Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3000/21 (S. D.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Otkaz
  • Pristup sudu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3000/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. prosinca 2021. godine, u predmetu broj AP-3000/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Slavo Doko, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slavo Doko protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 53 0 Rs 058496 21 Rev od 20. svibnja 2021. godine, Rješenja Kantonalnoga suda u Mostaru broj 53 0 Rs 058496 16 Rsž od 18. prosinca 2020.

godine i Rješenja Općinskoga suda u Čapljini broj 53 0 Rs 058496 15 Rs od 11. studenoga 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Slavo Doko (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Višića, kojega zastupa Branko Mandrapa, odvjetnik iz Čapljine, podnio je 17. kolovoza 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 Rs 058496 21 Rev od 20. svibnja 2021. godine, Rješenja Kantonalnoga suda u Mostaru (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Rs 058496 16 Rsž od 18. prosinca 2020. godine i Rješenja Općinskoga suda u Čapljini (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 53 0 Rs 058496 15 Rs od 11. studenoga 2015. godine.

2. Rješenjem Općinskoga suda od 11. studenoga 2015. godine odbačena je kao nepravovremena tužba apelanta (sa zahtjevom da se utvrdi da je ništavna odluka tuženika („Vita- Vi“ d.o.o. Čapljina) o otkazu ugovora o radu, uz obvezu da ga tuženik vrati na rad i rasporedi na radno mjesto prema ugovoru o radu, te da mu isplati naknadu plaće za razdoblje od 2. listopada 2013. godine do 29. lipnja 2015. godine, u određenome iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom).

3. Rješenjem Kantonalnoga suda od 18. prosinca 2020. godine priziv apelanta izjavljen protiv prvostupanjskoga rješenja je odbijen i prvostupanjsko rješenje potvrđeno.

4. Rješenjem Vrhovnoga suda od 20. svibnja 2021. godine revizija apelanta je odbijena.

5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je revizija u konkretnome slučaju dopuštena jer je drugostupanjskim rješenjem postupak pravomoćno okončan, a revizija bi bila dopuštena protiv pravomoćne presude, jer vrijednost pobijanoga dijela pravomoćne odluke iznosi 14.498,41 KM, što je iznad imovinskoga cenzusa iz čl. 237. st. 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP). Vrhovni je sud istakao da iz provedenoga postupka proistječe da je tuženik donio odluku od 10. rujna 2013. godine kojom je apelantu otkazan ugovor o radu, te utvrđeno da mu radni odnos prestaje sa 2. listopadom 2013. godine. Nadalje, istakao je da je utvrđeno da je apelant svojim potpisom potvrdio da je odluku o otkazu primio 11. rujna 2013. godine, te da je tužbu podnio 23. ožujka 2015. godine. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni je sud istakao da je prvostupanjski sud, što je pravilno prihvatio i drugostupanjski sud, odbacio tužbu kao nepravovremenu, sukladno čl. 67. st. 1. toč. 2. ZPP, jer je apelant tužbu podnio protekom jednogodišnjega prekluzivnoga roka iz čl. 103. st. 3. Zakona o radu (u daljnjemu tekstu: ZOR). Vrhovni je sud istakao da je čl. 103. st. 3. ZOR propisano da djelatnik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnoga odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu iz radnoga odnosa. Vrhovni je sud istakao da se, dakle, ostvarivanje zaštite prava iz radnoga odnosa podnošenjem tužbe nadležnome sudu može ostvariti samo u zakonom propisanome roku, te da protekom toga roka djelatnik gubi pravo na tužbu, odnosno pravo na pokretanje radnoga spora. Također, Vrhovni je sud istakao da na pravilnost odluke drugostupanjskoga suda nema utjecaja to što apelant tužbom traži utvrđenje ništavnosti odluke tuženika, te što apelant smatra da podnošenje tužbe nije ograničeno rokom sukladno Zakonu o obligacionim odnosima, jer se u biti radi o traženju zaštite povrijeđenih prava iz radnoga odnosa i radnome sporu (otkaz ugovora o radu), a koji se rješava primjenom ZOR, kao lex specialis propisa koji regulira pitanja iz radnoga odnosa. Također, istakao je da se apelant ne može utemeljeno pozivati niti na primjenu odredbe čl. 25. Zakona o vijeću poslenika (kojom je propisano da je odluka poslodavatelja donesena suprotno odredbama toga Zakona o obvezi konzultiranja s vijećem uposlenika ništavna).

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, navodi kako on nije niti tražio poništenje sporne odluke o prestanku radnoga odnosa, nego je tražio utvrđenje njezine ništavnosti, jer je sporna odluka donesena protivno imperativnim normama iz Zakona o vijeću uposlenika. Nadalje, naveo je da su stoga pogrešno postupili redoviti sudovi odbacujući tužbu apelanta, te smatra da se ista trebala donijeti u meritumu, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Apelant, u biti, smatra da mu je osporenim odlukama, kojima je odbačena njegova tužba u predmetnoj pravnoj stvari, povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Europskoga suda prema kojemu je u članak 6. stavak 1. Europske konvencije ugrađeno "pravo na sud", a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Europski je sud ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na "rješavanje" spora od strane suda. Također, Europski je sud ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati određenim ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena, jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj naravi zahtijeva da ga uredi država. Glede toga države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Europske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti sukladno članku 6. stavak 1. ako ne teži legitimnome cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između uporabljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Europski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenoga Kraljevstva, presuda od 22. listopada 1996. godine, Izvješće o presudama i odlukama 1996-IV, stavak 50.; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. veljače 2014. godine, stavak 37.).

10. U konkretnome slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučivanje, odnosno zbog čega nisu bili ispunjeni uvjeti za meritorno rješavanje konkretne pravne stvari, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je došlo do kršenja prava na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje, te prava na imovinu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3000/21 (S. D.) | Sudska praksa | Aktio