Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3117/20 (M. Ć.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Dokazni postupak
- Djelotvoran pravni lijek
- Pravo na pravnu sigurnost
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3117/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3117/20, rješavajući apelaciju Matka Ćurkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Matka Ćurkovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 K 041767 20 Kž 2 od 25. maja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 K 041767 19 K 2 od 19. novembra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Matko Ćurković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Slaven Jukić, advokat iz Livna, podnio je 18. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 K 041767 20 Kž 2 od 25. maja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 K 041767 19 K 2 od 19. novembra 2019. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 28. avgusta 2020. godine, apelant je 14. septembra 2020. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva Kantona 10 Livno (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili tražene odgovore.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 68 0 K 041767 19 K 2 od 19. novembra 2019. godine apelant i I. Č. su proglašeni krivim što su u vrijeme i na način pobliže opisanim u presudi počinili krivično djelo zloupotrebe osiguranja iz člana 302. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Općinski sud je apelanta za počinjenje navedenog krivičnog djela osudio na novčanu kaznu u iznosu od 6.000,00 KM, koju je dužan platiti u roku od tri mjeseca.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je ukazao na tok postupka (ranije donijetu presudu koja je ukinuta), te da je postupajući po rješenju Kantonalnog suda, na glavnoj raspravi uz saglasnost stranaka, pročitao iskaze ranije saslušanih svjedoka i druge dokaze Tužiteljstva (navedeno na stranici 3), dok je od dokaza odbrane pročitan iskaz vještaka saobraćajne struke Stjepana Đorde, izvršen uvid u njegov nalaz i odgovor na zahtjev za dostavu informacija „Livnoputovi“ d.o.o. Livno. U ponovljenom postupku je kao dokaz suda saslušan stalni sudski vještak saobraćajne struke Tomislav Majić, te je izvršen uvid u njegov nalaz i mišljenje. Općinski sud je naveo i koje materijalne dokaze Tužiteljstva nije prihvatio jer ih je smatrao nezakonitim (navedeno na stranici 4).
7. Općinski sud je zatim naveo sadržaj iskaza svjedoka, sadržaj izvještaja o saobraćajnoj nesreći i druge materijalne dokaze, kao i sadržaj iskaza i nalaza vještakā (Đorde i Majića). Nakon provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki dokaz pojedinačno i u međusobnoj vezi, Općinski sud je na nesporan način utvrdio da je apelant počinio krivično djelo zloupotrebe osiguranja iz člana 302. stav 1. KZFBiH, a I. Č. pomaganjem počinio isto krivično djelo, u vezi sa članom 33. KZFBiH. Općinski sud je naveo šta čini osnovni oblik navedenog krivičnog djela, ko čini navedeno krivično djelo te da je izvršenje tog krivičnog djela motivisano naplatom osiguranine, odnosno pribavljanja protupravne imovinske koristi od osiguravajućeg društva, a smisao inkriminacije je sprečavanje naplaćivanja fingiranih šteta, koje se najčešće pojavljuju kod osiguranja od nezgoda i različitih vidova osiguranja stvari. Kako je naveo Općinski sud, krivično djelo je dovršeno prijavljivanjem štete, a izvršitelj djela je osoba koja ima status osiguranika i djelo je moguće učiniti samo s direktnim umišljajem, uz postojanje posebne namjere (dolus specialis), a to je naplata osiguranine.
8. Općinski sud je dalje naveo da je utvrdio činjenicu da je vozilo Mercedes, apelantovo vlasništvo, bilo osigurano od automobilskog osiguranja policom koju je apelant ugovorio sa Croatia osiguranjem (polica obaveznog osiguranja) i da je apelant 6. marta 2017. godine podnio zahtjev za naknadu štete iz automobilske nesreće. Općinski sud je naveo na osnovu kojih dokaza je utvrđeno osiguranje koje je imao I. Č. na svom vozilu. Općinski sud je istakao da je u predmetnom postupku bilo sporno da li se saobraćajna nezgoda dogodila na način kako su to opisali optuženi i da li se uopće dogodila. Ukazujući na dokaze i obrazlažući navedeno (prvenstveno iskaz i nalaz i mišljenje vještaka Majića, te ostale provedene dokaze), Općinski sud je zaključio da se saobraćajna nesreća uopće nije dogodila. Općinski sud je naveo da je vještak Majić na jasan, logičan i uvjerljiv način obrazložio svoj nalaz i mišljenje kada je našao da se saobraćajna nezgoda nije uopće dogodila, a posebno ne na način kako su to optuženi htjeli prikazati, odnosno fingirati. Vještak je jasno i određeno obrazložio i opisao sva oštećenja na vozilima i razloge zašto navedena oštećenja nisu mogla nastati na način kako to tvrde optuženi, a odbrana njegov nalaz i mišljenje ničim nije dovela u pitanje niti valjano osporila. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je, odgovarajući na pitanja apelantovog branitelja, vještak uvjerljivo i logično objasnio nemogućnost nastanka opisanih oštećenja na vozilu kako je to apelant tvrdio, dok je odgovarajući na pitanja braniteljice I. Č. uvjerljivo, jasno i logično pojasnio da oštećenja na vozilima drastično i višestruko odudaraju od sugeriranog toka nezgode. Općinski sud je zaključio da je nalaz i mišljenje vještaka Majića sačinjen u skladu sa pravilima struke, saglasan je sa drugim provedenim i prihvaćenim dokazima Tužiteljstva, pa ga je kao takvog u cijelosti prihvatio i ocijenio vjerodostojnim, jasnim i uvjerljivim, te da iz njega jasno proizlazi da saobraćajne nezgode nije niti bilo. Pored navedenog, iskaz i nalaz i mišljenje vještaka Majića, odnosno činjenicu da uopće nije bilo nezgode, svojim iskazom je potvrdio i svjedok Marko Ćorić, direktor Odsjeka šteta Euroherc osiguranja, koji je istakao da je u dostavljenoj dokumentaciji od Croatia osiguranja bilo nelogičnih stvari koje se nisu podudarale sa nastankom saobraćajne nezgode. Zatim, da su u međuvremenu dobili dopis iz apelantove osiguravajuće kuće u kojem je naznačeno da se on hvalio da će naplatiti odštetu od Euroherc osiguranja, a nakon odrađenog konsultativnog vještačenja, da su i sami utvrdili da se oštećenja ne podudaraju sa nastalom štetom, odnosno da oštećenja na vozilima nisu nastala u tom prometnom događaju. Slijedom toga, Općinski sud je zaključio da je jasno da su optuženici, po prethodnom dogovoru, fingirali ovu saobraćajnu nezgodu i štetni događaj, a sve s ciljem kako bi apelant mogao prijaviti i ostvariti naknadu štete na vozilu, od osiguranja navodnog štetnika drugooptuženog I. Č. koji je po prethodnom dogovoru priznao da je on skrivio navodnu nezgodu (stranica 16).
9. Dalje, Općinski sud je naveo (stranica 17) da je utvrdio da je između optuženih postojao prethodni dogovor da fingiraju saobraćajnu nesreću, odnosno štetni događaj, što proizlazi (pored drugih dokaza) iz spisa odlaznih i dolaznih poziva za taj dan (dan nesreće, i to devet poziva u nepunih osam minuta u vrijeme nesreće). Općinski sud je apelantov iskaz, koji je dao u policijskoj stanici u Kupresu, cijenio nevjerodostojnim i neuvjerljivim (što je detaljno objašnjeno i dovedeno u vezu sa drugim dokazima, str. 17–18). Općinski sud je naveo da nije posebno cijenio nalaz vještaka odbrane, za šta je u presudi dao obrazloženje.
10. Općinski sud je naveo da je odbio prijedlog odbrane da se izvrši rekonstrukcija saobraćajne nezgode na licu mjesta iz razloga što je iz svih provedenih dokaza nesporno utvrđeno da se nezgoda nije dogodila na način kako su to optuženi pokušavali prikazati, te da oštećenja na vozilima ni u kojem slučaju nisu nastala u ovoj navodnoj nezgodi, nego potječu iz nekih drugih saobraćajnih događaja, a u slučaju oštećenja na vozilu iz nekog davnog događaja, s obzirom na koroziju na mjestu oštećenja na lijevoj stražnjoj strani. Općinski sud je zaključio da bi provođenje ovog dokaza bilo suprotno načelima ekonomičnosti i efikasnosti postupka, odnosno nepotrebno bi se poskupio i odugovlačio krivični postupak. Pored navedenog, Općinski sud je istakao da je i vještak odbrane potvrdio da prostorno-vremensku analizu nije moguće izvršiti niti poslije rekonstrukcije iz razloga što nije bilo tragova u saobraćajnoj nezgodi, dok je vještak suda Majić više puta istakao da provođenje rekonstrukcije u ovom postupku nije potrebno jer nema smisla rekonstruirati nezgodu koja se nije ni dogodila, te da bi na rekonstrukciji imali položaj vozila kakav je bio u trenutku uviđaja, a to već postoji u spisu.
11. Općinski sud je naveo i da je u Rješenju broj 68 0 K 041767 19 Kž od 11. marta 2019. godine Kantonalni sud naložio tom sudu otklanjanje bitnih povreda krivičnog postupka, te da obrazloži zbog čega smatra da je baš počinjeno krivično djelo zloupotrebe osiguranja iz člana 302. stav 1. KZFBiH, a ne neko drugo. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da ostaje pri svom ranije zauzetom stavu da je apelant počinio upravo to krivično djelo iz razloga što krivično djelo zloupotrebe osiguranja iz člana 302. KZFBiH predstavlja specijalni oblik krivičnog djela prijevare iz člana 294. KZFBiH, i to u njegovu prethodnom stadiju jer se njime sankcionira počinitelj koji s ciljem naplate osigurnine uništi, ošteti ili sakrije osiguranu stvar i zatim prijavi štetu osiguravatelju, pri čemu naplata te osigurnine, u smislu pribavljanja protupravne imovinske koristi ne predstavlja element bića djela. To znači da će kod krivičnog djela zlouptrebe osiguranja iz člana 302. KZFBiH počinitelj ranije ući u kriminalnu zonu, ali ako uspije u svom naumu i dovođenjem osiguravatelja u zabludu naplati osigurninu, odnosno stekne protupravnu imovinsku korist, bit će riječ o težem krivičnom djelu prijevare iz člana 294. KZFBiH. Općinski sud je ukazao da je identičan stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi broj Kzz-32/06 od 28. maja 2009. godine, uz napomenu da su krivična djela zloupotrebe osiguranja iz člana 302. KZFBiH i prijevare iz člana
294. KZFBiH identično normirana u odredbama čl. 225. i 224. Krivičnog zakona Republike Hrvatske. Zatim, istaknuto je da je u Presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj III Kr- 187/08-3 od 21. januara 2009. godine navedeno „[...] ovo krivično djelo ni u kojem slučaju nije ograničeno samo na police kasko osiguranja, nego se samo najzastupljeniji delikti odnose na police auto odgovornosti (i obaveznog osiguranja i kasko osiguranja), ali i na police zdravstvenog i životnog osiguranja, te police osiguranja stanova i poslovnih prostora. Osiguranik tako prijavljuje osiguravajućem društvu štetni događaj koji se nije dogodio ili se pak dogodio, ali sa puno manjim i slabijim posljedicama nego što se prijavljuje“. Stoga, Općinski sud smatra da je pogrešan stav branitelja optuženih da u izmijenjenoj optužnici uopće nisu navedene sve činjenice i okolnosti koje predstavljaju materijalne supstrate zakonskih obilježja krivičnog djela zloupotrebe osiguranja iz člana 302. stav 1. KZFBiH jer se radi o obaveznoj polici automobilskog osiguranja, a ne o kasko osiguranju iz kojeg bi se osigurnina i šteta mogli naplatiti, odnosno da bi ovakva optužnica Tužiteljstva mogla opstojati samo kada bi se radilo o kasko osiguranju. Upravo suprotno, budući da je vozilo kojim je upravljao I. Č. imalo zaključenu policu osiguranja kod „Euroherc osiguranja“ za štete prema trećim osobama, treba zaključiti da je i apelantovo vozilo osigurana stvar jer je obavezno osiguranje takve prirode da obuhvata zaštitu stvari trećih osoba od oštećenja, kao da su i samostalno osigurane, a apelant je upravo to i pokušao naplatiti, temeljem police osiguranja vozila navodnog štetnika I. Č., što je Tužiteljstvo i navelo u izmijenjenoj optužnici. Dakle, apelantovo vozilo je bilo osigurano indirektno, pa je bilo osigurana stvar, što je obilježje krivičnog djela zloupotrebe osiguranja, tako da i izmijenjena optužnica Tužiteljstva sadrži sve elemente ovog krivičnog djela.
12. Općinski sud je istakao da iz svih provedenih dokaza nesporno proizlazi i činjenica da su optuženi znali kako se šteta naplaćuje, što nesporno proizlazi i iz iskaza svjedoka Ive Turalije, koji je apelantu jasno i detaljno objasnio na koji način može ostvariti naknadu štete, ali i iz činjenice da je I. Č. odmah prihvatio odgovornost za navodni štetni događaj, što nesporno proizlazi iz izvješća o izvršenom prekršaju sa saobraćajnom nezgodom i iz izjave svjedoka Ive Kune. U ovakvim apelantovim radnjama nedvojbeno se stječu svi elementi bića krivičnog djela zloupotrebe osiguranja iz člana 302. stav 1. KZFBiH, a svi navedeni dokazi upućuju na zaključak da je apelant navedeno krivično djelo počinio s direktnim umišljajem jer je bio svjestan svoga djela i htio je njegovo počinjenje. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je apelant postupao upravo s namjerom da od osiguravajućeg društva naplati osigurninu, krivično djelo je dovršio samim prijavljivanjem štete, a pri tome je postupao sa direktnim umišljajem, uz postojanje posebne namjere za naplatu osiguranine (dolus specialis).
13. Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 K 041767 20 Kž 2 od 25. maja 2020. godine žalbe apelanta i I. Č. su odbijene kao neosnovane i potvrđena je prvostepena presuda.
14. U vezi s apelantovim prigovorima da se njegovim radnjama ne stječu elementi bića krivičnog djela zloupotrebe osiguranja iz člana 302. KZFBiH, Kantonalni sud je naveo da se apelantu stavljalo na teret da je oštetio svoje vozilo nakon čega je, po prethodnom dogovoru sa I. Č., fingirao saobraćajnu nesreću kako bi naplatio štetu. Zatim je ukazao da je tačan navod odbrane da šteta i osiguranina nisu isti pojmovi i da je osiguranina ugovorena svota osiguranja ili iznos do kojeg se može po polici osiguranja naplatiti iznos štete. Kantonalni sud je dalje naveo da su u konkretnom slučaju oba vozila, i apelanta i I. Č., osigurana policama osiguranja od automobilske odgovornosti – obavezno osiguranje, osiguranje odgovornosti prema trećim osobama. Dakle, automobili optuženih su imali obavezno osiguranje, koje obuhvata zaštitu stvari od oštećenja, kao da su i samostalno osigurani. Stoga se u radnjama optuženih stječu obilježja krivičnog djela stavljenog na teret optužnicom, pa podnošenje prijave apelanta „svom osiguranju“, „Croatia osiguranju“, koje prosljeđuje zahtjev „Eurohercu“, jest biće djela zloupotreba osiguranja jer se radi o autoodgovornosti prema trećim osobama. Kako je pravilo da izvid i obračun štete radi osiguranje s kojim je zaključena polica osiguranja, a kako je ranije navedeno da se u konkretnom slučaju radi o policama o osiguranju odgovornosti trećih osoba, prijava štete svom osiguranju ulazi u biće krivičnog djela zloupotrebe osiguranja iz člana 302. stav 1. KZFBiH. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani navodi izneseni u žalbi apelantovog branitelja da prijava štete svom osiguranju ne ulazi u biće krivičnog djela zloupotrebe osiguranja iz člana 302. stav 1. KZFBiH za koje je apelant proglašen krivim.
15. Dalje, Kantonalni sud je naveo da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud cijenio sve izvedene dokaze na glavnoj raspravi te dao obrazloženje vjerodostojnosti proturječnih dokaza, zašto nije prihvatio prijedlog apelantove odbrane za rekonstrukcijom, zbog čega je ovaj prigovor neosnovan. Prvostepena presuda, a što je vidljivo iz obrazloženja presude, zasnovana je na dokazima izvedenim na glavnoj raspravi.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da su pobijane presude prvenstveno rezultat „pogrešne primjene materijalnog prava kojom se dovodi u pitanje pravna sigurnost“. Povreda pravne sigurnosti, prema apelantovom mišljenju, ogleda se u tome „što zakonom određena obilježja ovog krivičnog djela, koja se moraju sadržavati u činjenicama kojima je ono u presudama opisano“ ni u jednoj presudi nisu sadržana. Smatra da usljed proizvoljne primjene materijalnog prava postoji mogućnost da se bilo kakvo ponašanje podvede pod zakonski opis bilo kojeg krivičnog djela, bez bilo kakvog obrazloženja, te da se na osnovu toga izrekne krivičnopravna sankcija. Apelant ističe da je proglašen krivim zbog toga što mu je stavljeno na teret da je postupao s ciljem da naplati štetu (na svom automobilu), a zakon sankcionira postupanje s ciljem da se od osiguravatelja naplati osiguranina. Smatra da je za apelaciju bitno odrediti pojam osiguranine, prema odredbi iz člana 897. ZOO-a, pa bi osiguranina bila novčana naknada koju se osiguratelj obavezuje isplatiti osiguraniku, odnosno korisniku osiguranja, temeljem zaključenog ugovora o osiguranju ako se dogodi osigurani slučaj. Kada se ima u vidu navedena definicija jasno je da su apelantu morale biti stavljene na teret (a nisu) na jasan i konkretan način sve odlike osiguranine koju izvršenjem krivičnog djela pokušava naplatiti. Apelant problematizuje način na koji su Općinski sud i Kantonalni sud tumačili i primijenili odredbe KZFBiH i ZOO-a u pogledu definiranja navodnog apelantovog cilja da se naplati osiguranina, zatim način obrazloženja presude da naplata osiguranine poistovjećuje sa naplatom štete, što nije i ne može biti isto. Apelant je dalje naveo da presude redovnih sudova ne sadrže ni minimum obrazloženja u pogledu činjenica koje se kao materijalni supstrati zakonskih obilježja ovog krivičnog djela moraju podvesti pod njegov zakonski opis. Ovo utoliko više što je očigledno da je Kantonalni sud u potpunosti svjestan činjenice da apelantu ni optužnicom ni prvostepenom presudom nije stavljeno na teret ono što predstavlja zaštitni objekt ovog krivičnog djela. Kantonalni sud je svjestan činjenice da se apelant optužnicom uopće ne tereti da je postupao s ciljem da naplati osiguraninu, svjestan je činjenice da se pravni institut štete i osiguranine razlikuju, pa ipak odlučuje da apelantovu žalbu koja sadrži detaljne razloge u tom pravcu odbije, što ne može biti nikako drugačije nego proizvoljnom primjenom materijalnog krivičnog prava. Povredu navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog krivičnog prava kojim se dovodi u pitanje pravna sigurnost. Apelant ukazuje da je isto sudsko vijeće Kantonalnog suda u svojoj prethodnoj odluci u istom postupku preispitivalo prvostepenu presudu i da je zauzelo suprotan stav u odnosu na onaj iz osporene odluke, navodeći da se u konkretnom slučaju radi o izvršenju nekog drugog, a ne konkretnog krivičnog djela za čije se izvršenje apelant tereti.
II.Odgovor na apelaciju
17. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi jer je u svojoj odluci iznio detaljne razloge kojim se rukovodio kada je odbio apelantovu žalbu.
18. Općinski sud je odgovorio da u navedenom predmetu nisu počinjene nikakve nezakonitosti u postupanju tog suda, što je potvrđeno i osporenom presudom Kantonalnog suda, te da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u krivičnim stvarima, odnosno da nije bilo kršenja apelantovih ustavnih prava u postupku.
19. U odgovoru na apelaciju Tužiteljstvo je navelo da je apelacija neosnovana i da su navodi iz apelacije paušalni i ne odgovaraju stvarnom stanju jer presuda sadrži sve elemente bića predmetnog krivičnog djela. Naime, upravo iz osporenih presuda proizlazi da su sudovi naveli razloge da se u radnjama osuđenih stječu elementi bića predmetnog krivičnog djela, a okolnosti konkretnog slučaja ne ukazuju ni na najmanju mogućnost da bi u ovom postupku redovni sudovi proizvoljno postupali. V.Relevantni propisi
20. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi:
Član 294. stav (1) Prijevara (1) Ko s ciljem da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist dovede koga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine što učini ili ne učini, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
Član 302. stav (1) Zloupotreba osiguranja (1) Ko s ciljem da od osiguravatelja naplati osigurninu, uništi, ošteti ili sakrije stvar koja je osigurana protiv uništenja, oštećenja, gubitka ili krađe i zatim prijavi štetu, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do dvije godine.
21. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20).
22. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, [...] a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 68 0 K 041767 20 Kž 2 od 25. maja 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 18. avgusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant smatra da mu je u predmetnom krivičnom postupku povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije te člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
30. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem krivičnog djela zloupotrebe osiguranja, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
31. Apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili odredbe člana 302. stav (1) ZKPFBiH, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s ovim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojem njegov zadatak nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
32. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematizuju, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
33. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u prvostepenoj presudi u pogledu utvrđivanja činjenice da li se desila saobraćajna nezgoda na način na koji su apelant i I. Č. tvrdili detaljno analizirao sadržaj provedenih dokaza, doveo ih u međusobnu vezu, te u vezu s nalazom i mišljenjem vještaka i njihovim iskazima te detaljno i jasno obrazložio razloge za svoje odlučenje da je apelant počinio upravo predmetno krivično djelo. Naime, Općinski sud je najprije pojasnio da krivično djelo zloupotrebe osiguranja iz člana 302. KZFBiH predstavlja specijalni oblik krivičnog djela prijevare iz člana 294. KZFBiH, i to u njegovom prethodnom stadiju jer se njime kažnjava već i onaj počinitelj koji s ciljem naplate osigurnine uništi, ošteti ili sakrije osiguranu stvar i zatim prijavi štetu osiguravatelju, pri čemu naplata te osigurnine u smislu pribavljanja protupravne imovinske koristi ne predstavlja element bića djela. Zatim, Općinski sud je pojasnio da to znači da će kod krivičnog djela zloupotrebe osiguranja iz člana 302. KZFBiH počinitelj ranije ući u kriminalnu zonu, ali ako uspije u svom naumu i dovođenjem osiguravatelja u zabludu naplati osigurninu, odnosno stekne protupravnu imovinsku korist, bit će riječ o težem krivičnom djelu prijevare iz člana 294. KZFBiH. Općinski sud je zaključio da je apelant postupao upravo s namjerom da od osiguravajućeg društva naplati osigurninu, krivično djelo je dovršio samim prijavljivanjem štete, a pri tome je postupao s direktnim umišljajem, uz postojanje posebne namjere za naplatu osigurnine (dolus specialis). Ustavni sud zapaža da je u prilog svom stavu, da je počinjenim radnjama apelant počinio krivično djelo zloupotrebe osiguranja, Općinski sud ukazao i na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (opisano u činjeničnom dijelu ove odluke). Također, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud detaljno razmotrio i obrazložio zašto nisu osnovane apelantove tvrdnje da u izmijenjenoj optužnici uopće nisu navedene sve činjenice i okolnosti koje predstavljaju materijalne supstrate zakonskih obilježja krivičnog djela zloupotrebe osiguranja iz člana 302. stav 1. KZFBiH. Naime, Općinski sud je istakao da je vozilo kojim je upravljao I. Č. imalo zaključenu policu osiguranja kod „Euroherc osiguranja“ za štete prema trećim osobama, iz čega je zaključeno da je i apelantovo vozilo osigurana stvar jer je obavezno osiguranje takve prirode da obuhvaća zaštitu stvari trećih osoba od oštećenja, kao da su i samostalno, osigurane, a apelant je upravo to i pokušao naplatiti temeljem police osiguranja vozila navodnog štetnika I. Č., što je Tužiteljstvo i navelo u izmijenjenoj optužnici.
34. Dalje, Ustavni sud zapaža da je zaključke Općinskog suda o apelantovoj krivici potvrdio i Kantonalni sud, koji je, u skladu sa nadležnostima suda u žalbenom postupku, ispitao apelantove navode o istom ovom pitanju, pa ih je kao neosnovane odbio i o tome dao relevantne i dovoljne razloge. Naročito, Ustavni sud konstatuje da je Kantonalni sud razmotrio apelantove tvrdnje da se u njegovim radnjama ne stječu elementi bića krivičnog djela zloupotrebe osiguranja iz člana 302. KZFBiH, te je u svojoj odluci ponovio da se apelantu stavljalo na teret da je oštetio svoje vozilo nakon čega je, po prethodnom dogovoru sa I. Č., fingirao saobraćajnu nesreću kako bi naplatio štetu. Zatim je ukazao da je tačan navod odbrane da šteta i osigurnina nisu isti pojmovi i da je osigurnina ugovorena svota osiguranja ili iznos do kojeg se može po polici osiguranja naplatiti iznos štete. Kantonalni sud je utvrdio da su u konkretnom slučaju oba vozila, i apelanta i I. Č., osigurana policama osiguranja od automobilske odgovornosti – obavezno osiguranje, osiguranje odgovornosti prema trećim osobama. Dakle, automobili optuženih su imali obavezno osiguranje, koje obuhvaća zaštitu stvari od oštećenja, kao da su i samostalno osigurani. Stoga je i Kantonalni sud zaključio da su se u radnjama optuženih stekla obilježja krivičnog djela za koje su proglašeni krivim.
35. Imajući u vidu detaljna i jasna obrazloženja koja su redovni sudovi dali u pogledu neosnovanosti apelantovih navoda o primjeni materijalnog prava, za koja obrazloženja se ne može reći da su proizvoljna, Ustavni sud ne smatra da apelantovi navodi dovode u pitanje standarde prava na pravično suđenje.
36. U vezi s prigovorima kojima apelant ukazuje na povredu pravne sigurnosti, Ustavni sud primjećuje da apelant navedene prigovore obrazlaže u kontekstu primjene materijalnog prava, što je Ustavni sud već ispitao. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nalazi da apelant nije ponudio bilo kakve druge argumente u tom pogledu, odnosno da nema dokaza koji bi ukazivali da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o krivičnoj optužbi protiv apelanta prekršili pravo na pravnu sigurnost.
37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Pravo na djelotvoran pravni lijek
38. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom budući da je protiv prvostepene presude izjavio žalbu drugostepenom sudu. Ustavni sud ukazuje na to da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, razmotrio njegove žalbene navode za koje je taj sud smatrao da su relevantni, te dao razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijek nije u konačnici rezultirao apelantovim uspjehom, odnosno da je njegova žalba odbijena kao neosnovana ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova u okolnostima konkretnog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi uputilo na zaključak da je u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta došlo do proizvoljne primjene odredaba KZFBiH ili da su na bilo koji način povrijeđene garancije prava na pravičan postupak.
40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer je apelant imao mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene presude, koju je i koristio, a činjenica da korišteni pravni lijek nije u konačnici rezultirao uspjehom za apelanta ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić