Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2992/20 (I.M.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Invalid
- Propisano zakonom
- Invalidnina
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 55
- Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite
- Zakon o upravnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko - invalidske zaštite
- Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-2992/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2992/20, rješavajući apelaciju I. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 72. stav (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija I. M.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 005066 19 U 2 od 4. juna 2020. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da apelantu I. M. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija I. M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 005066 19 U 2 od 4. juna 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. I. M. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Anel Kurtović, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 005066 19 U 2 od 4. juna 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) zatraženo je 5. i 6. jula 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju 7. i 13. jula 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Rješenjem Ministarstva za boračka pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za boračka pitanja) broj R-06-41-16129/05 od 9. marta 2006. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida IV grupe sa 80% vojnog invaliditeta i kao takav ima pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 315,62 KM, počev od 1. januara 2005. godine, te ostala prava propisana Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branilaca).
Osporeni postupak
6. Rješenjem Federalnog ministarstva broj UP-I-03-41-ZKZ-4283/13 od 10. oktobra 2014. godine, koje je doneseno po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu, ukinuto je konačno rješenje Ministarstva za boračka pitanja od 9. marta 2006. godine, pravne i materijalne posljedice koje je rješenje proizvelo od dana donošenja i upravna stvar je riješena tako što je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VIII grupe sa 40% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja u Oružanim snagama ARBiH i kao takav ima pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom novčanom iznosu od 58,62 KM i ostala prava propisana zakonom. Istim rješenjem određeno je da priznata prava pripadaju apelantu od 10. oktobra 2014. godine i traju dok postoje zakonom propisani uvjeti za korištenje priznatih prava.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 005066 15 U od 9. marta 2017. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno rješenje Federalnog ministarstva od 10. oktobra 2014. godine i predmet vraćen na ponovni postupak.
8. Rješenjem Federalnog ministarstva broj UP-I-03-41-ZKZ-4283/13-1 od 3. oktobra 2019. godine ukinuto je konačno rješenje Ministarstva za boračka pitanja od 9. marta 2006. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VIII grupe sa 40% vojnog invaliditeta po osnovu povrede zadobivene vršenjem vojne dužnosti za vrijeme službe u Oružanim snagama (ARBiH) i kao takav ima pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom novčanom iznosu od 59,49 KM i ostala prava propisana zakonom. Istim rješenjem određeno je da priznata prava pripadaju apelantu od 3. oktobra 2019. godine i traju dok postoje zakonom propisani uvjeti za korištenje priznatih prava.
9. U obrazloženju rješenja Federalno ministarstvo je navelo da je nakon izvršene revizije uvjerenja o pripadnosti i okolnosti stradanja uputilo predmet lične invalidnine Ljekarskoj komisiji Kantonalnog instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja u Sarajevu, koja je nalazom i mišljenjem utvrdila da apelantov invaliditet iznosi 40% VIII grupe, trajno, po osnovu ranjavanja za vrijeme službe u Oružanim snagama. Zatim, Federalno ministarstvo je ukazalo da je, postupajući po presudi Vrhovnog suda od 9. marta 2017. godine, ponovo dostavilo kompletan spis nadležnoj ljekarskoj komisiji za medicinsko vještačenje, koja je na osnovu ponovnog pregleda i medicinske dokumentacije donijela novi nalaz i mišljenje od 6. septembra 2018. godine kojim je utvrđen apelantov invaliditet u visini od 40% VIII grupe. Nadalje, da je u skladu sa članom 4. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku po Zakonu o pravima branilaca apelant uložio prigovor na nalaz i mišljenje Ljekarske komisije od 6. septembra 2018. godine koji je u cijelosti osporio i predložio novo medicinsko vještačenje. U vezi s tim, da je Ljekarska komisija za medicinsko vještačenje u postupku po Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole) donijela novi nalaz i mišljenje od 18. jula 2019. godine kojim je potvrđen procent apelantovog invaliditeta utvrđen prethodnim nalazom i mišljenjem Ljekarske komisije, uz decidirano obrazloženje razloga za smanjenje procenta vojnog invaliditeta u odnosu na konačno rješenje. Dalje, da je nalaz i mišljenje dat na osnovu postojeće medicinske dokumentacije o liječenju i na osnovu neposrednog pregleda apelanta koji se odazvao na poziv Ljekarske komisije za pregled, na koji način je učestvovao u postupku utvrđivanja procenta invaliditeta. Zatim, da je nadležna ljekarska komisija dala ocjenu apelantovog vojnog invaliditeta u skladu s odredbama Pravilnika o radu ljekarskih komisija i Pravilnika o utvrđivanju vojnog procenta invaliditeta sa Listom procenata. Federalno ministarstvo je navelo da je članom 3. Zakona o pravima branilaca propisano da je ratni vojni invalid lice koje je, vršeći vojne dužnosti u Oružanim snagama, pod uvjetima i okolnostima iz člana 2. stav 1. Zakona, zadobilo ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti, zbog čega je nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%. Federalno ministarstvo je ukazalo da u ponovnom postupku nije došlo do izmjene činjeničnog stanja u odnosu na poništeno rješenje od 10. oktobra 2014. godine. Prema tome, da su ispunjeni uvjeti iz člana 7. tačka 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti i čl. 3. i 10. Zakona o pravima branilaca za daljnje priznavanje statusa ratnog vojnog invalida.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 005066 19 U 2 od 4. juna 2020. godine odbijena je apelantova tužba koju je podnio protiv rješenja Federalnog ministarstva od 3. oktobra 2019. godine.
11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u smislu člana 34. Zakona o upravnim sporovima osporeno rješenje cijenjeno u granicama zahtjeva iz tužbe. Vrhovni sud je naveo da je Ljekarska komisija, na osnovu medicinske dokumentacije i pregleda apelanta, dala nalaz i mišljenje od 6. septembra 2018. godine kojim je cijenila apelantov invaliditet (40%, VIII grupa, trajno), te je zaključila da nema osnova za primjenu tač. 141. i 247. Liste procenata vojnog invaliditeta prema kojima je ranije cijenjen apelantov invaliditet, dok je u odnosu na tačku 112. vojni invaliditet cijenjen sa 40% (sve preciznije navedeno u obrazloženju presude). Također, da je navedeni nalaz i mišljenje u cijelosti potvrđen nalazom i mišljenjem Ljekarske komisije od 18. jula 2019. godine. Vrhovni sud je ukazao da apelant u tužbi neosnovano ukazuje da je Federalno ministarstvo pogrešno i nepotpuno utvrdilo činjenično stanje. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da su nalazi i mišljenja Ljekarske komisije od 6. septembra 2018. godine i 18. jula 2019. godine saglasni, te da je Federalno ministarstvo pravilno utvrdilo da procent vojnog invaliditeta kod apelanta iznosi 40%. Također, da su nalazi i mišljenja Ljekarske komisije potpuni, jasni i dovoljno obrazloženi, sa datim opisom, koji su s medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja, kako je to propisano čl. 8. i 13.a stav 4. Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca. Nadalje, da apelant neosnovano ukazuje na povredu odredbi člana 260. stav 2. i člana 262. stav 1. Zakona o upravnom postupku. Vrhovni sud je naveo da je rješenje Federalnog ministarstva doneseno primjenom odredbi Zakona o provođenju kontrole kojima su na jedinstven način uređeni uvjeti, način i postupak kontrole zakonitosti korištenja prava svih korisnika prava ostvarenih prema propisima iz oblasti branilačko-invalidske zaštite i povoljnijeg penzionisanja, tako da nisu osnovani tužbeni navodi da se osporenim rješenjem ukidaju apelantova stečena prava. Vrhovni sud je ukazao da je osporeno rješenje doneseno uz pravilnu primjenu odredbi Zakona o upravnom postupku, pri čemu nisu povrijeđene odredbe Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca, niti odredbe Zakona o pravima branilaca.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da Zakon o provođenju kontrole omogućava da se umanje prava boraca i ratnih vojnih invalida, na koji način se narušava njihov ekonomski položaj i egzistencija, pa je potrebno ispitati usaglašenost tog zakona sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Nadalje, da Ljekarska komisija nije cijenila sve podnesene nalaze, te da nije potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje. Zatim, da se postavlja pitanje kako nadležni organ može konstatirati invalidnost 80% trajno, a zatim umanjiti stepen invalidnosti na 40%. Apelant je naveo da jednom stečena prava ne mogu biti umanjena jer se time stvara pravna nesigurnost. Također, da su rješenjem Federalnog ministarstva povrijeđene odredbe Zakona o upravnom postupku.
13. Apelant smatra da je u konkretnom predmetu povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku. U vezi s tim, da dužina trajanja konkretnog postupka koji je značajan za njega i u kojem se odlučivalo o njegovim ličnim pravima (status ratnog vojnog invalida), te koji nije složen i koji je trajao ukupno 14 godina, ne zadovoljava zahtjev razumnog roka.
b) Odgovori na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju jer je na osnovu saglasnih nalaza i mišljenja Ljekarske komisije pravilno utvrđen procent apelantovog vojnog invaliditeta.
15. Federalno ministarstvo je navelo da su neosnovani apelacioni navodi jer su provedene sve potrebne radnje u rješavanju konkretne upravne stvari, te je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ br. 82/09, 11/10 – ispravka, 4/13 – odluka USFBiH i 24/13 – odluka USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav (3) (Revizija rješenja kojima su priznata prava) (3) U slučajevima iz člana 6. stav 7. ovog Zakona kada nadležna komisija Instituta utvrdi manji ili veći procent vojnog invaliditeta u odnosu na ranije utvrđeni procent vojnog invaliditeta ili utvrdi vojni invaliditet manji od 20%, ili manji ili viši stepen ortopedskog dodatka ili dodatka za tuđu njegu i pomoć od drugog lica, Federalno ministarstvo će u postupku revizije ukinuti rješenje sa danom donošenja novog rješenja i samo riješiti upravnu stvar, bez pozivanja korisnika prava po bilo kojem osnovu.
NAPOMENA:
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH, broj U-17/12 od 7.2.2013. godine objavljenom u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 24/13 od 27.3.2013.
godine utvrđuje se da član 7. st. 2. i 3. u dijelu koji glasi: "i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojem osnovu" Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite ("Službene novine Federacije BiH", broj 82/09) nisu u saglasnosti sa članom 6.
stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
17. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
18. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH” broj 9/05), u relevantnom dijelu glasi:
5. Ostale odredbe postupka Član 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 U 005066 19 U 2 od 4. juna 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelant je primio 30. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 18. augusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. Ustavni sud ukazuje da se radi o postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu po službenoj dužnosti, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građansko-pravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
a)U odnosu na osporenu odluku
28. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi u odnosu na povredu prava na pravično suđenje, u suštini, odnose na tvrdnje o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
29. Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena tužba koju je apelant podnio protiv rješenja Federalnog ministarstva od 3. oktobra 2019. godine koje je doneseno po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu i kojim je ukinuto konačno rješenje Ministarstva za boračka pitanja od 9. marta 2006. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VIII grupe sa 40% vojnog invaliditeta. Zatim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je Federalno ministarstvo pravilno postupilo kada je na osnovu saglasnih nalaza i mišljenja ljekarskih komisija, primjenom relevantnih odredbi Zakona o provođenju kontrole i Zakona o pravima branilaca, ukinulo konačno rješenje i samo riješilo upravnu stvar utvrdivši procent apelantovog vojnog invaliditeta po osnovu zadobivene povrede za vrijeme vršenja službe u Oružanim snagama. Zatim, da je Vrhovni sud istakao zbog čega nisu osnovane apelantove tvrdnje kojima je ukazivao da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje. Također, Vrhovni sud je razmotrio i apelantove navode u vezi s proizvoljnom primjenom odredbi Zakona o upravnom postupku, te u vezi s tim ukazao na Zakon o provođenju kontrole kojim je reguliran konkretni postupak i obrazložio zašto apelantovi navodi ne mogu utjecati na drugačije odlučenje. Dakle, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, nasuprot apelantovim navodima, dao jasne i precizne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i primjene relevantnih zakonskih odredbi, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.
b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
31. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir
32. Ustavni sud zapaža da je Federalno ministarstvo u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu po službenoj dužnosti donijelo rješenje od 10. oktobra 2014. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 4. juna 2020. godine. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine osporenog postupka jeste pet godina i osam mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupka
33. U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku i postupku upravnog spora u kojima se odlučivalo o apelantovom statusu ratnog vojnog invalida. Imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo raspraviti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o jednostavnom predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da je konkretni postupak značajan za apelanta jer je od njegovog ishoda zavisio apelantov status ratnog vojnog invalida i prava koja mu po tom osnovu pripadaju.
34. Ustavni sud zapaža da je Federalno ministarstvo u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu po službenoj dužnosti donijelo rješenje od 10. oktobra 2014. godine kojim je ukinuto konačno rješenje Ministarstva za boračka pitanja od 9. marta 2006. godine i apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VIII grupe sa 40% invaliditeta. Dalje, da je Vrhovni sud, odlučujući u upravnom sporu po apelantovoj tužbi, donio presudu nakon dvije godine i pet mjeseci (računajući od datuma donošenja rješenja Federalnog ministarstva od 10. oktobra 2014. godine) kojom je uvažena tužba, poništeno osporeno rješenje i predmet vraćen Federalnom ministarstvu na ponovni postupak. Zatim, da je Federalno ministarstvo provelo ponovni postupak, te da je rješenje kojim je odlučeno o apelantovom statusu ratnog vojnog invalida i pravima po tom osnovu doneseno nakon dvije godine i sedam mjeseci, računajući od dana donošenja presude Vrhovnog suda. Postupajući po apelantovoj tužbi, Vrhovnom sudu je bilo potrebno osam mjeseci da donese presudu kojom je okončan predmetni postupak. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud i Federalno ministarstvo u odgovorima na apelaciju nisu izjasnili u odnosu na navode o dužini trajanja predmetnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina trajanja predmetnog postupka nije zadovoljila zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je postupak koji je značajan za apelanta i koji nije složen trajao pet godina i osam mjeseci, pri čemu je postupak pred Vrhovnim sudom (prva faza) trajao dvije godine i pet mjeseci, nakon čega je ponovni postupak pred Federalnim ministarstvom trajao dvije godine i sedam mjeseci, a da u odgovorima na apelaciju nisu ponudili razloge kojima bi opravdali dužinu trajanja postupka.
35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina trajanja konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, tako da u konkretnom slučaju postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
36. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
37. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti ukupan iznos od 500,00 KM.
38. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
39. Ustavni sud, također, zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena prava), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je postupak kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu trajao pet godina i osam mjeseci, pri čemu je postupak (prva faza) pred Vrhovnim sudom trajao dvije godine i pet mjeseci, a ponovni postupak pred Federalnim ministarstvom dvije godine i sedam mjeseci, koji u odgovorima na apelacione navode nisu ponudili obrazloženje kojim bi eventualno opravdali dužinu trajanja postupka.
41. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud dao jasne i precizne razloge za svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i primjene relevantnih zakonskih normi, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti.
42. Ustavni sud, također, zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant povredu ovog prava dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena pozitivno-pravnih propisa), za koje navode je Ustavni sud zaključio da su neosnovani.
43. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić