanta stekao pravo svojine na predmetnim nepokretnostima, pa ni presuda Osnovnog suda iz 2005. godine nije mogla predstavljati pravni osnov za uknjižbu prava svojine drugoapelanta.

17. Protiv navedene presude drugoapelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 12 0 U 005737 17 Uvp od 18. septembra 2019. godine zahtjev uvažio, ukinuo navedenu presudu Okružnog suda od 20. decembra 2016. godine i predmet vratio na ponovni postupak Okružnom sudu uz obrazloženje da predmetni ugovor nije proglašen ništavim, zbog čega se nižestepeni sud bespotrebno bavio pitanjem njegove pravne valjanosti, što nije u njegovoj nadležnosti, te iz razloga što je apelantov zahtjev za ispravku upisa u zemljišnim knjigama u skladu s odredbama člana 61 st. 1, 2 i 3 Zakona o zemljišnim knjigama.

18. Ustavni sud nema informaciju da li je predmetni postupak ponovljen pred redovnim sudom.

Činjenice predmeta broj AP 737/20

19. Kako je, i pored navedenih činjenica, prvoapelant nastavio da i dalje koristi predmetni poslovni prostor dajući ga u zakup i podzakup „N Sport“ d.o.o. Banja Luka i Vidu Šušnjaru iz Banje Luke, drugoapelant je podnio tužbu Osnovnom sudu za naknadu štete zbog sticanja bez osnova od strane prvoapelanta, za period od 13. decembra 2010. do 31. oktobra 2013. godine. Predmet je registrovan pod brojem 80 0 P 081437 16 P. Kako proizlazi iz dokumenata priloženih uz apelaciju, Osnovni sud je održao pripremno ročište 21. decembra 2017. godine, na kojem je drugoapelant istakao da ostaje pri tužbi. Međutim, imajući u vidu da je nakon podnošenja tužbe došlo do promjena u katastarskoj i gruntovnoj evidenciji u odnosu na spornu nepokretnost na način da je drugoapelantu poništen upis uknjižbe prava svojine i posjeda (vidi tačku 16 obrazloženja Odluke), te da je upravni postupak povodom podnesenih zahtjeva za uknjižbu drugoapelanta u gruntovnoj i katastarskoj evidenciji na spornoj nepokretnosti i dalje u toku, drugoapelant je predložio da Osnovni sud odredi prekid postupka u ovoj pravnoj stvari do okončanja navedenog upravnog postupka. Drugoapelant je naveo da smatra da se radi o prethodnom pravnom pitanju, o kome je potrebno da se prethodno pravosnažno odluči, nakon čega će se eventualno steći uslovi za nastavak ovog parničnog postupka. Osnovni sud je, u vezi s tim, donio rješenje kojim se prekida postupak u ovoj pravnoj stvari i koji će se nastaviti kada prestanu razlozi zbog kojih je prekinut.

20. Protiv navedenog rješenja prvoapelant, „N sport“ d.d. Banja Luka i Vid Šušnjar su podnijeli žalbu Okružnom sudu koji je Rješenjem broj 80 0 P 081437 18 Gž od 11. decembra 2019. godine žalbe odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da iz spisa predmetne stvari proizlazi da je drugoapelant bio upisan kao vlasnik predmetne nepokretnosti u trenutku podnošenja tužbe protiv rješenja Republičke uprave kojim je dozvoljena uknjižba prava svojine drugoapelantu, a da je nakon podnošenja tužbe došlo do promjene u katastarskoj i gruntovnoj evidenciji u odnosu na spornu nepokretnost, dok je upravni spor, koji se tiče upisa prava svojine na predmetnoj nepokretnosti u zemljišnoj knjizi, još uvijek u toku o zahtjevu drugoapelanta za vanredno preispitivanje sudske odluke. Okružni sud je obrazložio da, imajući u vidu konstitutivno dejstvo upisa u zemljišne knjige i prirodu ovog parničnog postupka, pitanje upisa prava imovine u zemljišne knjige predstavlja prethodno pravno pitanje od kojeg zavisi pitanje aktivne legitimacije na strani tužioca, pa je ispravna odluka prvostepenog suda o prekidu postupka do rješavanja navedenog pravnog pitanja.

Činjenice predmeta broj AP 3156/20

21. Presudom Okružnog suda broj 12 0 U 006599 17 U od 29. novembra 2018. godine odbijena je drugoapelantova tužba protiv upravnih akata Republičke uprave preciziranih u presudi, kojima je odbijena drugoapelantova žalba protiv zaključka Republičke uprave od 27. septembra 2017. godine, kojim je odbijena izmjena njegovog zahtjeva podnesenog za sprovođenje ugovora o prodaji predmetnih nepokretnosti iz 1999. godine, koji je prvobitno bio postavljen kao zahtjev za sprovođenje Presude Osnovnog suda broj Ps-392/04 od 22. decembra 2005. godine. U obrazloženju je navedeno da je Republička uprava pravilno potvrdila prvostepeni zaključak koji je donesen primjenom odredbe člana 118 stav 1 Zakona o opštem upravnom postupku, kojom je propisano da nakon pokretanja postupka stranka može, do donošenja prvostepenog rješenja, proširiti zahtjev ili umjesto ranijeg zahtjeva postaviti drugi, bez obzira na to da li se prošireni ili izmijenjeni zahtjev zasniva na istom pravom osnovu, pod uslovom da se takav zahtjev zasniva na bitno istom činjeničnom stanju. U vezi s tim, Okružni sud je obrazložio da je apelant prvobitni zahtjev zasnovao na sprovođenju presude Osnovnog suda iz 2005. godine u katastarskom operatu, dok je drugi zahtjev zasnovan na sprovođenju ugovora o kupoprodaji predmetnih nepokretnosti. Prema mišljenju tog suda, u konkretnom slučaju se ne radi o bitno istovjetnom činjeničnom stanju u smislu odredbi člana 118 stav 1 Zakona o opštem upravnom postupku, bez obzira na to što se ne zasnivaju na istom pravnom osnovu. Navedeno je da je utvrđeno da su upravni organi već ranije, po tom pitanju, donosili rješenja koja su po osnovu odluka redovnih sudova postala pravosnažna, pri čemu se drugoapelant pozvao na utvrđenje iz presude Osnovnog suda iz 2005. godine prema kojem prvoapelant nije vlasnik predmetnih nepokretnosti, te da je kupoprodajni ugovor, koji je drugoapelant zaključio sa „Borac Travnik“ d.d. punovažan pravni posao, što, prema mišljenju Okružnog suda, znači da su o toj presudi i navedenom ugovoru već donesene odluke u pogledu njihove punovažnosti i sprovođenja. Prema mišljenju Okružnog suda, shodno navedenom, nije ispunjen uslov koji se odnosi na okolnost da je već ranije doneseno prvostepeno rješenje, kojim je u suštini pravosnažno odlučeno o izmijenjenom zahtjevu drugoapelanta koji je on postavio u upravnom postupku.

22. Protiv navedene presude apelant je Vrhovnom sudu podnio zahtjev za vanredno preispitivanje koji je Vrhovni sud Presudom broj 12 0 U 006599 19 Uvp od 22. jula 2020. godine odbio kao neosnovan prihvatajući stav Okružnog suda. Pri tome je Vrhovni sud istakao da apelant svakako ima mogućnost da u ovoj upravnoj stvari postavi novi zahtjev u skladu s navodima na koje se poziva, o čemu su upravni organi dužni da odluče. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

23. Prvoapelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije. Kršenje navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenim činjenicama. Apelant navodi da su navedena rješenja donesena bez provođenja ikakvih dokaza jer drugoapelant nije uz tužbu dostavio nikakav dokaz da je bio uknjižen kao vlasnik predmetnog prostora, čime bi došlo do promjene u zemljišnim knjigama ili katastarskom operatu, pa zbog toga, prema mišljenju prvoapelanta, redovni sudovi nisu ni mogli utvrditi da je drugoapelant vlasnik navedenih nepokretnosti. Navodi da je on, prvoapelant, nasuprot tome, dostavio dokaze da je upisan kao vlasnik i posjednik nepokretnosti. Prvoapelant je naveo da je nesporno da su, donoseći ovakva rješenja, redovni sudovi, a prvenstveno prvostepeni sud, odlučili da sačekaju da se drugoapelant upiše kao vlasnik predmetnih nepokretnosti, pa da onda nastave s postupkom, iako iz svega proizlazi da se u toku postupka nije postavilo pitanje pravosnažnosti upisa u javne registre da bi moglo da se tretira kao prethodno pitanje u konkretnom postupku. Osim toga, prvoapelant navodi da redovni sudovi nisu obrazložili o kojem pitanju i zašto se radi o prethodnom pitanju, te da je prvostepeni sud naveo da se njegovo rješenje donosi vanraspravno iako je doneseno na pripremnom ročištu, te da su nesporno prekršeni i čl. 109 i 110 Ustava Republike Srpske.

24. Drugoapelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava drugoapelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Navodi da i dalje, godinama nakon donošenja obavezujućih odluka Ustavnog suda br. AP 2113/11 i AP 1528/15 u kojima je jasno utvrđeno da je drugoapelant stekao pravo svojine nad predmetnim nepokretnostima, traje drugoapelantova borba oko uknjižbe prava svojine i nikako se na okončava. Pored toga, drugoapelant navodi da je neosporno da se u konkretnom predmetu, koji je vođen po pitanju upisa prava posjeda u katastarskom operatu po prvobitnom zahtjevu na osnovu presude Osnovnog suda iz 2005. godine, a po izmijenjenom zahtjevu po osnovu kupoprodajnog ugovora iz 1999. godine, radi o identičnom činjeničnom stanju koje su u svojim navedenim odlukama utvrdili Ustavni sud i Vrhovni sud, a to je da je drugoapelant stekao pravo svojine na predmetnim nepokretnostima. Osim toga, drugoapelant navodi da je Vrhovni sud donosio sasvim oprečne odluke o istom pravnom i činjeničnom pitanju, a vezano za upise u katastarski i gruntovni operat, čime je nesumnjivo došlo do proizvoljne primjene prava od strane tog suda i ostalih upravnih organa i redovnih sudova koji su se bavili tim pitanjem. Smatra da su zbog navedenog povrijeđena njegova već stečena prava i da je ugrožena pravna sigurnost. U vezi s tim, apelant traži da mu Ustavni sud dosudi naknadu troškova sastavljanja apelacije.

b) Odgovori na apelaciju

25. Okružni sud je naveo da ni u jednom od postupaka u kojima su donesene odluke, koje su osporene u obje apelacije, nije bilo kršenja prava apelanata na koja se u apelaciji pozivaju i da su apelacije neosnovane.

26. Osnovni sud je naveo da su odluke osporene u obje apelacije donesene u skladu sa zakonom i da nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju.

27. U odgovoru na apelaciju broj AP 737/20 drugoapelant je ponovio hronologiju predmeta i istakao da je apelacija u cijelosti neosnovana jer je bilo neophodno i u skladu sa zakonom prekinuti predmetni postupak radi rješavanja prethodnog pitanja s obzirom na to da je u katastarskom operatu došlo do promjene upisa.

V.Relevantni propisi

28. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka Ustavnog suda, 45/09 – odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 12.

Kad odluka suda zavisi od prethodnog rješenja pitanja da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

29. U Zakonu o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 13/02, 87/07 i 50/10) relevantne odredbe glase:

Izmjena zahtjeva Član 118.

Nakon pokretanja postupka, stranka može do donošenja prvostepenog rešenja proširiti zahtjev ili umjesto ranijeg zahtjeva postaviti drugi, bez obzira na to da li se prošireni ili izmijenjeni zahtjev zasniva na istom pravnom osnovu, pod uslovom da se takav zahtjev zasniva na bitno istom činjeničnom stanju.

Ako organ ne dozvoli proširenje ili izmjenu zahtjeva, donijeće o tome zaključak. Protiv tog zaključka dopuštena je posebna žalba.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom broj AP 737/20 je Rješenje Okružnog suda broj 80 0 P 081437 18 Gž od 11. decembra 2019. godine, a predmet osporavanja apelacijom broj AP 3561/20 je Presuda Vrhovnog suda broj 12 0 U 006599 19 Uvp od 22. jula 2020. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje prvoapelant je primio 25. decembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 21. februara 2020. godine, dok je osporenu presudu drugoapelant primio 24. septembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 13. oktobra 2020. godine, tj. obje apelacije su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelanti pobijaju navedene odluke, tvrdeći da su tim odlukama prekršena prvoapelantova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te drugoapelantova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 i člana 17 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

36. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

U odnosu na apelaciju broj AP 737/20

37. Ustavni sud ukazuje da se odgovor na pitanje da li je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv ili ne nalazi u zaključku da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava, Tre Taktőrer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine, stav 41, kao i H. protiv Francuske od 24. oktobra 1989. godine, stav 47). Dakle, ukoliko je posljedica procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza, član 6 stav 1 Evropske konvencije se smatra primjenjivim, a ukoliko predmetna procedura nije odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza, član 6 stav 1 Evropske konvencije se smatra neprimjenjivim.

38. U konkretnom slučaju predmetni postupak se odnosi na pitanje naknade štete zbog stečenog bez osnova i iseljenje iz predmetnih nepokretnosti, dakle na predmete građanskopravne prirode. Dalje, prvoapelant pobija rješenja kojima je prekinut parnični postupak radi rješavanja prethodnog pitanja i na taj način privremeno onemogućeno utvrđivanje građanskih prava i obaveza, te je ishod takvog postupka odlučujući za utvrđivanje prvoapelantovih građanskih prava. Dakle, u konkretnom slučaju član 6 stav 1 Evropske konvencije je primjenjiv (vidi i odluke Ustavnog suda br. AP 1745/16 od 6. juna 2018. godine i AP 629/19 od 12. januara 2021. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

39. Ustavni sud zapaža da prvoapelant, između ostalog, ukazuje na kršenje prava na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje, kao i na nedovoljnu obrazloženost osporenih rješenja. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da pravo pristupa sudu, zajemčeno u članu 6 stav 1 Evropske konvencije, nije apsolutno pravo i ono može biti predmet ograničenja. Međutim, ta ograničenja ne mogu biti tolikog obima da „je sama suština prava umanjena“ (vidi Evropski sud za ljudska prava, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998. godine, 1998-V). Dalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije ako ne služi legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos ravnomjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Bellet protiv Francuske, presuda od 20. novembra 1995. godine, serija A, tom 333).

40. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je postupak u ovom predmetu prekinut radi rješavanja prethodnog pitanja – upisa prava svojine i posjeda na predmetnim nepokretnostima – s obzirom na to da je u toku trajanja postupka došlo do promjene upisa u katastarskom operatu, te da je u toku bio i upravni spor koji se ticao upisa prava svojine. Prema činjenicama predmeta, sam postupak koji se odnosio na naknadu štete zbog sticanja bez osnova i iseljenje iz predmetnih nepokretnosti nije bilo moguće okončati jer je, zbog navedenog, dovedena u pitanje aktivna i pasivna legitimacija stranaka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi navedenim rješenjima uskratili prvoapelantu pristup sudu jer je, kako je već rečeno, od navedenog prethodnog pitanja zavisila i mogućnost podnošenja tužbe u ovom predmetu. Osim toga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno prvoapelantovim navodima, dovoljno jasno obrazložili razloge prekida postupka i da nema ništa što bi ukazivalo da su proizvoljno primijenili pravo. Ustavni sud zapaža i da je nesporno da je prvostepeno rješenje doneseno na pripremnom ročištu, a ne vanraspravno, kako je to, očito omaškom, navedeno u uvodu rješenja, s obzirom na to da iz njegovog obrazloženja jasno proizlazi da je doneseno na pripremnom ročištu. Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je drugoapelant, takođe suprotno prvoapelantovim navodima, dokazao postojanje vođenja navedenog upravnog postupka i potrebe za prekidom predmetnog postupka do okončanja upravnog postupka. Zbog navedenog, Ustavni sud prvoapelantove navode smatra neosnovanim. Pri tome, Ustavni sud ističe da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni eventualna kršenja odredbi Ustava Republike Srpske, već je to u nadležnosti Ustavnog suda Republike Srpske.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U odnosu na apelaciju broj AP 3651/20

42. U konkretnom slučaju predmetni postupak se odnosi na pitanje upisa svojine u katastarski operat, dakle predmet je građansko-pravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv.

43. Ustavni sud zapaža da drugoapelant smatra da mu je odlukama donesenim u ovom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i da je tim odlukama, između ostalog, narušena pravna sigurnost jer je o svim postavljenim pitanjima već davno riješeno pravosnažnim odlukama redovnih sudova i Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

44. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

45. Ustavni sud zapaža da je drugoapelant podnio zahtjev upravnim organima za sprovođenje u katastarskom operatu prvobitno navedene presude Osnovnog suda iz 2005. godine, da bi taj zahtjev izmijenio i tražio sprovođenje navedenog kupoprodajnog ugovora iz 1999. godine, a da su odluke koje su donesene u tom postupku (rješenja upravnih organa i presude Okružnog suda i Vrhovnog suda) osporene konkretnom apelacijom drugoapelanta. Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 118 Zakona o opštem upravnom postupku propisano da je strankama, nakon pokretanja upravnog postupka, dozvoljeno do donošenja prvostepenog rješenja proširiti zahtjev ili umjesto ranijeg zahtjeva postaviti drugi, bez obzira na to da li se prošireni ili izmijenjeni zahtjev zasniva na istom pravnom osnovu, pod uslovom da se takav zahtjev zasniva na bitno istom činjeničnom stanju. U vezi s tim, u predmetnom postupku je utvrđeno da se drugoapelantovi zahtjevi ne baziraju na bitno istom činjeničnom osnovu s obzirom na to da se prvobitnim zahtjevom traži sprovođenje presude, a drugim kupoprodajnog ugovora, pa je drugoapelantov zahtjev za preinaku odbijen kao neosnovan.

46. Dovodeći navedene odredbe Zakona o opštem upravnom postupku u kontekst s utvrđenim činjenicama na kojima se zasnivaju drugoapelantovi zahtjevi podneseni katastarskom operatu, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su odbili izmjenu drugoapelantovog zahtjeva. Ustavni sud smatra da su osporene odluke jasno i argumentovano obrazložene i da su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, zato što je očigledno da se navedeni zahtjevi ne baziraju na istom činjeničnom osnovu. Takođe, u odnosu na apelantove navode da godinama pokušava da se uknjiži po osnovu navedene presude Osnovnog suda iz 2005. godine i Odluke Ustavnog suda broj AP 2113/11, Ustavni sud ukazuje da je navedena odluka Ustavnog suda sprovedena (što je navedeno u prethodnim tačkama ove odluke) i da iz činjenica predmeta proizlazi da je drugoapelant uknjižio pravo svojine u zemljišnoj knjizi na predmetnoj nepokretnosti i da pri tome Ustavnom sudu nije dostavio nikakav dokaz da je njegovo pravo svojine iz zemljišne knjige zaista i brisano. Ovo stoga jer činjenica da se o uknjižbi, eventualno, i dalje vode postupci ne znači da je drugoapelant izgubio pravo svojine na predmetnim nepokretnostima. Osim toga, brisanje prava svojine i nije predmet konkretne apelacije već pitanje izmjene suštine apelantovog zahtjeva kojim je tražen upis u katastarski operat. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u osporenoj presudi dao jasnu uputu drugoapelantu da „ima mogućnost da u ovoj upravnoj stvari postavi novi zahtjev u skladu s navodima na koje se poziva, a o čemu su upravni organi dužni da odluče“. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su drugoapelantovi navodi neosnovani.

47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja drugoapelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

48. Drugoapelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršeni i pravo na imovinu i zabrana zloupotrebe prava. S obzirom na to da apelant kršenje navedenih prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno, niti iz činjenica predmeta proizlazi da su redovni sudovi ili upravni organi na bilo koji način zloupotrijebili pravo, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti zabrane zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije. VIII.Zaključak

49. Nema kršenja prvoapelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su prekinuli postupak koji se odnosio na pitanje obaveze prvoapelanta za naknadu štete drugoapelantu zbog sticanja bez osnova usljed korišćenja predmetnih nepokretnosti, a kako bi se kao prethodno pitanje riješilo pitanje ko ima pravo svojine na predmetnim nepokretnostima, a zbog rješavanja pitanja aktivne i pasivne legitimacije u tom postupku.

50. Nema kršenja drugoapelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su upravni organi i redovni sudovi dali jasna i argumentovana obrazloženja zašto je trebalo odbiti izmjenu drugoapelantovog zahtjeva za upis u katastarski operat s obzirom na to da se prvobitno postavljeni i izmijenjeni zahtjevi ne zasnivaju na bitno istom činjeničnom stanju, kako je to propisano članom 118 Zakona o opštem upravnom postupku, i kada se predmet konkretnog spora i ne odnosi na pitanje prava svojine već na pitanje odbijanja izmjene osnova apelantovog zahtjeva za upis u katastarski operat.

51. Nema kršenja drugoapelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti zabrane zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije kada drugoapelant te navode vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno, i kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi i upravni organi zloupotrijebili pravo u drugoapelantovom slučaju.

52. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. U smislu člana 43 Pravila Ustavnog suda, potpredsjednik Miodrag Simović je dao izjavu o neslaganju s odlukom većine.

54. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-737/20 (Krajina Borac d.o.o. Banja Luka i S. D.) | Sudska praksa | Aktio