Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3675/21 (R. Đ.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

  • Procesna odluka
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3675/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3675/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Radoslav Đorđić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Radoslav Đorđić protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 257408 20 Rev od 23. jula 2021. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Radoslav Đorđić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Lazo Radić i Mladen Baštinac iz Banjaluke, podnio je 25. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 257408 20 Rev od 23. jula 2021. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 257408 17 P od 21. oktobra 2019. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 257408 20 Gž od 11. maja 2020. godine, obavezan je apelant da tužiocima (T.V. i M.D.) na ime duga po osnovu zajma isplati iznos od 42.650,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. septembra 2016. godine do konačne isplate, te da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.750,00 KM.

3. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv drugostepene presude od 11. maja 2020. godine, Vrhovni sud je osporenim rješenjem od 23. jula 2021. godine odbacio predmetnu reviziju.

4. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je članom 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima iznos od 50.000,00 KM. Vrhovni sud je, imaju ći u vidu odredbe čl. 365. i 366. ZPP, naveo da su tužioci formalni suparničari. Dalje je naveo da je osporenom drugostepenom presudom apelantova žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda kojom je tužiocima dosuđen iznos od 42.650,00 KM. Budući da u izreci nižestepenih presuda nije naznačen pojedinačni iznos zajma koji je dosuđen svakom od tužilaca, Vrhovni sud je naveo da se za određivanje dozvoljenosti revizije ima uzeti da su im dosuđeni jednaki iznosi od po 21.325,00 KM, te da taj pojedinačni iznos dosuđen svakom od tužilaca predstavlja pobijani dio drugostepene presude. U tom pogledu je naveo da se ovdje radi o djeljivoj obavezi, te da kad u nekoj djeljivoj obavezi ima više povjerilaca (kakav je ovdje slučaj) potraživanja se dijele među njima na jednake dijelove, ako nije šta drugo određeno i svaki od njih može zahtijevati samo svoj dio potraživanja (član 412. Zakona o obligacionim odnosima). S obzirom da ni jedan od pojedinačno dosuđenih tužbenih zahtjeva, koji predstavljaju vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude, ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, Vrhovni sud je naveo da, saglasno odredbi člana 237 stav 2. ZPP, revizija nije dozvoljena. Također je naveo da apelant u reviziji nije tražio odlučivanje po reviziji u smislu člana 237. stav 3. ZPP, nije označio pravno pitanje zbog kojeg se revizija podnosi uz određeno navođenje propisa i drugih važe ćih izvora prava koji se na njega odnose, niti je određeno izložio razloge zbog kojih smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (član 237. st. 3. i 4. ZPP), pa time ni po ovim odredbama nema mjesta odlučivanju po izjavljenoj reviziji. Apelacioni navodi

5. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi, između ostalog, da mu je odbacivanjem revizije uskraćeno pravi na pristup sudu, odnosno da je njegova revizija u konkretnom slučaju ispunjavala uvjete propisane članom 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

7. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj.

8. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbačena kao nedozvoljena apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude, te kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostepena presuda, koju apelant nije osporio predmetnom apelacijom. Dakle, apelant u konkretnom slučaju osporava odluku Vrhovnog suda kojom se odlučivalo samo o procesnim pitanjima tj. ispunjenosti formalnih zakonskih uslova za izjavljivanje revizije. Iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom (za razliku od drugostepene presude kao konačne odluke) nije odlučivalo o „građanskim pravima ili obavezama“ apelanta u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanta o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se osporenom odlukom (kojom se, dakle, odlučivalo samo o procesnim pitanjima) nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, slijedom čega su i navodi apelanta o kršenju tog prava ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3675/21 (R. Đ.) | Sudska praksa | Aktio