Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3013/20 (M. G.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Kamata
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3013/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3013/20, rješavajući apelaciju Mire Grizelja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mire Grizelja podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 100478 20 Rev od 3. aprila 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miro Grizelj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sovića, kojeg zastupa Zdenko Milas, advokat iz Advokatskog društva MILAS, MARTINOVIĆ & PARTNERI d.o.o. Ljubuški, podnio je 18. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 100478 20 Rev od 3. aprila 2020. godine.

2. Postupajući po apelantovoj tužbi protiv tužene Unicredit banke d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete, uz učešće „Sarajevo osiguranja“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: izvršenik) kao umješača na strani tužene, Općinski sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio presudu 58 0 P 100478 11 P od 25. juna 2019. godine, kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženu da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 274.897,21 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Presudom je dalje odbijen zahtjev izvršenika za naknadu troškova parničnog postupka, te je apelant obavezan tuženoj nadoknaditi troškove parničnog postupka u određenom iznosu.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je Općinski sud u Čapljini donio rješenje o izvršenju od 14. marta 2011. godine, na osnovu izvršne isprave - pravomoćne presude Osnovnog suda u Ljubuškom od 5. marta 1992. godine. Dalje je navedeno da je rješenjem o izvršenju određeno da će se provesti na novčanim sredstvima izvršenika na računima koje izvršenik ima kod tužene, u iznosu 596,55 KM na ime glavnog duga i iznosu 28,60 KM na ime troškova parničnog postupka, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13. jula 1992. godine pa do isplate, te troškova izvršnog postupka. Istaknuto je da je rješenje o izvršenju dostavljeno tuženoj, kao poslovnoj banci izvršenika, na provođenje i da je tužena postupila po navedenom rješenju na način da je 26. jula 2011. godine na račun punomoćnika apelanta prebacila zaplijenjena sredstava sa računa izvršenika u ukupnom iznosu od 2.280,31 KM. Općinski sud je ukazao da je tužena izvršila obračun zakonskih zateznih kamata po predmetnom rješenju o izvršenju i za vrijeme trajanja ratnog stanja. Također je ukazano da je obračun izvršen u skladu sa tada važećim propisom to jeste Zakonom o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja (u daljnjem tekstu: Zakon o visini kamate) u iznosu 12% godišnje jednostavnom metodom obračuna za cijeli period za koji je apelantu utvrđeno pravo na zakonske zatezne kamate počev od 13. jula 1992. godine (kako je to traženo prijedlogom za izvršenje) pa do isplate. Istaknuto je i da je izvršni sud donio zaključak od 23. novembra 2012. godine kojim je postupak izvršenja dovršen, a u obrazloženju zaključka apelanta je uputio na parnični postupak, ako smatra da nije namiren, u skladu sa članom 175. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem postupku: ZIP).

4. Općinski sud je naveo da je sporno da li je tužena imala pravo obračunati zakonsku zateznu kamatu na osnovu Zakona o visini kamate. S tim u vezi, Općinski sud je citirao odredbe čl. 3. i 4. Zakona o visini kamate, te ukazao da je navedenim odredbama određena njegova retroaktivna primjena, to jeste određeno je da će se sva izvršenja koja nisu okončana do stupanja na snagu Zakona o visini kamate okončati po odredbama toga zakona, te je na ovaj način izvršeno ujednačavanje kamatne stope na neizmirena dugovanja. Slijedom navedenog i cijeneći nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, Općinski sud je zaključio da je tužena pravilno postupila prilikom provođenja rješenja o izvršenju, te da ga je provela u potpunosti u skladu sa važećom zakonskom regulativom i nalozima suda, te da samim tim ne postoji odgovornost tužene shodno članu 175. ZIP-a u vezi sa članom 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Istaknuto je da na odluku suda nije od uticaja da li je Zakon o visini kamate mogao i trebao biti donesen na način koji će retroaktivno „mijenjati” visinu stope zatezne kamate, te da je činjenica da je taj zakon na snazi, pa ga se samim tim tužena bila dužan pridržavati prilikom provođenja rješenja o izvršenju, jednako kao i Općinski sud prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu apelanta.

5. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 100478 19 Gž od 6. novembra 2019. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je pravilno utvrđeno u prvostepenoj presudi da je tužena u cijelosti postupila po svojoj zakonskoj obvezi iz člana 170. ZIP-a, jer je prilikom obračuna i isplate zatezne kamate primijenila tada važeće odredbe Zakonu o visini kamate i Zakona o izmjeni Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, prema kojima je tužena kao bankarska organizacija bila dužna postupati, a sudovi dužni provoditi taj zakonski propis. Istaknuto je da u prilog navedenom govori i odluka Ustavnog suda broj U-6/19 od 4. oktobra 2019. godine. Kantonalni sud je ukazao i da prvostepeni sud ni na koji način nije negirao postojanje obaveze tužene da postupi po pravosnažnoj i izvršnoj ispravi, pa su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud prvostepenom presudom „prekrajao” izvršne isprave primjenom neustavnih zakona na štetu apelanta.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 100478 20 Rev od 3. aprila 2020. godine, odbijena je apelantova revizija podnesena protiv presude Kantonalnog suda, te su odbijeni zahtjevi parničnih stranaka i izvršenika za naknadu troškova revizionog postupka.

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava odbili postavljeni zahtjev apelanta. S tim u vezi, obrazloženo je da je tužena izvršila pravilan obračun kamata prema propisima koji su bili na snazi u vrijeme provođenja izvršenja, a ne ranijih zakona, kako neosnovano zahtjeva apelant, zbog čega nema njene subjektivne odgovornosti za štetu koju potražuje apelant. Osim toga, po mišljenju Vrhovnog suda, tužena je u cijelosti postupila i po uputama Općinskog suda u Čapljini kao izvršnog suda pa shodno tome, u smislu odredbe člana 175. ZIP-a, ne postoji njena odgovornost za štetu po općim pravilima o naknadi štete za koju apelant tvrdi da mu je prouzrokovana kao tražitelju izvršenja.

9. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su odredbe Zakona o visini kamate u cijelosti suprotne odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, iz istih razloga kao i član 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba, koji je proglašen neustavnim odlukom Ustavnog suda broj U-50/01. Ističe da se Zakona o izmjeni Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja iz 2011. godine nije mogao primijeniti na postupanje tužene prije stupanja na snagu ovog Zakona. Apelant se poziva na odluke Ustavnog suda br. AP 1311/06 od 31. januara 2009. godine, AP 2312/06 od 26. februara 2009. godine, AP 986/07 od 6. novembra 2009. godine i AP 407/08 od 20. jula 2010. godine, te ističe da ih je predočio redovnim sudovima, kao i određene odluke Kantonalnog suda u kojima je odbijena primjena Zakona o visini kamate. Ističe da je putem nalaza i mišljenja vještaka dokazao kakav je obračun obaveze izvršenika tužena trebala obračunati i na teret izvršenika isplatiti, te da tužena to nije učinila i time je za apelanta nastala šteta za koju je odgovorna na osnovu člana 175. ZIP-a. Smatra da se redovni sudovi bave „prekrajanjem“ izvršne isprave i rješenja o izvršenju i proglašavaju to zakonitim postupanjem tužene, uz primjenu neustavnih zakona i na štetu apelantove imovine.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Ustavni sud podsjeća da je u predmetnom postupku odbijen apelantov tužbeni zahtjev radi naknade štete koju mu je tužena navodno prouzrokovala prilikom obračuna i isplate zakonske zatezne kamate u izvršnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je Vrhovni sud ukazao da je tužena izvršila pravilan obračun kamata prema propisima koji su bili na snazi u vrijeme provođenja izvršenja, pa shodno tome, u smislu odredbe člana 175. ZIP-a, ne postoji njena odgovornost za štetu po općim pravilima o naknadi štete za koju apelant tvrdi da mu je prouzrokovana kao tražitelju izvršenja. Dovodeći navedeno obrazloženju u vezu sa relevantnim odredbama ZIP-a, ZOO i Zakona o visine kamate, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao predmete sličnog činjeničnog i pravnog stanja i zaključio da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (mutatis mutandis, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 96/20 od 5. oktobra 2021. godine, AP 6160/18 od 4. juna 2020. godine i AP 5497/18 od 9. septembra 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

14. U vezi sa spornim pitanjem primjene Zakona o visini kamate i njegove navodne neustavnosti, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj U 6/19 od 4. oktobra 2019. godine razmatrao pitanje usklađenosti pojedinih odredbi ovog Zakona sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te da u navedenoj Odluci nije utvrdio neustavnost odredaba zakona koji su primijenjeni u konkretnom slučaju, odnosno odredbi čl. 3. i 4. Zakona o visini kamate (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/19 od 4. oktobra 2019. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 73/19 od 1. novembra 2019. godine, tačke 52. i 53.). Osim toga, Ustavni sud smatra da se konkretna pravna situacija, činjenice predmeta i primjena materijalnog prava u vezi s obračunom stope zatezne kamate ne mogu dovesti u vezu s Odlukama Ustavnog suda na koje se apelant pozvao u apelaciji, jer za razliku od navedenih predmeta, u konkretnom predmetu, prema navodima iz prvostepene odluke, nesporno je da je tužena obračunala i isplatila apelantu određeni novčani iznos na ime zakonskih zateznih kamata i za ratno razdoblje.

15. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3013/20 (M. G.) | Sudska praksa | Aktio