Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2395/21 (I. E.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
- Prekršaj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2395/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. prosinca 2021. godine, u predmetu broj AP-2395/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Ismet Emšo, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ismet Emšo protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 820153 21 Pžp od 22. lipnja 2021. godine i Rješenja Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 820153 19 Pr od 19. travnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Ismet Emšo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, kojeg zastupa Jasmin Alikadić odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 6. srpnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 820153 21 Pžp od 22. lipnja 2021. godine i Rješenja Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 820153 19 Pr od 19. travnja 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, apelant i H.Z. oglašeni su odgovornim zbog prekršaja iz članka 8. stavak 5. točka a) Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, te su im izrečene novčane kazne u iznosu od po 500,00 KM, uz obvezu da snose troškove prekršajnog postupka. Naime, apelant i H.Z. su oglašeni odgovornim što su, na način pobliže naveden u izreci prvostepenog rješenja, narušili javni red i mir fizičkim napadom na oštećene T.K.M. i M.M., nanijevši im tjelesne ozljede.
3. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je naveo da je cijenio iskaze oštećenih i svjedoka policijskih službenika (S.B. i E.I.) u skladu sa principom slobodne ocjene dokaza propisanim člankom 16. Zakona o krivičnom postupku FBIH, a koji se u skladu s članom 18. Zakona o prekršajima FBIH, primjenjuje i u prekršajnom postupku. U svezi s tim, istakao je da je iskaze oštećenih prihvatio kao objektivne i uvjerljive, s obzirom da su, kao sudionici događaja na jasan, objektivan i uvjerljiv način opisali na koji način su okrivljeni kritične prilike počinili prekršaj za koji se terete, te su potvrđeni i Specijalističkim nalazima Kliničkog centra u kojima su konstatirane ozljede grudnog koša, trbuha, kao i obje ruke. Dalje je istakao da su iskazi svjedoka policijskih službenika bili od značaja u dijelu koji se odnosi na povrede oštećenih, jer su policijski službenici potvrdili da su primijetili crvenilo po rukama oštećene T.K.M., zbog čega su htjeli pozvati hitnu pomoć. Nasuprot navedenom, prvostupanjski sud je istakao da odbranu okrivljenih nije mogao prihvatiti, obzirom da okrivljeni svoje navode nisu ničim dokazali. Naime, naveo je da iskaze okrivljenih ocijenio neuvjerljivim, te koji su dati u cilju izbjegavanja prekršajne odgovornosti, posebno ako se ima u vidu da su njihovi iskazi opovrgnuti iskazom oštećenih, a koji su prihvaćeni u cijelosti kao objektivni i uvjerljivi.
4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je ukazao da prizivni osnovi propisani člankom 84. Zakona o prekršajima ne predviđaju da se rješenje o prekršaju može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Kako apelant prizivom pobija prvostupanjsko rješenje samo zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, Kantonalni sud je istakao da se sukladno odredbama članka 88. Zakona o prekršajima FBIH nije ni upuštao u meritorno razmatranje priziva.
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant ističe da je Kantonalni sud sukladno odredbi članka
311. Zakona o kaznenom postupku FBiH (kojom je između ostalog propisano da se presuda može pobijati i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja), a koja se u prekršajnom postupku primjenjuje temeljem članka 18. Zakona o prekršajima, trebao ispitati apelantove prigovore koji su se ticali pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o prekršajima FBIH, jasno ukazao da se prvostepeno rješenje ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u čemu Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, također, ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić