Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3401/21 (Z.K.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3401/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3401/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Z. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Z. K.
protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Mal 089367 21 Gž od 14. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Z. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 29. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 Mal 089367 21 Gž od 14. septembra 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, obavezan je apelant da tužiocu („Gradska toplana“ a.d. Doboj) plati određeni novčani iznos za isporučenu toplotnu energiju (za stambenu jedinicu preciziranu izrekom prvostepene presude) za period od 1. marta 2019. godine do 15. aprila 2020. godine, kamatu obračunatu na glavni dug u određenom novčanom iznosu po računima za koje je apelant pao u docnju i zakonsku zateznu kamatu obračunatu na glavni dug od dana podnošenja tužbe, do konačnog namirenja, kao i da mu plati određeni novčani iznos na ime troškova parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je apelant tokom 2019. godine imao određen broj uplata za predmetni stan za isporučenu toplotnu energiju (što se vidi na finansijskoj kartici sa datumom knjiženja 1. januar 2019. godine do 31. decembar 2019. godine). Stoga je pravilan stav prvostepenog suda da nije sporna činjenica da su tužilac i apelant bili u obligacionom odnosu koji stvara određene obaveze, kako to imaju u vidu odredbe člana 17. Zakona o obligacionim odnosima (kojima je propisano da su učesnici u obligacionom odnosu dužni da ispune svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje). Prema tome, neosnovan je zahtjev apelanta da je prethodno pitanje o kojem treba da se odluči postojanje zaključenog ugovora između tužioca i apelanta, s obzirom da je apelant vršio uplate tužiocu na ime duga za isporučenu toplotnu energiju. Nadalje, kako je to naveo Okružni sud, budući da apelant u postupku pred prvostepenim sudom nije predočio dokaze da je prigovarao na kvalitet isporučene toplotne energije, niti je dokazao da ispostavljene račune od tužioca nije zaprimio, to je pravilno zaključio prvostepeni sud da apelant koristi usluge centralnog grijanja za predmetni stan. Naime, odredbama člana 50. Odluke o opštim i tehničkim uslovima isporuke i snabdijevanja toplotnom energijom u Gradu Doboju propisano je da, ako međusobni odnosi nisu uređeni formalno zaključenim ugovorom, radi odbijanja potrošača da potpiše ugovor, smatra se da su uređeni dostavljanjem prvog računa za utrošenu energiju. Okružni sud je naveo da, dakle, apelant nije dokazao da se zahtjevom obratio tužiocu da prekine predmetni obligacioni odnos, a tužilac je prema izvedenim dokazima dokazao da je isporučivao toplotnu energiju apelantu u Doboju u predmetnom stanu. Prema tome, kako je u konkretnom slučaju nastao obligacioni odnos između parničnih stranaka ispostavljanjem računa koje apelant nije osporio (niti u tom pravcu ponudio dokaze), te kako je apelant djelimično i vršio uplate po ispostavljenim računima, to je tužilac kao povjerilac u obaveznom odnosu bio ovlašćen da od apelanta kao dužnika zahtjeva ispunjenje obaveze, a apelant je kao dužnik bio dužan da je ispuni savjesno u svemu kako ona glasi, shodno odredbama člana 262. Zakona o obligacionim odnosima.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da sa tužiocem nikada nije zaključio ugovor o isporuci toplotne energije, a kad nema ugovora, onda nema ni obaveze. Takođe navodi da su računi dostavljani putem obične pošte, a ne sa povratnicom, te da ne koristi usluge centralnog grijanja za predmetni stan.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u svojoj odluci jasno obrazložio zbog čega se u konkretnom slučaju imalo smatrati da se apelant i tužilac nalaze u obligacionom odnosu (pa da su, stoga, neosnovani navodi apelanta da sa tužiocem nije imao zaključen ugovor o isporuci toplotne energije), kao i da je obrazložio neosnovanost apelantovih tvrdnji da ne koristi usluge centralnog grijanja za predmetni stan, a Ustavni sud u takvom obrazloženju Okružnog suda ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Okružnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4064/19 od 19. maja 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić