Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3589/21 (R.Š.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

  • Ponavljanje postupka
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3589/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. siječnja 2022. godine, u predmetu broj AP-3589/21, rješavajući apelacije koje je podnio R. Š., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio R. Š.

protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Zenici broj 39 0 K 001893 21 Kž od 7. rujna 2021. godine i Rješenja Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 13 0 K 001154 21 Kž 2 od 12. kolovoza 2021. godine, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3589/21

1. R. Š. (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Istočnoga Sarajeva, podnio je 20. listopada 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Zenici (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 K 001893 21 Kž od 7. rujna 2021. godine.

2. Rješenjem Općinskoga suda u Tešnju (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) od 27. travnja 2021. godine odbačen je zahtjev apelanta za ponavljanje kaznenoga postupka, okončanoga pravomoćnom presudom toga suda od 13. studenoga 2014. godine.

3. Rješenjem Kantonalnoga suda od 7. rujna 2021. godine odbijen je kao neutemeljen priziv apelanta i potvrđeno je rješenje Općinskoga suda od 27. travnja 2021. godine.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da kao razlog za ponavljanje postupka propisan čl. 343. st. 1. toč. d) Zakona o kaznenom postupku F BiH (u daljnjemu tekstu: ZKP F BiH) apelant navodi da je na temelju istih dokaza tri puta kažnjen, i to presudama Općinskoga suda od 26. prosinca 2013. godine i od 13. studenoga 2014. godine, i presudom Okružnoga suda u Doboju (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) od 8. listopada 2010. godine. Nadalje, istakao je da kao razloge za ponavljanje postupka iz čl. 343. st. 1. toč. a) ZKP F BiH navodi da je presuda donesena u postupku čije se ponavljanje traži utemeljena na lažnim ispravama i to, izvodima iz kaznene evidencije, bliže označenim u obrazloženju osporene odluke. Kantonalni je sud ukazao da je presudom Općinskoga suda od 26. prosinca 2013. godine optužba protiv apelanta odbijena, dok je presudom Općinskoga suda od 13. studenoga 2014. godine, odnosno presudom Okružnoga suda od 8. listopada 2010. godine apelant oglašen krivim za različita kaznena djela počinjena u različitim mjestima, te da je stoga neutemeljen navod apelanta da postoji više osuda za isto kazneno djelo. Kantonalni je sud istakao da je pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da korištenje istih dokaza u različitim postupcima protiv apelanta, koji su doveli do njegovoga kažnjavanja nije predviđeno kao razlog za ponavljanje postupka. Konačno, naveo je da je pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da se može ponoviti kazneni postupak ako je presuda utemeljena na lažnoj ispravi, ali mora postojati pravomoćna presuda, kojom je utvrđeno da se radi o lažnoj ispravi.

2. AP-3616/21

5. Apelant je 21. listopada 2021. godine podnio apelaciju Ustavnome sudu protiv Rješenja Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 001154 21 Kž 2 od 12. kolovoza 2021. godine.

6. Rješenjem Okružnoga suda od 8. travnja 2021. godine odbačen je zahtjev apelanta za ponavljanje kaznenoga postupka, okončanoga pravomoćnom presudom toga suda od 8. listopada 2010. godine.

7. Rješenjem Vrhovnoga suda 12. kolovoza 2021. godine odbijen je kao neutemeljen priziv apelanta izjavljen protiv rješenja Okružnoga suda od 8. travnja 2021. godine.

8. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je odredbom čl. 343. st. 1. toč. a) Zakona o kaznenom postupku RS (u daljnjemu tekstu: ZKP RS) propisano da se kazneni postupak završen pravomoćnom presudom može ponoviti u korist osuđenoga ako se dokaže da je presuda utemeljena na lažnoj ispravi ili na lažnome iskazu svjedoka, vještaka ili tumača, a u toč. b) istoga članka da se kazneni postupak može ponoviti ako se dokaže da je do presude došlo uslijed kaznenoga djela suca, tužitelja ili osobe koja je vršila istražne radnje. Nadalje, istakao je da je u toč.

v) istoga čl. propisano da se postupak može ponoviti ako se iznesu nove činjenice ili se podnesu novi dokazi koji i pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti izneseni na glavnome pretresu, a koji su sami za sebe ili u svezi sa drugim ranijim dokazima podobni da utječu na oslobađanje osobe koja je bila osuđena ili na njegovu osudu po blažem kaznenom zakonu. Također, istakao je da je toč. g) istoga članka propisano da se postupak može ponoviti ako je nekoj osobi za isto kazneno djelo više puta suđeno, ili ako je više osoba osuđeno za kazneno djelo koje je mogla učiniti samo jedna osoba ili neka od njih. Vrhovni je sud istakao da je odredbom čl. 343. st. 2. ZKP RS propisano da u slučajevima iz st. 1. toč. a) i b) mora se pravomoćnom presudom dokazati da su navedene osobe proglašene krivim, što u konkretnome slučaju apelant ničim nije dokazao. Nadalje, istakao je da je presudom Općinskoga suda od 26. prosinca 2013. godine odbijena optužba da je apelant kao optuženi počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teretu. Također, naveo je da je presudom Općinskoga suda od 13. studenoga 2014. godine apelant oglašen krivim za produljeno kazneno djelo Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz čl. 238. st. 1. u svezi sa čl. 55. Kaznenoga zakona F BiH, dok je presudom Okružnoga suda od 8. listopada 2010. godine apelant oglašen krivim zbog kaznenoga djela Neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz čl. 224. st. 2. u svezi sa st. 1. i čl. 23. Kaznenog zakona RS. Vrhovni je sud istakao da radnje i činjenice iz presude Općinskoga suda, koje je prvostupanjski sud imao u vidu, nisu iste kao radnje i činjenice iz presude Okružnoga suda od 8. listopada 2010. godine. Naime, istakao je da se presude prema činjeničnome opisu djelu odnose na različite radnje, učinjene u različitim mjestima izvršenja djela i različitim vremenskim razdobljima. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni je sud istakao da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da nema zakonskih uvjeta za ponavljanje kaznenoga postupka. Spajanje predmeta

9. Obzirom na to da navedene apelacije pokreću isto pitanje dopustivosti, Ustavni je sud, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-3589/21. Apelacioni navodi

10. U predmetnim apelacijama apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na kažnjavanje samo na temelju zakona iz članka 7. Europske konvencije, prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvala u apelaciji odnose na odluke donesene u postupcima u kojima se odlučivalo o zahtjevu apelanta za ponavljanje pravomoćno okončanih kaznenih postupaka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste primjenjivost članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnome slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnim postupcima odlučivalo o „utemeljenosti kaznene optužbe“ protiv apelanta.

13. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga suda za ljudska prava, kao i na svoju praksu da se jamstva prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije ne primjenjuju na postupak povodom zahtjeva za ponavljanje postupka, jer se u tomu postupku samo odlučuje o ispunjenosti zakonskih uvjeta da se dozvoli ponavljanje pravomoćno okončanoga postupka, a ne odlučuje se o „utemeljenosti kaznene optužbe“ (vidi, između ostalih, Odluke Ustavnoga suda br. AP-1206/10 od 15. lipnja 2010. godine i AP-781/11 od 20. travnja 2011. godine, odluke dostupne na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Stoga, predmetni postupci ne ulaze u opseg prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa proistječe da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Imajući u vidu da su navodi apelanta o povredi članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanta o povredi prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije (kao akcesornih prava) u svezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Glede navoda apelanta o povredi prava na kažnjavanje samo na temelju zakona iz članka 7. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se osporenim odlukama, kojima je dakle odlučivano samo o ispunjenosti zakonskih uvjeta da se dozvoli ponavljanje pravomoćno okončanoga postupka, nije odlučivalo o pravima zajamčenim navedenim člankom, slijedom čega su i ovi navodi ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3589/21 (R.Š.) | Sudska praksa | Aktio