Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3436/21 (O. M.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Troškovi postupka
  • Porez
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3436/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3436/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Osman Mulahalilović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Osman Mulahalilović protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 K 080170 21 Kž 4 od 5. avgusta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Osman Mulahalilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, podnio je 5. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 080170 21 Kž 4 od 5. avgusta 2021. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 K 080170 14 K od 24. juna 2021. godine, apelantu, kao braniocu po službenoj dužnosti, na ime zastupanja R.S. u krivičnom predmetu broj 96 0 K 080170 14 K dosuđen je iznos od 14.832,00 KM, te je određeno da će isplatu izvršiti računovodstvo tog suda na žiro račun apelanta pobliže označen predmetnim rješenjem.

3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Osnovnog suda od 24. juna 2021. godine, Apelacioni sud je Rješenjem broj 96 0 K 080170 21 Kž 4 od 5. avgusta 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.

4. U obrazloženju osporenog rješenja Apelacioni sud je naveo da iz spisa predmeta (troškovnik koji je apelant dostavio 17. februara 2021. godine) proizlazi da je apelant radnje odbrane i zastupanja R.S. preduzimao od 2014. godine, zaključno sa 14. januarom 2021. godine, te da se u to vrijeme primjenjivala Odluka o naknadi troškova krivičnog postupka prema Zakonu o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odluka). Dalje, da navedenom odlukom nije bila predviđena mogućnost da se braniocu po službenoj dužnosti dosudi porez na dodatu vrijednost koji bi se obračunao na cjelokupan iznos koji mu pripada kao nagrada za odbranu optuženog. Takođe da, suprotno žalbenim navodima apelanta, u konkretnom slučaju nije bilo mjesta za primjenu odredaba Zakona o porezu na dodatu vrijednost Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV), na čiju primjenu se apelant poziva, jer navedeni zakon nije bio primjenjiv u konkretnoj situaciji. Pri tome, Apelacioni sud je podsjetio na svoju raniju praksu (shodno kojoj je odbijao kao neosnovane žalbene navode branilaca koji su tvrdili da imaju pravo na isplatu PDV obračunatog na iznos dosuđene nagrade za odbranu i zastupanje optuženih), te ukazao da je Ustavni sud u više svojih odluka odbacivao kao očigledno neosnovane apelacije podnesene protiv takvih rješenja Apelacionog suda (između ostalih, odluke o dopustivosti br. AP-3262/13 od 24. aprila 2016. godine, AP-5012/14 od 7. marta 2017. godine i AP-1712/15 od 19. aprila 2017. godine). U vezi s tim, Apelacioni sud je naveo da je u naprijed navedenim odlukama Ustavni sud zaključio da nema proizvoljnosti redovnih sudova u primjeni Odluke u pogledu zahtjeva branioca da mu se na dosuđeni iznos nagrade obračuna i isplati PDV. Konačno, Apelacioni sud je naveo da je Pravosudna komisija Brčko distrikta Bosne i Hercegovine na sjednici održanoj 29. januara 2021. godine donijela Odluku o dopuni Odluke kojom je dodat član 37.a) (kojim je izričito propisano da advokat koji je obveznik PDV, pored nagrade, ima pravo i na iznos na ime poreza na dodatu vrijednost). Stoga, nije pravilan zaključak prvostepenog suda da Odluka o dopuni Odluke ne propisuje pravo na uvećanje nagrade za iznos PDV, ali, s obzirom da je sve radnje odbrane i zastupanja R.S. apelant u konkretnom krivičnom predmetu preduzeo prije 6. marta 2021. godine (kada je naprijed navedena odluka stupila na snagu), to se ista ne može retroaktivno primijeniti u konkretnom slučaju. Stoga, kako je to zaključio Apelacioni sud, pravilna je odluka prvostepenog suda da apelantu ne pripada pravo na uvećanje dosuđene nagrade za iznos PDV.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje ističe da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da su u predmetnom postupku redovni sudovi proizvoljno primijenili Zakon o PDV jer mu nisu priznali PDV na cjelokupan iznos koji mu pripada kao nagrada za odbranu optuženog.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa primjenjivim pravnim propisima, dao jasno obrazloženje zbog čega u konkretnom slučaju apelantu ne pripada pravo na PDV na cjelokupan iznos koji mu pripada kao nagrada za odbranu optuženog, te da se pri tome pozvao i na praksu Ustavnog suda, a u takvom obrazloženju Apelacionog suda Ustavni sud ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3436/21 (O. M.) | Sudska praksa | Aktio