Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2766/20 (Kanton Sarajevo)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravo na pravnu sigurnost
- Javna vlast
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Vlasničko-pravni odnosi
- Naknada štete
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o privatizaciji preduzeća · čl. 248
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji preduzeća
- Zakon o dopunama Zakona o privatizaciji preduzeća
- Odluka o zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji preduzeća
- Zakon o privatizaciji preduzeća
- Zakon o izmjenama Zakona o privatizaciji preduzeća
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o početnoj bilansi stanja preduzeća i banaka
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2766/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2766/20, rješavajući apelaciju Kantona Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Kantona Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 252421 20 Rev od 30. aprila 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 252421 17 Pž od 3.
decembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 252421 12 Ps od 4. septembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Kanton Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Pravobranilaštvo Kantona Sarajevo, podnio je 4. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 252421 20 Rev od 30. aprila 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 252421 17 Pž od 3. decembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 252421 12 Ps od 4. septembra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Izdavačkog preduzeća „Sarajevo – Publishing“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi ili tuženi) i „Geofizike“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotuženi ili tuženi) zatraženo je 21. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su u periodu od 24. septembra do 11. oktobra 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Općinski sud je u pravnoj stvari apelanta uz sudjelovanje umješača Kantonalne agencije za privatizaciju (u daljnjem tekstu: KAP) protiv tuženih radi utvrđenja donio Presudu broj 65 0 Ps 252421 12 Ps od 4. septembra 2017. godine kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanta, kojim je tražio da se utvrdi da prvotuženi nije u privatizaciji preduzeća „Sarajevo-Publishing“ DJL, a ni po osnovu rješenja KAP-a od 1. aprila 2002. godine stekao pravo vlasništva na poslovnom prostoru (u daljnjem tekstu: predmetni prostor) koji se nalazi u objektu-zgradi na Obali Kulina bana (u daljnjem tekstu: predmetna zgrada) i da takvo stjecanje vlasništva u korist prvotuženog nije zakonito, te da se sljedstveno tome utvrdi da je apelant nosilac prava raspolaganja-vlasništva na predmetnom prostoru, što su tuženi dužni priznati, te trpjeti da se u zemljišnoknjižnim evidencijama u apelantovu korist upiše pravo raspolaganja - vlasništva na teret suvlasničkog dijela prvotuženog. Presudom je odbijen kao neosnovan i „alternativno“ postavljeni tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se prvotuženi obaveže da mu na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka. Istom presudom je obavezan apelant da tuženim naknadi troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
6. Općinski sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je pravosnažnom presudom Kantonalnog suda od 2. aprila 1998. godine utvrđeno da je predmetnu zgradu kupilo više pravnih lica, te da su vlasnici upisani u zemljišnoknjižnim evidencijama sa određenim suvlasničkim dijelovima, među kojima je i prvotuženi sa dijelom od 36/100, a „Udžbenici, priručnici i didaktička sredstva“ sa dijelom od 2/100. Utvrđeno je da je Ugovorom o spajanju preduzeća od 1. januara 1995. godine preduzeće „Udžbenici, priručnici i didaktička sredstva“ pripojeno prvotuženom, te da je na osnovu tog ugovora rješenjem Višeg suda u Sarajevu od 22. novembra 1996. godine upisano u sudski registar brisanje tog preduzeća zbog pripajanja prvotuženom, te da su sredstva, prava i obaveze tog preduzeća prešli na prvotuženog. Utvrđeno je da je zapisnikom od 9. marta 1998. godine između prvotuženog i drugih preduzeća izvršena podjela predmetne zgrade na način da je prvotuženom pripao dio od 30%, a preduzeću „Udžbenici, priručnici i didaktička sredstva“ predmetni prostor, dok je preostali dio pripao drugim preduzećima. Pored toga, Općinski sud je na osnovu nalaza vještaka finansijske struke utvrdio da u momentu izdvajanja kapitala preduzeće „Udžbenici, priručnici i didaktička sredstva“ nije ni postojalo. Općinski sud je utvrdio da iz nalaza vještaka građevinske struke proizlazi da se ne može utvrditi gdje se nalazi predmetni prostor.
7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je zaključio da apelant nije uspio dokazati pravni osnov tužbenih zahtjeva, niti visinu „alternativno“ postavljenog tužbenog zahtjeva, pa je odlučeno kao u izreci na osnovu odredbe čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
8. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 252421 17 Pž od 3. decembra 2019. godine [ispravljenom rješenjem tog suda od 12. februara 2020. godine] apelantova žalba je djelimično uvažena, prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka, tako što je apelant obavezan da tuženim naknadi troškove parničnog postupka, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.
9. Kantonalni sud je naveo da je ocjenom navoda žalbe, te stanjem spisa sporna aktivna legitimacija apelanta u odnosu na predmet spora. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da apelant aktivnu legitimaciju temelji na članu 31. Zakona o privatizaciji, te na članu 20. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka. U tom smislu Kantonalni sud je istaknuo da apelant predmetni tužbeni zahtjev zasniva na presudi od 2. aprila 1998. godine i zapisniku od 9. marta 1998. godine. Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog stanja proizlazi da su u vrijeme donošenja presude, na kojoj apelant temelji osnovanost zahtjeva, sva prava i obaveze prešli na prvotuženog, čime je 1995. godine prvotuženi postao vlasnik sa 36/100 dijelova zgrade, dok u vrijeme kada je sačinjen zapisnik od 9. marta 1998. godine, privredno društvo „Udžbenici, priručnici i didaktička sredstva“ nije postojalo kao pravni subjekt. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da apelant nije aktivno legitimiran u odnosu na sadržaj postavljenog tužbenog zahtjeva kako u odnosu na utvrđujući dio tužbenog zahtjeva, tako i na dio zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je nosilac prava raspolaganja-vlasništva na predmetnom prostoru. Kantonalni sud je nadalje pojasnio da se kapital preduzeća ne iskazuje u poslovnim prostorima, već u dionicama, pa prema tome, ako je kapital isknjižen, u vrijednosti od 101.903,00 KM, to ga KAP prodaje na tržišnoj berzi vrijednosnih papira kao postotak u nekom preduzeću, a ne kao poslovni prostor. S obzirom na to da aktivna legitimacija apelanta ne proizlazi ni iz odredbe člana 6. Zakona o imovini Kantona Sarajevo, to, prema ocjeni Kantonalnog suda, apelant nema ovlaštenja tražiti promjenu zemljišnoknjižnog stanja upisom na svoje ime, a na teret suvlasničkih dijelova tuženih, jer za utvrđenje i promjenu zemljišnoknjižnog stanja nema uporište u odredbi člana 31. st. 1. i 2. Zakona o privatizaciji. Kako je u konkretnom slučaju apelantov tužbeni zahtjev odbijen zbog nedostatka aktivne legitimacije, a ne zbog onih razloga koji se navode u obrazloženju prvostepene presude, Kantonalni sud je ocijenio da navodi prvostepenog suda nisu utjecali na pravilnost same odluke o tužbenom zahtjevu, pa je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu odluku prihvatajući u cijelosti kao pravilan zaključak prvostepenog suda i u odnosu na zahtjev za naknadu štete, budući da apelantu ne pripada pravo na naknadu štete s obzirom na to da nije dokazao postojanje uvjeta za osnovanost tog zahtjeva.
10. Odlučujući o apelantovoj reviziji Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Ps 252421 20 Rev od 30. aprila 2020. godine reviziju odbio.
11. Prema ocjeni Vrhovnog suda, nisu osnovani revizijski navodi pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, te pravni zaključak drugostepenog suda, ocijenivši da je drugostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 354. stav 1. Zakona o privrednim društvima, člana 31. st. 1. i 2. Zakona o privatizaciji, člana 6. Zakona o imovini Kantona Sarajevo u vezi sa članom 154. Zakona o obligacionim odnosima kada je odbio apelantov postavljeni tužbeni zahtjev za utvrđenje i „alternativno“ postavljeni zahtjev na ime naknade štete. Pri tome Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud za svoju odluku dao pravilne i potpune razloge u obrazloženju drugostepene presude, potkrijepljene pravilnim materijalnopravnim propisima, koje je u potpunosti prihvatio i Vrhovni sud.
12. Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je na bilo koji način, u smislu odredbe člana 23, a u vezi s članom 38. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, niti da je u postupku privatizacije na osnovu Zakona o privatizaciji preduzeća, tj. odlukom nadležne Federalne agencije za privatizaciju, postao nosilac prava raspolaganja na predmetnom prostoru, pa proizlazi da je pravilan zaključak drugostepenog suda da apelant nije dokazao svoju aktivnu legitimaciju i da su njegovi zahtjevi zbog tog razloga neosnovani. Konačno, Vrhovni sud je naveo da pozivanje apelanta na pravosnažne odluke Kantonalnog suda u predmetu broj 65 0 P 066829 13 Gž i Općinskog suda u predmetu broj 65 0 Ps 335471 13 Ps nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke zbog toga što se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u konkretnom predmetu.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
14. Smatra da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su donijeli osporene odluke. Proizvoljnu primjenu materijalnog prava apelant vidi u zauzimanju stava Vrhovnog suda na isti način kako je to našao i drugostepeni sud - da se na strani apelanta ne nalazi aktivna legitimacija. Apelant navodi da Kantonalni sud i Vrhovni sud nisu dali adekvatno obrazloženje koje bi bilo pravno održivo u pogledu ocjene da ne postoji aktivna legitimacija apelanta u predmetnoj pravnoj stvari. Ističe da Vrhovni sud svoju odluku povodom revizije obrazlaže doslovno u nekoliko rečenica, uopće ne obrazlažući dalje svoj stav, niti dajući svoju ocjenu osnovanosti revizije, odnosno tužbenog zahtjeva, što je nedopustivo.
15. Nadalje, smatra da se imovina koja nije privatizirana ima tretirati u skladu sa lex specialis materijalnim pravom iz oblasti privatizacije - a radi se o odredbama Zakona o privatizaciji preduzeća i Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka, a koji propisi su bili pravni osnov tužbenog zahtjeva. S tim u vezi, apelant je ukazao i na Presudu Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 006829 13 Gž od 12. decembra 2014. godine i Presudu Općinskog suda broj 65 0 Ps 335471 13 Ps od 26. juna 2014. godine, koje nije dostavio u prilogu apelacije, a u kojim je, suprotno presudama koje se pobijaju apelacijom, između ostalog, zauzet stav da je apelant aktivno legitimiran.
II.Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud i Kantonalni sud su naveli da nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao u apelaciji, pa su predložili da se apelacija odbije kao neosnovana, jer su svoje odluke donijeli u skladu sa Zakonom i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava, a niti je donošenjem njihovih odluka došlo do povrede Evropske konvencije na koje apelant ukazuje.
17. Općinski sud je naveo da je svoju odluku donio u skladu sa važećim Zakonom i pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava, te da prilikom donošenja odluke nije došlo do povrede Evropske konvencije.
18. Tuženi su naveli da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje neosnovani. S tim u vezi, ističu da je evidentno da se svi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su nižestepeni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Nadalje, tuženi ukazuju da apelant nije aktivno legitimiran za podnošenje predmetne tužbe, budući da je, prije stupanja na snagu Zakona o privatizaciji, privredno društvo „Udžbenici, priručnici i didaktička sredstva“, iz koga apelant crpi svoju aktivnu legitimaciju, prestalo da postoji. Naveli su da je prvotuženi privatiziran 2001. godine, kada su sva sredstva, prava i obaveze društva „Udžbenici, priručnici i didaktička sredstva“ bila u sastavu prvotuženog i samim tim privatizirana, tako da KAP nije mogla izdvojiti kapital privrednog društva koje ne postoji jer je brisano, a prava i obaveze preuzeo prvotuženi.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 191. stav (4) (4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izveli, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni, te kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.
Član 209. stav 1.
(1) Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
Član 231.
U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
Član 248.
Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu, ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena kao ni razlog na koji pazi po službenoj dužnosti.
20. Zakon o privatizaciji preduzeća ("Službene novine Federacije BiH" br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 27/02, 33/02, 28/04, 44/04, 42/06 i 4/09) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o privatizaciji preduzeća ("Službene novine Federacije BiH" br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 27/02, 33/02, 28/04, 44/04 i 42/06), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 31.
Neprivatiziranim kapitalom i imovinom preduzeća po izvršenju programa privatizacije i početnog bilansa stanja upravlja i raspolaže vlada nadležna za upravljanje državnim kapitalom u tom preduzeću.
Upise u registrima društava neprivatiziranih dionica u državnom vlasništvu, izvršene u korist bilo kojeg drugog državnog organa ili organizacije, nadležna institucija koja vodi registar društava će po službenoj dužnosti brisati i izvršiti upis prema odredbi stava 1. ovog člana.
Član 33.
Novčana sredstva ostvarena prodajom novih dionica radi pribavljanja dodatnog kapitala pripadaju preduzeću.
Novčana sredstva ostvarena prodajom preduzeća prebacuju se na posebne (ESCROW) račune Budžeta Federacije BiH ili kantona, ovisno od toga da li se radi o preduzeću od federalnog ili kantonalnog značaja.
Nadležne vlade utvrdit će namjenu korištenja sredstava iz stava 2. ovog člana, s tim da se 20% ostvarenih sredstava koristi za sanaciju i osiguranje osnovnog kapitala u Fondu penzijskog i invalidskog osiguranja.
Novčana sredstva iz stava 2. ovog člana, a u visini do 15%, mogu se koristiti za socijalno zbrinjavanje zaposlenika koji su ostali bez radnog angažmana
21. Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka ("Službene novine Federacije BiH" br. 12/98, 40/99, 47/06, 38/08 i 65/09) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 20. stav 1.
Preostale stvari, prava i obaveze u pasivnom podbilansu kao i stvari, prava i obaveze koje preduzeće nije iskazalo i/ili koje su prodate od strane preduzeća po izvršnosti programa privatizacije, a za koje se naknadno utvrdi da su trebale biti iskazane u Početnom bilansu preduzeća, postaju vlasništvo Federacije/kantona, odobrenjem programa privatizacije i početnog bilansa stanja od strane nadležne agencije za privatizaciju.
22. Zakon o vlasničkopravnim odnosima (“Službene novine Federacije BiH” br. 6/98 i 29/03) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o vlasničkopravnim odnosima (“Službene novine Federacije BiH” broj 6/98) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 23.
Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.
Član 38.
Pravo vlasništva na nekretnine, na osnovu pravnog posla stječe se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan. Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja.
U slučaju više savjesnih stjecatelja, upis u javne knjige ima pravo zahtijevati stjecatelj kome je nekretnina predata u posjed, a dok je nekretnina u posjedu prenositelja, upis u javne knjige ima pravo zahtijevati stjecatelj koji je prvi stekao pravni osnov za prenos prava vlasništva.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 252421 20 Rev od 30. aprila 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 4. augusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
28. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelantove navode u odnosu na prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da su u predmetnom postupku redovni sudovi odlučivali o apelantovom tužbenom zahtjevu za utvrđenje da prvotuženi nije u privatizaciji preduzeća stekao pravo vlasništva na predmetnom prostoru, te radi naknade štete. U skladu s praksom Ustavnog suda, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa je stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv na taj postupak.
31. U vezi s apelacionim prigovorima koji pokreću pitanje proizvoljne primjene prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
33. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda za ljudska prava prema kojem je učinak člana 6. stav 1. Evropske konvencije, između ostalog, taj da „sudu“ nametne obavezu da provede pravilno ispitivanje podnesaka, tvrdnji i dokaza koje su stranke iznijele, ne dovodeći u pitanje njegovu ocjenu jesu li oni mjerodavni za njegovu odluku, s obzirom na to da Evropski sud za ljudska prava nije pozvan da ispitujei jesu li tvrdnje na odgovarajući način potkrijepljene (vidi predmete Perez protiv Francuske [VV], broj predstavke 47287/99, stav 80, ESLJP 2004-I, i Jaćimović protiv Hrvatske, broj predstavke 22688/09, presuda od 31. oktobra 2013. godine, stav 46). Ipak, iako član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, to ne podrazumijeva obavezu detaljnog odgovora na svaku tvrdnju (vidi predmete Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, st. 59. i 61, Serija A, broj 288, i Burg protiv Francuske, broj predstavke 34763/02, ESLJP 2003-II). Mjera do koje se primjenjuje ova obaveza davanja obrazloženja može se razlikovati prema naravi odluke i treba se utvrditi u svjetlu okolnosti predmeta (vidi, García Ruiz protiv Španije [VV], broj predstavke 30544/96, stav 26, ESLJP 1999-I, i ibid., Jaćimović protiv Hrvatske, stav 47).
34. Kada je u pitanju odnos niže i više sudske instance u kontekstu obaveze redovnih sudova da obrazlože svoje odluke, Ustavni sud ukazuje da je (prema praksi Evropskog suda za ljudska prava) odsustvo bilo kakvog obrazloženja prihvatljivije na višim sudskim instancama. U takvim situacijama je dovoljno da se žalbeni osnovi čine očigledno neosnovanima i da ih je viši sud odbio nakon temeljitog, sveobuhvatnog ispitivanja (vidi, „Les Travaux du Midi“ protiv Francuske, broj predstavke 12275/86, odluka od 2. jula 1991. godine). Također, za Evropski sud je prihvatljivo da drugostepeni sud samo potvrdi činjenično stanje i pravno shvatanje prvostepenog suda premda bi podrobnije obrazloženje bilo poželjno (vidi, Garcia Ruiz protiv Španije, broj predstavke 30544/96, presuda od 21. januara 1999. godine, stav 29). Na drugoj strani, viši sud se ne može ograničiti na potvrđivanje presude nižestepenog suda ukoliko je ovaj propustio da obrazloži svoju odluku (vidi, npr. Boldea protiv Rumunije, broj predstavke 19997/02, presuda od 15. februara 2007. godine, stav 33).
35. Prije analize i primjene navedenih načela na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance bili jedinstveni u stavu da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan, ali da pri izvođenju takvog zaključka razlozi u obrazloženju osporenih presuda (Općinskog suda, sa jedne strane, i Kantonalnog i Vrhovnog suda, sa druge strane) nisu sasvim identični. Naime, prvostepeni sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o vlasničkoj tužbi, te da je na tužitelju teret dokazivanja. Pri tome prvostepeni sud je zaključio da apelant nije dokazao pravni osnov tužbenih zahtjeva, niti visinu „alternativno“ postavljenog zahtjeva u smislu čl. 123. i 126. ZPP. Za razliku od prvostepenog suda, drugostepeni sud je u presudi kojom je odbio apelantovu žalbu prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, zaključivši da apelant nije aktivno legitimiran u odnosu na sadržaj postavljenog tužbenog zahtjeva. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ovakav zaključak obrazložio time da su u vrijeme donošenja presude Kantonalnog suda od 2. aprila 1998. godine, na kojoj je apelant temeljio tužbeni zahtjev, sva prava i obaveze prešli na prvotuženog još 1995. godine, dok u vrijeme kada je sačinjen zapisnik od 9. marta 1998. godine o podjeli predmetne zgrade po etažama privredno društvo „Udžbenici, priručnici i didaktička sredstva“ nije ni postojalo kao pravni subjekt, jer je rješenjem nadležnog suda u sudski registar upisano brisanje tog preduzeća zbog pripajanja prvotuženom, te da su sredstva, prava i obaveze tog preduzeća prešli na prvotuženog 1995. godine. Dakle, prije stupanja na snagu Zakona o privatizaciji privredno društvo, iz koga je apelant crpio svoju aktivnu legitimaciju, nije ni postojalo, budući da su sva njegova prava i obaveze prešli na prvotuženog, tako da KAP nije mogla izdvojiti kapital tog privrednog društva koje ne postoji jer je brisano. U vezi sa apelacionim navodima da se imovina koja nije privatizirana ima tretirati u skladu sa lex specialis materijalnim pravom iz oblasti privatizacije a radi se o odredbama Zakona o privatizaciji preduzeća i Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka, Ustavni sud zapaža da su se navedenim pitanjem bavili i Kantonalni sud i Vrhovni sud u osporenim presudama, ocijenivši da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti važeće odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima i Zakona o privatizaciji, jer apelant nije dokazao da je stekao pravo raspolaganja na predmetnom prostoru, odnosno da apelant nije dokazao svoju aktivnu legitimaciju i da su njegovi zahtjevi zbog tog razloga neosnovani. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji apelanta, pozivom na odredbe člana 191. stav 4, te čl. 209, 231. i 248. ZPP, ocijenio da je drugostepeni sud dao potpune i pravilne razloge u obrazloženju te presude, potkrijepljene pravilnim materijalnopravnim propisima, koje je u potpunosti prihvatio i taj sud.
36. Dovodeći u vezu navedeno sa relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno tvrdnjama apelanta, smatra da je Kantonalni sud u osporenoj odluci naveo jasne i argumentirane razloge u pogledu neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Dakle, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude Kantonalnog suda zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to da na strani Kantonalnog suda ne postoji propust da obrazloži svoju odluku, Ustavni sud smatra da obrazloženje odluke Vrhovnog suda, kojom je suštinski samo potvrđeno pravno shvatanje drugostepenog suda bez detaljnog obrazlaganja revizionih navoda apelanta, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba sa ostalim referencama iz prakse Evropskog suda). Prema tome, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu prava u okolnostima konkretnog predmeta na apelantovu štetu.
37. U vezi s prigovorima kojima apelant ukazuje da su Kantonalni sud i Općinski sud, suprotno presudama koje se pobijaju apelacijom, između ostalog, zauzeli stav da je apelant aktivno legitimiran, Ustavni sud zapaža da se u okolnostima konkretnog slučaja ovi prigovori koje apelant dovodi u vezu s kršenjem prava na pravnu sigurnost kao segmenta prava na pravično suđenje čine neosnovanim. Prije svega, Ustavni sud podsjeća da je postojanje suprotnih sudskih odluka stalna karakteristika pravnih sistema koji se zasnivaju na mreži sudećih i žalbenih sudova s nadležnošću na određenoj teritoriji. Takve razlike se mogu javiti u okviru istog suda. Ovo se, samo po sebi, ne može smatrati suprotno Konvenciji (vidi, Evropski sud, Santos Pinto protiv Portugala broj 39005/04, stav 41, 20. maj 2008. godine, i Tudor Tudor protiv Rumunije, broj 21911/03, stav 29, 24. mart 2009. godine). U konkretnom slučaju predmet apelacionog razmatranja je meritorna odluka Vrhovnog suda, koju je Ustavni sud u prethodnim stavovima ove odluke elaborirao i nije mogao utvrditi da je donesena uz proizvoljnu primjenu materijalnog prava, pa se u takvim okolnostima čine neosnovanim ovi apelantovi prigovori. Navedeno stoga što se stavovi suda nužno prilagođavaju tužbenom zahtjevu kojim su redovni sudovi vezani, te činjeničnim okolnostima i raspoloživim dokazima svakog konkretnog slučaja. Shodno tome, Ustavni sud ove apelacione prigovore smatra neosnovanim.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na imovinu
39. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, također, zasniva na navodima koji su već detaljno razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi i u dijelu o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su Kantonalni sud i Vrhovni sud dali dovoljno jasno i argumentirano obrazloženje za zaključak da apelant, koji je u konkretnom postupku tražio da sud utvrdi da prvotuženi nije u privatizaciji preduzeća stekao pravo vlasništva na predmetnom prostoru, da se u zemljišnoknjižnim evidencijama apelant upiše sa pravom raspolaganja, te da mu tuženi naknadi štetu, nije aktivno legitimiran u odnosu na sadržaj postavljenog tužbenog zahtjeva, a dano obrazloženje ne ostavlja dojam bilo kakve proizvoljnosti u pogledu primjene relevantnih propisa. Također, Ustavni sud smatra da iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je tokom postupka došlo do kršenja principa pravne sigurnosti.
41. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant kršenje tog prava veže za pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić