Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3145/20 (Š. Ć.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Prava iz radnog odnosa
- Propisano zakonom
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Djelotvoran pravni lijek
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni spor
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o radu · čl. 96, 397
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 50
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-3145/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3145/20, rješavajući apelaciju Šefika Ćoralića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Šefika Ćoralića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 Rs 007700 20 Rsž od 18. maja 2020. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da apelantu Šefiku Ćoraliću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Šefika Ćoralića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 Rs 007700 20 Rsž od 18. maja 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Šefik Ćoralić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 21. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 Rs 007700 20 Rsž od 18. maja 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog u predmetnom postupku „I-Crni“ d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17, odnosno 23. augusta 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su u periodu od 20. augusta do 6. septembra 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. TOP „25. maj“ d.d. Cazin (pravni prednik tuženog, u daljnjem tekstu: tuženi) je 11. jula 1997. godine donio rješenje kojim apelantu, ranije raspoređenom na radno mjesto vozač putničkog automobila, koji je prestao da radi krajem aprila 1992. godine zbog prestanka rada preduzeća uslijed ratnih okolnosti, prestaje radni odnos od 2. juna 1997. godine. Odlukom tuženog od 15. augusta 1997. godine odbijen je apelantov prigovor podnesen protiv rješenja o prestanku radnog odnosa i potvrđeno rješenje.
6. Presudom Općinskog suda od 10. septembra 1998. godine (u daljnjem tekstu: presuda iz 1998. godine), koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 23. augusta 1999. godine, poništeni su kao nezakoniti navedeno rješenje i odluka i tuženi je obavezan da apelantu uspostavi radni odnos onakav kakav je bio prije donošenja poništenog rješenja i poništene odluke, tako da je tuženi dužan vratiti apelanta u radni odnos počev od 3. juna 1997. godine i apelanta rasporediti na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa, ili na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi uz naknadu troškova postupka.
7. Upravni odbor tuženog je 20. oktobra 1999. godine donio odluku u kojoj je navedeno da se u izvršenju presude iz 1998. godine apelant vraća u radni odnos počev od 3. juna 1997. godine i raspoređuje u kategoriju radnika koji čekaju posao, zbog nepostojanja radnog mjesta na koje se može rasporediti.
8. Izvršavajući navedenu odluku, direktor tuženog je 21. oktobra 1999. godine donio rješenje u kojem je navedeno da se apelant, ranije raspoređen na radno mjesto vozač putničkog automobila, koje više ne postoji, koji ne radi neprekidno od kraja aprila 1992. godine, raspoređuje i dalje računavši od 3. juna 1997. godine na čekanje posla – da dobija status radnika koji čeka posao.
9. Direktor tuženog je 6. maja 2000. godine donio rješenje kojim apelantu, kao zaposleniku na čekanju posla koji nije pozvan na rad od stupanja na snagu Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), prestaje radni odnos 6. maja 2000. godine po članu 143/4. ZOR-a uz pravo na otpremninu. Postupak okončan osporenom odlukom
10. Apelant je 8. novembra 1999. godine podnio Općinskom sudu tužbu protiv tuženog radi isplate naknade plaće, te je nakon prijema nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke podneskom od 20. decembra 2000. godine izvršio preinaku tužbe povećanjem ranijeg tužbenog zahtjeva.
11. U toku postupka punomoćnik tuženog je dostavljao podneske za 122 radnika tuženog, naslovljavajući ih kao „podnesak umješača na strani tuženika – stupanje umješača u parnicu“, koji su odbačeni/odbijeni odlukama Općinskog suda, prvo 31. januara 2001. godine (koja je potvrđena odlukom Kantonalnog suda od 26. septembra 2001. godine), a zatim odlukom od 26. aprila 2007. godine (žalba odbačena kao nedopuštena odlukom Kantonalnog suda od 14. novembra 2014. godine).
12. Na ročištima održanim 1. oktobra 2009. godine i 30. novembra 2017. godine pred Općinskim sudom apelant je izvršio ispravku tužbe u pogledu označavanja tuženog, zbog promjene oblika organiziranja tuženog.
13. Presudom Općinskog suda broj 20 0 Rs 00770017 Rs 2 od 2. oktobra 2019. godine obavezan je tuženi da plati apelantu na ime neisplaćenih naknada plaće za period od 3. juna 1997. godine do 5. maja 2000. godine ukupan iznos od 24.320,84 KM i iznos od 3.921,83 KM na ime dospjelih zakonskih zateznih kamata obračunatih do 31. oktobra 2000. godine na neisplaćene naknade plaće, tj. ukupan iznos od 28.242,67 KM, sve bliže precizirano u izreci presude, te je tuženi obavezan apelantu naknaditi troškove postupka u određenom iznosu. Presudom je dalje odbijen apelantov zahtjev za potraživanje zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos počev od 1. novembra do 19. decembra 2000. godine.
14. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo odredbe člana 4. i člana 50. stav 2. Opšteg republičkog kolektivnog ugovora (iz 1990. godine, u daljnjem tekstu: ORKU) i čl. 96. i 150. ZOR-a. Dalje je navedeno da je apelant dokazao da tuženi nije postupio po presudi iz 1998. godine, nego da je Upravni odbor tuženog donio odluku kojom je poništeno rješenje za apelanta, odlučujući da se apelant vraća u radni odnos počev od 3. juna 1997. godine i raspoređuje u kategoriju radnika koji čekaju posao zbog nepostojanja radnog mjesta na koje se može rasporediti. Po mišljenju Općinskog suda, navedeno je apsolutno suprotno presudi iz 1998. godine, jer je tuženi odlukom od 20. oktobra 1999. godine retroaktivno apelanta rasporedio počev od 3. juna 1997. godine u kategoriju radnika koji čekaju posao, dok se retroaktivnost može odrediti samo Zakonom, a ne odlukama preduzeća, konkretno u ovom slučaju tuženog. Istaknuto je da je, paralelno sa ovom odlukom, direktor tuženog odlukom rasporedio apelanta počev od 3. juna 1997. godine, odnosno utvrdio status radnika koji čeka posao. Općinski sud je, također, ukazao da je apelant dokazao da mu tuženi nije isplatio naknade plaća za utuženi period. Stoga je Općinski sud, smatrajući osnovanim tužbeni zahtjev apelanta, shodno noveliranoj odredbi člana 96. ZOR-a, prihvatajući nalaz sudskog vještaka finansijske struke, odlučio kao u dispozitivu presude. Općinski sud je dalje naveo da, kako tuženi nije apelantu za utuženi period isplatio naknade plaća, tuženi je zapao u zakašnjenje ispunjenja svoje obaveze. Stoga je Općinski sud, primjenjujući odredbu člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 2. Zakona o visini stope zatezne kamate, obavezao tuženog da apelantu na dosuđeni iznos neisplaćenih plaća isplati i zakonsku zateznu kamatu, kako je precizirano u izreci presude.
15. Presudom Kantonalnog suda broj 20 0 Rs 007700 20 Rsž od 18. maja 2020. godine uvažena je žalba tuženog, prvostepena presuda preinačena i obavezan tuženi da apelantu na ime naknade za vrijeme čekanja na posao za period od 3. juna 1997. godine do 5. maja 2000. godine isplati ukupni iznos od 3.168,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom koja se ima obračunati na način preciziran u izreci presude, dok je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, te je apelant obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.601,00 KM. Presudom je dalje određeno da se u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbija. Također, presudom je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troška za sastavljanje odgovora na žalbu, te je obavezan apelant da tuženom nadoknadi trošak za sastavljanje žalbe u određenom iznosu.
16. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao na odluku Upravnog odbora tuženog od 20. oktobra 1999. godine i rješenje direktora tuženog od 6. maja 2000. godine, te istaknuo da je navedeno rješenje u postupku izvršenja presude postalo konačno i da apelant nije pokretao sudski spor povodom navedenih odluka. Kantonalni sud je citirao odredbe člana 143. stav 1, člana 145. ZOR-a, te ukazao da, kako je ZOR stupio na snagu 5. novembra 1999. godine a apelant tužbu podnio 8. novembra 1999. godine, imaju se primijeniti odredbe ZOR-a, a ne odredbe ORKU, kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud. Dalje je ukazano da je Upravni odbor tuženog, kao poslodavac, 29. novembra 1999. godine donio odluku o visini naknade plaće za radnike koji se nalaze na čekanju posla za period od 1. juna 1996. do kraja 1999. godine, koja iznosi 50% najniže plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine. Dalje su navedeni iznosi naknada za relevantni period, te je istaknuto da tuženi apelantu ne osporava isplatu iznosa od 3.168,00 KM. Dovodeći u kontekst navedene odredbe ZOR-a sa utvrđenim i nespornim činjenicama, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo – član 50. stav 2. ORKU i član 96. ZOR-a, kada je tuženog obavezao na isplatu plaća u mjesečnim iznosima koji predstavljaju prosjek tromjesečne plaće radnika za prethodna tri mjeseca.
17. Po mišljenju Kantonalnog suda, apelant je, u smislu člana 143. stav 1. ZOR-a, imao status radnika na čekanju posla i stoga mu, u smislu stava 3. istog člana i zakona, pripada naknada čiju je visinu odredio tuženi odlukom od 29. novembra 1999. godine. S tim u vezi, ukazano je da je u toku postupka prvostepeni sud utvrdio da tuženi nije apelantu osporavao isplatu naknade u iznosu od 3.168,00 KM i da je tuženi na depozit računa Općinskog suda (nije navedeno kojeg) izvršio uplatu naknade za čekanje za apelanta za period od juna 1996. godine do novembra 1999. godine u iznosu od 2.668,00 KM i za period od decembra 1999. godine do 4. maja 2000. godine 500,00 KM. Dalje je ukazano da je preinačenje odluke o glavnoj stvari imalo kao posljedicu i preinačenje odluke u dijelu koji se odnosi na isplatu kamate, pa je apelantu dosuđena zakonska zatezna kamata na način preciziran u izreci presude. Istaknuto je da se prilikom odluke o isplati zakonske zatezne kamate Kantonalni sud kretao u okviru tužbenog zahtjeva, jer je kamata tražena od dana podnošenja tužbe, pa imajući u vidu da je tuženi dosuđeni iznos naknade položio na depozitračun suda, zaključeno je da zbog navedenog apelantu ne pripada pravo na kamatu kako je to traženo postavljenim tužbenim zahtjevom.
18. Kantonalni sud je naveo da je preinačenje odluke o tužbenom zahtjevu imalo utjecaja na preinačenje odluke o naknadi troškova parničnog postupka o kojima je Kantonalni sud odlučio na osnovu člana 397. stav 2. i člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). S tim u vezi, detaljno su navedeni troškovi parničnih stranaka i ukazano na vrijednost spora (prvo 23.200,00 KM, kasnije 28.242,67 KM). Dalje je obrazloženo da je apelant u sporu uspio sa iznosom od 3.168,00 KM tako da je uspjeh apelanta prema označenim vrijednostima spora do 20. decembra 2000. godine 14%, a tuženog 86%, a nakon toga uspjeh apelanta u sporu je 11%, a tuženog 89%. Istaknuto je i da je obračun troškova parničnih stranaka izvršen prema advokatskim tarifama koje su bile na snazi u vrijeme preduzimanja određenih pravnih radnji. Kantonalni sud je zatim utvrdio troškove apelanta i tuženog, te ih kompenzirao (sve precizno opisano u obrazloženju presude) i dobio iznos naveden u izreci presude koji je apelant dužan nadoknaditi tuženom. Također je ukazano da je o troškovima tuženog za sastavljanje žalbe odlučeno na osnovu člana 386. stav 2. ZPP, a apelanta za sastavljanje odgovora na žalbu na osnovu člana 387. stav 1. ZPP. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te čl. 2, 5, 6, 7, 8. i 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i član 2. stav 3. i član 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
20. Apelant smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i član 53. stav
3. ZPP. S tim u vezi, obrazložio je da nije ocijenjeno da je novčanim potraživanjem faktički tražena izgubljena dobit po principu krivice tuženog, koja se ogleda u donošenju nezakonitog akta o prestanku radnog odnosa, utvrđeno presudom iz 1998. godine. Također, smatra da se krivica tuženog ogleda i u nezakonitom sprečavanju apelanta da efektivno radi i ostvari dobit u redovnim primanjima. Ističe da se uporište postavljenog tužbenog zahtjeva nalazi u odredbi člana 154. ZOO i da pravomoćnost rješenja o prestanku radnog odnosa ne isključuje odgovornost za štetu koju apelant trpi zbog neostvarivanja prava na plaću s obzirom da potraživanja iz utuženog perioda traži po principu krivice tuženog. Apelant smatra da je tuženi dužan postupiti po presudi iz 1998. godine i da je svako drugo postupanje zloupotreba pravnih normi na štetu apelanta. Smatra i da navedena presuda ima jaču pravnu snagu od podzakonskog akta tuženog, te da akt tuženog u odnosu na apelanta nije mogao imati retroaktivno djejstvo. Osim toga, ističe i da je od tuženog zahtijevao ostvarenje svojih prava i prije stupanja na snagu ZOR-a. Apelant, također, ukazuje da je postupak do donošenja osporene odluke trajao više od 20 godina i da nije okončan u razumnom roku. Osim toga, ukazuje na pristrasnost suda, te na neravnopravan položaj pred zakonom apelanta u odnosu na tuženog, u odnosu na sva lica koja su vodili istovjetne postupke protiv poslodavca i koja su vraćena na radna mjesta i dobila sva tražena novčana potraživanja.
21. Povredu zabrane diskriminacije apelant vidi u tome što je Kantonalni sud dao veći značaj aktu tuženog u odnosu na presudu iz 1998. godine, te smatrao apelanta zaposlenikom na čekanju i uskratio mu stečena prava iz navedene presude. Podvrgavanje apelanta ponižavajućem tretmanu ili kazni apelant vidi u tome što je, i pored dokazane nezakonitosti odluka tuženog i stečenih prava u presudi iz 1998. godine, apelantu nakon 20 godina postupka dato na znanje da mora biti onako kako je tuženi odredio, kao i u odluci o troškovima postupka. Ističe da se osporenom presudom prešlo ne samo preko nepoštivanja sudskih odluka od tuženog i utvrđene učinjene povrede iz člana 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima već da je tuženom poklonjena vjera o novcu položenom na depozit koji, i da je položen, može podići samo tuženi. Također, apelant smatra da je lišen svoje imovine za privatni interes tuženog.
b)Odgovor na apelaciju
22. Kantonalni sud navodi da je apelantu omogućio pravo na pravično suđenje na način da je dao osnovane i argumentirane razloge o svim odlučnim žalbenim prigovorima koji imaju uporište u pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Također, smatra da nije prekršio apelantovo pravo na imovinu, niti je apelant diskriminiran.
23. Općinski sud navodi da ostaje u cijelosti kod činjeničnog i pravnog rezimea iznesenog u prvostepenoj odluci.
24. Tuženi smatra da apelant neosnovano ukazuje da se osporena presuda zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Posebno ističe da je u potpunosti postupio sa sudskim odlukama, te za period kada je apelant imao status radnika na čekanju, isplatio mu naknadu u određenom iznosu na depozitni račun Općinskog suda.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 53. stav 3.
(3) Ako je tužilac u tužbi naveo pravni osnov, sud nije vezan uz njega.
Član 386. st. 1. i 2.
(1) Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci nadoknadi troškove.
(2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može sa obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
Član 387.
(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. (2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi.
Član 397. stav 2.
(2) Kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiće o troškovima cijelog postupka.
26. Zakon o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) U konkretnom slučaju Kantonalni sud je primijenio Zakon o radu („Službene novine FBiH“ broj 43/99), koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 96. stav 2.
Ako sud utvrdi da je otkaz poslodavca nezakonit, poslodavac će vratiti zaposlenika na rad i isplatiti naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio.
Član 143.
Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.
Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.
Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.
Ako zaposlenik na čekanju posla iz st.1.i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu najmanje u visini tri prosječne plaće isplaćene na nivou Federacije u prethodna tri mjeseca, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osiguranja, a za svaku narednu godinu staža osiguranja, još najmanje jednu polovinu prosječne plaće.
Izuzetno, umjesto otpremnine poslodavac i zaposlenik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade.
Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovog člana, utvrđuju se pismenim ugovorom između zaposlenika i poslodavca.
Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1.i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno.
Član 145.
Postupci ostvarivanja i zaštite prava zaposlenika, započeti prije stupanja na snagu ovog zakona, završit će se po odredbama propisa koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije do dana stupanja na snagu ovog zakona, ako je to za zaposlenika povoljnije.
Napomena: Općinski sud je u prvostepenoj odluci primijenio noveliranu odredbu člana 96. stav 2. Zakona o radu, koja je izmijenjena članom 40. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu („Službene novine FBiH“ broj 32/00) tako da glasi: „Ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit, može poslodavca obavezati da: 1. vrati zaposlenika na posao, na njegov zahtijev, na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove i isplati mu naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio i nadoknadi mu štetu, ili 2. isplati zaposleniku:
- naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio;
- naknadu štete za pretrpljenu štetu;
- otpremninu na koju zaposlenik ima pravo u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu;
- druge naknade na koje zaposlenik ima pravo u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.“
27. Opšti republički kolektivni ugovor („Službeni list SRBIH“ broj 24/90) glasi: Član 4.
Ovaj kolektivni ugovor stupa na snagu 1. septembra 1990. godine i važi do 31.
avgusta 1993. godine.
Kolektivni ugovor se produžava za narednu godinu dana ukoliko se najkasnije tri mjeseca prije isteka njegovog roka važenja ne zahtijeva njegova izmjena ili ne pokrene postupak za zaključivanje novog ugovora.
Član 50. stav 2.
Visina naknade utvrđuje se na osnovu isplaćene prosječne plate radnika u prethodna tri mjeseca.
28. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 154. stav 1.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 20 0 Rs 007700 20 Rsž od 18. maja 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantova zastupnica je primila 24. juna 2020. godine a apelacija je podnesena 21. augusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te čl. 2, 5, 6, 7, 8. i 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i član 2. stav 3. i član 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
36. Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju postupak odnosi na isplatu potraživanja iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
a)U odnosu na osporenu odluku
37. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
38. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispiti jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
39. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Kantonalnog suda obavezan tuženi da apelantu na ime naknade za vrijeme čekanja na posao za period od 3. juna 1997. godine do 5. maja 2000. godine isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je apelant, u smislu člana 143. stav 1. ZOR-a, imao status radnika na čekanju posla i stoga mu, u smislu stava 3. istog člana i zakona, pripada naknada čiju je visinu odredio tuženi odlukom od 29. novembra 1999. godine. Dovodeći utvrđeno činjenično stanje u vezu sa relevantnim odredbama ZOR-a, Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost u ovakvom zaključku Kantonalnog suda, koji je potkrijepljen detaljnim i jasnim obrazloženjem u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i zakonskih odredaba koje se primjenjuju u konkretnom slučaju. Naime, Ustavni sud podsjeća da je tuženi, izvršavajući presudu iz 1998. godine, vratio apelanta u radni odnos i rasporedio u kategoriju radnika koji čekaju posao, pa kasnije utvrdio prestanak radnog odnosa uz pravo na otpremninu, u skladu sa članom 143. ZOR-a. Apelant nije pokretao sudski spor povodom navedenih odluka, kako je to Kantonalni sud ukazao u osporenoj odluci. Nadalje, nesporno je i da se Kantonalni sud kretao u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva („radi isplate naknade plaće“) kada je obavezao tuženog da apelantu isplati naknadu za vrijeme čekanja na posao, te da prema utvrđenom činjeničnom stanju, nema proizvoljnosti u činjenici da je Kantonalni sud na konkretan slučaj primijenio odredbe ZOR-a, a ne ZOO. Pri tome je Kantonalni sud detaljno obrazložio zašto je apelanta obavezao da tuženom s obzirom na uspjeh u parnici, u smislu relevantnih odredaba ZPP, nadoknadi troškove parničnog postupka. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud obrazloženje Kantonalnog suda ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Kantonalnog suda.
40. U pogledu apelacionih navoda kojim se ukazuje na neravnopravan položaj pred zakonom, Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata ne uočava da je apelantu na bilo koji način bilo uskraćeno pravo da u postupku učestvuje ravnopravno sa tuženim, niti da je na bilo koji način ravnopravnost strana u postupku bila narušena, pa stoga se ovi apelantovi navodi pokazuju kao neosnovani. Ustavni sud, također, podsjeća da apelant ukazuje i na pristrasnost suda. Međutim, apelant nije bliže precizirao svoje navode, niti je dostavio dokaze za svoje navode. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da ovi apelacioni navodi, sami po sebi, ne ukazuju na pristrasnost, odnosno iz spisa predmeta ne proizlazi bilo kakva činjenica koja nesporno ukazuje na pristrasnost. Stoga, imajući u vidu sve predočene dokaze uz apelaciju, kao i obrazloženje osporene odluke, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je Kantonalni sud u toku predmetnog postupka bio pristrasan zbog čega i ove navode ocjenjuje neosnovanim. b)U odnosu na navode o dužini trajanja postupka Relevantna načela
41. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir
42. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 8. novembra 1999. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do 18. maja 2020. godine, kada je Kantonalni sud donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje je oko 20 godina i šest mjeseci. Analiza dužine trajanja postupka
43. Analizirajući složenost postupka u konkretnom slučaju, a imajući u vidu predmet spora i izvedene dokaze, te radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Ocjenjujući značaj postupka za apelanta, Ustavni sud podsjeća da se radi o isplati naknade plaća, pa smatra da se radi o postupku značajnom za apelanta. Analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da je apelant izvršio preinaku tužbe povećanjem ranijeg tužbenog zahtjeva i ispravku tužbe u pogledu tačnog označavanja tuženog zbog organizacionih promjena, što je u manjoj mjeri utjecalo na tok predmetnog parničnog postupka.
44. Analizirajući postupanje redovnih sudova u konkretnom predmetu, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni postupak pred Općinskim sudom ukupno trajao oko 19 godina i 11 mjeseci, a postupak pred Kantonalnim sudom oko sedam mjeseci (računajući od donošenja prvostepene odluke). Ocjenjujući navedeno u kontekstu kriterija uspostavljenih sudskom praksom, Ustavni sud naglašava da dužinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Sumirajući sve navedeno, tj. ocjenjujući trajanje postupka u cjelini, potrebu hitnog rješavanja radnih sporova, te uzimajući u obzir apelantov manji doprinos i postupanje Općinskog suda po podnescima punomoćnika tuženog navedenim u tački 11. Odluke, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za dužinu postupka u konkretnom slučaju snosi Općinski sud kojem je trebalo oko 19 godina i 11 mjeseci da donese prvostepenu odluku. Pri tome Općinski sud nije dostavio izjašnjenje u vezi s apelacionim navodima o dužini trajanja predmetnog postupka u kojem bi eventualno razjasnio razloge za ovako nerazumno dugo trajanja prvostepenog postupka.
45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
46. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
47. S obzirom na odluku u ovom predmetu, imajući u vidu vrstu predmeta, kao i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, te imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu
74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku, apelantu treba isplatiti iznos od 2.000,00 KM.
48. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
49. Apelant navodi da je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da činjenica da je prvostepena presuda, kojom je u potpunosti usvojen apelantov tužbeni zahtjev, preinačena po žalbi tuženog, te da protiv te odluke apelant nije imao mogućnost izjavljivanja daljnjih pravnih lijekova pred redovnim sudovima, ne može voditi zaključku da je prekršeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1272/13 od 7. juna 2016. godine, tačka 27., dostupna na www.ustavnisud.ba). Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su ti apelacioni navodi neosnovani.
Zabrana diskriminacije
50. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da, iako se apelant nije izričito izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim pozivanja na kršenje navedenog prava, nije ponudio bilo kakav argument i dokaz koji bi upućivali na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je, u smislu standarda tog prava, drugačije tretiran u odnosu na druga lica u istoj situaciji bez razumnog opravdanja. Stoga, budući da apelant u apelaciji ne nudi relevantne argumente koji bi uputili na suprotan zaključak, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje neosnovani.
Pravo na imovinu
51. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacione tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istaknuo u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Ostali navodi
52. U vezi s apelacionim navodima o povredi prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije (zabrana mučenja), Ustavni sud ukazuje da se garancije tog prava ni u kojem slučaju ne mogu dovesti u kontekst s predmetnim postupkom na način kako to apelant obrazlaže u apelaciji, zbog čega Ustavni sud te navode neće ni razmatrati.
53. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuju i na kršenje člana 2. stav 3. i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (kojima je garantirano pravo na djelotvoran pravni lijek i zabrana diskriminacije). S obzirom na to da su navedenim odredbama, suštinski, zagarantirana ista prava kao i odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 13. i 14. Evropske konvencije, koji su razmotreni u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da je bespredmetno da posebno ispituje apelantove navode o kršenju prava Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
54. U pogledu apelantovih navoda kojim se ukazuje na kršenje odredaba Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud podsjeća da je Deklaracija drukčijeg pravnog karaktera i da nema ustavnopravni status u Bosni i Hercegovini (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 17/00 od 4. maja 2001. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 17/01, Ustavni sud, Odluka broj U 149/03 od 28. novembra 2003. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/04). Imajući u vidu navedeno, slijedi da Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima nije primjenjiva u konkretnom slučaju, odnosno da je neosnovano pozivanje apelanta na odredbe Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4873/19 od 8. jula 2021. godine, tačka 43, i Odluka o dopustivosti broj AP 4163/09 od 15. maja 2012. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
VIII.Zaključak
55. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni parnični postupak trajao oko 20 godina i šest mjeseci za šta najveću odgovornost snosi Općinski sud koji za navedeno nije dao bilo kakvo obrazloženje.
56. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, jer je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio osporenu odluku u pogledu zaključka da je apelant, u smislu člana 143. stav 1. ZOR-a, imao status radnika na čekanju posla i da mu stoga, u smislu stava 3. istog člana, pripada naknada čiju je visinu odredio tuženi odlukom, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
57. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer činjenica da apelant nije imao mogućnost izjavljivanja daljnjih pravnih lijekova pred redovnim sudovima ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.
58. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da apelant nije ponudio nikakve argumente u prilog tvrdnji o svojoj navodnoj diskriminaciji.
59. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kad se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.
60. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić