Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1231/20 (MAM d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1231/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-1231/20, rješavajući apelaciju MAM d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija MAM d.o.o. Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 119484 17 Rev od 21. januara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. MAM d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ivan Markić, advokat iz Mostara, podnio je 30. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 119484 17 Rev od 21. januara 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 119484 12 Ps od 28. maja 2015. godine obavezan je tuženi Mališić export-import d.o.o. (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati, na ime provizije, iznos od 116.789,27 KM, sa PDV-om i zakonskim zateznim kamatama (na način kako je to opisano u izreci presude). Presudom je dalje odlučeno da tuženi apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude.

3. Općinski sud je naveo da je apelant u tužbi naveo da je 5. januara 2011. godine sa tuženim zaključio ugovor o plaćanju provizije (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) na period od pet godina odnosno od 1. januara 2011. godine do 31. decembra 2015. godine. Dalje u tužbi apelant je naveo da je članom 2. predmetnog ugovora ugovorena provizija od 1,5 % na iznos prodaje prema kupcima do 3.000.000,00 KM, a 1 % na iznos prodaje prema kupcima preko 3.000.000,00 KM, na nivou kalendarske godine, a da je članom 3. predmetnog ugovora regulisano da tuženi plaća proviziju apelantu na račun do 10-og u mjesecu za protekli mjesec. Osim navedenog, apelant je u tužbi istakao da je tuženi apelantu slao mjesečno izvještaj o realizaciji samo za Harmony papir (toaletni papir, ubrusi, maramice i salvete), a ne i za kompletnu prodaju kako je bio obvezan predmetnim ugovorom, te da tuženi nije platio proviziju ni za prodaju Harmony papira, iako je dostavljao mjesečno izvještaj o realizaciji od januara 2011. godine zaključno sa februarom 2012. godine, pa mu na osnovu navedene provizije za prodaju Harmony papira duguje ukupni iznos od 22.228,31 KM.

4. Općinski sud je naveo da analizirajući odredbe predmetnog ugovora zapaža da je tačan prigovor tuženog da se iz odredaba ovog ugovora ne može vidjeti za koju grupu proizvoda je isti zaključen. Dalje je naveo da je apelant dokazao da je predmetni ugovor zaključen kao rezultat dogovora odgovornih osoba i vlasnika parničnih stranaka, kojim je apelant ustupio svoje pravo zastupanja brenda ,,Harmony“ za područje istočne i zapadne Hercegovine. Zatim je ukazao da je to bila "prava" volja parničnih stranaka što proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka M. Ć. (obavljao dužnost direktora kod apelanta u vrijeme potpisivanja ugovora) i D. T. (obavljao dužnost direktora prodaje, voditelja prodaje za Bosnu i Hercegovinu kod tuženog u vrijeme potpisivanja predmetnog ugovora). Dalje je istakao da zbog toga nisu tačne tvrdnje tuženog da apelant nije predočio niti jedan dokaz na osnovu kojeg pravnog posla ili ovlaštenja ima legitimaciju da uopće traži proviziju na ime distributerskih prava za brend ,,Harmony“ čiji je vlasnik "SHP Celex" tvornica papira a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: preduzeće "Celex").

5. Nadalje, Općinski sud je naveo da je na okolnost visine potraživanja apelant predložio financijsko vještačenje, čiji nalaz i mišljenje je u cijelosti prihvatio i utvrdio da ukupan iznos provizije po potpisanom predmetnom ugovoru između apelanta i tuženog za period januar 2011. godine - april 2014. godine iznosi 116.789,27 KM. Dalje je naveo da je finansijsko vještačenje odnosno obračun provizije obavljen samo na osnovu evidentirane vrijednosti iz analitičke kartice između preduzeća "Celex" kao dobavljača i tuženog kao kupca, zbog nedostatka računovodstvene dokumentacije kod apelanta i tuženog koja je vezana za obračun provizije za navedeni period, a na koji vid obračuna je i tuženi pristao. Općinski sud je istakao da navedeno financijsko vještačenje dokazuje u cijelosti ne samo iznos provizije po potpisanom ugovoru, nego i visinu tužbenog zahtjeva. Općinski sud je naveo da je stoga u cijelosti usvojio apelantov zahtjev za isplatu duga po osnovu provizije u skladu sa članom 2. predmetnog ugovora i članom 148. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

6. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 119484 15 Pž od 22. novembra 2016. godine žalba tuženog je djelimično uvažena i osporena presuda preinačena tako što je obavezan tuženi da apelantu isplati iznos od 22.228,31 KM sa zakonskom zateznom kamatom (na način kako je to opisano u izreci presude), te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude.

7. Kantonalni sud je istakao da ako je predmetni ugovor identifikovan kao ugovor o posredovanju (član 813. ZOO), bez obzira kako su ga stranke nazvale, treba se primijeniti odredba člana 822. ZOO-a koja se odnosi na naknadu koja pripada posredniku, te ukazao na sadržaj stava 3. navedenog člana. Zatim je naveo da kako su stranke ugovorile „proviziju“ u trajanju od pet godina na način kako je to navedeno u članu 2. predmetnog ugovora, to je navedena naknada previsoko određena i sud ima pravo da je snizi u smislu prednje odredbe ZOO-a. S tim u vezi je ukazao da apelant nije uložio nikakav ni trud ni trošak za svoje posredovanje i za učinjenu uslugu, a očito je imao nekakav interes da faktički proda svoje pravo na zastupanje navedenog brenda tuženom. Kantonalni sud je istakao da iz svih provedenih dokaza proizlazi da bi apelantu pripadalo pravo na naknadu u vidu provizije u visini koja odgovara periodu od januara 2011. zaključno sa februarom 2012. godine u iznosu od 22.228,31 KM, sa pripadajućom kamatom.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 119484 17 Rev od 21. januara 2020. godine revizija apelanta je odbijena. Istovremeno, presudom je odbijen zahtjev apelanta za naknadu troškova postupka nastalih u povodu revizije.

9. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, između ostalog, utvrdili da je predmetnim ugovorom apelant tuženom ustupio svoje pravo zastupanja brenda ,,Harmony“ za područje istočne i zapadne Hercegovine; da je tuženi apelantu dostavljao mjesečne izvještaje o realizovanoj prodaji od početka trajanja ugovora do trećeg mjeseca 2012. godine (omaškom suda navedeno 2011. godine); da tuženi apelantu nije platio proviziju po osnovu prodaje navedene grupe proizvoda; da je vještačenjem obračun iznosa provizije izvršen na osnovu evidentiranih vrijednosti iz analitičke kartice između preduzeća Celex (proizvođač linije proizvoda ,,Harmony“) kao dobavljača i tuženog kao kupca, da osnovicu čini svaki račun evidentiran između ova dva pravna lica, te da je pretpostavka da se računi odnose na prodaju proizvoda linije ,,Harmony“, te da ovako obračunati iznos provizije sa PDV-om iznosi 116.789,27 KM.

10. Vrhovni sud je naveo da apelant pravilno ukazuje da je drugostepeni sud propustio obrazložiti na osnovu čega je utvrdio da je provizija previsoko određena, te na koji način je utvrdio da upravo dosuđeni iznos predstavlja realan iznos provizije za ustupljeno pravo zastupanja brenda ,,Harmony“. Dalje je naveo da navedeni propusti drugostepenog suda nisu bili od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude, budući da je odluka drugostepenog suda zakonita, ali iz razloga drugačijih od onih na koje ukazuje taj sud, te da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe člana 822. ZOO-a. Također je naveo da je iz istog razloga neosnovan prigovor da je drugostepeni sud, smanjujući iznos provizije iako to tuženi nije tražio, ispitivao prvostepenu presudu mimo granica razloga navedenih u žalbi odnosno odlučivao izvan granica postavljenog zahtjeva.

11. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, apelantu pripada upravo samo iznos provizije dosuđen drugostepenom presudom. S tim u vezi je naveo da je obračun duga tuženog prema apelantu, utvrđen vještačenjem, izvršen na osnovu iznosa cjelokupnog prometa koji je tuženi imao sa preduzećem "Celex", te ukazao da se u samom nalazu navodi da je pretpostavka da se ovaj promet odnosi na proizvode brenda ,,Harmony“. Dalje je naveo da, pored navedenog, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da se predmetni ugovor odnosio na ustupljeno pravo zastupanja preduzeća "Celex" tj. brenda ,,Harmony“ za područje istočne i zapadne Hercegovine, a da je tuženi distribuirao ovaj brend i u drugim područjima Bosne i Hercegovine. Stoga je Vrhovni sud istakao da iznos utvrđen vještačenjem ne predstavlja iznos provizije koju tuženi duguje prema predmetnom ugovoru, te da se iznos provizije nije mogao obračunati kao procenat iznosa svih evidentiranih računa između tuženog i preduzeća "Celex" jer se iz takvog obračuna ne može sa sigurnošću utvrditi koji računi se odnose na proizvode brenda ,,Harmony“ namijenjene za prodaju u istočnoj i zapadnoj Hercegovini. Vrhovni sud je istakao da je stoga pravilno drugostepeni sud usvojio kao osnovan jedino zahtjev za isplatu provizije za period u kojem je tuženi apelantu dostavljao izvještaje o prodaji proizvoda ,,Harmony“ (januar 2010. — februar 2012. godine (omaškom suda navedeno 2011. godine)), te je na osnovu tako ispostavljenih izvještaja i iznosa prometa koji se u njima navode, mogao biti utvrđen i iznos provizije. Osim toga, naveo je da teret dokazivanja visine potraživanja koja su predmet tužbenog zahtjeva leži na apelantu, te da apelant nije dokazao tačan iznos koji je tuženi ostvario prodajom proizvoda brenda ,,Harmony“ u istočnoj i zapadnoj Hercegovini za period mart 2012. - april 2014. godine, a time ni tačan iznos provizije koja bi pripadala apelantu.

12. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnoj pravnoj stvari, koja je okončana osporenom odlukom Vrhovnog suda, proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Većina apelantovih navoda se odnosi na zaključke presude Kantonalnog suda, te smatra da je Kantonalni sud pogrešno primijenio odredbe člana 822. stav 3. ZOO-a. Osim toga, u odnosu na osporenu presudu apelant smatra da je obrazloženje Vrhovnog suda neosnovano i suprotno dokazima u spisu. Apelant je ukazao da je Vrhovni sud naveo da se dosuđeni iznos temelji na izvještajima koje je tuženi slao apelantu. Osim toga, apelant je ukazao da je Vrhovni sud naveo da mu pripada pravo samo na iznos provizije utvrđen drugostepenom presudom, pri čemu je utvrdio da je obrazloženje drugostepene presude pogrešno i neutemeljeno na zakonu. Apelant smatra da ovakvo obrazloženje Vrhovnog suda nije jasno odnosno da li je provizija obračunata na ukupan promet ili samo za teritorij istočne i zapadne Hercegovine, a što navodi na zaključak da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i potpuno drugačiji pravni osnov, a što je predstavljalo razlog za usvajanje revizije.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je u predmetnom postupku, koji je okončan presudom Vrhovnog suda, primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno ukazao da je propusti drugostepenog suda nisu bili od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude, budući da je odluka drugostepenog suda zakonita, ali iz razloga drugačijih od onih na koje ukazuje taj sud, te da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe člana 822. ZOO-a. Osim toga, iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizilazi da iznos utvrđen vještačenjem ne predstavlja iznos provizije koju tuženi duguje prema predmetnom ugovoru, te da je drugostepeni sud pravilno usvojio kao osnovan jedino zahtjev za isplatu provizije za period u kojem je tuženi apelantu dostavljao izvještaje o prodaji proizvoda ,,Harmony“. Stoga, Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1231/20 (MAM d.o.o. Mostar) | Sudska praksa | Aktio