Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3034/21 (Ž. V.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Disciplinski postupak
  • Disciplinska mjera
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3034/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-3034/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Žarko Vujević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Žarko Vujević protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 149033 20 Rev od 3. juna 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 149033 16 Rsž od 3. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 149033 14 Rs od 17. novembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Žarko Vujević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 20. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 149033 20 Rev od 3. juna 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 149033 16 Rsž od 3. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 149033 14 Rs od 17. novembra 2015. godine.

2. Presudom Općinskog suda od 17. novembra 2015. godine utvrđeno je da su nezakonita rješenja tuženog (Globtour d.o.o. Međugorje) od 31. decembra 2013. i 14. januara 2014. godine (stav I izreke presude). Odbačen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva da se utvrdi da mu radni odnos nije prestao i da se oslobađa disciplinske odgovornosti (stav II izreke presude). Obavezan je tuženi da apelanta vrati na posao, na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove, te da apelantu na ime naknade plaće isplati određene novčane iznose kako je to pobliže navedeno u izreci presude (st. III i IV izreke presude). Odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi da apelantu na ime razlike neisplaćenih plaća, razlike neisplaćenih naknada po osnovu rada u dane praznika, prekovremenog rada, noćnog rada, rada subotom i nedjeljom, rada na dane sedmičnog odmora, troškova odvojenog života od porodice, naknade za ishranu, te troškova prijevoza isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže navedeno u izreci presude (st. V, VI i VII izreke presude). Obavezan je tuženi da na ime doprinosa apelanta iz plaće i na plaću za penzijsko i invalidsko osiguranje uplati Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje iznos pobliže naveden u izreci presude, te da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.145,00 KM (st. VIII i IX izreke presude).

3. Odlučujući o žalbama apelanta i tuženog izjavljenim protiv prvostepene presude od 17. novembra 2015. godine, Kantonalni sud je presudom od 3. juna 2020. godine djelimično usvojio žalbu tuženog i preinačio odluku o troškovima postupka na način da je obavezao tuženog da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 64,00 KM (umjesto 2.145,00 KM), dok je u ostalom dijelu žalbu tuženog i žalbu apelanta odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.

4. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude od 3. juna 2020. godine, Vrhovni sud je presudom od 3. juna 2021. godine predmetnu reviziju odbio.

5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da je u fazi revizijskog odlučivanja sporno da li apelantu (koji je radio kod tuženog na radnom mjestu vozača autobusa) pripada pravo na isplatu razlike neisplaćenih plaća, razlike neisplaćenih naknada po osnovu rada u dane praznika, prekovremenog rada, noćnog rada, rada subotom i nedjeljom, troškova odvojenog života od porodice, naknade za ishranu i troškova prijevoza, za utuženi period, prema odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti prometa za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da tuženi nije vodio šiht listu za zaposlenike, te da je plaće isplaćivao na osnovu radnih naloga u izvršenoj vožnji, bez tačno navedenih provedenih sati na radu i evidencija o prekovremenom, noćnom, radu subotom, nedjeljom i u dane praznika. Zatim da, prema izjavi vještaka ekonomske struke, obračun razlike plaća i naknada nije moguće izvršiti na osnovu putnih naloga, jer se po pravilima struke obračun primanja i naknada može izvršiti samo na osnovu valjane dokumentacije u računovodstvenom smislu, a to su šiht liste (tj. tačne evidencije prisustva zaposlenika na poslu). Zatim, da su utvrdili da tuženi nije donio odluku o upućivanju apelanta na rad van mjesta prebivališta njegove porodice, a da su apelantu dnevnice za službeno putovanje isplaćivane zajedno sa plaćom. Također, da su nižestepeni sudovi utvrdiili da je direktor tuženog 21. decembra 2008. godine donio odluku o isplati naknade toplog obroka i prijevoza sa utvrđenom visinom naknade za ishranu od 150,00 KM i naknade na ime prijevoza na posao i s posla od 50,00 KM, a da je članom 3. te odluke propisano da će se zaposlenicima na radnom mjestu vozača autobusa naknada za ishranu i troškovi prijevoza na posao i s posla uračunati u dnevnice. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi odbili kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za isplatu predmetnih naknada, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 123. u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naime Vrhovni sud je naveo da apelant provedenim dokazima nije dokazao koliko vremena je proveo na radu kao redovno radno vrijeme, a koliko je imao sati prekovremenog rada, noćnog rada, rada u dane sedmičnog odmora i državnog praznika, što je odlučna činjenica za dosuđivanje navedenih povećanja plaće i naknada. Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi odbili apelantov prijedlog da se izvrši dopunsko vještačenje radi utvrđivanja provedenih sati apelanta na poslu na osnovu putnih naloga o obavljenim vožnjama, jer putni nalozi sa označenom relacijom vožnje nisu relevantna dokumentacija za utvrđivanje navedene činjenice, budući da tuženi nije vodio šiht liste zaposlenika sa tačnim evidencijma o njihovom dnevnom prisustvu na poslu. Kada je u pitanju odluka suda u dijelu kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu troškova prijevoza, Vrhovni sud je ukazao da je članom 74. Kolektivnog ugovora propisano da zaposlenik ima pravo na prijevoz ili naknadu troškova prijevoza na posao i sa posla u skladu sa pravilnikom o radu odnosno ugovorom o radu, a da prema članu 35. Pravilnika o radu tuženog od 14. decembra 2009. godine zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza u visini koju odlukom utvrdi direktor društva. Imajući u vidu odluku direktora tuženog od 21. decembra 2008. godine, kao i to da je u postupku utvrđeno da su apelantu isplaćivane dnevnice za službeno putovanje, Vrhovni sud je naveo da apelantu ne pripada navedena naknada. Također je naveo da je drugostepeni sud pravilno primijenio član 386. stav 2. ZPP prilikom odlučivanja o troškovima postupka, primjenjujući pravilo o tzv. procesnom prebijanju parničnih troškova i apelantu priznao samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice (čl. 387. stav 1. ZPP). Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi, između ostalog, da je dio tužbenog zahtjeva za naknadu razlike neisplaćenih plaća, razlike neisplaćenih naknada po osnovu rada u vrijeme praznika, prekovremenog rada, noćnog rada, rada subotom i nedjeljom, rad na dan tjednog odmora, te troškova odvojenog života od porodice jedino mogao dokazati ekonomsko-financijskim vještačenjem, koje je uistinu djelomično i provedeno, ali ne u onom obimu koji je predlagao apelant. Apelant navodi da mu sud nije dozvolio dopunu vještačenja, te ističe da zbog toga ne stoji konstatacija suda da apelant nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva. Apelant ukazuje da su se u spisu nalazilo dovoljno dokaza iz kojih se moglo utvrditi rad u vrijeme praznika, prekovremenog rada, rada nedjeljom itd. Također osporava i odluku nižestepenih sudova o troškovima postupka.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivnopravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Kolektivnog ugovora i ZPP-a, te dovodeći iste u vezu sa utvrđenim činjeničnim stanjem, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3034/21 (Ž. V.) | Sudska praksa | Aktio