Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2174/20 (S. V.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • In dubio pro reo
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pretpostavka nevinosti
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2174/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2174/20, rješavajući apelaciju Slavice Vujić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Slavice Vujić podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 116976 19 Kž od 26. februara 2020. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 116976 18 K od 26. decembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Slavica Vujić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa Amer Ramić, advokat iz Brčkog, podnijela je 26. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 116976 19 Kž od 26. februara 2020. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 K 116976 18 K od 26. decembra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Tužilaštva Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 14. maja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Apelacioni sud, Osnovni sud i Tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 26. maja do 7. juna 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 K 116976 18 K od 26. decembra 2018. godine apelantica je proglašena krivom zbog toga što je, na način pobliže opisan u izreci presude, učinila krivično djelo obmane pri dobivanju kredita ili drugih pogodnosti iz člana 262. stav 2. Krivičnog zakona Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: KZBDBiH), te je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. Apelantica je obavezana na isplatu novčanog iznosa razmjernog pribavljenoj imovinskoj koristi od 23.000,00 KM, kao i da plati paušalni iznos za rad suda u iznosu od 100,00 KM.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je, pored ostalog, naveo da su kao dokazi optužbe saslušani svjedoci N. N., S. M., E. B., R. M., J. D. i A. D. i da su izvedeni objektivni dokazi (od D1 do D22), a da su kao dokazi odbrane saslušani svjedoci I. V. i C. K. i izvedeni materijalni dokazi (od DO1 do DO47). Dalje, da je, cijeneći sve izvedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi s ostalim dokazima, kako to propisuje član 281. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta BiH (ZKPBDBiH) i u skladu s načelom slobodne ocjene dokaza (član 15. ZKPBDBiH), utvrdio da je apelantica preduzetim radnjama ostvarila obilježja bi ća krivičnog djela iz člana 262. stav 2.

KZBDBiH. Osnovni sud je istakao da apelantica, postupaju ći s ciljem da za sebe pribavi pogodnost koja je bila sadržana u dobivanju novčanih sredstava za sanaciju stambenog prostora u iznosu od 33.000,00 KM, nadležnom organu svjesno nije predočila da je vlasnica još jednog stambenog objekta (trosobnog stana, površine 68 m ), čime je dala neistinite i nepotpune podatke, koji su bili značajni za dobivanje navedene pogodnosti. Dalje, da bi apelantica, i uz davanje tih podataka, imala pravo na dobivanje pogodnosti u iznosu od 10.000,00 KM. Pri tome je istakao da je ukupna vrijednost pogodnosti iznosila 33.000,00 KM, čime je apelantica ostvarila protivpravnu imovinsku korist u iznosu od 23.000,00 KM, što predstavlja kvalifikatornu okolnost predmetnog krivičnog djela.

7. Osnovni sud je ukazao na relevantne dijelove iskaza svjedoka N. N., E. B., S. M., R. M., A. D. i J. D. (str. 3-5. presude), pri čemu je istakao da su svi svjedoci iznijeli svoja opća saznanja o poplavama koje su se desile tokom 2014. godine, načinu na koji se izvršila sanacija domaćinstava koja su pretrpjela štetu, radu nadležnih komisija koje su utvrđivale činjenice i nizu problema koji su pratili taj posao. Nadalje, da o konkretnim apelanticinim radnjama u vezi s pribavljanjem novčanih sredstava u iznosu od 33.000,00 KM na ime sanacije stambenog objekta nisu imali posebnih saznanja. Osnovni sud je naveo da je prihvatio navedena svjedočenja, s obzirom na to da su potvrđena i relevantnim materijalnim dokazima, a upravo ti materijalni dokazi su bili ključni za donošenje osuđuju će odluke u konkretnom predmetu. Dalje, da je posebno uzeo u obzir tvrdnje svjedoka da su postojali kriteriji za utvrđivanje visine novčanog iznosa koju svako domaćinstvo treba dobiti, prema kojima su svrstavani u tri kategorije, da su ulagani prigovori na odluke komisije i da se u vezi s tim dešavalo da dođe do promjene kategorije, pa i zbog toga što je utvrđeno da lica posjeduju drugu uslovnu imovinu. Zatim, da lica koja su imala takvu imovinu nisu imala pravo da dobiju iznos od 33.000,00 KM, na šta je ukazao svjedok R. M. (tada šef Odjeljenja za izbjegla i raseljena lica), navodeći da su komisije prebacivale korisnike iz jedne u drugu kategoriju po saznanju tih činjenica, a što je potvrdio i tadašnji gradonačelnik, svjedok A. D.

8. Osnovni sud je naveo da je uvidom u dokaz D21 utvrdio da je Vlada Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Vlada) 10. oktobra 2014. godine donijela Odluku o odobravanju Programa utroška sredstava tekućih grantova u 2014. godini u Odjeljenju za raseljena lica, izbjeglice i stambena pitanja, čiji je sastavni dio Program utroška sredstava za otklanjanje ili ublažavanje posljedica nastalih elementarnim nepogodama u periodu april-maj 2014. godine na stambenim objektima u Brčko distriktu BiH (u daljnjem tekstu: Program utroška sredstava). Dalje, da se navedena odluka, odnosno Program utroška sredstava poziva i na kriterij za raspodjelu sredstava i, u vezi s tim, na Program za otklanjanje ili ublažavanje posljedica nastalih elementarnim nepogodama (u daljnjem tekstu: Program) od 28. augusta 2014. godine, kao i da određuje način isplate sredstava korisnicima prava na sanaciju ili izgradnju stambenog objekta (I kategorija u visini od 33.000,00 KM, II kategorija u visini od 15.000,00 KM i III kategorija u visini od 10.000,00 KM). Osnovni sud je naveo da Program sadrži i spisak korisnika razvrstanih po kategorijama, način i obim provođenja mjera, kao i kriterije za provođenje. Dalje, da se u Programu, pored ostalog, navodi da je III kategorija oštećenosti objekta – objekt koji je jednom poplavljen ispod nivoa parapeta i objekt koji je poplavljeni iznad nivoa parapeta, a čiji vlasnici imaju drugu uslovnu imovinu ili koji stambeni objekt koriste povremeno tokom godine (korisnici koji borave u inostranstvu po bilo kojem osnovu izuzev liječenja).

9. Osnovni sud je naveo da je nesporno da je apelanticin stambeni objekt bio poplavljen u suterenu i prizemlju. Dalje, da je radnje izlaska na lice mjesta i uviđaja organ javne uprave, preko svojih stručnih komisija, izvršio nakon što je apelantica registrirana kao vlasnik stambenog objekta koji je bio poplavljen uslijed elementarnih nepogoda nastalih u periodu april-maj 2014. godine i nakon njenog davanja izjave o tome 4. juna 2014. godine. Osnovni sud je naveo da je nesporno i da je apelantica bila vlasnik još jednog stambenog objekta u Brčkom, koji je 9. septembra 2014. godine prodala svojoj majci I. V., o kojoj kupoprodaji je I. V. svjedočila (Osnovni sud je na str. 7. i 8. presude ukazao na iskaz I. V., kao i na pojedine nelogičnosti u iskazu, pri čemu je, pored ostalog, istakao da nije mogao prihvatiti svjedočenje I. V. kao objektivno i iskreno). Osnovni sud je naveo da je posebno indikativno to što je sporni ugovor zaključen u vremenskom periodu između izlaska na teren u apelanticin poplavljeni stambeni objekt i odluka nadležnih komisija organa javne uprave.

10. Pri tome je Osnovni sud podsjetio da je prva komisija izašla na teren 6. juna 2014. godine (dokaz D14), nakon čega je apelantica svrstana u III kategoriju (Osnovni sud je smatrao da je apelantica svrstana u III kategoriju po dva kriterija: apelanticin stambeni objekt je bio poplavljen iznad nivoa parapeta, a u to vrijeme apelantica je imala drugu uslovnu imovinu), a što je bilo 29. augusta 2014. godine (dokaz D22). Dalje, da slijedi zaključenje ugovora o prodaji 9. septembra 2014. godine (dokaz D19), pa izlazak druge komisije na teren 10. novembra 2014. godine (dokazi D16 i D17) i konačno odluka kojom je apelantica svrstana u I kategoriju (Osnovni sud je naveo da je u apelanticinom slučaju bio uložen prigovor, tako da je apelantica svrstana u I kategoriju; dokaz D5).

11. Osnovni sud je ukazao i na iskaz svjedoka odbrane C. K., koja je stanovala u spornom stanu, a koji je u cijelosti prihvatio. Međutim, naveo je da se na osnovu njega, ni u vezi s tvrdnjama apelanticine majke, ne može zaključiti da je stan bio neuslovan za stanovanje, nego upravo suprotno. U odnosu na materijalne dokaze odbrane, Osnovni sud je naveo da se oni uglavnom odnose na ponude, račune, otpremnice i uplatnice, a vezano za kupovinu materijala za sanaciju stambenog objekta, namještaja i za izvršene radove. Pri tome, istakao je da apelantici nije stavljeno na teret da je sredstva koja je dobila iskoristila u neke druge svrhe, a ne za sanaciju stambenog objekta, zbog čega navedeni materijalni dokazi nisu bili relevantni za pobijanje dokaza optužbe i činjeničnih navoda optužnice. U odnosu na dokaz optužbe D20 na koji je odbrana ukazivala kao na dokaz koji u cijelosti ide u prilog apelantici, u smislu sadržaja izjave koju su korisnici sredstava davali i potpisivali pod materijalnom i krivičnom odgovornošću, Osnovni sud je naveo da je navedeni dokaz irelevantan, ne samo po svojoj sadržini nego i zbog činjenice da je „kao zaključak Vlade“ donesen na sjednici održanoj 8. oktobra 2014. godine, odnosno mjesec dana nakon zaključenja spornog ugovora o prodaji. U odnosu na dokaz odbrane DO47, Osnovni sud je naveo da predmetno krivično djelo nema blanketnu dispoziciju, odnosno da se apelantici na teret ne stavlja kršenje nekog drugog zakona ili podzakonskog akta, pa tako ni Programa. U vezi s tim, istakao je da je za odluku u predmetnoj krivičnoj stvari nebitno da li je Program bio objavljen u „Službenom glasniku“.

12. Osnovni sud je ukazao u čemu se predmetno krivično djelo sastoji, te je istakao da je bitno obilježje namjera, te da u obzir može doći bilo koji podatak o imovinskom stanju (zaposlenje, visina plaće, druga pokretna ili nepokretna imovina) ili drugi podaci (druge obaveze ili dugovanja), a koji se trebaju razmotriti od strane davaoca kredita ili lica nadležnog za odobravanje pogodnosti kako bi se donijela odluka da li će lice pribaviti kredit, ulagačka sredstva, subvencije ili kakvu drugu pogodnost.

13. Osnovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju apelantica dala neistinite, tj. nepotpune podatke o imovinskom stanju licu nadležnom za odobravanje pogodnosti. Dalje, da se taj podatak sastojao u tome da je u momentu kada je registrirana kod nadležnog organa javne uprave kao korisnik prava na sanaciju ili izgradnju stambenog objekta, zbog toga što je njen stambeni objekt bio poplavljen, nesporno bila vlasnik i drugog stambenog objekta, što nije predočila nadležnoj komisiji. Osnovni sud je naveo da se apelanticina namjera da za sebe pribavi subvenciju ogleda u nastojanju da bude svrstana u I kategoriju iako je prvobitno bila svrstana u III kategoriju za koju je ispunjavala kriterije. Dalje, da je apelantica preduzela konkretne aktivnosti iz kojih je ta namjera očigledna (ulagala je prigovor), a koja je u cijelosti realizirana zaključenjem ugovora o prodaji stana čiji je vlasnik bila u relevantno vrijeme. Osnovni sud je naveo da je opisane radnje izvršenja krivičnog djela apelantica učinila s direktnim umišljajem, potpuno svjesna svog djela i sa svjesnom namjerom davanja neistinitih ili nepotpunih podataka licu nadležnom za odobravanje pogodnosti, a koji su bili značajni za samo odobravanje pogodnosti.

14. S obzirom na to da je učinjenjem krivičnog djela apelantica pribavila imovinsku korist, Osnovni sud je naveo da ju je, na osnovu člana 114. u vezi sa članom 115. stav 1. KZBDBiH, obavezao da isplati novčani iznos od 23.000,00 KM, koji je razmjeran pribavljenoj imovinskoj koristi.

15. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 K 116976 19 Kž od 26. februara 2020. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanticinih branilaca, te je prvostepena presuda potvrđena.

16. U obrazloženju presude Apelacioni sud je, pored ostalog, naveo da se neosnovano prigovara da prvostepeni sud nije utvrdio sadržaj pravne norme za koju tužilac tvrdi da je apelantica prekršila, dokazujući te tvrdnje prijedlogom Programa od „7. oktobra 2014. godine“. Pri tome je istakao da se radi o zvaničnom dokumentu Vlade, donesenom na osnovu člana 4. Zakona o otklanjanju i ublažavanju posljedica nastalih elementarnim nepogodama u periodu april-maj 2014. godine, koji je, prema svjedočenju R. M., u izvornom tekstu, zajedno sa spiskom korisnika po kategorijama, objavljen na internetskoj stranici Vlade, slijedom čega je bio dostupan svim zainteresiranim građanima koji su imali mogućnost i anonimno ulagati prigovore, o kojima je odlučivala „Komisija za prigovore građana“. Dalje, da se ne mogu prihvatiti tvrdnje da apelantica nije bila upoznata sa sadržajem Programa, odnosno s kriterijima prema kojima se korisnici prava svrstavaju od I do III kategorije, pogotovo što je sastavni dio Programa spisak svih korisnika raspoređenih po kategorijama. Također, Apelacioni sud je naveo da su tačne tvrdnje odbrane da Program nije objavljen u Službenom glasniku Brčko distrikta BiH, ali da to samo po sebi ne ukazuje da apelantica nije znala (ili mogla znati) za njegov sadržaj, pa, u vezi s tim, niti prijaviti da posjeduje još jedan uslovan stan, te da je za taj podatak niko nije ni pitao jer je iz izjava svjedoka A. D. i R. M. vidljivo da je Program, zajedno sa spiskom korisnika koji stječu pravo na pomoć, razvrstanim po kategorijama, objavljen na službenoj stranici Vlade, te da je bio dostupan svim građanima, kako onima čiji su objekti bili poplavljeni tako i svim drugim građanima, upravo kako bi se izbjegle moguće zloupotrebe. Nadalje, da je nerealno očekivati da apelantica nije znala za sadržaj Programa u situaciji kada je i njen stambeni objekt poplavljen i kada je komisijski utvrđeno stanje objekta, kojem uviđaju je prisustvovala 6. juna 2014. godine.

17. Osim toga, Apelacioni sud je naveo da nepreciznost u izreci optužnice i činjeničnom opisu izreke osporene presude u pogledu datuma Programa (7. oktobar 2014. godine) ne dovodi u sumnju njegovu autentičnost budući da se iz dokaza optužbe (D2) može zaključiti da je Program usvojen odlukom Vlade 29. augusta 2014. godine. U odnosu na tvrdnje odbrane da je prijedlog Programa prihvaćen kao relevantan dokaz, iako nije potpisan, ovjeren i propisno objavljen i da je na osnovu njega prihvaćena teza optužbe da je apelantica imala drugu uslovnu imovinu, Apelacioni sud je istakao da odbrana gubi iz vida da se svi kasniji provedbeni akti, donijeti radi realizacije pomoći, pozivaju na Odluku Vlade o odobravanja Programa od 29. augusta 2014. godine. Dalje, ako je odbrana imala bilo kakvu rezervu u pogledu autentičnosti tog dokumenta, trebala je prigovoriti njegovoj autentičnosti i vjerodostojnosti u trenutku izvođenja i zatražiti od suda da tužiocu naloži pribavljanje potpisanog i ovjerenog programa.

18. Nadalje, Apelacioni sud je naveo da iz izvedenih dokaza proizlazi da je postupak utvrđivanja kruga korisnika, stanja poplavljenih objekata i kategorizacije korisnika provođen po službenoj dužnosti, te da su korisnici bili u obavezi ispuniti dva obrasca propisana od Odjela za raseljena lica Vlade, na kojima su pod prijetnjom materijalne i krivične odgovornosti jamčili da su bili poplavljeni, odnosno naveli podatke o članovima porodičnog domaćinstva, što je učinila i apelantica u izjavama od 10. jula 2014. i 4. juna 2015. godine. Zatim, istakao je da odbrana insistira na tvrdnji da na tim obrascima nije naznačeno, ni traženo da se korisnici izjašnjavaju o bilo kojoj drugoj činjenici, pa ni o tome da li posjeduju drugu uslovnu stambenu jedinicu, zbog čega apelantica nije bila dužna isticati taj podatak. Međutim, Apelacioni sud je naveo da je, polazeći od činjenice javne dostupnosti Programa, za očekivati da su svi građani, čiji su stambeni objekti bili poplavljeni u periodu april-maj 2014. godine, bili zainteresirani upoznati se s kriterijima koji bi ih svrstali u jednu od tri kategorije budući da nije zanemariva razlika između navedenih kategorija. Dalje, da bi savjesni korisnici trebali nadležnom organu koji provodi postupak dati sve podatke koji bi bili relevantni za njihovo svrstavanje u jednu od predviđenih kategorija, uključujući i podatak o vlasništvu drugog uslovnog stambenog prostora koji je odlučan za svrstavanje u I, tj. III kategoriju.

19. Apelacioni sud je naveo da je ovlašteni organ, s ciljem otklanjanja bilo kakve zloupotrebe, pružio mogućnost svakom građaninu da prigovori objavljenom spisku ako smatra da je neko od korisnika svrstan u kategoriju u koju prema kriterijima ne pripada, a što su potvrdili svjedoci E. B. (zaposlenik u Odjeljenju za izbjegla i raseljena lica) i A. D., te da je, stoga, apelantica bila u obavezi, prilikom prvog obilaska komisije (6. juna 2014. godine) prijaviti da posjeduje i drugi stambeni prostor u Brčkom. Dalje, da je apelantica nakon uviđaja svrstana u III kategoriju zbog komisijski konstatiranog nivoa poplavljenosti (80 cm), a ne zbog toga što je imala i drugi stambeni objekt. Međutim, Apelacioni sud je naveo da je indikativno je da je apelanticin predmet bio u drugostepenom postupku, koji je prema iskazu svjedoka E. B. vođen po prigovoru anonimnog lica, o čemu je odlučivala Komisija za odluku o prigovorima, zbog čega je apelantica izostavljena u potpunosti kao mogući korisnik pomoći prema konačnom spisku koji je usvojila Vlada 10. oktobra 2014. godine. Pri tome je Apelacioni sud naveo da je stoga očito da je prodaja stana majci, koji je apelantica u to vrijeme posjedovala, bila ona stvarna ili ne, očigledno usmjerena na ostvarivanje traženih kriterija za ponovno uvrštavanje na spisak korisnika koji imaju pravo na pomoć. Nadalje, da je zapisnik o izvršenom uviđaju od 10. novembra 2014. godine sačinjen po nečijem prigovoru, jer je tom prigodom utvrđen nivo poplavljenosti od 110 cm, tako da je apelantica i formalno, bez drugog uslovnog stambenog prostora, mogla biti svrstana u I kategoriju korisnika, što je i učinjeno na osnovu odluke Vlade od 9. januara 2015. godine.

20. Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud zaključio da je apelantica po vlastitom prigovoru svrstana iz III u I kategoriju korisnika, iako za takav zaključak nema osnova u izvedenim dokazima. Dalje, da je tačno da su o prigovorima uglavnom uopćeno govorili svjedoci E. B. i A. D., te da se nisu mogli izjasniti da li je u konkretnom slučaju eventualni apelanticin prigovor doveo do toga da ona bude naknadno svrstana u I kategoriju korisnika, ali da su potvrdili da su prigovore mogla ulagati i treća lica, tako da je po takvim prigovorima bilo naknadnih korekcija. Međutim, Apelacioni sud je naveo da je do uvrštavanja apelantice u I kategoriju došlo njenim aktivnim angažmanom, nakon što je prodajom stana stekla i formalne uvjete da bude uvrštena u I kategoriju. Zatim, ukazao je na dio iskaza svjedoka E. B. (str. 11. presude), pri čemu je, pored ostalog, naveo da je problematično da svjedok E. B. iznosi mišljenje o razlozima promjene kategorije korisnika pomoći u slučaju apelantice, a da, prema zapisnicima o naknadnom uviđaju, nije bio član niti jedne od komisija koje su obavile te uviđaje, zbog čega se opravdano može postaviti pitanje mjerodavnosti njegovog iskaza u tom dijelu. Apelacioni sud je naveo da se zaključkom prvostepenog suda o apelanticinom aktivnom angažmanu u postupku ostvarivanja pomoći i svrstavanju u I kategoriju, uključujući i mogući usmeni prigovor, ne izlazi iz okvira činjeničnih i pravnih navoda optužnice.

21. Apelacioni sud je naveo da materijalni dokazi D14 i D22 ukazuju da je apelantica na osnovu uviđaja od 6. juna 2014. godine, zbog nivoa poplavljenosti ispod parapeta, na spisku korisnika od 29. augusta 2014. godine, svrstana u III kategoriju, koja je obuhvatala korisnike koji imaju objekt koji je poplavljen ispod nivoa parapeta i objekte poplavljene iznad nivoa parapeta, čiji vlasnici imaju drugu uslovnu imovinu, što je očito navelo prvostepeni sud na pogrešan zaključak da je tom prilikom primijenjen navedeni dvojni kriterij, a što nije bio slučaj. Nadalje, da na takvo stajalište ukazuje daljnja hronologija na koju ukazuju materijalni dokazi D19 i D2 iz kojih slijedi da je bilo prigovora, zbog kojih je apelantica potpuno izostavljena iz konačnog spiska korisnika koji je usvojila Vlada na sjednici od 8. oktobra 2014. godine (radi se o očiglednoj grešci, misli se na 10. oktobar 2014. godine), da bi nakon prodaje stana majci apelantica svrstana u I kategoriju korisnika na konačnom spisku koji je usvojila Vlada na sjednici od 9. januara 2015. godine. Dalje, ako se ima u vidu da je tome prethodio ponovni komisijski uviđaj apelanticinog stambenog objekta od 10. novembra 2014. godine, kojim je ispravljena greška „prve komisije“ i ustanovljen nivo poplavljenosti iznad parapeta, Apelacioni sud je zaključio da je sasvim izvjesno da se radilo o manipulativnom raspolaganju s drugom uslovnom imovinom od strane apelantice, zbog čega su se u njenim radnjama ostvarila obilježja krivičnog djela za koje je proglašena krivom.

22. U odnosu na tvrdnje odbrane da kod apelantice nije bilo umišljaja, Apelacioni sud je naveo da je sasvim izvjesno da je apelantica, kao vlasnik poplavljenog objekta, bila upoznata sa svrhom uviđaja od 6. juna 2014. godine, te da je nejasno zašto se odbrana poziva na zapisnik o uviđaju od 10. novembra 2014. godine kada apelantica nije bila prisutna prilikom sastavljanja tog zapisnika, što je jasno konstatirala komisija u uvodu zapisnika, a ako je naknadno potpisala taj zapisnik, onda je izvjesno bila upoznata sa razlozima ponovnog izlaska komisije i po čijem nalogu je ponovno obavljen uviđaj. Nadalje, da nije uvjerljiva argumentacija odbrane da apelantica nije bila upoznata sa sadržajem Programa, odnosno da nije bila upoznata da mora prijaviti da posjeduje drugu uslovnu imovinu, jer je to niko nije niti pitao, te da zbog toga nije utvrđen njen umišljaj, a time ni postojanje krivičnog djela. Pri tome je Apelacioni sud istakao da bi te tvrdnje imale smisla da ih apelantica nije demantirala time što je u periodu između uviđaja od 6. juna i 10. novembra 2014. godine prodala svoj stan majci, čime je otklonila bilo kakvu smetnju da bude svrstana u I kategoriju. Apelacioni sud je naveo da je potrebno otkloniti i netačnu tvrdnju odbrane da je apelantica prvi put komunicirala s Komisijom za utvrđivanje činjeničnog stanja stambenog objekta u vrijeme proglašenja elementarne nepogode u Brčko distriktu BiH 10. novembra 2014. godine jer odbrana zanemaruje tužiočev dokaz D14 – službena zabilješka od 6. juna 2014. godine koju je sačinila Komisija u sastavu N. N. i J. S., u prisustvu apelantice, u kojoj je konstatirano stanje njenog poplavljenog stambenog objekta, dok je u slučaju zapisnika o izvršenom uviđaju od 10. novembra 2014. godine (D16) evidentno da apelantica nije bila prisutna tom uviđaju, što je konstatirano („stranka nije prisustvovala“).

23. Apelacioni sud je zaključio da se ne mogu prihvatiti osnovanim žalbeni prigovori odbrane da je prvostepena presuda donesena uz bitnu povredu odredbi krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) i člana 297. stav 2, u vezi sa članom 281. ZKPBDBiH, da je na štetu apelantice povrijeđen Krivični zakon u smislu člana 298. stav 1. tačka a) ZKPBDBiH, te da se prvostepena presuda zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju u smislu člana 299. stav 1. ZKPBDBiH. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

24. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica navodi da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni popisi, te da Tužilaštvo nije uspjelo oboriti presumpciju njene nevinosti. Dalje, smatra da nije utvrđen sadržaj Programa, niti je utvrđeno da je Program bio dostupan apelantici s obzirom na to da nije objavljen u Službenom glasniku Brčko distrikta BiH. Dalje, ukazuje da nije znala za sadržaj Programa, kao i da Apelacioni sud proizvoljno tvrdi da je Program bio „javno dostupan“, odnosno objavljen na internetskoj stranici Vlade. Pri tome, ukazuje da Zakon o vladi Brčko distrikta BiH ne propisuje mogućnost objavljivanja pravnih akta Vlade putem interneta, kao ni Zakon o otklanjanju i ublažavanju posljedica nastalih elementarnim nepogodama u periodu april-maj 2014. godine. Nadalje, tvrdi da je na glavnom pretresu Tužilaštvo pročitalo prijedlog Programa, koji, kao takav, ne predstavlja pravni akt. Apelantica, također, problematizira okolnost da se tokom postupka ispostavilo da je Program od 7. oktobra 2014. godine zapravo od 29. augusta 2014. godine. Apelantica navodi i da obrazloženje drugostepene presude ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica smatra da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, navodeći da iz izjava svjedoka A. D. i R. M. ne proizlazi da je Program zajedno sa spiskom korisnika koji stječu pomoć objavljen na službenoj stranici Vlade. Nadalje, navodi da je proizvoljno zaključeno da je prisustvovala uviđaju od 6. juna 2014. godine, a što se potencira kao osnov zaključka da je znala za sadržaj Programa, iako navedeno ne proizlazi iz sadržaja službene zabilješke od 6. juna 2014. godine, niti iz iskaza svjedoka N. N. Osim toga, apelantica navodi da sud, polazeći od navedene pretpostavke, daje negativnu ocjenu iskaza svjedoka E. B. Dalje, da je proizvoljan zaključak da apelantica nije prisustvovala uviđaju od 10. novembra 2014. godine, mada se na zapisniku o uviđaju od 10. novembra 2014. godine nalazi njen potpis. Apelantica navodi da je zaključak o njenom direktnom umišljaju zasnovan na neistinitoj pretpostavci da je u predmetnom postupku „ulagala prigovor“. Dalje, tvrdi da je prilikom objavljivanja prvostepene presude oštećeni s imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnicu, dok je u pismenom otpravku presude apelantica obavezana na isplatu novčanog iznosa od 23.000,00 KM. U konačnici, navodi da na sjednici vijeća Apelacionog suda nije bio prisutan postupajući tužilac, ali da se njegovo prisustvo konstatira u drugostepenoj presudi.

II.Odgovori na apelaciju

25. Apelacioni sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani, te da se podudaraju sa žalbenim navodima protiv prvostepene presude, povodom kojih je Apelacioni sud dao detaljne razloge u obrazloženju svoje presude. Pri tome je istakao da su neosnovane apelanticine tvrdnje gdje se interpretira sadržaj iskaza pojedinih svjedoka, bez sagledavanja cjelokupnog sadržaja iz kojeg se jasno može zaključiti ono što je drugostepeni sud naveo u obrazloženju presude. Osim toga, da se isto može reći i za tvrdnje iznesene u povodu apelanticinog navodnog prisustva ili neprisustva uviđaju na licu mjesta od 6. juna 2014. godine, na osnovu čega se u apelaciji iznose neosnovane tvrdnje o tome kako se u slučaju apelanticine osude „radi o očiglednoj arbitrarnosti prilikom utvrđivanja činjenica“.

26. Osnovni sud je, između ostalog, naveo da su netačni navodi apelacije da je osporenim presudama povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje i da nije poštovana presumpcija nevinosti. Dalje, da je prvostepeni sud svoju odluku detaljno obrazložio, te da je odluku o krivici donio na osnovu dokaza izvedenih na glavnom pretresu, primjenjujući općeprihva ćene standarde dokazivanja. Nadalje, da apelantica ne ukazuje na konkretnu procesnu povredu ili proizvoljnost, nego to izvodi iz svog tumačenja izvedenih dokaza. Osnovni sud je naveo i da nije tačno da je predmetno krivično djelo blanketnog karaktera. Predloženo je da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

27. Tužilaštvo je, pored ostalog, navelo da se u apelaciji radi o istim ili sličnim navodima koji su isticani u žalbi na prvostepenu presudu, uz nove navode vezane za presudu Apelacionog suda. Nadalje, da se u potpunosti slaže s presudama Osnovnog suda i Apelacionog suda, te da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje na osnovu kojeg je, pravilnom primjenom odredbi krivičnog zakona, donio zakonitu odluku. Tužilaštvo je istaklo da je Osnovni sud, nakon provedenog dokaznog postupka, detaljno analizirajući i cijeneći izvedene dokaze, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, utvrdio da je apelantica počinila predmetno krivično djelo na način, na mjestu i u vrijeme kako je to opisano u optužnici, odnosno presudi, a što je potvrđeno i drugostepenom presudom. U konačnici, predloženo je da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

28. Krivični zakon Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 33/13 – prečišćeni tekst, 26/16, 13/17 i 50/18)

29. U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ broj 33/13 – prečišćeni tekst) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Obmana pri dobijanju kredita ili drugih pogodnosti Član 262.

(1) Ko s ciljem da za sebe ili drugoga pribavi kredit, ulagačka sredstva, subvencije ili kakvu drugu pogodnost, davaocu kredita ili licu nadležnom za odobravanje pogodnosti da neistinite ili nepotpune podatke o imovinskom stanju ili druge podatke značajne za dobijanje kredita ili druge pogodnosti, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do tri godine.

(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1 ovoga člana pribavljen kredit ili druge pogodnosti iz stava 1 ovoga člana u vrijednosti koja prelazi 10.000 KM, učinilac će se kazniti kaznom zatvora od jedne do pet godina.

30. Zakon o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 34/13 – prečišćeni tekst, 27/14, 3/19 i 16/20)

31. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 34/13 – prečišćeni tekst i 27/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 281. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 290 stav (1) Sadržaj presude (1) Pismeno izrađena presuda mora potpuno odgovarati presudi koja je objavljena. Presuda mora imati uvod, izreku i obrazloženje.

Član 304 st. (1) i (4) Sjednica vijeća (1) O sjednici vijeća obavijestit će se tužilac, optuženi i njegov branilac.

(4) Nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje sjednice vijeća.

VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 K 116976 19 Kž od 26. februara 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticini branioci su primili 7. i 8. maja 2020. godine, a apelacija je podnesena 26. juna 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

36. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

38. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

39. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelantice, te da stoga apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.

40. Apelantica, u suštini, smatra da su u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi, da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, te ukazuje na povredu načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo. Osim toga, apelantica smatra da nije zadovoljen standard obrazložene odluke.

41. U vezi s navedenim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

42. U konkretnom slučaju Ustavni sud podsjeća da je apelantica proglašena krivom zato što je učinila krivično djelo obmane pri dobivanju kredita ili drugih pogodnosti iz člana 262. stav (2) KZBDBiH. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 262. stav (1) propisano da će se kaznom zatvora od šest mjeseci do tri godine kazniti onaj ko s ciljem da za sebe ili drugog pribavi kredit, ulagačka sredstva, subvencije ili kakvu drugu pogodnost, davaocu kredita ili licu nadležnom za odobravanje pogodnosti da neistinite ili nepotpune podatke o imovinskom stanju ili druge podatke značajne za dobivanje kredita ili druge pogodnosti, dok je stavom (2) istog člana propisano da će se učinilac kazniti kaznom zatvora od jedne do pet godina ako je krivičnim djelom iz stava (1) tog člana pribavljen kredit ili druge pogodnosti iz stava (1) tog člana u vrijednosti koja prelazi 10.000 KM. Nadalje, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženje prvostepene presude slijedi da je apelantica proglašena krivom za predmetno krivično djelo zbog toga što licu nadležnom za odobravanje pogodnosti, postupajući s ciljem da za sebe pribavi pogodnost koja je bila sadržana u dobivanju novčanih sredstava za sanaciju stambenog prostora u iznosu od 33.000,00 KM, svjesno nije predočila da je vlasnica još jednog stambenog objekta, čime je dala neistinite, odnosno nepotpune podatke, a koji su bili značajni za dobivanje navedene pogodnosti.

43. Ustavni sud dalje zapaža da iz prvostepene presude slijedi da je apelantica registrirana kod nadležnog organa javne uprave kao korisnik prava na sanaciju ili izgradnju stambenog objekta zbog toga što je njen stambeni objekt bio poplavljen, te da je 28. augusta 2014. godine, odlukom Vlade, usvojen Program kojim je određen način isplate sredstava korisnicima prava na sanaciju ili izgradnju stambenog objekta, a koji sadrži i spisak korisnika razvrstanih po kategorijama, način i obim provođenja mjera, kao i kriterije za provođenje.

44. Apelantica tvrdi da nije utvrđen sadržaj Programa, kao i da nije utvrđeno da joj je Program bio dostupan, s obzirom na to da nije objavljen u Službenom glasniku Brčko distrikta BiH, odnosno da nije znala za sadržaj Programa, kao i da Apelacioni sud proizvoljno tvrdi da je Program bio „javno dostupan“, odnosno objavljen na internetskoj stranici Vlade, te da je Tužilaštvo pročitalo prijedlog Programa koji, kao takav, ne predstavlja pravni akt. Apelantica problematizira i okolnost da se tokom postupka ispostavilo da je Program od 7. oktobra 2014. godine zapravo od 29. augusta 2014. godine.

45. U vezi s tim, Ustavni sud nalazi da je Osnovni sud naglasio da krivično djelo koje je apelantici stavljeno na teret nema blanketnu dispoziciju, odnosno da se apelantici na teret ne stavlja kršenje nekog drugog zakona ili podzakonskog akta, pa tako ni Programa, kao i da je za odluku u predmetnoj krivičnoj stvari irelevantno da li je Program bio objavljen u „Službenom glasniku“. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud u odnosu na navedene prigovore, između ostalog, naveo da se u konkretnom slučaju radi o zvaničnom dokumentu Vlade, donesenom na osnovu člana

4. Zakona o otklanjanju i ublažavanju posljedica nastalih elementarnim nepogodama u periodu april-maj 2014. godine. Osim toga, iz obrazloženja drugostepene presude slijedi da to što Program nije objavljen u Službenom glasniku Brčko distrikta BiH samo po sebi ne ukazuje da apelantica nije znala (ili mogla znati) za njegov sadržaj, pa, u vezi s tim, niti prijaviti da posjeduje još jedan uslovan stan, a posebno imajući u vidu da je Program, prema svjedočenju R. M., u izvornom tekstu, zajedno sa spiskom korisnika po kategorijama, objavljen na internetskoj stranici Vlade, a što je vidljivo i iz izjave svjedoka A. D., slijedom čega je bio dostupan svim zainteresiranim građanima. Nadalje, da se zbog toga ne mogu prihvatiti tvrdnje da apelantica nije bila upoznata sa sadržajem Programa, odnosno sa kriterijima po kojima se korisnici prava svrstavaju od I do III kategorije. Pri tome, a u vezi objavljivanja akata na internetskoj stranici, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Roman Zakharov protiv Rusije utvrdio: „Objavljivanje propisa u službenom časopisu Ministarstva komunikacija, SvyazInform, koji je dostupan samo pretplatnicima, učinio je ovaj propis dostupnim samo komunikacijskim stručnjacima, ali ne i općoj javnosti. U isto vrijeme, sud primjećuje da se tekstu propisa, sa dodacima, može pristupiti putem privatno održavane pravne baze podataka na internetu, koja reproducira objave iz publikacije SvyazInform (...) Sud smatra da je žalosno što Naredba br. 70 nije bila dostupna u publikaciji koja je dostupna općoj javnosti. Međutim, uzimajući u obzir činjenicu da je objavljen u službenom časopisu Ministarstva, u kombinaciji s činjenicom da mu se može pristupiti preko pravne baze podataka na internetu, Sud ne nalazi potrebnim dodatno ispitivati pitanje dostupnosti domaćeg prava. Umjesto toga, fokusirat će se na zahtjeve 'predvidivosti' i 'nužnosti' “(vidi presudu Evropskog suda, Roman Zakharov protiv Rusije, od 4. decembra 2015. godine tačka 242). Također, Evropski sud je u predmetu Gulcu protiv Turske utvrdio: „U vezi s tim, Sud smatra da nema sumnje da su gore spomenute odredbe zakona br. 5237, 3713 i 2911 bile dostupne. Što se tiče odluke od 4. marta 2008. godine, Sud primjećuje da, iako ova odluka nije objavljena u Službenim novinama, bila je dostupna na internetu. Stoga Sud ne smatra potrebnim dalje se baviti pitanjem pristupačnosti domaćeg zakona“ (vidi Roman Zakharov protiv Rusije [VV], broj 47143/06, tačka 242, od 4. decembra 2015. godine; vidi presudu Evropskog suda, Gulcu protiv Turske, od 19. januara 2016. godine, tačka 107). Imajući u vidu sve prethodno navedeno, Ustavni sud apelanticine navode u ovom dijelu ocjenjuje neosnovanim.

46. Apelantica, također, smatra da je Tužilaštvo kao dokaz izvelo prijedlog Programa koji, kao takav, ne predstavlja pravni akt. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Apelacionog suda slijedi da odbrana neosnovano prigovara da je prijedlog Programa prihvaćen kao relevantan dokaz, iako nije potpisan, ovjeren i propisno objavljen i da je na osnovu njega prihvaćena teza optužbe da je apelantica imala drugu uslovnu imovinu jer gubi iz vida da se svi kasniji provedbeni akti, donijeti radi realizacije pomoći, pozivaju na odluku Vlade o odobravanja Programa od 29. augusta 2014. godine, a ako je odbrana imala bilo kakvu rezervu u pogledu autentičnosti tog dokumenta, trebala je prigovoriti njegovoj autentičnosti i vjerodostojnosti u trenutku izvođenja tog dokaza i zatražiti od suda da tužiocu naloži pribavljanje potpisanog i ovjerenog Programa. Ustavni sud u ovakvom stavu Apelacionog suda ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. U pogledu navoda da se tokom postupka ispostavilo da se radi o Programu od 29. augusta 2014. godine, a ne od 7. oktobra 2014. godine, Ustavni sud zapaža da je i navedeni prigovor bio predmet razmatranja Apelacionog suda u redovnom postupku, koji je, u odnosu na istaknuti prigovor, u obrazloženju drugostepene presude naveo da navedena nepreciznost u pogledu datuma Programa ne dovodi u sumnju njegovu autentičnost (detaljnije navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud apelanticine navode i u ovom dijelu ocjenjuje neosnovanim.

47. Apelantica dalje navodi da je zaključak o njenom direktnom umišljaju zasnovan na neistinitoj pretpostavci da je u predmetnom postupku „ulagala prigovor“. Pri tome, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je u konkretnom slučaju apelantica dala neistinite, tj. nepotpune podatke o imovinskom stanju licu nadležnom za odobravanje pogodnosti, da se taj podatak sastojao u tome da je u momentu kada je kod nadležnog organa javne uprave registrirana kao korisnik prava na sanaciju ili izgradnju stambenog objekta, zbog toga što je njen stambeni objekt bio poplavljen, nesporno bila vlasnik i drugog stambenog objekta, što nije predočila nadležnoj komisiji. Dalje, da se apelanticina namjera da za sebe pribavi subvenciju ogleda u nastojanju da bude svrstana u I kategoriju, iako je prvobitno bila svrstana u III kategoriju za koju je ispunjavala kriterije, odnosno da je apelantica preduzela konkretne aktivnosti iz kojih je ta namjera očigledna (ulagala je prigovor), a koja je u cijelosti realizirana zaključenjem ugovora o prodaji stana čiji je vlasnik bila u relevantno vrijeme. Ustavni sud, također, uočava da iz obrazloženja drugostepene presude slijedi da je prvostepeni sud zaključio da je apelantica po vlastitom prigovoru svrstana iz III u I kategoriju korisnika, ali da za takav zaključak nema osnova u izvedenim dokazima. Naime, drugostepeni sud je u obrazloženju presude naveo da je tačno da su o prigovorima uglavnom uopćeno govorili svjedoci E. B. i A. D., ali da se navedeni svjedoci nisu mogli izjasniti da li je u konkretnom slučaju eventualni apelanticin prigovor doveo do toga da ona bude naknadno svrstana u I kategoriju korisnika, međutim, do uvrštavanja apelantice u I kategoriju došlo je njenim aktivnim angažmanom, nakon što je prodajom stana stekla i formalne uvjete da bude uvrštena u I kategoriju. Ustavni sud u ovakvom stavu Apelacionog suda ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.

48. Nadalje, u pogledu navoda da na sjednici vijeća Apelacionog suda nije bio prisutan postupajući tužilac, ali da se njegovo prisustvo konstatira u drugostepenoj presudi, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 304. stav (4) ZKPBDBiH propisano da nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje sjednice vijeća. Imajući u vidu sadržaj navedene odredbe, te da apelantica, osim paušalnih navoda iznesenih u tom pravcu, nije ponudila odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama kojim bi ukazala zbog čega bi navedeno, i ako je tačno, moglo utjecati na njeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i oni neosnovani.

49. Dalje, apelantica smatra da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

50. Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u svojoj presudi ukazao na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, i to, prije svega, na relevantnim materijalnim dokazima optužbe, a u određenom dijelu i na iskazima svjedoka N. N., E. B., S. M., R. M., A. D. i J. D., cijeneći da su potvrđeni relevantnim materijalnim dokazima (detaljno navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke). Osim toga, iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je Osnovni sud materijalne dokaze odbrane ocijenio irelevantnim za pobijanje dokaza optužbe i činjeničnih navoda optužnice, kao i da nije prihvatio iskaz svjedoka odbrane I. V., pri čemu je ukazao na pojedine nelogičnosti u iskazu navedenog svjedoka, dok je iskaz svjedoka odbrane C. K. prihvatio, ali je na osnovu njega izveo drugačiji zaključak od onog koji je odbrana nastojala dokazati, odnosno da je sporni stan bio uslovan stanovanje. Dalje, Ustavni sud zapaža da su apelanticini navodi bili predmet dodatne analize drugostepenog suda, koji je potvrdio odluku prvostepenog suda, ali je u određenom dijelu izveo drugačije zaključke, cijeneći pri tome da zaključci prvostepenog suda ne izlaze iz okvira činjeničnih i pravnih navoda optužnice (detaljnije navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke). U odnosu na ostale apelanticine prigovore (proizvoljnost u ocjeni sadržaja izjava svjedoka A. D. i R. M., službene zabilješke od 6. juna 2014. godine, iskaza svjedoka E. B. i dr.) Ustavni sud nalazi da obrazloženje drugostepene presude sadrži detaljne odgovore na ove apelanticine prigovore (vidi tač. 16, 20. i 22. ove odluke). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelanticinu štetu.

51. U odnosu na apelanticine navode kojima ukazuje na povredu prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno navodima apelacije, u svojim presudama odgovorili na navode koje su ocijenili bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoja stanovišta dali valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.

52. U odnosu na apelanticine navode da je prilikom objave prvostepene presude oštećeni s imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnicu, dok je u pismenom otpravku presude apelantica obavezana na isplatu novčanog iznosa od 23.000,00 KM, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 290. stav (1) ZKPBDBiH, između ostalog, nesporno propisano da pismeno izrađena presuda mora potpuno odgovarati presudi koja je objavljena. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelantica samo paušalno ukazala na navedeni propust redovnog suda, odnosno da uz apelaciju nije dostavila relevantne dokaze koji bi potkrijepili navedene tvrdnje, zbog čega ih Ustavni sud ne može ni razmatrati.

53. U pogledu apelanticinih tvrdnji kojima ukazuje na povredu načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na osnovu kojih proizlazi da je počinila krivično djelo koje joj je stavljeno na teret. U vezi s navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Osnovni sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelantica počinila krivično djelo koje joj je stavljeno na teret na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelanticinim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo jer iz osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanticu kao optuženu. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je apelacija i u ovom dijelu neosnovana.

54. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelanticini navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa, kao i izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantici stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanticu kao optuženu.

56. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2174/20 (S. V.) | Sudska praksa | Aktio