Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2465/21 (A. R.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Naknada
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zastara
  • Posjed
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2465/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. prosinca 2021. godine, u predmetu broj AP-2465/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Adem Rizvanović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Adem Rizvanović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 426842 15 Gž od 9. rujna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 426842 14 P od 17. travnja 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Adem Rizvanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Galiba Hrvačić - Karačić odvjetnica iz Sarajeva, podnio je 13. srpnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 426842 21 Rev od 13. travnja 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 426842 15 Gž od 9. rujna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 426842 14 P od 17. travnja 2015. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4018/20 od 27. studenog 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda od 9. rujna 2020. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tuženik (Stambena zadruga Željezničar Sarajevo) da apelantu preda u posjed poslovni prostor. Dalje je odbijen alternativni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tuženi da apelantu na području grada osigura poslovni prostor, dok je primljeno na znanje povlačenje alternativnog tužbenog zahtjeva II. kojim je zahtijevano da se obveže tuženik da apelantu na ime naknade za poslovni prostor „isplati protunovčanu naknadu“.

4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da su apelant i tuženik 11. siječnja 1991. godine zaključili Ugovor o udruživanju sredstava radi izgradnje poslovnog prostora. Međutim, istakao je da apelant tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazao, niti je u tom pravcu izvodio dokaze, da je predmetna zgrada s ugovorenim poslovnim prostorom uopće izgrađena. Naime, Kantonalni sud je naveo da je apelant tek u prizivu iznio (ničim potkrijepljenu činjenicu) da je zgrada izgrađena 2010.-2011. godine, pri čemu u prvostupanjskom postupku na osporavanje tuženika da zgrada nije nikada izgrađena apelant nije odgovarao, niti dokazivao suprotno. Kako apelant nije dokazao da je predmet ugovora izgrađen, Kantonalni sud je istakao da predmet vlasništva, a ni samo vlasništvo ne postoji, te se ne može se raditi o vlasničkoj tužbi na predaju stvari (koje pravo ne zastarijeva) već o tužbi za ispunjenje ugovora. Kantonalni sud je istakao da u konkretnom slučaju apelant traži ispunjene obligacionog ugovora predajom ugovorene stvari ili isplatom novca u vrijednosti stvari, što bi bilo vraćanje danog (ovaj zahtjev smatra se povučenim) ili predajom druge stvari istih ili sličnih karakteristika. Budući da konkretnim ugovorom nije predviđen rok (za dovršetak posla i predaju prostora) kao bitan i sastavni dio ugovora, istakao je da nema mjesta primjeni bilo kakvog posebnog roka, već se primjenjuje opći zastrani rok od pet godina iz članka 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u svezi, istakao je da se rok ima računati od konca 1996. godine (prestanak rata i neposredne ratne opasnosti), te je rok istekao koncem 2001. godine, kada je nastupila zastara za apelanta (s obzirom da je tužba podnesena 2014. godine). Konačno, Kantonalni sud je istakao da je točan prizivni prigovor da predmetni ugovor nije raskinut (nema dokaza o tome) ni od jedne strane, kao i tvrdnja da se ugovor koji je na snazi ima ispuniti, ali ispunjenje od strane tuženika može biti izvršeno samo dobrovoljno, dok je apelant uslijed zastare izgubio pravo na prinudno ostvarenje sudskim putem. Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, članka 8. Europske konvencije, prava na slobodu mišljenja, savjesti i vjere iz članka II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant, između ostalog, ističe da se institut zastare nije mogao primijeniti na konkretan slučaj.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, naime, ukazao na to da je istekao rok propisan člankom 371. ZOO, pri čemu je za takav svoj zaključak dao detaljne i jasne razloge u kojima Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2465/21 (A. R.) | Sudska praksa | Aktio