Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1501/20 (EPI d.o.o. Gradiška)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Naknada štete
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1501/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1501/20, rješavajući apelaciju EPI d.o.o. Gradiška, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija EPI d.o.o. Gradiška podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 054955 19 Rev od 29. januara 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. EPI d.o.o. Gradiška (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Kovačević-Đukanović iz Gradiške, podnio je 15. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 054955 19 Rev od 29. januara 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i tuženog „Telekomunikacije RS“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 2. jula 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 8. jula do 16. jula 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 054955 09 Ps od 31. januara 2019. godine, donesenom po apelantovoj tužbi protiv tuženog radi naknade štete i po protivtužbi tuženog protiv apelanta radi isplate duga, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime naknade štete isplati ukupan iznos od 3.476.344,70 KM, i to: na ime održavanja pravnovaljane opće dozvole za javnog mrežnog operatera i dozvole za pružanje fiksnih javnih i telefonskih usluga za koje je Regulatornoj agenciji za telekomunikacije BiH (u daljnjem tekstu: RAK), za period od 22. juna 2006. do 2. jula 2008. godine, apelant isplatio iznos od 101.714,70 KM; na ime troškova nabavke opreme za rad iznos od 150.047,00 KM; na ime nezakonito obračunate i naplaćene cijene za usluge koje je tuženi pružao apelantu prema Ugovoru o interkonekciji kao u izreci presude od 5. decembra 2006. godine i aneksima tog ugovora iznos od 1.053.396,00 KM i na ime izgubljene dobiti iznosu od 2.171,187,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 2. februara 2009. godine do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka (stav I izreke presude). Stavom II izreke presude udovoljeno je protivtužbenom zahtjevu tuženog na način da je apelant obavezan da tuženom isplati iznos od 118.091,94 KM, i to iznose i za periode pojedinačno definirane izrekom presude, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 23.967,45 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu odbijen tužbeni zahtjev tuženog za naknadu troškova postupka.
6. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je na osnovu brojnih izvedenih dokaza (sadržaja kao na str. od 9. do 15. obrazloženja presude) utvrdio da je apelant kao poslovni subjekt 7. decembra 2004. godine registriran u Republici Srpskoj. Regulatorna agencija za komunikacije je apelantu kao operateru telekomunikacija (kao domaćem pravnom licu registriranom za obavljanje djelatnosti „pružanje telekomunikacionih usluga”), u skladu s odredbom člana 14. stav 1. Zakona o komunikacijama BiH (u daljnjem tekstu: ZOK), 5. decembra 2006. godine dodijelila dozvolu za uspostavljanje javne telekomunikacione mreže, opću dozvolu za javnog mrežnog operatera i dozvolu za pružanje fiksnih javnih telefonskih usluga. Apelant je s tuženim 5. decembra 2006. godine zaključio Ugovor o interkonekciji (koji je izrađen na osnovu Referentne interkonekcijske ponude (u daljnjem tekstu: RIP) kojim se tuženi obavezao da će apelantu pružiti usluge interkonekcije. Dalje je utvrđeno da su parnične stranke navedenim ugovorom regulirale obim usluga i uvjete pružanja interkonekcije, te na osnovu kojeg ugovora je apelant interkonektovan, tj. fizički i logički povezan mrežom javnih elektronskih komunikacija s tuženim. Uvidom u navedeni ugovor utvrđeno je da su uvjeti iz tog ugovora isti za sve operatere, odnosno da je Ugovor o interkonekciji tipski ugovor, koji je sadržinski isti za sve operatere s kojima tuženi zaključuje ugovore o interkonekciji. Stoga je Okružni privredni sud utvrdio da su neosnovane apelantove tvrdnje da ga je tuženi stavio u nejednak položaj pod nepovoljnijim uvjetima u odnosu na druge operatere jer je RAK, koji je u skladu s odredbama ZOK-a ovlašten da osigurava jednak i transparentan pristup svim korisnicima, u više navrata potvrdio zakonitost postupanja tuženog. Dakle, apelant je prilikom realizacije predmetnog ugovora prihvatao međunarodne pozive koji potječu izvan BiH i prosljeđivao ih u mrežu tuženog do njegovih krajnjih pretplatnika i pretplatnika drugih operatera u BiH. Dakle, u konkretnom slučaju riječ je o međunarodnim pozivima, što je potvrdio i vještak elektro struke, koji je naveo da se radilo o terminiranju i tranzitiranju međunarodnih poziva koji su primani izvan granica BiH.
7. Polazeći od činjenice da je apelantova zakonska obaveza da, radi obavljanja djelatnosti pružanja telekomunikacionih usluga, pribavi dozvolu za mrežnog operatera i dozvolu za pružanje fiksnih javnih telefonskih usluga koje izdaje RAK i da su troškovi nabavke opreme za rad uobičajeni nužni troškovi potrebni da bi se ispunili opći uvjeti za obavljanje djelatnosti pružanja telekomunikacionih usluga, Okružni privredni sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev radi isplate duga u tom dijelu. Stoga je Okružni privredni sud zaključio da je tuženi postupao u skladu s odredbama 15. stav 1. ZOK-a, odredbama RIP-a i zaključenog Ugovora o interkonekciji, što je potvrdio i RAK, zbog čega je apelantov zahtjev za naknadu štete (na ime održavanja pravnovaljane opće dozvole za javnog mrežnog operatera i dozvole za pružanje fiksnih javnih i telefonskih usluga, troškova nabavke opreme za rad apelanta, naknade izmakle dobiti) ocijenjen neosnovanim. S obzirom na navedeno, Okružni privredni sud je primjenom odredbe čl. 154. i 189. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odbio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti. Dakle, apelant izvedenim dokazima u smislu odredbe čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nije dokazao da mu je tuženi svojim radnjama ili propuštanjem prouzrokovao štetu.
8. Odlučujući o protivtužbenom zahtjevu tuženog koji se zasniva na fakturama koje su ispostavljene na osnovu prethodno provedenih mjerenja, Okružni privredni sud je zaključio da je tuženi dokazao da je u svemu postupao u skladu sa zaključenim Ugovorom o interkonekciji, ZOK-om i odredbama RIP-a u smislu da se radilo o terminiranju i tranzitiranju međunarodnih poziva putem telekomunikacionih sistema tuženog. Naime, Okružni privredni sud je ukazao da je članom 5. tačka 2. Ugovora o interkonekciji regulirano „da ukoliko količina operatorovog saobraćaja isporučena na određenoj relaciji interkonekcije sa Telekomom Srpske bude ispod 60% standardne količine saobraćaja koja iznosi 200 hiljada minuta mjesečno za jednu 2Mb/s grupu na cijene saobraćaja navedene u ekonomskom aspektu RIP dokumenta Telekoma Srpske, u ovom ugovoru i pripadajućim aneksima ovog ugovora, primjenjivaće se povećanje cijena u iznosu od 50%“. Kako je nalazom vještaka elektro struke utvrđeno da linkovi (ukupno četiri linka) koje je koristio apelant nisu bili adekvatno popunjeni tuženi je, koristeći se pravom iz navedene odredbe Ugovora, apelantu osnovano fakturirao povećanje cijena u iznosu od 50%. U skladu s prethodno navedenim, kao i u vezi sa članom 262. ZOO, sud je obavezao apelanta da izmiri dug tuženom po protivtužbenom zahtjevu, na osnovu čega je odlučio kao u stavu II izreke presude. Također, iz nalaza vještaka ekonomske struke proizlazi da su sve usluge fakturirane u skladu sa zaključenim Ugovorom o interkonekciji, da je tuženi u skladu s odredbama navedenog ugovora imao pravo da fakturira nedovoljno iskorištene kapacitete zakupljenih linkova, na osnovu čega je, primjenom odredbe čl. 148. stav 1, čl. 262. i 277. ZOO, prvostepeni sud usvojio protivtužbeni zahtjev tuženog. U skladu s prethodno navedenim, kao i u vezi sa članom 262. ZOO, Okružni privredni sud je obavezao apelanta da tuženom izmiri dug po protivtužbenom zahtjevu.
9. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 096383 16 Pž od 24. marta 2017. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i Presuda Okružnog privrednog suda od 10. juna 2016. godine potvrđena, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe u iznosu od 1.316,25 KM.
10. U obrazloženju presude je navedeno da apelant žalbom osporava presudu prvostepenog suda u odbijajućem dijelu, te rješenje od 23. januara 2017. godine o izuzeću vještaka elektro struke Čedomira Markovića. Ispitujući prvostepenu presudu u dijelu koji se pobija žalbom, a u granicama razloga navedenim u žalbi, Viši privredni sud je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu. U vezi s izuzećem navedenog vještaka, Viši privredni sud je naveo da je u konkretnom slučaju tuženi podnio zahtjev za izuzeće vještaka Čedomira Markovića, a zato što je on zaposlen u RAK-u koji je prvobitno bio obuhvaćen predmetnom apelantovom tužbom, a istovremeno učestvuje u postupcima u kojima se odlučuje o pravima i obavezama tuženog. Istovremeno, Okružni privredni sud je cijenio i molbu navedenog vještaka u kojoj je naveo da postoji mogućnost njegovog utjecaja na konačan ishod vještačenja. Stoga je Viši privredni sud ocijenio ispravnim stav prvostepenog suda koji je rješenjem donesenim na ročištu od 23. januara 2017. godine usvojio zahtjev tuženog za izuzeće navedenog vještaka, nakon čega je određen drugi vještak iste struke, zbog čega je apelantove navode u tom dijelu ocijenio neosnovanim. U pogledu ocjene dokaza, iskaza svjedoka Dušana Đorđevića, Viši privredni sud je naveo da je imenovani stručnjak u oblasti telekomunikacija i da su mu poznati odnosi parničnih stranaka jer je u periodu od 2006. do 2008. godine kod apelanta obavljao poslove tehničkog poslovnog konsultanta za poslove telekomunikacija, koje okolnosti bi, prema ocjeni suda, mogle dovesti u pitanje njegov iskaz, pa se na njemu ne bi mogla zasnivati odluka. Međutim, Viši privredni sud je naveo da smatra da je prvostepeni sud ispravno postupio jer je iskaz navedenog svjedoka cijenio u kontekstu ostalih izvedenih dokaza, pa je odbio apelantove žalbene navode da je prvostepeni sud svoju odluku zasnivao na iskazu navedenog svjedoka. Dalje, Viši privredni sud je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu kojom ukazuje da je tuženi iskoristio položaj dominantnog operatera i nametnuo mu nepovoljnije uvjete ugovora u odnosu na ostale javne operatere s kojima je zaključio ugovore i na takav način ga doveo u položaj diskriminiranog pravnog subjekta, te mu nepravilno naplaćivao – fakturirao usluge terminacije saobraćaja. Viši privredni sud smatra da je o tim žalbenim navodima prvostepeni sud dao jasne razloge koje prihvaća i taj sud. Naime, ističe da pri tome treba imati u vidu da je RAK tijelo koje je nadležno da kontrolira zakonitost postupanja tuženog u smislu člana 37. ZOK-a, te da u postupcima kontrole njegovog poslovanja RAK nije našao da je tuženi zloupotrijebio svoje ponašanje i da je na taj način nanio štetu apelantu. U vezi s tim je ukazao da je RAK, postupajući po apelantovom dopisu od 14. novembra 2008. godine, naveo da ne postoji nikakva diskriminacija prema apelantu, da apelant ima ista prava i obaveze kao i ostali licencirani javni operateri. U tom dopisu RAK je također naveo da nije utvrđeno postojanje diskriminacije prema apelantu, kao ni kršenje zakonskih propisa, pa je također pozvao apelanta da dostavi dokaze ukoliko posjeduje informacije da tuženi pravi razliku između operatera s kojima je također zaključio ugovore kao i s apelantom, prilikom terminiranja međunarodnih poziva, međutim takve dokaze apelant nije dostavio. Prema tome, Viši privredni sud smatra da apelant neargumentirano tvrdi da je dokazao sve činjenice na kojima zasniva tužbeni zahtjev. Naime, smatra da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza i primjenom odredbe čl. 154, 155. i 189. dao uvjerljive razloge zbog kojih je odbijen njegov tužbeni zahtjev radi naknade svih vidova štete kao u izreci presude tog suda. Također smatra neosnovanim apelantove navode i pozivanje na nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke u pogledu izgubljene dobiti za koju smatra da je tuženi odgovoran budući da je nalazom i mišljenje navedenog vještaka konstatirano da biznis plan na kojem apelant zasniva svoj tužbeni zahtjev u pogledu izgubljene dobiti nije finansijska dokumentacija. U vezi s tim je obrazloženo da biznis plan predstavlja plan koji može biti realiziran djelimično, u cjelini ili prebačen, ali da biznis plan ne može biti osnov za utvrđivanje izgubljene dobiti, koju bi apelant ostvario po redovnom toku stvari, odnosno da bi se tek na osnovu bitnih elemenata, ostvarenog ukupnog prihoda mogla izračunati izgubljena dobit. Suprotno apelantovim žalbenim navodima, Viši privredni sud također smatra da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je usvojio protivtužbeni zahtjev tuženog i za to dao uvjerljive razloge koje apelant nije argumentirano osporio iako je na njemu teret osporavanja po zahtjevu iz protivtužbe. U vezi s tim je kao nesporno ukazao da je nalazom vještaka elektro struke, a u vezi sa članom 5. tačka
2. Ugovora o interkonekciji, utvrđeno da linkovi (ukupno četiri linka) koje je koristio apelant nisu bili adekvatno popunjeni, pa je tuženi, koristeći se pravom iz navedene odredbe ugovora, apelantu osnovano fakturirao povećanje cijena u iznosu od 50%. Imajući u vidu navedeno, Viši privredni sud smatra da je prvostepeni sud za svoju presudu da jasne i argumentirane razloge, pa je primjenom člana 226. ZPP odlučio kao u izreci presude.
11. Vrhovni sud je Presudom broj 57 0 Ps 054955 19 Rev od 21. januara 2020. godine odbio apelantovu reviziju.
12. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da apelant revizijom osporava presudu drugostepenog suda zbog povrede odredbi ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud je reviziju odbio. Suprotno prigovorima revizije, Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi ispravno postupili kada su na osnovu izvedenih dokaza zaključili da su uvjeti iz predmetnog ugovora o interkonekciji, koji su parnične stranke zaključile, bili isti za sve operatere, pa i za apelanta, jer se radi o tipskom ugovoru koji je tuženi zaključio i s ostalim operaterima. Također je ukazao da ni RAK, kao regulatorni organ nadležan da prema odredbama ZOK-a osigurava jednak i transparentan pristup svim korisnicima, nije utvrdio da je apelant stavljen u nejednak položaj i da obavlja djelatnost pod nepovoljnim uvjetima u odnosu na druge operatere. U vezi s tim također smatra da su navedeni sudovi pravilno ocijenili nalaz i mišljenje vještaka elektrotehničke struke kada su utvrdili da je apelant, prilikom realizacije predmetnog ugovora, prihvaćao međunarodne pozive koji potječu izvan BiH i prosljeđivao ih u mrežu tuženog do njegovih krajnjih pretplatnika i pretplatnika drugih operatera u BiH, tako da se radi o međunarodnim pozivima za koje je tuženi apelantu, shodno odredbama predmetnog ugovora, i fakturirao cijenu usluge. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je apelant, zaključenjem predmetnog ugovora o interkonekciji s tuženim, prihvatio cijene usluga koje mu tuženi kao dominantni operater nije nametnuo. Naime, obrazloženo je da apelant nije dokazao da su cijene usluga u predmetnom ugovoru bile nepovoljnije za njega u odnosu na druge operatere, pa se ne može pripisati u krivicu tuženog što odredbe navedenog ugovora nisu opravdale apelantova očekivanja u smislu ostvarenja ekonomskih ciljeva, te u pogledu njegovih planova proširenja posla i rada. Prema tome, Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi ispravno postupili kada su zaključili da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 154. i 155. ZOO, shodno kojim odredbama bi tuženi bio obavezan na naknadu štete apelantu. Dakle, smatra nespornim da je apelant, da bi uopće obavljao djelatnost pružanja telekomunikacionih usluga, bio dužan u skladu sa ZOK-om pribaviti dozvolu za mrežnog operatera i dozvolu za pružanje fiksnih javnih telefonskih usluga koje izdaje RAK, što je njegova zakonska obaveza. Stoga je, kako je obrazloženo, njegov tužbeni zahtjev neosnovan u dijelu da mu tuženi na ime naknade štete i na ime održavanja navedenih dozvola plati iznos od 101.714,70 KM. Pored toga, smatra da je apelant pravilno odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva da je tuženi dužan da mu na ime nezakonito obračunate i naplaćene cijene za usluge plati 1.053.396,00 KM jer je utvrđeno da je tuženi pružio apelantu usluge na koje se obavezao ugovorom, te koje cijene usluga je odobrio RAK. Vrhovni sud također smatra da su nižestepeni sudovi ispravno postupili kada su apelantov tužbeni zahtjev u dijelu isplate naknade izgubljene dobiti od tuženog odbili jer apelant nije dokazao da je tuženi uzrokovao gubitak zarade koju je predvidio biznis planom, tako da nisu ispunjeni uvjeti za isplatu naknade ovog vida štete iz odredbe člana 189. ZOO.
13. Neosnovano se revizijom ukazuje na povrede odredbi parničnog postupka iz člana 153. stav
1. ZPP, koje apelant vidi u tome što je po prijedlogu tuženog u toku glavne rasprave izuzet vještak Čedomir Marković, inače zaposlenik RAK-a. Naime, Vrhovni sud smatra da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je, nakon što je donio rješenje o izuzeću navedenog vještaka, odredio da se provede dokaz vještačenjem po drugom vještaku iste struke (Enesu Čengiću) sa istim zadatkom. Na navedeni način parničnim strankama je omogućeno da raspravljaju u postupku.
14. Osim navedenog, Vrhovni sud je obrazložio da apelant pogrešno smatra da odluka o protivtužbenom zahtjevu nije donesena pravilnom ocjenom dokaza jer je nalazom vještaka elektro struke utvrđeno da linkovi (ukupno četiri linka) koje je koristio apelant nisu bili adekvatno popunjeni, pa je tuženi, koristeći se pravom iz navedene odredbe Ugovora, apelantu osnovano fakturirao povećanje cijena u iznosu od 50%. Stoga je Vrhovni sud apelantovu reviziju u tom dijelu odbio kao neosnovanu. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim ističe da su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, relevantnih odredbi ZOK-a, ZOO i ZPP. Naime, ističe da je osnov tužbenog zahtjeva Ugovor o interkonekciji koji je zaključio s tuženim 5. decembra 2006. godine sa tri aneksa, u skladu s kojim je, kako navodi tuženi, iskoristio svojstvo dominantnog operatera tako što mu je nametnuo veoma nepovoljne uvjete, na koji način ga je doveo u diskriminacioni položaj u odnosu na ostale operatere, a što je bio osnovni razlog za jednostrani raskid ugovora 2008. godine. Dakle, apelant štetnom radnjom smatra ugovor od 5. decembra 2006. godine zaključen između parničnih stranaka kao ugovornih strana. Naime, apelant ističe da mu je tuženi predmetnim ugovorom nametnuo takve uvjete, koje je apelant mogao ispuniti samo uz plaćanje enormnih naknada za usluge, zbog čega ga je takav ugovor doveo u situaciju da u početku njegovog trajanja posluje s minimalnom zaradom (profitom), a kasnije s gubicima. Tvrdi da uvjeti ugovora koje je tuženi zaključivao s ostalim operaterima nisu bili isti kao uvjeti ugovora koje je zaključio s njim. U vezi s tim navodi da tuženi nije predočio niti jedan drugi ugovor kako bi se ove tvrdnje mogle i materijalno dokazati, iako je „predlagano od strane apelanta da tuženi dostavi i druge ugovore koje je zaključivao sa drugim operaterima“.
II.Odgovori na apelaciju
16. Vrhovni sud apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.
17. Viši privredni sud je također naveo da smatra neosnovanim apelantove navode i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Okružni privredni sud navodi da u cijelosti ostaje pri obrazloženju presude tog suda i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Tuženi također tvrdi da su neosnovani apelantovi navodi na koje se poziva u apelaciji, pa predlaže da se ona odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o komunikacijama BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 31/03, 75/06, 32/10 i 98/12) relevantne odredbe glase:
Član 15.
Otvoreni pristup mreži i interfejsi
1. U skladu s principima nediskriminacije, operater telekomunikacija sa značajnom tržišnom snagom pruža konkurentima na tržištu usluge pod komparativnim okolnostima, jednakim uslovima i istog nivoa kvaliteta kao usluge koje koristi za svoje vlastite potrebe ili za potrebe udruženih partnerskih firmi.
2. Operater telekomunikacija iz stava 1. ovog člana ne ograničava pristup mreži osim iz razloga koji su od suštinskog značaja za:
a) sigurnost rada mreže;
b) očuvanje integriteta mreže;
c) međuoperativnost usluga, u opravdanim slučajevima i
d) odgovarajuću zaštita podataka.
3. Agencija može donijeti pravila ponašanja ili zabraniti određena ponašanja operatera telekomunikacija, koja su u suprotnosti s odredbama datim u stavu 1.
ovog člana, ili poništiti ugovore i smatrati ih djelimično ili u potpunosti nevažećim, ukoliko dati operater telekomunikacija zloupotrijebi svoju značajnu tržišnu snagu. Prije preduzimanja takve mjere Agencija od datog operatera telekomunikacija traži da u odgovarajućem roku prestane sa osporavanom zloupotrebom. 4. Zloupotrebom se smatra slučaj kada operater telekomunikacija sa značajnom tržišnom snagom pruža sebi ili partnerskim firmama pristup uslugama, koje nudi interno, ili uslugama, koje nudi na tržištu pod povoljnijim uslovima nego što su uslovi pod kojima drugi konkurenti mogu koristiti takve usluge u sklopu njihovih usluga.
5. Operatori telekomunikacija sa značajnom tržišnom snagom nude interfejse u skladu s principima otvorenog pristupa mreži. Na zahtjev operatera telekomunikacija, Agencija osigurava dostupnost principa otvorenog pristupa.
6. Agencija može biti ovlaštena da obaveže operatere javnih telekomunikacionih mreža sa značajnom tržišnom snagom da pružaju usluge međupovezivanja po troškovno orijentiranim cijenama, ukoliko to smatra neophodnim da bi se ostvarili ciljevi dati u stavu 4. člana 3. kao i članu 4. ovog zakona.
Član 37.
Dužnosti Agencije
1. Shodno odredbama ovog zakona, dužnosti Agencije su:
a) proglašavanje pravila u oblasti emitiranja i telekomunikacija i osiguranje njihovog poštivanja;
b) izdavanje dozvola emiterima i operaterima telekomunikacija u skladu s odredbama ovog zakona i praćenje poštivanja uslova izdatih dozvola;
c) planiranje, upravljanje, namjena i dodjela frekvencijskog spektra, praćenje njegovog korištenja kao i održavanje i objavljivanje plana korištenja frekvencijskog spektra za cijelu teritoriju Bosne i Hercegovine;
d) postavljanje zahtjeva za objavljivanjem i dostavljanjem informacija, koje su potrebne za propisno vršenje regulatornih obaveza;
e) primjena tehničkih standarda i standarda kvaliteta, da bi se npr. osigurala međusobna povezanost i funkcionalnost javnih telekomunikacionih mreža i usluga;
f) utvrđivanje i održavanje sistema tehničkih naknada za izdavanje dozvola kako u oblasti emitiranja tako i u oblasti telekomunikacija;
g) ostale dužnosti koje joj se dodijele u skladu s ovim zakonom ili od strane Vijeća ministara.
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst ,sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi: Opšta načela Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Šteta Član 155 Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Obična šteta i izmakla korist Član 189 (1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
(2) Visina naknade štete određuje se prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.
(3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
(4) Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim delom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknada prema vrednosti koju je stvar imala za oštećenika.
22. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 054955 19 Rev od 29. januara 2020. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. marta 2020. godine, a apelacija je podnesena 15. aprila 2020. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant ukazuje da mu osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. a)Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
30. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem se odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu radi naknade štete od tuženog i po protivtužbi tuženog protiv apelanta radi isplate duga, koji zahtjevi su vezani za realizaciju Ugovora o interkonekciji koji su zaključile parnične stranke. Shodno tome, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva navedena odredba.
31. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju na tvrdnjama da se osporene presude zasnivaju na proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava tj. relevantnih odredbi ZOK-a, ZOO i ZPP.
32. U vezi s istaknutim prigovorima Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne ocjene dokaza, proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
34. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak bio veoma složene činjenično-pravne prirode, da je prvostepeni sud proveo veoma obiman dokazni postupak na osnovu kojeg su utvrđene sve relevantne činjenice za odlučenje o apelantovom tužbenom zahtjevu i protivtužbenom zahtjevu tuženog, da je navedeno činjenično utvrđenje prvostepenog suda prihvatio drugostepeni sud. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u konkretnom predmetu, apelantovu reviziju u cijelosti odbio primjenom odredbe člana 248. ZPP. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmotrio sva sporna pitanja i da je, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, dao iscrpna obrazloženja da je apelantova revizija izjavljena protiv presude drugostepenog suda neosnovana, kako u dijelu kojim je tražio da mu tuženi naknadi štetu u pogledu održavanja pravnovaljane dozvole za rad, troškova nabavke opreme, nezakonito obračunate i naplaćene cijene za usluge koje je tuženi pružao apelantu po osnovu Ugovora o interkonekciji i u pogledu izgubljene dobiti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, primjenom čl. 154, 155. i 189. ZOO, utvrdio da apelant nije dokazao da je tuženi odgovoran za pričinjenu mu štetu, odnosno da je radnjama tuženog došlo do umanjenja njegove imovine, odnosno sprečavanja njenog povećanja, dok je usvojio protivtužbeni zahtjev tuženog i obavezao apelanta da tuženom po osnovu neplaćenih faktura isplati iznose kao u izreci presude. Ovakav stav prvostepeni sud je obrazložio činjenicom da je tuženi postupao u skladu s odredbama ZOK-a, odnosno odredbama RIP-a, odredbama Ugovora o interkonekciji koji su parnične stranke zaključile 5. decembra 2006. godine, a što je potvrdio RAK kao organ koji je, shodno odredbama ZOK-a, nadležan da kontrolira zakonitost postupanja tuženog. Naime, iz izvedenih dokaza proizlazi da je apelant zaključivanjem Ugovora o interkonekciji s tuženim kao operaterom telekomunikacija u smislu odredbe čl. 15. i 37. ZOK-a prihvatio sve uvjete iz tog ugovora pod kojima pruža usluge terminiranja i tranzitiranja međunarodnih poziva, dakle i cijene pod kojima je tuženi pružao usluge interkonekcije. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje primjenom odredbe člana 37. ZOK-a da jedan od uvjeta da bi apelant uopće mogao pristupiti obavljanju djelatnosti pružanja telekomunikacijskih usluga je da pribavi dozvolu za mrežnog operatera i dozvolu za pružanje fiksnih javnih telefonskih usluga koje izdaje RAK, kao i da nabavi adekvatnu opremu s ciljem obavljanja te djelatnosti, dakle ta obaveza se nije mogla staviti na teret tuženom. Osim navedenog, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporene presude jasno proizlazi da je tuženi sve usluge koje je pružao apelantu fakturirao također u skladu s odredbama ZOK-a, Ugovora o interkonekciji koji su parnične stranke potpisale, što je potvrđeno i nalazom vještaka ekonomske struke, kao i zapisnikom RAK-a. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud ukazao da je cijena usluga terminiranja i tranzitiranja međunarodnih poziva precizirana Ugovorom o interkonekciji identično utvrđena za sve javne operatere, zbog čega je ocijenio neosnovanim apelantove navode da je tuženi iskoristio svoj položaj dominantnog operatera jer mu je nametnuo uvjete ugovora koji su nepovoljniji od ugovora koje je zaključio s drugim operaterima. Navedeno također imajući u vidu da apelant navedene tvrdnje ničim nije dokazao u smislu relevantnih odredbi ZPP (član 7. i 123. ZPP). Osim navedenog, prema obrazloženju redovnih sudova, apelant u predmetnom postupku nije dokazao da mu je tuženi prouzrokovao štetu koja se ogleda u vidu izgubljene dobiti, a koju je predvidio biznis planom, tako da nisu ispunjeni uvjeti za naknadu ovog vida štete shodno odredbi člana 189. stav 3. ZOO. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje, pri tome imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, da se izgubljena dobit za koju apelant tvrdi da je pretrpio mogla izračunati isključivo na osnovu ostvarenog ukupnog prihoda ukoliko je on ostvaren. Stoga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju redovnih sudova da biznis plan, na kojem apelant zasniva tužbeni zahtjev u ovom dijelu, nije mogao biti osnov za utvrđivanje izgubljene dobiti.
35. Stoga, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u primjeni materijalnog i procesnog prava kada je Vrhovni sud potvrdio odlučenje i prihvatio razloge nižestepenih sudova koji su odbili kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete, odnosno kada su usvojili protivtužbeni zahtjev tuženog i obavezali apelanta da tuženom po osnovu neisplaćenih faktura isplati iznos od 118.091,94 KM.
36. Prema tome, imajući u vidu navedeno, uzimajući pri tome u obzir apelantove navode, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u datim okolnostima konkretnog slučaja osporenom odlukom dao detaljno i jasno obrazloženje kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih propisa (ZOK, ZOO i ZPP), koje se, suprotno apelantovim navodima, ne čini proizvoljnim ni u jednom segmentu. Stoga, u takvim okolnostima ne postoje razlozi koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud u navedenim aspektima svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda.
37. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Višeg privrednog suda nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, uz pozivanje na relevantne odredbe ZOK-a, ZOO i ZPP, u osporenim odlukama detaljno obrazložili zašto su odbili apelantov tužbeni zahtjev i udovoljili protivtužbenom zahtjevu tuženog, a data obrazloženja ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih propisa.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić