Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1265/20 (S. I.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Mobing
  • Radni spor
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1265/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1265/20, rješavajući apelaciju Sanje Ivanović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Sanje Ivanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 Rs 062899 19 Rev od 18. decembra 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 Rs 062899 18 Rsž od 18.

marta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 Rs 062899 17 Rs od 12. juna 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sanja Ivanović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Gradiške, koju zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banjaluke, podnijela je 2. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 Rs 062899 19 Rev od 18. decembra 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 Rs 062899 18 Rsž od 18. marta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 Rs 062899 17 Rs od 12. juna 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tužene JU „Gimnazija“ Gradiška (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 17. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 22. septembra do 4. oktobra 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 Rs 062899 17 Rs od 12. juna 2018. godine odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se ponište Odluka tužene broj 03-882- 08/16 od 29. juna 2016. godine (u daljnjem tekstu: Odluka tužene) i Rješenje o otkazu ugovora o radu iz organizacionih i tehnoloških razloga broj 03-1099/16 od 18. novembra 2016. godine (u daljnjem tekstu: Rješenje o otkazu), da se obaveže tužena da apelantkinju vrati na radno mjesto koje odgovara njenom obrazovanju, stručnosti i radnom iskustvu, da se obaveže tužena da joj zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu isplati na ime neisplaćenih plata i na ime naknade štete zbog izgubljene zarade za određeni period mjesečne iznose sa zakonskim zateznim kamatama, sve bliže označeno u izreci presude, da se obaveže tužena da joj uplati doprinose na ime obaveznog osiguranja za period bliže označen u izreci presude, te da se obaveže tužena da joj na ime naknade nematerijalne štete (zbog umanjenje životne aktivnosti, pretrpljenu fizičku bol i strah, te naruženosti) isplati ukupni novčani iznos bliže označen u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama. Istovremeno je presudom obavezana apelantkinja da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude, dok je tuženoj odbijen zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa.

6. Osnovni sud je ukazao da apelantkinja tužbu kojom zahtijeva zaštitu prava iz radnog odnosa zasniva, između ostalog, na tvrdnji da su osporena rješenja donesena u suprotnosti sa odredbama Zakona o srednjem obrazovanju, da je tužena prema apelantkinji postupila diskriminatorno zbog činjenice da je ženskog pola i nepripadnosti bilo kojoj političkoj organizaciji. Osnovni sud je naveo da je apelantkinja zasnovala radni odnos kod tužene 1. novembra 2010. godine putem konkursa na neodređeno vrijeme sa punim fondom od 40 časova u radnoj sedmici, na radnom mjestu profesora fizičke kulture. Dalje je naveo da je tužena apelantkinji smanjivala broj časova (utvrđeno uvidom u više ugovora o radu), te da je zbog djelimičnog gubitka norme rješenjem od 1. septembra 2014. godine apelantkinja proglašena tehnološkim viškom za 2014/2015. školsku godinu (norma smanjena za 90% radnog vremena). Zatim je ukazao da je 2013./2014. školske godine stručni aktiv izvršio podjelu časova vodeći računa o godinama radnog staža profesora tako da je najveći broj časova dodijeljen profesoru koji je imao najviše godina radnog staža, a apelantkinji je dodijeljen najmanji broj časova. Takođe je ukazao da je školski odbor vršio uvid u personalni dosije svih profesora fizičkog vaspitanja (V. K., M. J., Z. A. i apelantkinje), te je utvrđeno da su svi profesori zasnovali radni odnos na neodređeno vrijeme (proizlazi iz odluke nastavničkog vijeća od 20. avgusta 2013. godine i odgovora školskog odbora od 17. septembra 2013. godine). Osnovni sud je naveo da je apelantkinja protiv rezultata bodovanja i tokom 2015. godine izjavljivala prigovore u kojima je ukazivala na svoj neravnopravni položaj prilikom bodovanja navodeći da je u međuvremenu kod tužene počeo da radi profesor M. Z., koji se, po apelantkinjinom mišljenju, kod tužene zaposlio nelegalno jer je proces zamjene s drugim profesorom (Z. A.) izvršen u suprotnosti sa zakonom, čime je apelantkinja u procesu bodovanja dovedena u neravnopravan položaj. Takođe je ukazao da iz odluke nastavničkog vijeća od 30. avgusta 2016. godine po apelantkinjinom prigovoru na raspodjelu časova proizlazi da su odluke o raspodjeli časova donesene bez ikakvog pritiska, bez mobinga i diskriminacije.

7. Osnovni sud je ukazao da je osporenom odlukom tužene utvrđeno da je apelantkinja izgubila u potpunosti normu/procenat radnog vremena za 2016/2017. školsku godinu, te da je ova odluka donesena na osnovu rang-liste tehnološkog viška od „27. avgusta 2016. godine“ u kojoj su rangirana četiri profesora, te da je apelantkinja imala najmanji broj bodova. Zatim je naveo da je tužena obavijestila apelantkinju da je komisija tužene, nakon stupanja na snagu Pravilnika o bodovanju radnika koji su djelimično ili u potpunosti izgubili normu/procenat radnog vremena (u daljnjem tekstu: Pravilnik), u skladu sa Posebnim kolektivnim ugovorom za zaposlene u oblasti obrazovanja i kulture (u daljnjem tekstu: Posebni kolektivni ugovor), ponovo sačinila rang-listu tehnološkog viška, te da je bodovanjem po osnovu osnovnih i posebnih kriterijuma apelantkinji dodijeljeno najmanje bodova, pa je nakon toga doneseno osporeno rješenje o otkazu. Osnovni sud je istakao da je razlog smanjenja broja časova smanjenje broja učenika i odjeljenja kod tužene, a što proizlazi iz saglasne izjave stranaka i bivšeg direktora tužene. Dalje je naveo da kako je do smanjenja broja učenika i odjeljenja došlo u 2012/2013. školskoj godini, a do značajnog smanjenja u 2015/2016. školskoj godini, proizlazi zaključak da su se stekli uslovi propisani odredbom člana 1 Pravilnika. Zatim je ukazao da je osporena odluka, koja je donesena na osnovu rang-liste (pri čemu je odlučujući kriterijum za bodovanje bila dužina radnog staža) i kojom je utvrđeno da je apelantkinja u potpunosti izgubila normu, donesena u skladu sa čl. od 57 do 61 Posebnog kolektivnog ugovora. Dalje je istakao da je dovodeći konačnu rang-listu (koja je sačinjena nakon stupanja na snagu Pravilnika) u vezu sa obrazloženjem osporenog rješenja o otkazu zaključio da je navedeno rješenje o otkazu zakonito jer je doneseno u skladu sa čl. od 57 do 61 Posebnog kolektivnog ugovora i odredbama Pravilnika.

8. Osnovni sud je naveo da apelantkinja nije osporila stručnost i dužinu radnog staža bodovanih profesora niti je osporila ukupne bodove koji su utvrđeni u konačnoj rang-listi. Dalje je ukazao da je, odlučujući o spornim činjenicama na koje ukazuje apelantkinja u tužbi i tokom postupka, zaključio da su apelantkinjine tvrdnje na kojima zasniva zahtjev za utvrđenje ništavosti spornih odluka neosnovane jer iz sprovedenih dokaza proizlazi da su i ostali profesori u vrijeme izvršenog bodovanja kao tehnološkog viška, a koje je prethodilo donošenju osporenih odluka bili u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod tužene. Zatim je, u odnosu na apelantkinjine tvrdnje o nezakonitom zasnivanju radnog odnosa profesora (M. Z.) koji je premješten kod tužene, te koji je zasnovao radni odnos mimo konkursne procedure, istakao da u ovom postupku ne može ocjenjivati zakonitost zasnivanja radnog odnosa drugih izvršilaca jer je predmet ovog postupka zakonitost odluka kojom je apelantkinji prestao radni odnos. Takođe je ukazao da je apelantkinja tokom postupka istakla da je Pravilnik u koliziji sa Zakonom o radu. Međutim, Zakonom o radu nisu propisana mjerila i kriterijumi za određivanje tehnološkog viška, već je propisivanje tih mjerila autonomno pravo poslodavca, kao i da u ovom postupku nije ovlašćen ocjenjivati zakonitost Pravilnika. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da su u čl. 2 i 3 Pravilnika i čl. od 56 do 61 Posebnog kolektivnog ugovora propisani osnovni kriterijumi za bodovanje radnika koji su djelimično ili u potpunosti izgubili procenat radnog vremena zbog smanjenog broja učenika i odjeljenja, te da su u oba akta kao osnovni kriterijumi za bodovanje propisane godine radnog staža. Zatim je ukazao da nijednom odredbom iz navedenih akata nije propisano da radni odnos koji je zasnovan na neodređeno vrijeme sa punom fondom časova predstavlja kriterijum za bodovanje ili prednost u odnosu na godinu radnog staža.

9. Osnovni sud je istakao da iz izvedenih dokaza ne proizlazi zaključak da je apelantkinja od zasnivanja radnog odnosa pa do donošenja osporenih odluka bila diskriminisana s obzirom na svoj pol i na političku nepripadnost, niti da je prema apelantkinji izvršen mobing od sadašnjeg i bivšeg direktora. Osnovni sud je naveo da iz izvedenih dokaza proizlazi da je komisija tužene primijenila Pravilnik na jednak način prema apelantkinji i ostalim profesorima, da je izvršeno bodovanja po dužini trajanja radnog staža, te da je apelantkinji data mogućnost izjavljivanja žalbe protiv odluka tužene. Dalje je naveo da iz izjave P. B. (bivši direktor tužene) ne proizlazi da je izvršio mobing prema apelantkinji na način kako to apelantkinja navodi u tužbi i u izjavi datoj na glavnoj raspravi. Naime, apelantkinja je tvrdila da ju je P. B. prisiljavao da potpiše ugovor ili da će u protivnom ići na disciplinsku komisiju i da može dobiti otkaz, ali da nije vikao na nju i da je nije ponižavao. Zatim je naveo da je P. B. negirao navedeno tvrdeći da nikad nije vršio pritisak na apelantkinju da mora nešto potpisati, ali da joj je ukazao da je dužna da u određenom roku potpiše ugovor sa umanjenom normom, te da je taj rok regulisan zakonom i pravilnikom. Osnovni sud je naveo da ukazivanje direktora na rokove za potpis ugovora ne predstavlja mobing jer nepotpisivanjem ugovora u roku koji je određen zakonom proizvodi određene pravne posljedice. Zatim je naveo da iz izvedenih dokaza ne slijedi zaključak da je prema apelantkinji primijenjen takav oblik postupanja koji se može okarakterisati kao mobing. Takođe je ukazao da je P. B. istakao da je tokom njegovog mandata za svakog kandidata neko intervenisao iz politike, međutim, Osnovni sud je naveo da je takva tvrdnja paušalna i ne odnosi se direktno na apelantkinjin radni odnos jer iz izvedenih dokaza proizlazi da je apelantkinja zasnovala radni odnos 2010. godine kao prvi kandidat na listi. Konačno, Osnovni sud je istakao da su osporene odluke donesene na osnovu odredbi čl. od 57 do 61 Posebnog kolektivnog ugovora, Pravilnika, te na osnovu odredbi člana 179 Zakona o radu i člana 88 Zakona o srednjem obrazovanju i vaspitanju, kao i da prema apelantkinji nije učinjena diskriminaciju ili mobing (čl. 19, 20, 21 Zakona o radu), tako da nisu ispunjene pretpostavke za naknadu nematerijalne štete propisane odredbom člana 200 Zakona o obligacionim odnosima ( u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa članom 178 ZOO-a.

10. Presudom Okružnog suda broj 72 0 Rs 062899 18 Rsž od 18. marta 2019. godine apelantkinjina žalba je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena.

11. Okružni sud je naveo da je prvostepenom presudom pravilno utvrđeno da je kod tužene u periodu od 2010/2011. do 2016/2017. školske godine smanjen broj učenika, što apelantkinja nije osporila, kao što nije osporila ni činjenicu da ima najmanje radnog staža u školi između ostalih profesora fizičkog vaspitanja u odnosu na koje je vrednovana. Dalje je naveo da je apelantkinja u pravu kada tvrdi da se „višak“ nije mogao pojaviti između profesora koji su zasnovali radni odnos na neodređeno vrijeme sa punim radnim vremenom i profesora koji kod tužene samo dopunjavaju normu jer smanjenje raspoloživih časova dovodi po prirodi stvari do prestanka potrebe za angažovanjem profesora koji dopunjavaju normu. U vezi s tim je naveo da je prvostepenom presudom pravilno utvrđeno da su profesori M. J. i M. Z., prije spornog bodovanja tehnološkog viška, bili primljeni kod tužene u radni odnos na neodređeno vrijeme tako da im je tužena postala matična škola, te su time došli u isti položaj u pogledu raspodjele časova kao i apelantkinja. Zatim ja ukazao da to naročito proizlazi iz apelantkinjinog prigovora izjavljenog na zapisnik sa sjednice komisije za određivanje tehnološkog viška od 29. avgusta 2013. godine. Takođe je ukazao da je pravilno obrazloženje iz pobijane presude da se prvostepeni sud, rješavajući sporni odnos između apelantkinje i tužene, nije ni mogao baviti zakonitošću zasnivanja radnog odnosa navedenih profesora kao prethodnim pitanjem od kojeg bi zavisila odluka o tužbenom zahtjevu. Okružni sud je istakao da kako su njihovi radni odnosi na neodređeno vrijeme postojali i prije donošenja osporenih odluka tužene, to je tužena bila dužna da ih vrednuje u postupku proglašenja tehnološkog viška, te im nije mogla bez ove procedure oduzeti normu, a apelantkinju zadržati u radnom odnosu. Dalje je naveo da su stoga bez osnova i žalbeni navodi da prvostepeni sud nije uzeo u obzir izjavu svjedoka P. B. (bivšeg direktora tužene) da je profesor Z. A. bio pod političkom zaštitom ministra A. K., a da je profesor M. Z. pod političkom zaštitom ministra D. M., po čijem nalogu je tužena morala da im obezbijedi posao na apelantkinjinu štetu, niti navodi da je apelantkinja diskriminisana u postupku prestanka radnog odnosa na osnovu ženskog pola. Okružni sud je naveo da apelantkinja pridaje veću dokaznu vrijednost preporuci ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ombudsmen BiH) od 23. septembra 2015. godine kojom je tuženoj sugerisana pravičnija raspodjela časova fizičkog vaspitanja onda kada se za tako nešto steknu uslovi, a do čega nije došlo zbog smanjenja broja učenika. Pri tom, Okružni sud je istakao da takve preporuke ne obavezuju redovan sud koji je dužan da svoju odluku donese na osnovu Ustava i zakona. Osim toga je naveo da je pravilno odbijen tužbeni zahtjev za poništenje osporenih odluka, kao i da je pravilno odbijen tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete budući da apelantkinja nije dokazala da je oboljenje štitne žlijezde prouzrokovano radom kod tužene ili postupcima u kojim je došlo do smanjenja i potpunog gubitka norme. U vezi s tim je ukazao da iz mišljenja vještaka medicinske struke proizlazi da su uzroci apelantkinjinog oboljenja egzogene prirode, te da je stres izazvan smanjenjem radnog vremena i gubitkom zaposlenja mogao uticati na oboljenje štitne žlijezde. Dalje je naveo da takvo mišljenje nije pouzdan osnov za zaključak da je oboljenje štitne žlijezde nastalo zbog rada kod tužene ili je izazvano nezakonitim prestankom radnog odnosa.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 72 0 Rs 062899 19 Rev od 18. decembra 2019. godine odbijena je apelantkinjina revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

13. Vrhovni sud je ponovio zaključke prvostepenog i drugostepenog suda, te naveo da se revizijom ne dovodi u pitanje pravilnost drugostepene presude. Zatim je ukazao da apelantkinja svoj zahtjev zasniva na tome da je od zasnivanja radnog odnosa pa do donošenja osporenih odluka bila diskriminisana s obzirom na svoj pol (jedini nastavnik ženskog pola) i na političku nepripadnost, odnosno da je prema apelantkinji izvršen mobing od sadašnjeg i bivšeg direktora tužene, čiji rezultat je otkazivanje ugovora o radu. U vezi s tim je ukazao da pravo na dostojanstven rad je pravo svakog radno angažovanog lica, komplementarno obavezi poslodavca da stvori bezbjedne i zdrave uslove rada, odnosno povoljnu radnu sredinu. Dalje je ukazao da na dostojanstvo zaposlenog negativno mogu uticati različita ponašanja, među kojima se posebno ističe diskriminacija, u okviru koje se nalaze različita ponašanja kao što su uznemiravanje i mobing. Zatim je naveo da zajedničke karakteristike uznemiravanja i mobinga su povreda prava jednakosti i ugrožavanje života i zdravlja, te da bez obzira na pojmovne razlike i kod mobinga i kod uznemiravanja prisutno je u osnovi nedopušteno i neopravdano različito postupanje u odnosu na pojedinca čije pravo se vrijeđa.

14. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao na sadržaj čl. 19 i 24 st. 1, 2, 5 i 6 Zakona o radu, te ukazao da je na gotovo isti način pojam diskriminacije regulisan i odredbom čl. 2 i 4 Zakona o zabrani diskriminacije. Dalje je ukazao na sadržaj čl. 12 i 15 stav 1 Zakona o zabrani diskriminacije. Vrhovni sud je naveo nije sporno da je apelantkinja bila zaposlena kod tužene na neodređeno vrijeme na radnom mjestu profesora fizičke kulture sa punim radnim vremenom (40 časova sedmično), da joj je norma smanjena tokom 2012/2013. školske godine pa nadalje (došlo do smanjenja broja učenika i odjeljenja tužene), da je 2014. godine zbog djelimičnog gubitka norme apelantkinja proglašena tehnološkim viškom, a da je osporenom odlukom tužene proglašena viškom zbog potpunog gubitka norme, te joj je otkazan ugovor o radu (osporenim rješenjem o otkazu). Takođe je istakao da je apelantkinja proglašena „viškom“ u odnosu na ostale profesore fizičkog vaspitanja, pri čemu je odlučujući kriterijum prema Pravilniku i Posebnom kolektivnom ugovoru za ovo vrednovanje bila dužina radnog staža.

15. Zatim je ukazao da činjenica da je apelantkinja prilikom prijema u radni odnos 2010. godine bila na prvom mjestu liste kandidata, a Z. A. na 13. ne znači, kako pogrešno revizija smatra, da je u pitanju politički uticaj koji je doveo do otkazivanja ugovora o radu apelantkinji da bi se na nezakonit način obezbijedilo radno mjesto profesorima koji nisu ispunjavali uslove, pa nema povrede apelantkinjinog prava na jednak tretman iz člana 19 Zakona o radu. Dalje je ukazao na pravilne zaključke drugostepenog suda da kako su profesori M. J. i M. Z. prije donošenja osporenih odluka tužene postali njeni radnici, pa se nije radilo o radnicima druge školske ustanove koji su kod tužene dopunjavali normu jer je tužena postala njihova matična škola, te su time došli u isti položaj u pogledu raspodjele časova kao i apelantkinja, kao i da zakonitost zasnivanja radnog odnosa navedenih profesora nije mogla biti predmet utvrđivanja u ovoj parnici kao prethodnog pitanja od koga bi zavisila odluka o tužbenom zahtjevu. Vrhovni sud je ukazao da se stoga neosnovano revizijom ukazuje da je apelantkinja diskriminisana u smislu odredbe člana 23 Zakon o radu, koju apelantkinja vidi u činjenici da je bila jedini profesor fizičkog vaspitanja koji je ženskog pola jer kriterijumi za bodovanje viška radnika nisu sadržavali pol radnika kao jedan od parametara, već su to (prema Pravilniku i Posebnom kolektivnom ugovoru) bili godine radnog staža, status člana porodice, zdravstveno stanje i stepen stručne spreme, odnosno bili su jednaki za sve radnike. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi ocijenili sprovedene dokaze pravilno, pa tako i preporuku ombudsmena BiH, te da revizioni prigovori o povredi odredaba parničnog postupka nisu osnovani. Takođe je istakao da kako apelantkinja nije učinila vjerovatnim da je tužena svojim radnjama učinila diskriminaciju (mobing) i dovela je u neravnopravan položaj na način propisan odredbama čl. 19–25 Zakona o radu i člana 2 u vezi sa članom 4 st. 1 i 4 Zakona o zabrani diskriminacije, pravilno je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

16. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. Apelantkinja, u suštini, povredu navedenih vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim, apelantkinja, u suštini, ponavlja navode žalbe, te navodi da nije mogla da bude proglašena tehnološkim viškom, a da bilo ko od nastavnika koji dopunjavaju normu ostane da radi kod tužene. Pri tom je istakla da je jasno utvrđeno da Z. A., M. J. i M. Z. nisu zasnovali radni odnos kod tužene zakonskim putem, odnosno javnim konkursom, čime je na taj način tužena izvršila diskriminaciju prema apelantkinji. Dalje je ukazala da redovni sudovi ne navode na osnovu čega su utvrdili da su navedeni profesori bili u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod tužene, te istakla da su samo V. K. i ona bili radnici tužene, te da je sistematizacijom i godišnjim programom rada bilo predviđeno da tužena ima dva nastavnika fizičkog vaspitanja i da je to njihova matična škola pa se pri podjeli časova prvo popunjava norma za njih dvoje. Apelantkinja tvrdi da u zapisnik nije uneseno, ali da iz izjave bivšeg direktora tužene proizlazi da je Z. A. bio privilegovan u odnosu na apelantkinju zbog članstva u SNSD-u, te jer je iza njega stajao tadašnji ministar prosvjete (A. K.), a da je M. Z. dobio časove jer je bio pod patronatom sadašnjeg ministra prosvjete (D. M.). Pri tom apelantkinja navodi da je na osnovu preporuke ombudsmena BiH nesporno dokazala da je diskriminisana po osnovu političke pripadnosti, ali i po osnovu pola. Apelantkinja je ukazala da u skladu sa utvrđenim standardima tereta dokazivanja, u slučaju da radnik podnese tužbu radi diskriminacije, apelantkinja nije dužna dokazati diskriminaciju, već je teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije na tuženoj. Međutim, prvostepeni sud postupa suprotno i zasniva odluku na iskazima direktora tužene, pri čemu su sudovi samo u nabrajanju dokaza naveli navedenu preporuku, ali je nisu uvažili pri utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno nisu je uzeli u obzir prilikom odlučenja. Osim toga, navodi da je dokazala da je kao posljedica grubog i kontinuiranog kršenja prava od tužene došlo do narušavanja njenog zdravlja u prilog čemu govori nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, te je istakla da se vrijeme obolijevanja poklapa sa vremenom kada je tadašnji direktor tužene počeo da diskriminiše apelantkinju, odnosno da joj umanjuje časove na račun trećih lica koja nisu bila u stalnom radnom odnosu kod tužene, a čime se sud uopšte nije bavio.

b) Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud navodi da u cijelosti ostaje pri obrazloženju datom u osporenoj odluci. Smatra da su apelantkinjini navodi o povredi prava na koja se poziva u apelaciji neosnovani i predlaže da se apelacija odbije.

19. Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje i pristup sudu, te prava na imovinu. Takođe je naveo da apelantkinja ponavlja navode isticane tokom postupka, pa predlaže da se apelacija odbaci, odnosno odbije.

20. Osnovni sud smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari pravilno cijenio sve dokaze posebno i u međusobnoj vezi, da je činjenično stenje pravilno i potpuno utvrđeno u okvirima pravilno sprovedenog postupka. Smatra da je presuda ispravna i na zakonu zasnovana, te da nisu povrijeđena prava na koja se apelantkinja pozvala u apelaciji.

21. Tužena smatra da je apelacija neosnovana i da su presude koje su osporene predmetnom apelacijom zakonite i pravilne.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 59/09 i 66/16). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 2.

(Diskriminacija) (1) Diskriminacijom će se, u smislu ovog zakona, smatrati svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditet, starosna dob, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, spolnih karakteristika, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima života.

(2) Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, i u javnom i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga.

Član 4. st. (1), (3) i (4) (Ostali oblici diskriminacije) (1) Uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekom od osnova iz člana 2. stav (1) ovog zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe i stvaranje zastrašujućeg, neprijateljskog, degradirajućeg, ponižavajućeg ili uvredljivog okruženja.

(3) Mobing je oblik nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu koji podrazumijeva ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući efekat na žrtvu čija je svrha ili posljedica degradacija radnih uslova ili profesionalnog statusa zaposlenog.

(4) Segregacija je djelo kojim (fizičko ili pravno) lice odvaja druga lica na osnovu jedne od nabrojanih osnova iz člana 2. ovog zakona, u skladu s definicijom diskriminacije sadržanom u članu 2. ovog zakona.

Član 12. stav (1) tačka c) (Posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije) (1) Lice ili grupa lica koja su izložena bilo kojem obliku diskriminacije, prema odredbama ovog zakona, ovlašteni su da podnesu tužbu i traže:

c) da se nadoknadi materijalna i nematerijalna šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim zakonom (tužba za naknadu štete);

Član 15. stav (1) (Teret dokazivanja) (1) Kada lice ili grupa lica u svim postupcima predviđenim ovim zakonom, na osnovu njima raspoloživih dokaza, učine vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, teret dokazivanja da nije došlo do diskriminacije leži na suprotnoj strani.

23. Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/16, 66/18 i 91/21 – odluka

USRS).

24. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/16, 66/18) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

5. Zabrana diskriminacije Član 19.

Radnik, kao i lice koje traži zaposlenje, ne može biti stavljen u neravnopravan položaj prilikom ostvarivanja prava po osnovu rada i prava na zaposlenje zbog rase, etničke ili nacionalne pripadnosti, boje kože, pola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja i ubjeđenja, socijalnog porijekla, imovnog stanja, članstva ili nečlanstva u sindikatu ili političkoj organizaciji, fizičkog i duševnog zdravlja i drugih obilježja koja nisu u neposrednoj vezi sa prirodom radnog odnosa. Član 24. st. (1), (2), (5) i (6) (1) Nije dozvoljeno uznemiravanje i seksualno uznemiravanje, nasilje po osnovu pola, kao i sistematsko zlostavljanje radnika od poslodavca i drugih zaposlenih.

(2)Uznemiravanje u smislu stava 1. ovog člana jeste svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz člana 19. ovog zakona koje ima za cilj ili predstavlja povredu dostojanstva lica koje traži zaposlenje, kao i radnika, a koje izaziva strah ili stvara ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

(5)Mobing je specifičan oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedno ili više lica sistematski, u dužem periodu, psihički zlostavlja ili ponižava drugo lice s ciljem ugrožavanja njegovog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta.

(6)Poslodavac je dužan da preduzme pravovremene i efikasne mjere s ciljem sprečavanja nasilja na osnovu pola, diskriminacije, uznemiravanja, seksualnog uznemiravanja u radu i/ili u vezi sa radom i mobinga, te ne smije preduzimati nikakve mjere prema radniku zbog činjenice da se žalio na nasilje, diskriminaciju, uznemiravanje, seksualno uznemiravanje i mobing.

2. Otkaz ugovora o radu od strane poslodavca 2.1. Razlozi za otkaz ugovora o radu Član 179. stav (1) tačka 3) (1)Poslodavac može radniku da otkaže ugovor o radu ako za to postoji opravdan razlog, i to:

3)ako usljed tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih promjena prestane potreba za obavljanjem određenog posla ili dođe do smanjenja obima posla, a poslodavac ne može radniku osigurati drugi posao;

25. Posebni kolektivni ugovor za zaposlene u oblasti obrazovanja i kulture Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 70/16) u relevantnom dijelu glasi:

Član 57.

Osnovni kriteriji za bodovanje radnika koji su djelimično ili u potpunosti izgubili normu/procenat radnog vremena u osnovnim i srednjim školama i predškolskim ustanovama su:

1) godine radnog staža, odnosno dana, 2) status člana porodice poginulog borca Odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske, 3) zdravstveno stanje radnika i 4) stepen stručne spreme.

Član 61.

(1) Radnik za koga Komisija utvrdi da ima najmanje bodova može biti:

1) određen za umanjenje norme, 2) upućen na aktiv direktora radi dopune norme, 3) proglašen tehnološkim viškom.

(2) U slučaju da dva ili više radnika pri bodovanju osvoje isti broj bodova prednost će imati onaj radnik koji je u prethodnoj školskoj godini djelimično ili u potpunosti izgubio normu.

(3) Ukoliko niko od radnika ne ostvari prednost u skladu sa prethodnim stavom, prednost će imati onaj radnik koji je ostvario veći broj bodova po osnovu radnog staža u odgojno-obrazovnoj ustanovi, odnosno koji ima duži radni staž u obrazovanju.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 72 0 Rs 062899 19 Rev od 18. decembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelantkinja je primila 20. februara 2020. godine, a apelacija je podnesena 2. aprila 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelantkinja navodi da joj je u predmetnom postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

32. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

33. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda u pogledu povrede prava na pravično suđenje, uključujući i pravo na pristup sudu, svodi isključivo na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje, ocijenjeni dokazi i primijenjeni pozitivnopravni propisi.

34. U vezi s navodima da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud, najprije zapaža da apelantkinja ove navode nije posebno obrazlagala već ih dovodi u vezu sa primjenom pozitivnopravnih propisa u konkretnom slučaju. Ustavni sud podsjeća da sama činjenica da je apelantkinja ishodila da redovni sudovi donesu odluke kojima je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je njeno pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

35. U vezi s navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja problematizuje, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

37. Dovodeći u vezu navedene stavove s činjenicama konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju u postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se ponište odluka tužene i rješenje o otkazu, da se obaveže tužena da apelantkinju vrati na radno mjesto koje odgovara njenom obrazovanju, stručnosti i radnom iskustvu, da joj isplati razlike plata i izgubljene zarade sa zakonskim zateznim kamatama, da joj uplati pripadajuće doprinose, te da joj isplati i naknadu nematerijalne štete (zbog umanjenje životne aktivnosti, pretrpljenu fizičku bol i strah, te naruženosti) sa zakonskim zateznim kamatama.

38. Ustavni sud dalje zapaža da je Vrhovni sud koji je donio konačnu odluku u predmetnom postupku naveo da apelantkinja svoj zahtjev zasniva na tome da je od zasnivanja radnog odnosa pa do donošenja osporenih odluka bila diskriminisana s obzirom na pol (jedini nastavnik ženskog pola) i na političku nepripadnost, odnosno da je prema apelantkinji izvršen mobing od sadašnjeg i bivšeg direktora tužene, čiji rezultat je otkazivanje ugovora o radu.

39. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je apelantkinja bila zaposlena kod tužene na neodređeno vrijeme na radnom mjestu profesora fizičke kulture sa punim radnim vremenom (40 časova sedmično), da joj je norma smanjena tokom 2012/2013. školske godine pa nadalje (došlo do smanjenja broja učenika i odjeljenja tužene), da je 2014. godine zbog djelimičnog gubitka norme apelantkinja proglašena tehnološkim viškom, a da je osporenom odlukom tužene proglašena „viškom“ zbog potpunog gubitka norme u odnosu na ostale profesore fizičkog vaspitanja, pri čemu je odlučujući kriterijum prema Pravilniku i Posebnom kolektivnom ugovoru za ovo vrednovanje bila dužina radnog staža, te da joj je otkazan ugovor o radu (osporenim rješenjem o otkazu). Nadalje, da je apelantkinja prilikom prijema u radni odnos 2010. godine na neodređeno vrijeme bila na prvom mjestu liste kandidata, te da kriterijumi za bodovanje viška radnika nisu sadržavali pol radnika kao jedan od parametara, već su to (prema Pravilniku i Posebnom kolektivnom ugovoru) bili godine radnog staža, status člana porodice, zdravstveno stanje i stepen stručne spreme, odnosno bili su jednaki za sve radnike, a da su profesori M. J. i M. Z. prije donošenja osporenih odluka tužene postali njeni radnici, pa se nije radilo o radnicima druge školske ustanove koji su kod tužene dopunjavali normu i time su došli u isti položaj u pogledu raspodjele časova kao i apelantkinja (sve detaljno navedeno u činjeničnom dijelu odluke). Osim toga, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je, kako apelantkinja nije učinila vjerovatnim da je tužena svojim radnjama učinila diskriminaciju (mobing) i dovela je u neravnopravan položaj na način propisan odredbama Zakona o radu i Zakona o zabrani diskriminacije, pravilno odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se standard u pogledu dokazivanja jednakog postupanja ogleda u pristupu prema kojem lice koje se poziva na diskriminaciju mora učiniti vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, te učiniti vjerovatnim da bi zbog nejednakog postupanja moglo doći do diskriminacije, pri čemu teret dokazivanja činjenice da do nejednakog postupanja nije došlo zbog diskriminacije leži na strani tuženog. U takvim okolnostima, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova, sadržaj relevantnih odredbi Zakona o zabrani diskriminacije i Zakona o radu, te dovodeći ih u vezu sa odredbama Posebnog kolektivnog ugovora i Pravilnika na koji su se redovni sudovi pozvali, Ustavni sud smatra da iz datih obrazloženja redovnih sudova ne proizlazi proizvoljnost u segmentima na koje je apelantkinja neosnovano ukazala.

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

41. U pogledu apelantkinjinih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelantkinja nije posebno obrazložila u čemu se, prema njenom mišljenju, sastoji kršenje ovog prava, odnosno da se njene tvrdnje zasnivaju na istim navodima koje je istakla u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničeg što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantkinjinu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odlučenje dali jasne i argumentovane razloge primjenom relevantnih odredbi Zakona o zabrani diskriminacije i Zakona o radu, a u vezi s odredbama Posebnog kolektivnog ugovora i Pravilnika.

43. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja navode o kršenju ovog prava zasniva na navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1265/20 (S. I.) | Sudska praksa | Aktio